Nikol

Ležim na stolu slušajući otkucaje srca malenog bića koje živi u meni, svaki otkucaj kao bubanj u mojim ušima odjekuje dok gledam malenu točkicu na ekranu.

"Nikol abortus u ovom stadiju razvoja je jako kritičan za žene i ti to vjerojatno znaš. Kritičan po život majke i po mogućnost poroda u budućnosti zato te molim da što prije doneseš odluku."

Abortus je ubojstvo! 

Oduvijek sam razmišljala tako, uvijek sam krivila nemarne djevojke koje bi ostajale trudne te ubijale svoju djecu, a sad sam i ja bila na korak da uradim isto to. 

"Plod je zdrav, ali ulaziš u zadnju sedmicu trećeg mjeseca, beba se već razvila i sad kreće sa rastom. Ti znaš šta to znači?" 

Znala sam, naravno da sam znala. Još malo i neću moći sakriti stomak. Poslije trećeg mjeseca beba velikom brzinom raste i napreduje u meni. 

"Jesi li dobro?" 

Klimnem glavom dok mi tople  suze klize niz lice i vrat.

"Želiš li da zakažem termin?"

"Ne." - Kažem kratko dok polako ali sigurno umirem u sebi.

"Dobro, ti razmisli, ali molim te kakva god da je tvoja odluka moraš da paziš na sebe. Nikol ti znaš da su prva tri mjeseca trudnoće jako bitna jer se dijete tada formira."

"Znam." 

"Onda znaš da je stres jako loš faktor u svemu tome."

"Znam." -Glas mi puca, a suze nastavljaju teći. 

"Onda te molim da izbjegavaš stres i posao. Više odmaraj, pripazi na hranu i na svoje zdravlje. Vidjela si svoje nalaze, nisu ni malo dobri i hvala Bogu da je dijete dobro, ali nastavis li tako..."

Nisam je više slušala, bila sam daleko od tog kreveta, daleko od te bolnice i doktorice.

Pred očima mi je bila Stefani. Hoće li me moja sestra osuditi? 

Ostala sam trudna sa najboljim prijateljem njenog bivšeg zaručnika koji joj je slomio srce na komadiće; plus ona o meni i Maximilianu ništa nije znala.

I da za sad zanemarim Stefani, šta ću sa bebom?

Nemam muža, dijete će odrasti bez oca uz majku koja je sve osim brižne majke. Stefani je mrzila moje metode odgoja i dok je bila tinejdžerka stalno se svađala sa mnom. Bit ću užasna majka.

A i da ne budem kako ću ja zamjentiti oca svome djetetu? Moj otac je igrao veliku ulogu u mome životu, bio je i ostao moj heroj i ni dan danas se nisam u potpunosti oporavila od njegovog gubitka.

Ma šta lupam ja, moje dijete ime oca, Maximiliana...

Bože, šta da radim?

Da li da kažem Maxu da sam trudna? Kako tom čovjeku da izađem na oči? Možda on ne želi dijete sa mnom?!

Pa naravno da ne želi... Ni ja ne želim dijete sa njim.

ŠTA DA RADIM?

Ne mogu ubiti dijete u sebi, a ne mogu ga ni zadržati?!

Poslije posjete ginekologu krenula sam na posao jer što god doktori pričali u ovom trenutku nisam si mogla priuštiti odmor. 

Danima već razmišljam šta da radim sa djetetom u sebi i idalje ne mogu da vjerujem da dva i pol mjeseca nisam shvatila da sam trudna. 

Najlogicnija stvar koju bi mi većina rekla da uradim jeste abortus, ali nisam to mogla, nisam mogla ubiti nedužnu bebu. Oduvijek sam bila slaba na temu abortusa, za mene je to bio zločin, ravno ubistvu čovjeka. Kako sada da uradim to, kakoo?!

Udubljena u svoje misli nisam obraćala pažnju dok sam prelazila ulicu sve dok me sirena automobila koje juri prema meni nije dozvala svijesti. Auto se zaustavi tik ispred mene, a ja stojim nepomična, na sred ulice rukama štiteći stomak. U tom trenutku shvatim. 

Neću abortirati svoju bebu, borit ću se za nju jer ja sam njena majka i to je moja dužnost!!

"Nikol, jesi li dobro?" - Ana mi priđe čim zakoračim u polikliniku. 

"Dobro sam Ana, kasnim li?"

"Ne ima još pola sata do termina."

"Super, bit ću u svojoj kancelariji, zovi me kad budem potrebna." 

"Hoću, sigurno si dobro?"

"Jesam, samo sam malo umorna."

"Nikol blijeda si kao kreč i to već danima. Šta te muči?"

"Znaš već novi projekat, majstori, novac, sva ova gužva na poslu utiče na mene i na.." -Krenem reći moju bebu, ali se zaustavim na vrijeme.

"Znam sve to je bilo i prije, ali zadnja tri dana si..."

"Šta?"

"Nikol kriješ li nešto od mene?"

"Ne."

"Kunem se Bogom gledam te i vidim da kažeš ne, ali ja čujem jedno veliko DAA!"

"Ana."

"Molim?"

"Volim te, ali užasno si naporna."

"Hvala ti, sve je to za tvoje dobro."

"Osjećam se kao Stefani dok joj ja držim pridike."

"Znači sad znaš kakav je osjećaj." -Nasmiješi se.

"Ajde dosta je za danas idem završit papirologiju, javi mi kad dođe pacijent." - Morala sam pobjeći od nje, čitala me kao knjigu. 

"Bojim se da će papirologija morati da čeka."

"Zašto?"

"Imaš posjetu."

"Koga?"

"A šta misliš?"

"Vill?"

"Da, čeka te u ordinaciji već sat vremena."

"Super." -Kažem mrtvo.

"Stvarno si nepravedna prema tom momku."

"Znam, ubij me!"

Već danima nisam pričala sa Viliamom, tačnije od kad smo saznali da sam trudna, bilo mi je neugodno da ga pogledam u oči, a i on je jedno vrijeme bio ljut na mene pogotovo nakon što sam mu priznala da je Max otac djeteta. 

Pokušala sam ga izbjegavati na sve moguće načine, ali to je bilo jako teško jer je Viliam najupornija osoba koju poznajem, poslije mene same. Nisam mu odgovarala na pozive, izbjegavala sam sva mjesta gdje bih ga mogla sresti, naredila sestrama da govore da nisam tu čak je i Stefani stalno zapitkivao o meni, toliko da sam se bojala da ona nešto ne posumnja.

"Nikol, zašto me izbjegavaš, šta je sa tobom? Kako je beba?" -Zagrli me čim uđem u ordinaciju.

"Viliame tiše malo." -Ukorim ga. - "Čut će te neko. Dobro smo, oboje smo dobro." 

"Sigurno? Peterson mi reče da si odbila riješiti se b.." -Gleda me sumnjičavo.
Robin Peterson je bila moj ginekolog, a ujedno i cijenjena profesorica i naravno da je poznavala Viliama.

"Jesam." 

"Je li to konačna odluka?" 

"Da, odlučila sam bez obzira na sve zadržat ću ovu bebu, moram to uraditi Ville. Dijete nije krivo za moje greške i neću dozvoliti da ono ispašta za to."

"A Stefani i.." 

"Stefani ću reći čim prije, a što se Maxa tiče ne znam još uvijek."

"Nećeš mu reći?"

"Ne znam Vili sve ovo me tako iscrpljuje, ne mogu misliti o toliko stvari u ovom momentu. Za sad mi je najvažnije da je beba dobro, ostalo ćemo vidjet."

"Znam da si iscrpljena Nikol, beba je velika stvar i bit će ti potrebana podrška."

"Znam to." 

"Baš zbog toga sam i došao, a ti me danima izbjegavaš."

"Samo me potreslo sve ovo, nikada nisam razmišljala o djeci, a i da jesam sigurno to nisam zamišlja u ovakvoj situaciji. Mislila sam da bi to došlo u braku, sa mužem i sve, a ovako..."

"Razumijem te, ali znaš da sam ja uvijek tu za tebe šta god da ti treba."

"Znam, izvini pacijent mi dolazi za deset minuta, hoćeš li me sačekati samo da odem do kancelarije po karton?"

"Naravno. 

"Odmah se vraćam." 

Otišla sam u svoju kancelariju, presvukla se na brzinu, pokupila kartone pacijenata koje sam čekala te požurila nazad u ordinaciju.
Kad sam otvorila vrata imala sam šta i da vidim.

Viliam je klečao na koljenu sa buketom crvenih ruža u ruci i zlatnim prstenom u crvenoj kutici.

"Udaj se za mene Nikol,prihvaticću i voljeti tvoju bebu kao svoje dijete, možemo i reći da je moje ako želiš. Volim te i spreman sam na sve da ti pomognem da ne prolaziš kroz sve ovo sama." 

"Vilia..." 

"Hoćeš li se udati za mene Nikol?" 

"Zaboga Viliame NE!" 

U tom trenutku čujem otvaranje vrata iza sebe.

"Doktorice Nikol, stigao vam je pacijent?"

Okrenem se i ugledam stomatološku sestru Merry na vratima, kad primjeti Viliama zvuk iznenađenja pobjegne sa njenih usana prije nego ih zatvori rukama.

****

"Reci mi da si donijela?!" -Sa vrata upitam Anu. 

"Bolje te našla, hvala na toplom dočeku Nikol."

"Anaa."

"Našla sam, ne brini se."

"Izvini,rastrešena sam. Uđi, smjesti se. Želiš li nešto popiti?"

"Ne, hvala. Stefani nije tu?"

"Ne, opet radi duplu smenu."

"Još uvijek joj nisi rekla?"

"Ne."

"Kad tačno planiraš da joj kažeš, na porođajnom stolu?"

"Hej hej.. Nisam ja kriva, jednostavno nemam prilike da joj kažem, ona je stalno zauzeta, a ja..." 

"A ti stalno bježiš od toga." 

"Ana!"

"Nikol, moraš da joj kažeš." 

"Misliš da ja to ne znam?" 

"Onda joj kaži! Bože samo joj kaži, zašto je to toliki problem?"

"Zato što..."

"Zašto?"

"Ana, Stefani je skoro izgubila bebu i nije se još uvijek pomirila sa tim, sad ja imam bebu još sa čovjekom za kojeg ona ne želi da čuje." 

"Šta je Maximilian uradio Stefani?"

"Ništa, ali on je Leov najbolji prijatelj i podržava ga." 

"I ti i ja znamo da to nije istina." 

"Ne znam o čemu govoriš."

"Izbjegavala si Maxa zbog sebe, ne zbog Stefani i on ne podržava Lea."

"Nije mi se tako činilo onaj dan..."

"Onaj dan si pobjegla, sama si mi to rekla."

"Pravdao je Lea da sam ostala lupila bih mu šamarčinu, jer to govno ne zaslužuje da se spomene." 

"Nikoll."

"Ana."

"Zašto sebi radiš to?"

"Zašto mi raspravljamo o nepotrebnim stvarima, trebaš mi pomoći da se spremim."

"Nemoj mi reći da ne planiraš da im kažeš."

"Čim nađem priliku reći ću Stefani, okej. Samo se sad ne osjećam spremnom za to."

Bojala sam se Stefanine reakcije na moje stanje, ja sam uvijek bila nepogrešiva i stroga Nikol koja nije razumjela ljubav. Kako se pojaviti pred svoju sestru i reći joj da sam napravila grešku za koju sam je uvijek upozorava da ne napravi? Kako se pojaviti i reći da će za šest mjeseci postati tetka?

Šta ako ona to ne želi?

"Stefani ćeš da kažeš u roku od sedmice, ako joj ti ne kažeš, ja hoću!!"

"Ni ne pomišljaj na to. Uostalom, kako si ti uopće shvatila da sam ja trudna?" 

"Nikol poznajem te godinama, znam kakva si, kako radiš i razmišljaš. Tvoje ponašanje, tvoje tijelo se dosta promjenilo, ja ne vjerujem da Stefani još nije shvatila da si trudna. Ženo piše ti na čelu!"

"Dobro to, a kako si znala da je to baš Maxovo?" 

"Kad sam posumnjala da si trudna shvatila sam da Ili je Viliamovo ili Maxmilianovo, nije kao da imaš nekog drugog." -Pogledala me podignutih obrva, a ja sam šutjela jer sam znala da je upravu. -"Iskreno na početku sam posumnjala na Villa, ali onda sam se sjetila koliko puta te Max dolazio tražiti dok si bila „bolesna“ nakon Stefanine prosidbe. Zbrojila sam dva i dva i eto." 

"Toliko sam bila providna?" 

"Toliko!" 

"Baš ti hvala, osjećam se puno bolje."
-Kažem sarkastično, a ona se nasmije.

"Nikol." - Uozbilji se.

"Hmm." - Odgovorim jer su mi puna usta hrane. Da trudna sam i jedem kao da sutra ne postoji.

"Kako planiraš reći Maximilianu?"
Umalo se ne ugušim hranom od same pomisli na to.

I ne planiram! Pomislim.

"Ne znam." -Odgovorim.

"Nikoll. Moraš mu reći."

"Znam."

"Otac djeteta ima pravo da zna."

"Znam Ana, samo..."

"Samo??"

"Ništa, ajde pomozi mi da se spremim, mada bih sad najviše voljela da se sklupčam na krevetu, ušuškam u dekicu i zaspim gledajući tv."

"Ma prava mala trudnica." - Ana me zeza i poljubi u čelo.

"Moram li da idem na tu večeru, poslat ću cvijeće i čestitke?"

"Nikol, poslovi sa poliklinikom se privode kraju, moraš da se pojaviš tamo i naglasiš to." 

"Ana kažem ti da je to privatna zabava sa odabranim skupom ljudi." 

"Da, a tu zabavu organizuje direktor najpoznatije bolnice u gradu." 

"Privatne bolnice i Maximilian je većinski vlasnik iste." 

"Aaa u tom grmu leži zec, plašiš se da ga ne vidiš." 

"Ne." 

"Da." 

"Ana, neće biti tamo."

" Kako znaš?"

"Maximilian je van grada na otvaranju još jedne u nizu svojih firmi." 

"A da čitala sam o tome." 

Klimnem glavom, a ona se nasmije.

"Ne pratim ga." - Pravdam se, jer znam šta misli.

"Ne, nikako."

Imitira me, no ignorišem je te ustanem da isprobam jednu od haljina koje mi je donijela, jer ni u jednu od svojih više nisam mogla da stanem.

"Izgledaš lijepo, ne paniči." - Ana me tješi.

"Uvijek si loše lagala."

"Jesi li ti svjesna da tebe trudnoća proljepšava, prelijepa si? Lice, tijelo, sijaš Nikol i ozbiljna sam jer ja kad sam bila trudna izgledala sam kao jebeni zombi."

"Sjećam se, ali hej to su bile dvojke. Nije lako roditi blizance."

"Bila si tu uz mene, nisi mi dala otkaz, a mogla si." 

"Nikad ti ne bih dala otkaz zato što si trudna Ana." 

"Znam, ali bila si na početku, tek si otvorila ordinaciju..." 

"Ti si zbog mene napustila veliku bolnicu koja je mogla biti tvoje osiguranje i dalje u životu. Umjesto sigurne plate prešla si sa mnom raditi u malenom prostoru i to privatno. Nisi imala tu sigurnost, a ni platu, uprkos tome ostala si uz mene, uvijek si vjerovala u mene i znaš da to cijenim puno."

"Znam, zato sam glavna sestra u velikoj poliklinici."

"Baš zato!" - Nasmijem se dok mi suze liju niz lice sjećajući se svih stvari koje smo ja i ova žena prošle u životu.
Nikad prije nisam plakala pred ljudima, ali od kako sam trudna moje emocije su kao aktivni vulkani, stalno na rubu eksplozije i nikad ih ne mogu predvidjeti.

Nakon puna tri sata biranja haljine, uređivanja kose i šminke koju sam prepravljala tri puta, jer nisam mogla zadržati suze konačno sam bila spremna da krenem.

Izašla sam sa Anom ispred zgrade dok se prvi mrak spušto New Yorkom.

"Sigurna si da ne želiš da te odvezem kući?"

"Sigurna, idem podzemnom; a ti ajde polako već kasniš." 

"Hvala ti Ana." - Zagrlim je.

"Nema na čemu ljepotice, lijepo se provedi večeras. I ne zaboravi, izgledaš sjajno." 

Dobaci mi dok sjedam u auto i izmami još jedan osmijeh na moje lice.

Iako je bila udata i imala troje djece Ana je najbolji radnik kojeg sam upoznala, a ujedno i najbolja osoba. Godinama smo radile zajedno i nikada nije iskoristila to prijateljstvo da pobjegne od posla ili barem dobije bolje uslove od drugih paposlenika. Na poslu smo bile profesionalne, šalile se kad nam je to vrijeme i mjesto dozvoljavalo, a privatno bile smo jako bliske.

Ona, Stefani i Viliam bili su jedine osobe u mom životu, pored njih sad je tu bila i beba.

Udahnem duboko i dotaknem stomak kad se sjetim da je tu sa mnom, raste u meni i vezano je za mene.

Tako bih voljela da je situacija drugačija maleno moje, voljela bih da ne moram da te krijem. Da ne moram da strahujem hoće li te drugi prihvatiti, voljela bih da te svi čekaju kao ja.
Ali to sad nije moguće...

Dođem pred vilu svog bivšeg šefa, koji je ujedno i jedan od najbogatijih ljudi u New Yorku pa je i njegova kuća u skladu sa njegovim rangom.

Uđem u dvorište gdje me dvojica batlera dočekaju, jedan od njih preuzme moje auto, a drugi me povede prema ulazu u vilu.

Kako vidim većina gostiju je već stigla i dosta njih sam pozvala pa sam odmah sa ulaza morala krenuti sa pozdravima.
Bili su tu najcjenjeniji doktori, profesori, advokati, biznismeni; uglavnom veliki ljudi kao i mogobrojne kolege iz bolnice u kojoj sam radila te ljudi koje sam poznavala iz viđenja no jedne oči su se izdvajala iz te mase.

Njegova blizina bila je čisti adrenalin u mojim venama, jer sekundu kad sam ga ugledala moje srce je počelo da divlja praćeno tim tamnim očima. 

Gledao me, gledala sam i ja njega.
Pokušavala sam ne buljiti, ali nisam mogla to je bilo jače od mene. Pogled mi je stalno lutao prema njemu i svaki puta kad bi pogledala u njega on je već gledao u mom pravcu.

Gledao me je, a taj pogled bio je i više nego čudan no nije mi smetao. Željela sam ga, koliko god to mrzila priznati sebi, voljela sam tog čovjeka.

Željela sam njegovu blizinu, njegove ruke oko sebe baš kao one noći. Njegove usne na mome vratu, na mojim usnama, dok me njegova brada nježno golica.

Željela sam osjetiti njegov miris, čuti njegov glas, i željela sam mu reći sve ovo. 

Željela  sam ali nisam mogla, jednostavno nisam mogla.

Bože, šta da radim?!

____

Maximilian

Gledam je, nestvarno je lijepa i tako mi je blizu. Stoji na drugom kraju sobe i skriva svoj pogled, a znam da želi da me gleda. 

Izgleda kao vila iz bajke u toj dugoj rozoj haljini koja pada skroz do poda skrivajući njene prelijepe duge noge, ali zato naglašavajući sve njene obline koje mi se sad nekako čine većima.
Punačke grudi pucaju iz haljine koja se bori da ih drži na mjestu, a ja se sjećam njegovog slatkog okusa i voda mi kreće na usta.

Savršena je, svi muškarci je večeras promatraju, a ona nije ni svjesna toga. Prilaze joj, pozdravljaju se i razgovaraju sa njom, a ona im se osmjehuje. Ljubomoran sam iako znam da pričaju o poslu, jer Nikol je jako ozbiljna i poslovna žena, muškarcima nije baš lako doprijeti do nje iako se vraški trude.

Kad je nakon večere konačno ugledam samu, odlučim da joj priđem. Ugleda me dok prilazim i okrene mi leđa dajući mi do znanja da ne želi da priča sa mnom. No ne stajem, ne odustajem, uspjeh je što nije pobjegla od mene.

"Dobro večer Nikol."

Samo me pogledala preko ramena tim prelijepim safirnoplavim očima ne progovarajući ni riječ. 

"Dobro, barem nisi pobjegla od mene. Vidi znam da ne želiš da razgovaraš sa mnom, ali ja te molim da me saslušaš." 

Gledam u njena gola ramena i gornji dio leđa, tako želim da je dodirnem da me jagodice na prstima svrbe od želje da miluju njenu svilenkastu kožu. 

Okrene se i pogleda me tako da mi izbije zrak iz pluća bez dodira, samo pogledom. I dalje ne progovara, samo me gleda, a nije ni svjesna kakav uticaj te oči imaju na mene.

"Nikol ljuta si na mene zbog Lea, hoću da znaš da ja ne podržavam Leove postupke." 

"Nije mi se tako činilo." -Konačno progovori tako mirnim i nježnim glasom da se naježim. 

"Ne podržavam način na koji je Leo ostavio Stefani, ali vjeruj mi ono što ti znaš nije ni deset posto od cijele te priče."

"Nemoj da ga pravdaš Maximilian, ne radi to."

"Ne pravdam ga, pusti me da završim."

"Dobro, slušam te, ali pazi šta ćeš reći."

I slušala je, od početka do kraja bez prekidanja. Nije puno pričala, tu i tamo je postavljala poneko pitanje kako bi se uvjerila da ne lažem.

Zapravo nisam znao da li mi je povjerovala, cijelu noć bila je nekako drugačija. Prelijepa kao i uvijek, ali drugačija. 

Njen pogled dok sam joj pričao o Leu, njene oči su mi nešto govorile. Nešto što njene usne nisu smjele.

Ali šta?

Otišla je od mene ubrzo nakon što sam završio priču o Leu. Pozdravila se sa domaćinima još jednom im čestitala, a mene samo pogledala i izašla ostavljajući me samog sa pitanjima u glavi. 

Zašto imam osjećaj da treba nešto da mi kaže?

_________________________________________

Evo ga i nastavak nadam se da ga niste dugo čekali, zanemarite sitne greškice pisala sam ga na brzinu. 

Kao što vidite po ovom poglavlju ja i Uchiha smo morale malo ubrzati radnju jer bi inače priča izašla na 100 nastavaka, a planirano je 50. 

Nadamo se da vam nije teško za pratit tok radnje i da Vam se priča sviđa. 

Sljedeći nastavak pišemo zajedno, a za par nastavaka nakon toga zadužena je @UchihaMikotoSama, imajte na umu da smo obje u knjigama do guše i da će nastavci malo kasniti. Ipak potrudit ćemo se da objavljujemo barem 1-2 poglavlja sedmično. 

Volimo Vas puno, ne zaboravite baciti vote.  💓💓💓

Ps. Pišite mi kako Vam se sviđa nova Nikol, trudnica. 🤰👼 

@Dream_Nela