-Lisa Lovren-

"Ali ne mozes me tako nesto traziti Monika. Ante je tvoje dijete."- kazem.

"Znam, svjesna sam toga, ali molim te za pomoc samo dok se ne osamostalimo."- odgovara.

"Znas koliko si mi dobra prijateljica, ali to je velika odgovornost. Sada si mu najpotrebnija, ne mozes ga sada napustiti."

"Moram."- vikne.-"Jednostavno nemam izbora. Molim te shvati me, ovdje spajamo jedva kraj sa krajem. Godinu dana smo stedjeli za karte. Moram pronaci bolji zivot i vratiti cu se po Antu. Kunem ti se."- odgovori sa suzama i dalje me prekljinjajuci.

"Uredu."- uzdahnem.-"Samo zato sto zelim najbolje za malog."- odgovorim smireno i pogledam prema dnevnom boravku u kojem su nasa djeca.

-danas-

Monika je bila moja najbolja prijateljica jos iz srednje skole. Uvijek je bila divna osoba, veoma snalazljiva i mudra. Mudra, upravo tako. Njena mudrost nasamarila me, kao i njeno jadno dijete.

Ne mogu se zaliti, Ante je dijete koje bi apsolutno svaka majka pozeljela. Uporan, pristojan, ambiciozan. Uvijek sam se trudila, zajedno sa svojim muzem, da ga odgojimo jednako kao i Luce. Nikada nismo radili razlike. Cak i kad smo shvatili da se Monika nece vratiti po njega. Znali smo da smo, prakticki, dobili jos jedno dijete i sa time smo se morali nositi kako god znamo.

Danas, kada je Ante svijetski poznat nogometas, to ne pravi nikakvu razliku. Svakog jutra pije kakao i obavezno dolazi po jutarnji poljubac. Kao dijete bio je velika maza i mogu se kladiti da i dan danas trazi Luce poneku dozu mazenja.

On i Luce od prvog dana su apsolutno nerazdvojni. Iako znam da se od nedavno ni ne gledaju kao 'brat i sestra' i dalje to skrivaju. Ne samo od mene, vec i od sebe samih. Oduvijek sam to primjecivala. U Antinom smjesku kada Luce rascupana useta u kuhinju. U Lucinom nerviranju kada joj Ante ne dopusti da gleda seriju.

Njih dvoje veze nesto posebno, ali to sami moraju otkriti. I otkriti ce, kad tad.

-Luce-

"Znas li o cemu sam danas razmisljao?"-Ante upita dok se izlezava na mom krevetu. Ucim za zadnji test prije mature i Ante mi, kao i obicno, dosadujem

"O cemu?"

"O tvom prvom decku."- zagrcnem se kavom svjesna da opet moramo dotaknuti tu temu.

"Nemoj opet, molim te."- uzdahnem.

"Vidio sam ga danas. Ostao je isti debil kakav je bio i prije."- kaze.

Mate, moj bivsi decko, bio je jedan od nasih susjeda kojeg je Ante neopisivo mrzio. Uvijek je provodio drustvo s nama i jednostavno to spoji dvoje ljudi. Zapravo, to je cak ona vrsta veze koju si morate priustiti jer ipak se znate od malena.

"Zar se vratio iz Švicarske?"- upitam. Ostavljam se ucenja jer i ovako nemam mira, pa sjedam na krevet.

"Ocito. Htio sam mu razbiti zube kada sam ga vidio, ali znas da bi to nastetilo mojoj karijeri."- nasali se. Ako je Ante imao jednu najposebniju vrlinu, to je paznja i briga prema ljudima koje voli.

"Znas da smo vec pricali o tome. Ne zelim da imamo posla s njime. Molim te."- kazem te legnem na njegova prsa.-"Sigurno ti treba jedna doza mazenja."- nasmijem se.

"Znas da treba, pogotovo od tebe."- ostavlja poljubac na mojem celu i smjesti se kako bi nam bilo udobnije.-"Totalno sam znao da necu pogrijesiti sa crtanjem zvijezda po tvom stropu."

"Zelim da dode ljepse vrijeme da mozemo u miru sjediti na balkonu i promatrati zvijezde."- kazem, odmaknem zavjesu i pogledam prema balkonu.-"Teleskop me ceka, nisam ih proucavala mjesecima."

Ako nesto volim, to su zvijezde. U ljetno vrijeme proucavam ih i po 3 sata. Svaka zvijezda je nesto posebno i ima svoju pricu. Bas kao i Antina zvijezda.

"Strpi se jos malo. Uskoro ce i travanj pa ce biti toplije vrijeme."- odgovori.-"Moram na tusiranje, sav smrdim od treninga."- doda.

"Oh, primjetio si."- nasmijem se i dobivam jastuk u glavu.

"Ne seri. Vidimo se u jutro Luckic. Lijepo spavaj."- posalje mi zracni poljubac i nestaje iza bijelih vrata moje sobe.

Tek je 10 sati i uopce mi se ne spava. Upalila bih neki film, ali znam da cu zaspati tocno na polovici, tako da mi se to ni ne isplati.

Uzimam svoju najdrazu knjigu. 'U potrazi za Aljaskom'- John Green. Knjigu koju sam dobila od svoje najbolje prijateljice. Iako sam ju procitala vec 10 puta, nikada ne dosadi.

Ima nesto posebno u nacinu pisanja Johna Greena. Kao da se covjek moze poistovjetiti sa njime ili kao da govori ono sto netko nebi mogao izgovoriti.

"Spavas li?"-ugledam majku na vratima.

"Ne, zasto?"- ostavljam knjigu na ormaricu i sjedam u turski sjed.

"Moram ti nesto reci."- uzdahne.-"Primila sam jedan poziv."

"Poziv?"- zbunjeno upitam.

"Da."-odgovori.-"Nece ti se nimalo svidjeti od koga je."

"Ako mi spomenes Marka, ubit cu se."- mrtva ozbiljna kazem.

"Ma kakav Marko, Luce ne budali."- odgovori."-Nazvala me Monika."

Ostanem bez rijeci. Ljutnja okupira moje tijelo polagano, ali sigurno i mogla bih poceti vikati.

"Molim?"- viknem.-"Reci mi da se salis."

"Tise, Ante ce te cuti. I ne, ne salim se. Ne znam sto da radim. Pitala me kako je Ante, dolaze u Hrvatsku za mjesec dana i zele ga vidjeti. Znas kakav je on, poludjet ce ako ih vidi."- uzdahne.

"Nema sanse, nece nogom krociti ovdje. Zar ne vidis kako je Anti napokon krenulo? Ne mogu dopustiti da mu se to oduzme radi ljudi koji su se nakon 21 godinu sjetili da imaju dijete."- ostro odgovorim.

"Znam Luce, molim te nemoj mu reci."-zamoli me. Znam koliko je Ante vazan mojoj majici, ali isto tako znam da ce me Ante ubiti ako sazna da sam to presutjela.

"Necu. Barem ne za sada."- odgovorim.-"Molim te majko, znas da ce ga to unistiti. Mozda se pravi da ga boli briga, ali znam da ga to povrijeduje."- odgovorim. Majka samo klimne glavom, ostavlja poljubac na mom celu i bez rijeci odlazi iz sobe.

Iznervirano sjedam nazad na krevet. Shvacam da mi se tek sada ne spava, ali ipak odlazim do ormara i vadim svoju pamucnu pidzamu. Odjecu bacam sastrane, navlacim pidzamu i raspustim kosu.

Nesto mi neda mira pa se uputim prema Antinoj sobi, samo kako bi se uvjerila da spava. Ili barem da ga samo vidim, svejedno.

Lagano otvaram vrata i vidim ga kako spava kao zaklan na sredini njegovog bracnog kreveta. Usta su mu blago otvorena dok mu je desna ruka na trbuhu, a lijeva ispod jastuka. Tipicna njegova poza.

Primjetim kako mu se usnice pretvaraju u blagi smjesak i polako uzdise. To me smiri i vidim da spokojno i mirno spava. Pozelim se ususkati kod njega u krevet, no ne cinim to vec zatvaram vrata i uputim se prema svojoj sobi.

Nakon sto legnem prepustim se razmisljanju. Ponekad se zapitam kako bi izgledao moj zivot da Ante zapravo zivi sa svojim roditeljima. Bi li se ikada upoznali ili se slagali ovako kao danas? Mozda ne bi ni bili prijatelji, a mozda bi bili nesto vise od prijatelja. U svakom slucaju tko zna sto bi se desilo.

Iako mrzim Antine roditelje zbog toga sto su ga tako ostavili, ipak sam im neizmjerno zahvalna. Jer oni su izgubili svog sina, a ja sam dobila svoj zivotni oslonac i svog najveceg zivotnog suputnika. Ipak u svakom zlu postoji nesto dobro. I za njega i za mene.