Dani je ležao i plakao. Adriana ga je uzela u naručje i usput mu dala cuclu. No, nije prestajao plakati.

"Pa ljubavi mamina, šta je bilo?" Uvjerila se da se Dani nije udario,  a i ne bi mogao, jer je svo vrijeme bio na kauču, ali ga je Adriana provjerila za svaki slučaj.

"Ššš, ne da tebe mama nikom, ljubavi." Gladila ga je po leđima hodajući uokolo po dnevnom boravku.

Pokušala je shvatiti šta je razlog Danijevog plakanja, ali ništa joj nije padalo na pamet. Počela se brinuti.

"Da nije možda bolestan?" Mislila je, dok ga je idalje nosila odnosno smirivala. Idalje je pomalo jecao.

"Nemoj plakati, sunce moje malo."

Opipavala mu je čelo. Nema temperaturu, ne gori. Onda je primijetila nešto. Obrašćići su mu bili pomalo napuhnuti.

"Da nisu zubi opet?" Zapitala se, te izvadila cuclu iz njegovih usta. Polako mu je podigla gornju usnu, gdje su se primijetili jarko crveni desni i pomalo bijele boje, što je značilo da počinju rasti gornji sjekutići.

"Uff, jojj..." Znala je šta Daniju treba kako bi se umirila bol zbog rasta zuba, te se odmah bacila na posao.

Uzela je gel iz kupatila i napravila mu čaj, kojeg je nasula u njegovu flašicu. Polegla ga je na kauč i presvukla ga u bodi, jer će ga inače dodatna vrućina još više razdražiti.

Prvo mu je dala mlak čaj, koji je on odmah prihvatio, te se konačno stišao. Još uvijek je nekontrolisano disao zbog silnog plakanja i jecanja.

"Sunce moje  lijepo." Gladila ga je po glavici, dok je pio čaj. Uskoro je gurnuo flašicu od sebe, koju nije ispraznio. Adrianu to nije čudilo. Tako će biti narednih nekoliko dana.

Zatim mu je gelom namazala bolne desni i stavila cuclu nazad u usta. Poljubila ga je u glavicu i pokrila dekicom do pasa i stavila par jastuka okolo, kako ne bi pao s kauča. Nakon svega toga se konačno otišla tuširati.

Voda i fina mirisna kupka ju je opustila, te se presvukla u široku majicu i šorc ubrzavši korak da vidi kako je Dani.

Grlio je svog zeca, dok se borio sa snom. Sklapao je svoje plavo-zelene okice. Nasmiješila se, jer je znala da se smirio i da mu je bolje.

Sjela je pored njega i pomilovala ga po glavi. Suze su joj se skupljale u očima.

"Ljubavi moja. Nemaš pojma koliko mi nedostaje tvoj tata. Iako me je otjerao s vrata onog dana kada sam mu htjela saopćiti da će postati tata, idalje gajim osjećaje prema njemu. Tako će, nažalost, uvijek biti." Teško je uzdahnula.  "Jednog dana ću ti pričati o njemu, ako ne i sada, iako ne razumiješ. Tvoj tata je jedno biće koje je meni promijenilo život. Zajedno smo bili od početka srednje škole. Ja sam tada imala petnaest, a on četrnaest godina s obzirom da je bio rođen u decembru." Nasmijala se.

"Zaručili smo se sa sedamnaest godina, vjenčali u jesen 2015. godine i onda si se desio ti, u novogodišnjoj noći 2017.godine. Tajila sam mu mjesec dana da sam trudna. Mjesec dana kasnije, u februaru, došla sam mu saopćiti sretnu vijest i tada se desilo to što se desilo. Nekako se saznalo da smo se vjenčali kao osamnaestogodišnjaci. Tvoja baka me je napala, a Luka me je kasnije mirno otjerao."

Tada joj je par suza kapnulo u krilo, te ih je odmah obrisala.

"Tvoj tata je divna osoba, Dani. Upoznat ćeš ga nekad. Barem se nadam." Osmijehnula se. "Ti nikada nećeš vidjeti svoju mamu da plače. Neću to dozvoliti. Borit ću se za to da ti ništa ne fali, sunce moje malo, i da imaš život kakav zaslužuješ." Otisnula je poljubac na njegovom čelu, te je otišla do kuhinje da nešto prezalogaji, jer joj stomak krči otkako je došla kući.

Pojela je nešto što se spremi za par minuta, a to su čokoladne pahuljice. Čisto da joj nije prazan stomak. Vratila se nazad u dnevni i legla naspram Danija držeći mobitel u rukama.

Mjesecima, tačnije otkako su ona i Luka raskrstili, se trudila da ne ukuca njegovo ime i prezime na pretraživaču Google-a i Instagrama, samo kako bi skrenula misli s njega i kako bi ga zaboravila. I uspjela je u tome. Pa, polovično.

Prvo: nije ga tražila po društvenim mrežama, a drugo: nije ga zaboravila. Ipak nije ispalo onako kako je ona zamišljala i očekivala.

"Biće bolje." Uzdahnula je i otišla na Instagram.

Ukucala je njegovo ime, te joj je odmah na vrhu iskočio njegov korisnički profil.

lukajovic_35

Bila je tu mala ikonica odnosno njegova profilna slika, gdje je bio u dresu svog kluba. Palcem lijeve ruke je kružila iznad njegovog profila, ali ga na kraju nije spustila tu.

"Ne mogu." Odmahnula je glavom. "Ne želim." Ostavila je mobitel pored sebe i rukama prekrila lice. "Bože pomozi."

Pogled joj je zastao na fasickli, koju je bacila na stol odmah po dolasku kući.

"Uff, da vidimo šta mi se sprema." Pridigla se i dohvatila fasciklu.

Otvorila ju je, te polako i pažljivo pročitala sve papire. Radit će u nekoj bolnici imena Agaplesion Markus Krankenhaus. Neophodno je znanje njemačkog jezika, te spremnost na timski rad, komunikativnost i druželjubivost, te prije svega uljudnost prema pacijentima.

"Pa, prošla godina na kursu njemačkog će se konačno isplatiti." Zatvorila je fasciklu i ponovo ju bacila na stol. Podigla je glavu kako bi provjerila Danija. "Ljubavi, izgleda da se selimo u Njemačku."

Ponovo je dohvatila fasciklu, jer nije pročitala kada je polazak za Njemačku.

"Joj, Bože, sanjat ću ovu fasicklu."  Prevrnula je očima i uspravila se.

Negdje na sredini prvog papira, su stajali datum i sat polaska.

26.7.2018. u 16:20

"Pa danas je dvadeseti. Večeras će nas mama spremiti, ljubavi. Nadam se da nećemo sresti tvog tatu tamo. Barem ne za sad."

LUKA

"Trebamo biti stopostotno spremni za utakmicu protiv Stuttgarta u nedjelju, odnosno za šest dana! Jasno?" Pitao je trener.

"Jasno!" Svi su potvrdno klimnuli glavama, a onda je Ante podigao ruku.

"Treneru Adi!"

"Rebiću, ako želiš pitat da li možeš ponijeti košpice u avion, odgovor je ne. Ne, ne možeš!" Luka se nasmijao, kao i ostatak igrača.

"Nisam to htio pitati." Odgovorio je spustivši ruku.

"Znam da jesi."

"Jesam."

"Pa znao sam." Trener je slegnuo ramenima.

"Mogu čips ponijeti, ako ne mogu košpice?"

"Pa da nam przniš po avionu k'o i prošli put, pa da se moram crveniti pred osobljem aviona, k'o da vodim obdanište na izlet."

"Dobro ajde. Neću." Ante je prevrnuo očima.

"Odlično. Sada ste slobodni." Trener se okrenuo i otišao.

"Fili, ti krijumičariš za mene." Rekao je Ante prolazeći iza njega.

"Nema šanse." Filip je odmahnuo glavom. "Prošli put si me natjerao da kesice košpica stavim u čarape. "Sreća pa nisam nosio šorc taj dan, nego trenerku. Inače bih izgledao k'o debil."

"Zar je danas išta drugačije?" Dobacio je Mijat cereći se.

"Dobar, dobar." Luka se nasmijao i lupio šaku sa Mijatom.

"Stoka." Promrmljao je Filip i krenuo ka svlačionici.

"Umm, neko nam je neraspoložen." Rekao je Luka kezeći se.

"Lako je tebi, Joviću. Ne znaš kako je meni bilo biti žrtva krijumičarenja Antinih košpica. Hodao sam ko pingvin, jer sam imao po dvije kesice u obe čarape."

"I? Na kraju je debeli Ante pojeo sve?" Luka je prekrižio ruke, te ga je Mijat zagrlio preko ramena, pa su zajedno sa Antom krenuli ka svlačionici, gdje je prednjačio namrgođeni Filip Kostić.

"Pa više je rasuo, nego pojeo, ali eto." Filip je slegnuo ramenima.

"A ono što je pljucao...gdje je to bacao?" Pitao je Mijat.

"Pitaj njega." Pokazao je na Antu, koji je bio pored njih.

"Ante?"

"Od slatke stjuardese sam tražia vrećicu."

"Pa kako si uspio da raspeš?"

"Umiće, lipi moj Mijate." Ante se široko osmijehnuo. "Nespretan san. Šta da ti kažen?" Slegnuo je ramenima.

"A čips je još gori. To pipni prstom, rasut će se." Filip se žalio.

"Pa nemoj mi krijumčariti. Jednostavno."

"Joj, Luka. Ne znaš ti Antu. On kakav je, ubaciti će mi to u ruksak. Kažem ti ja. Taj je na sve spreman."

"A šta blebetaš?!" Pitao je Ante šireći ruke. "Nisan to nikad uradija."

"Što ne znači da nećeš. Za sve postoji prvi put."

"Imaš pravo, ali nisan toliko lud."

"Jesi, Rebiću. Itekako jesi." Dobacio je Luka.

"Pa i ti si lud kad se vraćaš bivšoj, a onu Adrianu ko šiša." Promrmljao je Ante.

"Tu ne diraj, je l' jasno?" Reče Luka mrzovoljno poprimivši ljutit izraz lica.

"Pričan istinu." Ante je slegnuo ramenima. "Zapitaj se malo. Ne bi ti škodilo."

Nakon par mjeseci sam opet tu. Ovo sve što bude objavljeno, to su davno napisani dijelovi. Kada ih ponestane, priče će stati. Nažalost. Možda nađem vremena i inspiracije, mada sumnjam.

Ostavite VOTE i KOMENTAR!! ❤️❤️