Ajde, ostavite VOTE i KOMENTAR!!!

"Halo. Luka?"

"Nazvat ću te poslije." Nekako je to izgovorio i poklopio.

"Adriana? Ona je Beogradu?" Veselo je izgovorio, ali je idalje bio u šoku.

Ovdje je Anđela, njegova bivša ljubav, a tamo Adriana, majka njegovog djeteta i ljubav također. Rastrzan je između Frankfurta i Beograda. Koji grad odabrati? Kojoj se ljubavi vratiti?

"Luka, trgni se. Daj, šta ti je?!" Govorio je sam sebi.

"Adriana mi je." Odgovorio je. "Uredu, sad sam i zvanično poludio, jer pričam sam sa sobom."

ADRIANA

Sjedila je za stolom i razmišljala o susretu sa Lukinim ujakom. Da li će ona ikada navratiti u Frankfurt ili Luka ovdje? Kako će izgledati njihov susret? No, glavno pitanje je bilo da li će se oni uopšte sresti?

Zazvonio joj je mobitel.

"Halo. Reci mama."

"Kako si, dušo? Nadam se da te ne ometam na poslu."

"Ne, ne ometaš. Ionako sam pregledala dva pacijenta, pa sad sjedim u ordinaciji i čekam da mi mentorica donese još kartona."

"Aha."

"Kako je Dani?"

"Evo, igrao se sa Danijelom, pa je zaspao na njemu."

"Duše drage."

"Poslat ću ti sliku nakon što završimo razgovor."

"Važi."

"Ajde, radi ti, pa se čujemo i vidimo."

"Naravno. Vidimo se, mama."

Samo što je Adriana spustila slušalicu, stigla joj je slika Danija i Danijela.

"O moj Bože." Rukom je prekrila usta, koliko se raznježila.

"A koliko bi se tek raznježila kada bi vidjela Luku i Danija tako." Progovorila je savjest.

Vrtjela je mobitel po ruci nećkajući se da li da pozove taj broj ili ne. Na kraju ga je našla i pritisnula zelenu slušalicu.

"Birani broj se ne koristi..."

Zatvorila je oči zadržavajući suze.

"Znala sam." Tiho je rekla i spustila mobitel na stol.

LUKA

Našao je njen broj u želji da ju pozove. Želja je prevladala, tako da ju je pozvao.

"Birani broj se ne koristi."

"Hajde, željo moja. Nisi na kraju svijeta. Doći će Luka po tebe i po naše dijete."

Onda je ponovo pozvao ujaka.

"Konačno! Šta ti se desilo?"

"Ujače, pričaj mi sve."

"Isprva je nisam prepoznao. No, kada sam rekao ime i prezime, zbunila se totalno."

"I onda?"

"Onda mi je rekla da je ona Adriana, da sam ja vjenčao tebe i nju."

"Aha."

"Je l' čuvaš prsten?"

"Naravno. Gdje ga neću čuvati? Time smo i ona i ja ovjekovječili svoju ljubav."

"Lepo, Luka."

"Ali, ujače.."

"Reci."

"Anđela se vratila. Šta da radim?" Požalio se.

"Ne znam šta da ti kažem. Odrastao si. Odluči sam."

"Uff, dobro. I ujače, može jedna usluga?"

"Naravno. Šta je u pitanju?"

"Kada opet odeš u bolnicu, molim te... Pitaj ju za mene."

"Zašto?"

"Zato što želim da znam kako je, da li me je preboljela, da li misli na mene..."

"Dobro, sine, ali zar ne misliš kako će biti njoj? Vjerovatno će joj biti teško pričati o tome. Možda i ne bude htjela pričati."

"Pokušaj."

"A zašto ne bi ti?"

"Pokušao sam ju pozvati nakon više od godine dana. Promijenila je broj. Ne vrijedi."

"Pa zašto se ne bi spakovao i otišao joj u Beograd?"

"Nemam hrabrosti da ju pogledam u oči, nakon što sam ju otjerao od sebe sa kućnog praga i to trudnu. Sa mojim djetetom!" Povikao je. Već ga je mučnina hvatala. Bolna knedla je stajala u grlu, ali suze se nisu pojavljivale.

"Da ju zaista voliš, ne bi sjedio tu i bio sa tom djevojkom Anđelom."

"Ujače..."

"Ja sam svoje rekao. Odrastao si. Razmišljaj malo. Čujemo se."

ADRIANA

Došao je i kraj radnog vremena, pa je Adriana uzela ključeve od auta i mobitel, te polako krenula kući. Baš kada je krenula otključati auto, zaustavio ju je nečiji glas.

"Kolegice Adriana!" Okrenula se i ugledala mladog kolegu, koji radi sa njom na odjelu.

"Izvoli." Uljudno se osmijehnula.

"Mentorica mi je rekla da ti dam ovo." Pružio joj je neku fasciklu.

"Šta je to?" Zbunjeno je pitala prihvativši je.

"Kad dođeš kući, pročitaj." Osmijehnuo se.

"Okej. Hvala."

"Nema na čemu. Vidimo se na poslu sutra." Mahnuo joj je.

"Vidimo se, Marko."

Otključala je auto i sjela unutra bacivši fasciklu na suvozačevo mjesto. Gledala je par minuta u nju premišljajući se da li da ju sada otvori ili kada dođe kući. Nakon višeminutnog premišljanja, pokrenula je auto i pošla kući.

"Ajde, šokirat ću se kod kuće."

(...)

Ušla je u stan svojih roditelja, te joj je Dani potrčao u zagrljaj iako ima samo 10 mjeseci.

"Ljubavi mamina." Zagrlila ga je i podigla u naručje.

"Mama!"

"Kako si, kćeri?" Prišla joj je mama.

"Dobro sam, mama. Kako ste vi?"

"Tata je na poslu, Danijel je tu. Ma dobro smo svi."

"Je li slušao moj ljepotan?" Pitala je i otisnula poljubac na Danijevoj glavici.

"Naravno. Sluša moj unuk uvijek." Nasmijala se njena mama. "Daj ti njega meni, a ti se idi osvježi pa sjedi i jedi. Nego, kakva je to fascikla?"

"Ma to mi je dao kolega s posla. Mentorica mi je to poslala."

"Aha. Ajde se ti odmori, pa sjedi za stol, dok Danijel nije sve pojeo."

"Hoću." Predala joj je Danija, pa je produžila u kupatilo.

Umila se i zagledala u svoj odraz u ogledalu. Nije imala ni trunke šminke. Nije imala vremena da ju stavlja, a i ne nosi ju često. Tada ju je stvarno zaintrigirala ta fascikla, koju joj je poslala njena mentorica.

Sjela je za stol, gdje je odmah dobila medvjeđi zagrljaj od strane svog brata.

"Bila sam na poslu, Danijele, a ne preko bijela svijeta." Nasmijala se.

"Znam, ali te mnogo volim."

"Volim i ja tebe, Danijele."

"Eto, nisam ti sve pojeo. Suzdržao sam se." Nasmijao se ustajući od stola.

"Baš ti hvala."

"Bio sam u iskušenju da znaš."

"Neka, neka. Ionako sve živo meteš."

"Jelde? Može mi se."

"Naravno."

Adriana je završila s ručkom i otišla kod svog sina, kojeg nije vidjela od jutros.

"Ljubavi moja, nedostajao si svojoj mami." Zagrlila ga je, te ju je on odma stegao ručicama za ramena i počeo cičati.

"Adriana!" Čuo se Danijelov šokirani uzdah.

"Danijele, šta ti je?" Pitala je uplašeno.

"Sine, šta ti je? Smiri, Dani će početi plakati." Prekorila ga je mama.

"Pa nisam zar tolika babaroga, mama?" Danijel je prevrnuo očima.

"Šta je bilo?" Pitala je Adriana tiše, dok je desnom rukom prelazila preko Danijevih leđa.

"Nisi se pohvalila da ćeš ići u Njemačku." Namignuo joj je, dok je pomjerao obrve gore dolje.

"O čemu ti?" Zbunjeno je skupila obrve.

"Pa tako ti piše ovdje." Pružio joj je fasciklu.

"Nisam ni zavirivala u fasciklu. Riješila sam da ju otvorim kući."

"Pa eto, tvoj brat, koji je mnogo znatiželjno momče, ju je otvorio."

"Divan si." Rekla je Adriana ironično, dok je iščitavala šta piše u fasickli.

Kada je pročitala jednu rečenicu, momentalno je preblijedila.

"Uff.." Spustila je fasciklu i uzela čašu vode, te otpila par gutljaja. Drhtavom rukom je spustila čašu na staklenu površinu stola.

"Sestrice, jesi okej?"

"Ne.. ne znam šta bih ti rekla. Ovo je previše za mene."

"Koje? U koji grad ideš?"

"Frankfurt, Danijele."

"Sestro slatka!" Ciknuo je Danijel.

"Ne vjerujem. Kako ću ja to?"

"Lijepo, kćeri." Mama je spustila svoju toplu ruku na njeno rame, koje je drhtalo, kao i ostatak tijela. "Možeš ti to. Samo ponosno i uzdignute glave. Dušmani ti ne mogu ništa."

"Mama, Luka nije dušmanin. On je otac mog djeteta." Adriana je tužno odgovorila.

"Znam, Adri, ali i sama znaš kako se ponio prema tebi, kada je zatražio razvod."

"Znam, ali opet će Luka imati mjesta u mom srcu. Već ga ima. I on je dio porodice."

"Ja sam još uvijek ljuta na tog momka."

"Pa i ona je, mama." Javio se Danijel. "Samo što ga mnogo voli, pa će prijeći preko toga što se desilo."

"Oprosti, ali ne zaboravi." Njena mama je uzdahnula.

"Mama, ona će i oprostiti i zaboraviti." Nasmijao se Danijel, iako to nije nimalo doprinijelo situaciji. "Sorry." Iskezio se i okrenuo glavu u stranu.

"Ne znam ni ko je upravu od vas dvoje. Ja sam još uvijek djevojka. Nisam odrasla žena da se razumijem u sve živo."

"Kćeri, ti si donijela živo biće na svijet. Itekako si odrasla. Borac si i to te čini ženom."

"Je l' piše još šta tu? Vidio sam da ima još nekih papira tu." Danijel se nadvirivao nad fasicklu.

"Ima. Treba da potpišem saglasnost o odlasku, a ovaj ovdje papir je saopćenje da sam dobila prebačaj u bolnicu u Frankfurtu, jer traže mlade doktore i to baš u mojoj struci."

"To je super."

"Ali postoji problem. Ne znam kuda ću Danija."

"Pa sa sobom valjda?"

"Ali nema ga ko čuvati, Danijele, a ne pada mi na pamet da tražim neke dadilje." Adriana je prevrnula očima.

"Pa oće li još neko ići s tobom?"

"Ne znam." Slegnula je ramenima. "To ionako nema veze sa mojim Danijem."

"Oćeš da ja idem s tobom?" Pitao je Danijel češući se po vratu.

"Može. Valjda..."

"Je l' to opet imaš šugu, pa se češeš?" Pitala je mama, na šta je Danijel širom otvorio usta.

"Mama!" Šokirano ju je gledao.

"Šalim se!" Potapšala ga je po ramenu.

"Draga mama, i mene si prepala." Nasmijala se Adriana. "Danijele, složi mi lijepo ove papire u fasicklu, pa da idem kući."

"Važi."

"Zar već? Pa nisi dugo bila."

"Moram, mama. Imam i ja kuću."

"Znam, ali voljela bih da još ostaneš."

"I ja bih, ali Dani je evo zaspao kao što vidiš, a i moram se kupati."

"Dobro. Kako god ti hoćeš."

"Ja ću ti pomoći, sekice. Ti pazi da se Dani ne probudi, a ja ću da vozim."

"Srce moje drago. Hvala." Poljubila ga je u obraz.

"Nema na čemu." Rekao je i zgrabio ključeve sa stola. "Ajmo." Hitro se ustao na noge i krenuo ka vratima.

"Polako. Vidiš da dijete imam u rukama."

"Jebiga, adrenalin me opalio."

"Što li?"

"Pa mjesecima nisam sjeo za volan."

"A da? Zašto?" Adriana se kiselo nasmiješila.

"Pa zato što sam jednom tati ogrebao auto i zabranio mi je da vozim njegovo auto i to je to."

"Ma da.. pa oćeš sada moje da i njega sje..." Tu ju je mama prekinula.

"Adrianaa.."

"Dobro, mama." Prevrnula je očima i ustala. "Vidimo se." Poljubila ju je u obraz, te je nekako obukla patike, pokupila fasciklu i krenula za Danijelom.

(...)

"Hvala ti, braco." Poljubila ga je u obraz. "Vidimo se."

"Nema na čemu. Vidimo se. I obavezno zovi ako ti nešto bude trebalo."

"Budem."

Danija je spustila na kauč i pokrila ga dekicom. Još uvijek je spavao. Iskoristila je to vrijeme da se istušira. Za to vrijeme, dok se tuširala, naumpao joj je Luka. Jednom ju je gurnuo pod tuš u odjeći. Sva se smočila i usput prehladila, jer je voda bila led ledeni, plus je bila zima.

Beograd, 28.decembar 2016

Luka je izvrnuo nogu, koja je bila poprilično nateknuta. Taj dan je Adriana bila kod njega. Brinula je o njemu, jer su njegovi roditelji bili van grada.

U kuhinji je pravila nešto za ručak, kada se čulo Lukino vikanje. Poskočila je u mjestu ispustivši tanjir na pod, koji se razbio.

"Joj, Bože." Rekla je tiho i spustila ruku na srce. "Šta je bilo?!" Povikala je.

"U pomoć!"

Adriana je doslovno potrčala u kupaonicu.

"Luka, jesi dobro?" Pitala je panično kada je utrčala u kupaonicu. Zatekla ga je kako sjedi u kadi.

"Nisam."

"Pa šta je bilo?"

"Teško mi je okupati leđa. Ruke me bole. Pliz mi pomozi." Pogledao ju je molećivo.

Rukom je prekrila oči i polako krenula ka kadi, kad se Luka odjednom počeo smijati.

"Šta je smiješno?" Ljutito je pitala.

"Ti."

"Što?"

"Pa u boksericama sam, ludice. Nisam potpuno go."

"Ne znam ja."

"Nisam, ljubavi. Časna riječ."

"Dobro." Maknula je ruku s očiju i zatim pomogla Luki da dovrši svoje kupanje.

"Eto, zadovoljan? Dobro ti je?" Stavila je ruke na kukove.

"Itekako." Osmijehnuo se.

"Pa dobro, ja sada ide..." Samo što se okrenula, povukao ju je za ruku na sebe, u kadu.

"Luka!" Ciknula je. "Hladna je voda. Smočih se sva." Namrštila se. Sjedila mu je u krilu, dok su joj noge bile van kade.

"Lepotice."

"Šta je?" Prekrižila je ruke okrenuvši glavu u stranu.

"Ajde me pogledaj." Uhvatio ju je za bradu i pokušao ju pogledati, ali ona je okretala glavu ne dozvoljavajući da im se pogledi sretnu.

"Neću."

"A zašto?"

"Kako zašto? Vidiš da sam mokra do gole kože!" Povikala je.

"Ššš." Spustio je svoj kažiprst na njene usne.

"Ujest ću te." Promrmlja je ljuto.

"Neće mi smetati." Rekao je zavodljivo približivši svoju glavu njenoj.

"Šta je više, bre?" Spustila je pogled na njega, čija je glava bila naslonjena na njeno rame.

"Znaš šta hoću."

"E, to nećeš dobiti, Joviću. Nema šanse."

"Zato sam te i povukao. Hajde, Adri. Molim te."

"Neću. Grozan si. Zbog tebe sam sva okupana i to hladnom vodom. Prehladit ću se." Složila je tužnu facu.

"Nemoj mi tužnog lica, ljubavi." Uhvatio ju je za bradu. "Moli te tvoj Luka." Izbacio je donju usnu. "Plizz?"

"Dobro." Puhnula je i prevrnula očima.

"Eh, tako. A sad.." Spustio je ruke na njene kukove. "Oćemo li?"

"Naravno." Osmijehnula se, te im je Luka spojio usne u divan poljubac.

Beograd, 2018

Njeno razmišljanje je prekinuo Danijev plač. Adriana je momentalno pretrnula i požurila ka Daniju.

I tako...šta mislite??