Nastavci odnosno brojevi nastavaka su totalno ispreturani i nijedan ne ide po redu i izvinjavam se. Wattpad je sve zeznuo!! 😤😤Tako da ćete morati "na preskoke čitati" ovu priču. Nadam se da se nećete zbuniti.

ADRIANA

Kada se probudila, shvatila je da je pokrivena.

"Ne bih ja bila ja kada ne bih zaspala u pola filma." Prevrnula je očima i zbacila deku sa sebe.

Vidjela je da su Danijeve igračke razbacane, a da Danijel nije tu, kao ni sam Dani. Malo se uplašila, pa je otišla odmah na sprat. Možda je Danijel izveo Danija u šetnju, ali ne vjeruje da ju ne bi prethodno pitao. Majčinski instinkt je odmah proradio.

Ušla je u svoju sobu, gdje je zatekla Danijela kako spava na njenom krevetu i Danija kako mirno i spokojno spava sa svojim zekom. Osmijehnula se i sjela na rub kreveta. Pomilovala je Danijela po kosi.

"Volim te, bato." Otisnula je poljubac na njegovom čelu, a onda se nadvila nad Danijev krevetić.

"Sine, ništa ti neće faliti u životu. To ti garantujem. Bićemo mi sretna porodica. Sa ili bez tvog tate." Poljubila ga je u malenu ručicu i izašla iz sobe, kako bi spremila nešto za večeru.

Kada je krenula niz stepenice, kako bi se spustila u prizemlje i napravila večeru, zapazila je njegov uramljeni dres na zidu. Dres njegovog kluba. Njegov broj, njegovo prezime. Prezime njegovog sina.

Taj dres joj je Danijel poklonio kada je otišao na njegovu utakmicu. Adriana ga je uramila odnosno stavila ga je u staklo i okačila na zid. Ne prođe dan, a da ne zastane i ne zagleda se u taj dres.

"Uff.." Prošla je rukom kroz svoju dugu smeđu kosu.

Nije vidjela Luku dobrih godinu dana, ako ne i više od toga. Nije ga čak ni čula. Valjda još uvijek pokušava da zaboravi dan kada joj je rekao da ju ne želi blizu sebe. A bili su svjesni svega. Svjesno su odlučili da svoju dugogodišnju vezu, koja traje još od početka srednje škole, zapečate zarukama i kasnije brakom.

Pitala se da li on zna da ima sina, da li mu je neko rekao da ga u Beogradu čeka njegov sin. Ako je već nju odbacio, da barem ne odbaci njihovog sina. To bi joj slomilo srce.

"Trgni se, Adriana." Rekla je samoj sebi zaputivši se u kuhinju.

Kada je ušla u kuhinju, sjećanja su se počela vrtjeti. Dok je još bila sa Lukom, znali su trčati po njegovoj kući, pogotovo po kuhinji, gdje bi on nju uvijek sustigao, uhvatio oko struka i zavrtio. Onda bi tu uvijek uslijedio poljubac.

"Da li si ti pronašao novu rijeku?" Tiho je rekla.

LUKA

Frankfurt, 2018

"Da li si tužna u ove dane
da li si plačna kad zora svane
da li te misli još meni zovu
ili si našla ti rijeku novu..."

"Daj, molim te, ugasi tu pjesmu!" Rekao je mrzovoljno i stavio jastuk preko lica.

"A daj, Halid baš ima dobre note, je l' tako, Filipe?"

"Istina."

"Ante, neću triput da ponavljam! Gasi to!" Povikao je Luka ispod jastuka.

"Dobro, dobro. Šta se odmah hoćeš tući.. Bože sačuvaj."

"Ne testiraj mi strpljenje. Dovoljno sam ljut." Luka je maknuo jastuk s lica i uspravio se.

"A zašto?"

"Šta ti misliš?"

"Ne mislim. Što si ljut?"

"Znam da ne misliš." Luka je prevrnuo očima.

"Ajde, smiri se i reci ovom tupsonu što si ljut." Rekao je Filip mirno.

"Ne govori mi se o tome."

"E, onda budi ljut." Rekao je Ante iznervirano.

"Ajde marš." Rekao je Luka ljutito, te se ustao i izašao na balkon.

Rukama se čvrsto uhvatio za ogradu i spustio glavu.

"Gdje si, Beograđanko mala?" Pitao se.

"Brate.." Čuo je Antin glas.

"Šta oćeš, bre?"

"Izvini ako sam te naljutio."

"Ma ajde", odmahnuo je rukom, "ni prvi ni zadnji put."

"Istina." Ante se tiho nasmijao. "No, ajde mi reci što si ljut čitav Božiji dan."

"Ante, ja znam da imam dijete."

"Dijete?" Ante ga je šokirano pogledao.

"Da." Klimnuo je glavom.

"Kako to? Fakat ne kontam."

"Skontat ćeš.. Svi ćete vi skontati." Uzdahnuo je i vratio se nazad u stan.

"Pa, je l' ti rekao?" Pitao je Filip.

"Nije. Sada će." Odgovorio je Ante.

"Ajde, tebra, olakšaj sebi. Znaš da smo nas trojica uvijek tu za tebe."

"Hvala, Mijate." Luka se osmijehnuo i sjeo na svoj krevet.

"Ovako... ja imam dijete. Tata sam."

"Šta?" Povikali su Mijat i Filip u isto vrijeme.

"Kako to? Kad si ga prije uspio napraviti?" Pitao je Mijat.

"Šš, objasniti ću vam sve."

"Ajde."

Beograd, 2017

Roditelji su saznali za Lukin i Adrianin brak, jer je Lukina mama čula njega kako ja pričao sa Adrianom rekavši što mu je drago što je konačno njegova supruga.

Odmah je izbila svađa između njega i njegove mame, te ga je ona ubijedila da otjera Adrianu od sebe, ako ne želi biti izbačen van.

"Mama, ne možeš to tražiti od mene."

"Očito mogu." Njegova majka je prekrižila ruke.

Luka nije odgovorio. Samo je progutao bolnu knedlu u grlu i ušutio.

"Reci da ne može, reci da nije upravu. Hajde, Luka, reci!" Govorio je u sebi. Želio se usprotiviti, ali jednostavno riječi nisu izlazile iz njegovih usta.

Majka je otišla u kuhinju, a on je ostao stajati sam, na sred dnevnog boravka. Njegovu borbu s mislima je prekinulo zvono na vratima.

Kao da ga je neko opalio čekićem, kada je ispred ugledao Adrianu.

"Hajde, Luka, slomi joj srce. Slomi srce svojoj dugogodišnjoj ljubavi." Govorio je u sebi.

"Zašto si ovdje?" Pitao je tihim, hrapavim glasom, koji je iznenadio, ali i uplašio Adrianu.

"Ovaj..došla sam ti nešto reći."

"Luka, ko je na vratima?" Začuo je glas svoje majke.

Uskoro se i njegova majka pojavila na vratima. Adriana joj se osmijehnula, ali je umjesto osmijeha dobila mrzovoljan pogled od strane njegove majke. Bila je totalno zbunjena. Luka je sve to šutke promatrao i smišljao kako da je otjera od sebe pod majčinom prisilom.

"A vidi ti nje. Imaš se hrabrosti pojaviti."

"Molim?" Tiho je pitala. "O čemu vi pričate? Ništa ne razumijem."

"Znaš ti dobro o čemu ja pričam. Mlada i poletna."

"Gospođo, molim vas, objasnite mi o čemu se ovdje radi."

"Luka će ti sve objasniti." Odmjerila ju je zbog čega se vidjelo da se Adriana osjećala vrlo neugodno.

Na vratima su ostali on i Adriana.

"Luka, molim te, reci mi šta se dešava."

"Adriana, ovo više ne ide."

"Koje?"

"Mi."

"Budi precizniji, molim te." Rekla je uplašeno.

"Želim razvod."

Kada je to izgovorio, trudio se da ne pukne.

"Zašto?"

"Zato. Ne želim više da budem s tobom."

"Zašto? Jesam li šta...?"

"Nisi ništa uradila. Samo...želim razvod i ne želim da više budem s tobom i to je to. Mladi smo bili, ljubav probali i eto.. Završilo se."

"Dobro." Klimnula je glavom, dok su joj se oči punile suzama.

"Nekada ću ti poslati papire za razvod."

"Uredu." Uzdahnula je i izvukla ruku iz džepa i spustila ju na svoj stomak. "Zbogom, Luka. Želim ti sve najbolje u životu."

"Također, Adriana. Čuvaj se."

"Hoću."

Zatvorio je vrata za sobom, a onda, kao da je ga opalio grom. Adriana je spustila ruku na svoj stomak, kao i tužni uplakani pogled.

"Nije valjda?" Progovorio je i otvorio vrata kako bi ju zaustavio, dok ne bude kasno.

No, bilo je kasno. Zakasnio je. Kada je otvorio vrata, Adriane nigdje nije bilo. Sjeo je ispred vrata i spustio glavu u šake. Počeo je plakati.

Frankfurt, 2018

"I eto tako. Slomio sam joj srce." Luka je slegnuo ramenima.

"Ja ne znam šta da kažem." Filip je imao širom otvorena usta od šoka.

"Ja iden da se umijem." Rekao je Ante i nestao.

"Pa jeste li se ikako čuli od toga dana?" Pitao je Mijat.

"Ne." Odmahnuo sam glavom. "Ustvari jesmo kada sam joj poslao papire za razvod i jednu poruku za koju se nadam da ju nije bacila."

"Je l' ti ona odgovorila na neki način na to?"

"Ne." Odmahnuo je glavom. "Vidjeli smo se na sudu, ali nismo progovorili jedno s drugim. No, uspio sam primijetiti da je svako malo gladila svoj trudnički stomak, koji i nije bio nešto naročito izražen."

"A brate, al' si ti upao u... znaš već."

"Znam, Gaćo. Znam."

"Pa šta ćeš sad?"

"Ne znam. Pokušavam da zaboravim."

"Zašto?"

"Mama bi mi sigurno oči izvadila da zna da tražim Adrianu, a još gore bi bilo kad bi saznala da sam otac njenog djeteta."

"Eh, ta ti ima mjesta."

"A problemi mi ne trebaju."

"Pa jesi sretan što imaš dijete?"

"Naravno. Zašto ne bih bio?"

"Pa vidim da ne pokušavaš doći do Adriane, a kamoli do djeteta."

"Zato što nema načina! Niti imam kontakta s njenom porodicom, niti sa njom samom."

"Auu.."

"Jedino sam jednom nakon utakmica sreo njenog mlađeg brata Danijela."

"Eto onda!" Mijat se široko osmijehnuo. "Jesi ga pitao za nju?"

"Da. Pitao sam ga kako je ona."

"I? Šta je rekao?"

"Da je dobro."

"I to je to?"

"Da." Klimnuo je glavom.

"I to je nešto."

"Malo je to." Luka se usprotivio.

"Bolje i to nego da te je napao što si je ostavio odnosno odbacio na bezobrazan način."

"I to što kažeš ali eto.. Želim da vidim i upoznam svoje dijete."

"Ako bude sudbine, upoznat ćeš ga."

"Mijat je upravu." Filip se ustao. "Suđeni se uvijek nađu. Koliko god da su daleko, s kim god da su."

"Ma da." Odmahnuo sam rukom.

"Pa, ja idem kući. Gaćo, ideš?"

"Naravno. Čeka me popodnevna drijemka."

"Čekaj. Ne možemo bez Ante."

"Jao, da." Mijat se udario rukom po čelu. "Idem da vidim gdje je zaglavio."

"Možda se opet zaključao, pa ne može vani."

"Braćo, ja sam već jednom mijenjao bravu i ključ na vratima od kupatila, jer je dotični Ante Rebić već jednom bio slomio ključ." Dobacio je Luka i otišao za Mijatom.

"Ante, si živ?" Mijat je kucao na vrata.

"Jesan!"

"Pa što je izlaziš odatle već pet minuta?"

"Pa pišao san." Odgovorio je i otvorio vrata.

"Kolika ti je to bešika?" Filip je prevrnuo očima, na šta su se Luka i Mijat nasmijali.

"Velika, moj Filipe." Nasmijao se Ante. "Nego, idete doma?"

"Očito."

"Odlično. Iden i ja s vama."

"Pa s nama si i došao." Filip je prevrnuo očima.

"Ajde biži ća, Fili."

"Ne zovi me Fili, nabit ću te nogom."

"Dragi moj Fili." Ante se nasmijao.

"Utušit ću te u toj WC školjki tamo."

"Volin i ja tebe." Ante se obuo i prvi izašao van iz stana.

"Vidimo se sutra na treningu." Luka se pozdravio sa svom trojicom.

"Vidimo se." Mahnuli su mu i otišli. Luka je zatvorio vrata i zaključao ih.

Vratio se u svoju sobu i bacio na krevet. Raširio se po cijelom krevetu. Nema volje ni za čim.

"Nisi u zemlju propala, Beograđanko mala." Prešao je rukom preko lica.

Nije ju vidio od proljeća 2017.godine kada su se vidjeli u sudnici i to je to. Iznenadio se kada je na proljeće, ove 2018.godine vidio Adrianinog brata, Danijela. Dao mu je svoj dres, samo zbog Adriane. Čak mu je i rekao da joj ga da, ali da ne govori da je baš namijenjen njoj od njega.

Nadao se napadanju od strane Danijela, ali nije bilo tako. Čak su malo i popričali.

Frankfurt, mart 2018

"Kako je ona?" Pitao je bojažljivo.

"Dobro." Odgovorio je Danijel.

"Aha." Uzdahnuo je. "Samo, ne govori da sam ti dres dao namjerno zbog nje."

"Neću. Ne brini."

"Neka bude da si ti odlučio da joj ga daš."

"Naravno."

"Ne želim da joj uništavam život."

"Lupaš gluposti, ali eto."

"Nemam hrabrosti da ju pogledam u oči nakon što sam ju onako otjerao."

"Morao si."

"Da, ali ona to ne zna."

"Saznati će."

"Reći ćeš joj?" Pitao je uplašeno.

"Što da ne?"

"Nemoj, molim te."

"Zašto ne?"

"Biće problema."

"Neće. Ako misliš da će Adriana zvati tvoju mamu ili tebe u vezi toga, varaš se."

"A da?"

"Da."

"Dobro. Neka živi svoj život. Ne spominji joj mene, uredu?"

"Uredu."

Frankfurt, 2018

Osmijehnuo se kada mu se Danijel javio par dana nakon utakmice rekavši kako je Adriana uramila njegov dres. Tu mu se srce ispunilo srećom, iako su oboje razdvojeni.

Uprkos razdvojenosti, povezuje ih nešto čudesno. Uprkos novom okruženju, znaju gdje su im srca. U Beogradu. Gdje je sve i počelo, gdje će se sve nastaviti, ali vjerovatno i završiti...

Šta mislite???