Vidio sam kamen kako se odmaknuo sa svoje zemljane stolice i poput opruge gurnuo jednu tanku Meillinu nogu bliže ustima provalije.

Njenu sudbinu su čekale plave oči sa pjenušavim, najdužim trepavicama na svijetu.

Gledao sam njene preplašene oči kako poput žmigavca daju upozorenje za spas.

Pružio sam joj svoju tanki, znojni konopac spasa.

Osjetio sam trzaje njene meke ruke poput deke koja mi je ogrnula srce od vlastite oluje emocija.

"Ne puštaj me!"

Čujem njen panični glas pun drhtavih nota koje su skrenule sa svojih crta.

"Ne brini, neću."

"Čvrsto me drži, stisni zube poput školjke koja skriva svoju dragocjenu dušu, skupi snage, lagano povuci svoju nogu i ja ću te poput vjetra otpuhati na ovu livadu."

"Može?"

"Aham."

Čuo sam kreštavi glas koji poput grmljavine "para" nebo.

"Ooo, baš ste slatki golupčići, ali to neće trajati predugo."

"Jedan od vas će umrijeti danas."

Vidio sam kako okreće svoj metalni preokretač sudbine.

Napetost je plesala kolo u mom srcu. "

Čuo sam njegov plačljiv, cvileći ton kako zapomaže:

" Ne, ja tebe ne mogu pustit danas! "

" Čvrsto ću se držati za ovu najveću žilu arteriju poput užeta. "

" Neću dopustiti da me vjetar smrti otpuhne. "

" Ali jel bolje da meni prestaju treninzi ili sa ono mlado, krhko srce koje je jedva živjelo na ovom svijetu umre? "

Strah me primio za prsa i pio je moju mineralnu vodu sa mjehurićima aole i kisik.

Nisam želio da moja duša postane nevidljiv duh koji stvara pomutnju u nebesima.

" Meilla ili Edibello? "

" Kako vas volim gledati ovakve kao drhtave breze koje se boje oluje."

"Nečije srce će se raspasti na krvavi pijesak koji će prekrivati organe, a duša će napustiti svoj dom."

"Meilla tebi bih čak napravio uslugu, tako dobra djevojka kao ti bi sadila cvijeće ljubavi u vrtu sreće."

"A da ubijem Edibella on bi potonuo u plamen vatre koji bi mu pravio ljubavne ugrize na tijelu, a mozak bi ti se raspršio u pepeo kojim bi se hranili vragovi."

Ljutnja je zapalila moje oči koje su se počele gušiti u dimu bijesa.

Od tolikog napora su postale crvene sa stakalcima u kojima se vidjela vrela krv ubojice.

Bijes se počeo taložiti u meni poput pijeska i uzdizati moj pješčani sat nestrpljivosti.

Glasnice su mi se pripremale za tonove koji će im polako kidati komadiće njihovog tkiva.

"Ti si jedan vrag!"

"Svojim lukavim potezima poput lije ste me zalijepili za ovu paukovu mrežu zločina , a sada biste htjeli da pojedete moj život."

" Ne ja želim da ti patnja poput hrđe nagrize srce, da osjetiš mač patnje kako ti razdvaja dušu od tijela."

Skupio sam snage i poput prikolice povukao Meillu sa ponora smrti.

Vidio sam sjaj u njenim očima poput blistave zvjezdice koja treperi svojim krakovima sreće.

Odjednom osjetim pretezanje u prsima.

Bol zagrli moje tijelo i svojim mačevima probada sve jače u srce

Lice mi se gužva poput mokrog papira.

Tijelo mi gubi štit i prepusti se šumu boli.

Metak mi skida otporan sloj tijela i ostavlja trag korijenja koji mi se zaveže za nogu i svojim trnjem stavlja željezne blokove na moja stopala.

Duša mi se kida u komadiće zmija preostale zlobe koja svojim otrovom opraši moje tijelo.

Osjećam prazninu, a srce mi više ne pjeva nikakve pjesme.

Nemoć me poput sokola naglo i silovito obruši na pod.

~~~~~~~~++--~~~~~~~~<~>~~~~~~~~~~~~~~

Moji prozori primaju dim ranjivosti iz Edibellovog tijela.

Promatram ga kako se priljubio uz pod poput prijepka za stijenu.

Osjećam kako se vlaga nakuplja u mojim očima.

Tuga ispušta svoj znoj po mom ranjivom licu.

Svojim ljepljivim kanđama grubo skida naslage sreće.

Moje srce poput crvene tkanine režu škare.

Od mog najjačeg mišića ostaju komadići crvenog kruha koji se jedino može dati komarcima, vampirima i krpeljima.

Duša mi gori i plamti u krugu sablja koje je režu na najsitnije komadiće.

Dah ne proizvodi više šumove mora, on polako nestaje poput zvijezde padalice po noći.

U ustima osjećam okus slatkih gusjenica koje su zarobljene u čahuri tuge i nikad se neće moći pretvoriti u leptire.

Moj mozak me upita:

"Gdje je tebi zdrav razum?"

"Brineš se za čovjeka koji te oteo, mučio, lomiš svoje kosti od tuge zbog koga?"

Zapravo slažem se sa mozgom, ali jel to on zaslužio?

Ipak me je zaštitio od mafije.

Da nije njega bilo, mene bi progutala pjenava usta u svoj modri želudac.

Još ne znam ni plivati nije me imao tko da nauči.

" Edibello, možeš ti to jak si, preživjeti ćeš!"

Pod svojim rukama sam osjetila njegova prsa koja ne pumpaju više život.

Kapljica iz mog oka je kapnula na njegovo tijelo.

Smočila je njegovu dušu da je napoji i vrati se u život svoji.

Čula sam bas kako svojim gubim glasnicama trga žice mog tijela.

"Mi idemo na kratko se nešto dogovoriti, a ti da se nisi micala odavde jel jasno?

Blago sam kimnula glavom da ih ne moram gledati u njihove paklene oči od kojih mi tijelo drhti u plamenu straha.

Uskoro su se odmaknuli , a ja sam znala da moram nešto poduzeti kako ne bi umro.

To si nikad ne bih oprostila.

Zauvijek bih imala taj žig na svom srcu koji bi mi svojim nevidljivim konopcima potezao dušu.

Ubio je moje drugo srce, ali ovo je bilo njegovo oduženje.

Drhtavim rukama koje su bile nestrpljive zbog neizvjesnosti sam nazvala hitnu pomoć.

"Dobar dan".

"Dobar dan, imam hitan slučaj, gospodin Edibello Atworat je upucan u prsa i čini mi se da mu srce ne radi."

"U redu gospođo, kako se Vi zovete?

" Meilla Strong. "

" Gospođo stići ćemo za 20 minuta."

"U redu."

"Doviđenja."

"Doviđenja."

Kakva je to nesposobna hitna?

Stići će za 20 minuta?

Još mi te riječi odzvanjaju u glavi i mute moju bistru vodu razuma.

Po njima bi čovjek odmah ispustio svoj plin duše daleko na mjesto gdje pripada.

Osjećam bijes kako izgara iz mog srca, a taj plamen se širi cijelim mojim tijelom.

Od tolike vrućine suze se osuše, a tugu ubrzo zamjenjuje kraljica "Ljutnja."

Oči mi se pretvaraju u dvije crvene, užarene kugle zarobljenih riječi u kugli bijesa.

Ruke mi se od vrpce napetosti tresu poput zvečke.

Nestrpljivost ulije svoj vreli napitak u moje tijelo koje drhti na vjetru znatiželje.

Sjednem na hladni kamen da mi malo ohladi vrelo srce.

Duboko udahnem i primim u svoju bocu dovoljno vode za moja pluća.

Ostatak nečistoća koje sam pokupila izdahnem i one odlepršaju poput leptirića natrag u atmosferu.

Pogled mi se spusti na okruglo mjerilo vremena i vidim da je ostalo još 5 minuta.

Vrijeme brže prolazi u dubokoumnom razmišljanju.

Tonula sam u dubine svoga mozga i pažljivo vadila korisne ribice iz njega.

Ubrzo čujem poznati pištavi zvuk koji grubo odguruje ostale riječi od uha.

Lagano potrčim i tiho se šuljam poput lukave lije, a koraci mi postaju mekane zečje šape.

Vjetar me sa svojim uzdasima požuruje i snažno gura do automobila hitne pomoći.

Uskoro dođem do bijelog automobila sa crvenim crtama od kojih mi se tresu zubi poput potresa.

Sjetila sam se da ga nisam dovela ovamo i htjela si udarati moj mozak, potresti lubanju da krene proizvoditi pametne misli.

"Gospođo, gdje je gospodin Antworat?"

"Oprostite, u panici sam zaboravila dovesti njegovo tijelo."

"Odvesti ću vas do tog mjesta nije daleko."

"U redu."

Gazila sam zemlju nestrpljivim koracima i borila se sa blatom koji mi je zarobio noge.

Vjetar me je požurivao i naglo svojom grubom silom gurnuo na kamen.

Osjetila sam kako mi se razdvaja opna kože i iz nje teće rijeka krvi.

Stisnula sam zube poput školjke koja skriva svoje blago.

Bol mi je zabila svoje oštrice duboko pod nogu i kosti koje su stenjale od boli.

Mišići su se napuhali poput luft madraca za more, sprječavajući boli da ne izlije previše svoje peckave tekućine.

Čujem glas zabrinutog doktora :

"Gospođo, jeste li dobro?"

Moje riječi tiho zavibriraju instrumentom mog tijela.

"Je.. Jesam."

"Treba li Vam pomoć?"

"Ne treba, hvala Vam."

Uskoro smo stigli do beživotnog tijela koje je čekalo da se baci u ruke smrti.

"Ovo je taj gospodin o kojem sam Vam govorila."

Doktor se približio tijelu i pokušao slušati pjesmu srca, no tijelom je zavladao tupi muk.

"U kakvom je stanju?"

"Radi li mu srce? "

"Bojim se gospođo da ne, moramo biti brzi i odvesti ga u bolnicu."

Vidjela sam kako njegovo blijedo tijelo kao da je kupano u izbijeljivaču polažu u krevet.

Svijet je poprimio sive nijanse, a u mojoj glavi je svirala jeziva muzika.

"Hoće li preživjeti?"

"Gospođo to ćete sve saznati u bolnici."

"Jel u redu?"

Odgovorila sam mu tišinom najbolji odgovor kada tvoja usta nemaju snage stvoriti riječi na tuđe pitanje.

Ubrzo su ga ubacili u automobil koji je meni djelovao poput hladne mrtvačnice koja uvlači duhove u vječnu tamu.

Sati su prolazili, a suze su natapale moje oči.

Kvasac tuge je nahranio moje oči, čiji su tamni podočnjaci rasli poput integralnog, crnog kruha.

Ubrzo sam ugledala bijelu zgradu koja me je uvlačila u svoju tamu.

Izvadili su krevet i vozili ga prema operacijskoj sali.

Ulazeći u prostoriju sam osjetila dah duhova koji mi ulaze u dušu.

Hladnoća je zagrlila moje tijelo čvrsto u ledenom kaputu punom snježnih blokova.

Odjednom sam pogledala tužno klupko sa smeđom kosom koja je uvenula poput cvijeta.

Odlučnim korakom sam sjela do njega i svojim nježnim rukama zagrlila njegovo sitno, slabašno, nezaštićeno tijelo.

Vidjela sam zahvalni sjaj u njegovim zelenim očima koji je dirnuo u moje srce.

Oči su mu bile mutne od plakanja, suze su se zamrznule na njegovom licu i ostavile trajni ožiljak.

"T...Tko ste Vi?"

"Ja sam Meilla, a ti slatki mali mladiću?"

"Petronico, imate predivno ime."

"Hvala, ne trebaš mi persirati, oslovljavaj me sa ti."

"Jel može?"

Pružila sam mu svoj osmijeh pun bisera natopljenih valovima tuge.

"Teto, ti si nešto tužna, što je bilo?"

Imao je preslatke obraze poput naranča koje su svojim slatkim dušom ispunili moju kiselu dušu.

"Duga priča, a gdje su tebi roditelji, ovako mala djeca ne bi trebala biti sama."

Vidjela sam razbijena stakla u njegovim očima kako su se odronila i voda mu je kvasila njegovu bijelu majicu.

Bila je označena pečatom tuge.

Njegove suze su pokrenule moje koje su tekle brzinom sklapa i odronili dijelove mojeg srca te polako micali kamen sa duše.

"Koliko imaš godina?"

"7, a ti?"

"23."

"Zašto tako lijepa mlada dama plače?"

Na te riječi mi je duša postala lagana poput vate.

"Jedan moj prijatelj je u bolnici, a nemam nikoga."

"Dečko me ostavio, mama mi je umrla zbog rizičnog poroda."

"Mogla je birati hoće li zadržati svoj život ili moj."

"Odabrala je moj."

Tuga mi je počela gristi glasnice koje su počele gubiti svoje note, a njene žice lagano podrhtavati.

"A.. Ta.. Tata je dobio srčani udar i umro, nisu ga mogli spasiti."

"Mene su odgajali baka i djed koji su sada mrtvi od starosti, a koja je tvoja priča?"

Vidjela sam kako njegove duge smeđe trapez hlače podrhtavaju, a noge u krema sandalama se nervozno ljuljaju na ljuljački tuge.

"Ja nemam ni mamu ni tatu."

"M....Mama mi je sada u mrtv.....vačnici ."

"Tata je umro od predoziranja drogom, tako sam nešto čuo."

"Ajoj, a tko te odgaja?"

"Teta koja je otišla na godišnji odmor bez mene."

"Hoćeš li ti biti moja teta?"

Na te riječi mi je srce zaigralo, duša mi se topila poput šlaga na voćnoj salati njegovih riječi.

Ovaj anđeo nema nikoga, ali duša mu je tako čista, nevina, osjećajna bez imalo prljavštine od grijeha.

Čujem glas doktora kako me zove :

" Gospođo, možete vidjeti gospodina."

"Oprosti, moram ići, ovakvom anđelu bih voljela biti teta."

Otvorila sam vrata i ušla u ledenu prostoriju u kojoj je ležao blijedo lice bez iskazanih emocija.

Taj prizor je razlomio moje, prije čokoladno srce u komadiće koji su se pretvorili u teška kamenja koji su se kotrljali mojom dušom.

Primila sam njegovu mekanu ruku i osjetila hladan metal koji ne može primiti moj lagan, leptirov dodir.

"Ne zaslužuješ umrijeti."

"Ne znam kako bi ti se mogla odužiti za to što si me spasio."

"Ti si jedan dobar ranjen čovjek kojemu je potrebna moja pomoć.

Odjednom sam čula naglo škripanje vratiju i netko je pokucao na vrata.

___________________________________

Što mislite tko je pokucao na vrata?