Neugodan osjećaj je strujao mojim venama. Šake su mi drhtale poput pingvina koji se smrzava  na Antarktici.

Niz moj vrat je klizala najsavšenija klizačica svih vremena, voda sa ušća vrata je krenula polagano, spuštajući se u velikim mlazovima sve do izvora mojih ruku.

Strah je u meni treptao i drhtao od neizvjesnosti.

Kap koja se silovitim snagama borila da ne popusti pred boli me je izdala i kapnula iz oka.

Gledao sam u njena zatvorena vrata riječi i pratio svaki najmanji pokret.

Dah mi je naglo iskočio iz pluća i on je izdajica kao i svi ostali.

Srce je nervozno počelo lupati o moja prsa i šapnulo mi :

"Hoću da osjetim kako joj riječi klizne iz usta i kako ih ne može zaustaviti, hoću osjetiti utjecaj tvojih  riječi na nju."

Tišina je spustila svoje zastore tame i poput dima isparila daleko odavde.

"I ti očekuješ da te sada ja razumijem!"

"Drago mi je da si barem priznao istinu jer malo koji bi to kriminalac napravio."

"Nadam se da ti je sada lakše.

Jel je?"

Slušala sam tišinu kako stvara razore između riječi, a bijes se u meni počeo napuhati poput balona koji će puknuti.

"Hoćeš li odgovorit?! "

Primjetila sam kako se riječi jedva prolaze kroz uski prolaz njegovih usana.

"Ovaj..., malo je."

"Drago mi je." - sarkastično je odgovorila.

"Kao i  što si rekao ove rane su ništa, lako će proći i išćeznuti, a sjećanja i traume neće."

"One će postati moj novi žig muke,ono će me obilježiti za cijeli život."

"Ne mogu reći da mi nije žao što si sam, mislim da to nitko ne zaslužuje, ali zapamti jednu stvar ništa se ne može dobiti na silu!"

"Zato za  sve treba muke, truda, rada, odricanja i naravno velike doze rizika."

"Ajde zanemari rizik, jer si upravo ovo riskirao otimajući mene, može me, a i ne mora naći policija, to je jedan veliki rizik."

"Žao mi je što patiš, što stišćeš u sebi staklenu vode koja u tebi pukne."

"Vjerujem da si puno ranjiviji od mene jer svi koji su kao ti su zapravo najranjivija i najslabija bića na svijetu."

S ovim riječima me pogodila ravno  u srce i pokrenula pogon bijesa i nekontroliranih radnji.

Ugljen ljutnje se nakupio u meni i samo je čekao šibicu da ga zapali, a ta šibica je bila ona. 

Ona je bila poput obrača za pištolj.

Ja sam bio pištolj pun bijesa i ona je potegnula moj živac, poput užadi za zvonik.

Osjetio sam kako se moj bijes pretvara u nezaustavljive plamene jezike koje jedva čekaju da nekoga opeču, izgaraju za tom željom.

Osjećao sam kako mi dušu obavija plameni vjetar topline koji mi, od dima moje ljutnje nije dao disati.

Pokrenuo sam svu snagu u svojoj noži i poput lopte za gol snažno zabio u njen ranjiv trbuh.

Vidio sam da se počela skupljati poput spužve , iako je bila vezana.

Bila je ranjiva poput kornjače koja se zaglavila u oklopu tuge, očaja.

Zapravo kad razmislim opisao sam sebe. Ja se stalno skrivam u oklopu zlobe jer nisam spreman pokazati svoju ranjivu stranu.

Kad sam vidio njen tužan pogled koji poput visibabe gleda prema svome trbuhu, moje srce je pogodila strelica Hada, boga pakla.

Moje tijelo se davilo u kiselini tuge i grižnje savjesti koja mi je svaki dan pomalo poput komarca isisala krv i ostavio mi trajni njegov dar, ožiljak.

Moje tijelo je vaplio za vodom dobra , ali bilo je previše izgoreno u paklu zlobnosti.

Oko svojih šaka sam osjetio okove spržene vatrom osvete prema samom sebi.

Moje uši su jedva čule njene tihe i očajne riječi koje su se jedva izvukle iz njenih usta.

Čuo sam buhtanje svojeg unutarnjeg požara, krvoločne borbe sa samim sobom.

Moj vrag zlobe je preuzeo moju slobodu i na mene stavio okove.

Bio sam pod njegovom kontrolom i njegov podanik.

"Kako si mi to mogao učiniti?! "

"Bez da znaš išta o meni! "

Uhvatila me zbunjenost za grlo i samo sam tiho mogao izbaciti riječi na površinu.

"A što bih ja to trebao znati?"

"Budalo jedna, ja sam bila trudna!"

Kad sam čuo te riječi , klupko neizrečenih rečenica mi je zastalo u glavi.

Kako mi je to moglo promaknuti?

Ja sam vjerojatno ubojica dijeteta.

Ta rečenica je stresla moje tijelo poput burne struje.

Na pomisao na samog sebe, počela mi se stvarati ljigava tekućina ispunjena kiselinom zlobe i gorčinom mojih postupaka .

To  janje željno ljubavi i pažnje, ja sam vjerovatno ubio sa svojom nepromišljenosti.

Nemirnim koracima punim stepnje pred svojom sudbinom, krenuo sam prema zrcalu.

Pogledao sam svoj iskrivljeni odraz od tolike pakosti.

Moje oči su pustile kapljice kisele vode koja me je grebla svojim kandžama.

Osjetio sam savjest kako mi svoje  očnjake polako zabija u dušu.

U mojoj ruci se nalazila vatrena kugla bijesa koju sam svom snagom, poput vatrene strelice uperio prema nevinim, stakalcima koja su se držala čvrsto za nevidljive ruke drhteći pred mojim potezom.

Bacio  sam svoju kuglu na njih i razdvojio najbolje prijatelje koji su si uvijek bili potpora i pomagali su držati nevidljivu svjetiljku i zamrznutu vodu leda u kojoj se jasno vidio svačiji odraz lica.

Prije njihove smrti sam  dobio udarac koji mi se poput bumeranga vratio.

Tamna, mračna krv ispunjena stanicama zlobe i osvete je tekla njegovom rukom prisječajući ga na zlo.

Uzeo je maramicu s kojom je pokušao sakriti svoju ranjivost.

Laganim, nesigurnim koracima se vraćao do Meille.

Kad sam  vidio njeno crveno lice poput rajčice ocijeđeno od tuge, osjećao sam  pritisak vraga na mojoj duši i kako ju svojim oštrim kandžama naglo iščupa i napuni je, poput bočice dimom zla.

Tuga je bila poput uzburkanog mora, posljedica mojih nedjela.

Ljuljao sam se na svojoj ranjivoj lađi i pokušavao se sakriti iza tih valova.

Grijesi su me proganjali poput lavova, a ja sam bio antilopa koja je pokušala pobjeći od njih, ali bezuspješno, preslab sam da bih se oduprijeo toj ogromnoj sili i nažalost, kako lav proguta antilopu, tako i grijesi mene.

Ne vidim uopće pravog sebe u svojoj mutnj vodi.

"Oprosti mi, mislim znam stalno te molim za oprost, a znam da mi ovo nećeš moći nikada zaboraviti."

"Cijeli život sam bježao od trauma, a one su progutale mene, svojom jezivom slinom prošlosti su promijenile moj temelj."

"I čak da sam ti mislila ono oprostiti, ovo ti ne bih mogla nikada."

"Moje strpljenje je prije imalo dovoljno snage da sačeka, a moja duša je uvijek polagala nade da će se takvi kao ti popraviti."

"Mislila sam ti pomoći , biti tvoj saputnik, prijatelj, no ti si me potpuno svojim čvrstim oklopom odbio od sebe."

"Vidim na licu da ti je teško i da se teško nosiš sa svojim počinjenim dijelima, ali to ćeš morati srediti sam sa sobom."

"Ja ti ne mogu pomoći."

Koliko se u njenim riječima nadziralo istine, čiste, bistre vode koja pokušava odmutiti moju, ali nažalost meni nema spasa.

"E, dođi sa mnom imam jednog robota koji će provjeriti jel sve s bebom u redu."

"Može, no prvo me moraš odvezati."

"Hoću."

S njenog tijela sam polako micao petlje anakonda koje su usisale svu njenu energiju.

Vidio sam joj natečene, nabreknute kosti koje su izvirivale i molile za pomoć.

Njena koža se svaki dan borila s zmijama koje su joj ostavile crvene trakice boli.

Kasnije sam vidio njene crte povučene grubo, bez milosti koje su joj poput otrovnih zagrljaja grlile noge, ruke i vrat.

Lagano sam ju polegao na tvrdi, krevet koji ju je obasjao svojom ledenim zračenjem hladnoće.

"Uuujjj!"

Moj bijeli robot kao snijeg sa svojim veselim plavim očima koje su mi stvarale sliku razigranih oblaka na nebu.

Nježno joj je izvadio majicu i otkrilu njenu, tvrdu naranču išaranu kvržicama i modricama koje su izgledale poput koncemtričnog kruga u moru.

Iz svojeg robotskog džepa je izvadio ogromno ogledalo koje je moglo svojom jakom svjetlošću prodrijeti u trbuh.

Zrake su obasjale njen taman, hladan svemir, sad je pitanje jer ima kojeg oblaka galaksije u njemu?

____________________________________

Ovaj dio je bio posvećen Meilli i Edibellu.

Nadam se da sada bolje razumijete njegove osjećaje i borbu sa samim sobom.

P.S. Ovaj dio je sličan jednoj mojoj pjesmi, na vama je da pogodite o kojoj se pjesmi radi.