Nisam mislila da će moje riječi imati ovakav uticaj na njega.

Ja sam bila poput drobilice za orah. Slomila sam mu naizgled tvrdu  dušu i otkrila njegovo sjeme ranjivosti.

Drago mi je što mu je proradila savjest koja je razbistrila njegovu dušu mutnu od zlobe.

Moj trbuh je konačno zadovoljan sa količinom dobivene hrane i pića  da mi šapće tiho:

"Hvala ti što si me nahranila i napojila."

"Sada mirno mogu obavljati svoje funkcije."

Jedva osjećam vrat od tolike boli, on se objesio i tužnim pogledom cvili :

"Ne mogu više održavati tijelo. Moje meso je izašlo i jedva mogu da dišem."

U ovoj prostoriji jedva hvatam zrak, pluća su izgubila svoju funkciju i predala svoje mačeve za borbu.

Osjećam vodu kako svojim gubim dodirima čvrsto steže kožu i veže ju konopcima punim kiseline.

Kapi kiseline se spuštaju na moje ruke i svojim nevidljivim zubima grickaju moje rane koje počinju peći poput uboda stršljena i ose.

Odjednom čujem kako vrata naglo otvaraju svoja usta i puštaju teške korake da me obaviju plaštem tame i uguše u dimu zlobe.

Moji drhtaji preuzmu vladavinu nad mojim tijelom.

Okrune me tamnom krunom straha koja je zauzela svoje prijestolje i moć nad mnom.

Dlanovi mi počinju podrhtavati poput jakog potresa i munje.

Tsunamij strepnje za život je preplavio moje tijelo.

Počela sam se polako gušiti u valovima straha koji su zapljuskivali moje tijelo osjećajem nelagode.

Polako su se njegovi koraci približavali meni i napetost je rasla u meni poput ogromne planine.

Kapljica izdajica je ispustila svoje kapi na lice.

Bila sam nezadovoljna sobom. Ni tugu nisam uspjela sakriti.

Edibello je nježno prišao meni i upitao me je :

"Treba li ti rubac!?"

"Zapravo ne, treba mi Maksimillilo."

"Što si rekla?"

"Ponovi!"

Stisnuo mi je grkljan  koji je bio glavni ventilator zraka i zbog prevladavajućeg straha za život sam mu morala odgovoriti :

"Fali mi Maksimillilo."

Vidjela sam vulkan ljutnje  koji je izbio lavu na njegovom licu i žarila mu dušu.

"Da to ime više nikada nisi spomenula!"

"A, ipak ti moram ostaviti ožiljak da zapamtiš neke stvari!"

Napetost i strepnja za životom mi se popela sve do ranjenog vrata.

Osjetila sam kapi vode kako potapaju moje tijelo.

Jedva sam ispustila drhtaj kad mi je prešao oštricom i svojim noktima zagrebao moju tanku kožu.

" Ooo, ovo mjesto je tako zanimljivo!"

"Nisam još obradio tvoje noge, no ne brini sad ću."

Osjećala sam snažne bijele nokte kako temu moju kožu i na njoj ostavljale ranjiv pečat pun krvi koja je nekoć veselo putovala putevima mojeg tijela, a sada očajno napušta moje tijelo jer ne može trpiti tu bol.

Odlučila sam mu nježno reći :

" Želiš li postati ovakav?"

"Uništavati tuđe živote i tjerati krv iz našeg doma, tijela."

"S ovim ponašanjem sam sebi stvaraš još teže rane koje će teško zacijeliti."

"Iskreno, žao mi te je.

" Ogradio si trnje koje te je zarobilo u zlobi."

"Duša ti je napunjena ugljenom prošlosti i dok god ne dopustiš da ti drugi pomognu, ugljen će se nakupljati i zacrniti dušu."

"Nikad nećeš goriti od plamena sreće  samo će ti tuga biti bliže i zabijati nož u tvoje već ranjeno srce."

"Želiš li to?"

"Reci mi svoj problem i ja ću ti vrlo rado pomoći."

Edibello je ispustio nož koji je zagrlio pod i  zašutio, a mučna tišina je zagrlila ovu kolibu.

~~~~~~~~~~~~~~~~&$&~~~~~~~~~~~~~~~~~

Bellrum ga je upitala sa zrncem znatiželje.

"Što šutiš?"

"Nešto si se zamislio?"

Ova djevojka je tako direktna da svojim ustima sječe moju sramežljivost. Tako je lijepa, svojom kosom škaklje moje oči da ništa ne mogu vidjeti doli njene ljepote.

Oči izgledaju tako prekrasno i žare plamom privlačnosti.

"Ne, nisam, čime se bavi ova lijepa dama?"

Iskreno sebe sam iznenadio ovim naletom samouvjerensti. Ona je poput moje pincete koja uklanja moju nelagodu.

"Slikarica sam, a ti?"

Jaoj kako mrzim ove blokade u mozgu. Zatrpan je kutijama nebitnih stvari. Ne mogu se sjetiti laži. Odlučio sam upitati mozak :

"Aj mi reci laž koju da kažem i da se pred njom u dobrom svijetlu pokažem."

"Reci joj da si pekar."

Bio sam zadovoljan sa svojim mozgom i klupko zamršenih riječi se otpetljalo.

"Pekar sam."

"Lijepo zanimanje, ovaj kruh u košari jesi li ti pekao?"

"Naravno da jesam, jesi li ponosna na mojeg ljepotana?"

"Naravno, ali ništa ne mogu reci dok ga ne probam."

Vidio sam moje prijatelje sa strane kako se smiju i odlučio sam im prići i htio sam da se odmaknu jer je nelagoda počela svojim zrncima škakljati moje tijelo.

"Što se smijete?"

Thomas ga je počeo zadirkivati.

" Tko nam se to zaljubio? "

" Ja? "

" Ma ne, nisam."

Maksimillilo je dobacio:

"Ne valja puštati mladu damu da čeka, mi ti nećemo smetati."

"Idemo se prošetati, a ti uživaj."

"Hvala puno.

Dečki su otišli, a Maksimillilo kao da je čitao moje misli poput otvorene knjige. Sada sam ostao sam sa Bellrum koja dobro utiče na mene.

Zbog nje mi svijet postaje obasjan svjetlošću sunca koji svojom toplinom grli mlada srca.

Ne mogu vjerovati sam sebi. Toliki sam pjesnik u duši da i u mislima svojim poput slagalice spojim rime.

Odvažio sam se i prišao Bellrum.

"Dobro, koliko te ja moram čekati!"

"Trbuh mi stenje od gladi i pjeva pjesmu
" Nahrani me. "

Tom rečenicom je proizvela posebne vibracije sreće koje su poput brodova plovili mojim tijelom.

Adrenalin sreće je istjerao van moj osmijeh iz zone sigurnosti.

Pokazao sam svoje bisere, a poput čarobne bolesti sam i nju zarazio osmijehom.

Kako se ona lijepo smije. Njeni kristalći su obasjali moje skriveno ogledalo sreće.

"Lijepo se smiješ."

"Hvala i Vi gospodine."

"Eee, nemoj mi persirati."

"Dobro neću."

"Daj mi kruh, gladna sam!

" Uuu tu je moj omiljeni džem od šipka, ti kao da si se spojio s mojim mozgom."

"Nisam ni mogao znati kakav džem ti voliš, ali drago mi je da sam pogodio."

"Zašto sama nisi uzela kruh? "

Vidio sam njene obraze koji su primili rumenu boju lišća u jeseni.

"Bilo me je sram."

"Ooo, pa drago mi je da se gospođica nećeg srami."

"Nemoj mi persirati."

"Dobro neću."

Uzeo sam kruh nježno kao bebicu u krevetu i sa glatkim nožićem lagano ga masirao i vidim da je uživao.

"Izvoli."

"Hvala."

Promatrao sam ju kako nježno kruh prinosi ustima, no odjednom sam čuo zvuk koji je kidao nebo poput grmljavine.

Čuo sam neki lavež.

Čuo sam hitre korake i odjednom je poput atletičara skočio i uzeo kruh iz njenih ruku.

"Maximililus, brzo sjedi! "

Vidio sam psa kako je poslušno spustio svoje šapice na travu i gledao ju svojim umilnim okicama poput razlivene karamele.

Njegove hitre uši umrljane  čokoladom smeđe boje su pažljivo pratile svaku notu njenog umilnog glasa.

Tijelo mu je bilo poput sladoleda vanilije u većini dijelova prekriveno čokoladom.

Njegov vrat je obgrlila bijela boja, a na njegovo čelo se spustila bijela golubica raširenih krila poput znaka radosti, sreće i slobode.

"Jel to tvoj pas."

"Je i kao što vidiš jako je nestašan i eto sad mi ne da ni da u miru uživam u hrani, no svejedno ga volim puno."

"Imaš li ti nekog ljubimca?"

"Nažalost, ne."

"Ah, šteta." - uzdahnula je Bellrum.

"Ljubimci nas raspolože i nasmiju, ali i razljute kao što vidiš iz priloženog.

"A kad si tužan, dovoljan je samo njihov umilan pogled koji ti rastopi srce kao sladoled na suncu."

Emanuel je upitao :

"Mogu li ga podragati?" - sa velikom dozom  nesigurnosti koja se prelijevala u njegovo tijelo.

"Možeš, naravno." - blago mu se osmijehnula Bellrum, a njemu su se trnci počeli poput spretne vjeverice penjati na drhtavo stablo tijela.

S laganom nesigurnošću sam pružio ruku i lagano je spustio na njegovo tijelo.

Osjetio sam mekanu dlaku poput vune koja mu je grijala tijelom.

Mojim se bićem proširio osjećaj ugode i zadovoljstva.

"Jel to haski?"