Svojom snažnom snagom volje sam polako podignula olovku koja je lagano počela klizati po papiru poput klizačice i, umjesto ledenih tragova ostavljati trag savršenih digitalnih slova.

Bila sam ponosna na svoju klizačicu, ali u mojoj duši sam osjećala svrab zrna pijeska nade.

Zahvalna sam svome pametnom mozgu koji se zna provući kroz razne prepreke poput miša.

Osjetila sam svoje živahno srce kako preskače u mojim grudima.

Napetost se penjala sve više do mog vrata i gušila moje misli.

Osjetila sam kako se voda straha polako spušta sa planine zvane čelo do tobogana zvanog vrat koji vodi prema mojim udovima.

Moje ruke su se pokunjeno spustile poput visibaba i od velike boli nisu mogli ni držati svoje glavice.

Dlanovi su podrhtavali poput erozije tla.

Svoje oštrice sam zabila u dlan, zatvorila oči i sve više pojačavala stisak koji je u mene ulio osjećaj ugode i na kratko mi poput pincete uklonio ružne misli.

Ugodna bol je zabila svoje kandže u mene i prepustila sam se njenim grubim dodirima.

Ta moja grubost prema sebi je na mene djelovala poput droge i htjela sam stići do zadnje granice boli.

Odjednom sam čula neugodno škripanje vrata koje mi je stvorilo nelagodu.

Ona je djelovala poput mača koji mi je polako sjekao dušu.

Moje kosti su bile željne slobode, ali moj mozak se nije nadao tome.

Bol i očaj je kapao po mom licu i poput kruha na visokoj temperaturi pržio dušu.

Njegovo lice je poprimilo boju ljute paprike, a moju dušu je poput plašta obavio val hladnoće.

Moje kosti su drhtale pod njegovim oštrim pogledom koji je kidao sve pred sobom.

Njegov oštri glas je kidao nebo i najavljivao oluju.

"Vidim ja, previše sam bio dobar prema tebi." - kaže ljigavim glasom poput puževe sluzi.

"Ti si svog dragog princa zvala da te spasi od mene".- govorio je sa zrncem ironije u glasu.

Približio mi je svoje lice i moj dah je zadrhtao pod njegovim dodirom.

Lagano mi je odmaknuo kosu koja ga je htjela ošamariti, ali bila je prenježna za to.

"Princezice moja, život ne piše bajke ni sretne krajeve."

"Tvoj dragi je već vjerojatno zaboravio da postojiš, a ti za tako ne bitnim ispuštaš val tuge."

Vidjela sam da izvlači metalni uništivač tijela.

Tijelo mi se treslo poput potresa, a niz moje izmučene posudice, krenula je teći rijeka straha.

Osjetila sam približavanje njegove grubosti prema mojem krhkom vratu poput stakla.

Poput kliješta je zahvatio moj vrat koji je stenjao pod njegovim dodirom i vrištao

"Bojim se, nisam spreman umrijeti!" Potrebna mi je hrana zraka koji me je činila snažnijim i otpornijim!"

U moje tijelo se uvukao val sumnje koji se bojao za svoj život ili smrt?

Svi mi mislimo da smo snažni dok se ne nađemo na rubu litice života.

Samo uvijek postoji jedno pitanje hoćemo li biti borci i boriti se za svoj život ili se samo predati u zagrljaj smrti?

Ta odluka je na nama samima.

Ali kroz život prođemo kroz tolike boli koje nam poput kamena pritišću dušu, a mozak se bori sa dva neprijatelja : fizičkom boli ili psihičkom.

Samo koja će prevladati?

Fizička bol nam može uništiti tren života, ali svaki čovjek je može podnijeti dokle god njegovo tijelo ima snage.

Ali što je sa psihičkom boli?
Ona zabije svoje ošrice u tebe i ne pušta te do kraja života, ostavlja žig na tvojem mozgu i ureže se u srce.

Ostavlja taman trag koji nam zamagli život i oblikuje život.

Bojiš se suočiti sa traumom i ona te cijeloga proguta i tad se javlja želja za prekidom vrpce života.

Mislim da je gora psihička bol i sumnja da me Maksimillilo ne voli negoli ova bol koja sada preteže moj vrat.

Osjećam nož kako naslanja svoje zube i polako skida slojeve kože na vratu.

Bojim se vrištati i odlučim zatvoriti oči kako bi ova bol bila podnošljivija.

~~~~~~~~~~~~~~~&*&*~~~~~~~~~~~~~~~~~

Maksimillilo se osjeća malo čudnije otkada su mu uklonjene emocije , ali barem ne osjeća tu veliku bol koja mu je iz dana u dan cjedila dušu.

Razmišljao je :

Osjećam se slobodnije kao da su mi skinuti okovi tuge sa duše.

Malo mom srcu fali Fiora i iskreno ne znam kad ću je posjetiti.

U ušima mi poput njezin milozvučni glas koji pokreće pogon sreće i zadovoljstva.

Mogao bih nazvati prijatelje i s njima uživati na pikniku.

Mislima sam upitao svoj mozak jel se slaže s tom idejom.

On mi je veselo šapnuo :

"Slažem se, trebat će mi svježeg zraka koji će me nahraniti da ti mogu dati još bolje zamisli."

Maksimillilo je uzeo telefon i nazvao Emanuela.

Nestrpljenje je zauzelo prijestolje i vladalo naredbama mozga.

Odjednom se javio nježan muški glas.

Kojim dobrom se javljaš?-upitao je razigrano poput leptira.

"Možemo li se danas naći u 12 sati na pikniku u Bestrumu?"

Emanulelov glas je prštao šljokicama sreće i uzbuđenje.

"Može, hoće li i Thomas s nama?"

"Naravno, on je neizostavan član naše ekipe!"- s velikim naletom uzbuđenja je odgovorio.

"Doviđenja!"

"Doviđenja!"

Telefonska linija se prekinula i Maksimillilo je jedva čekao 12 sati.

Sat je išao puževim korakom, a nestrpljivost je veselo skakala mojim tijelom.

Otišao sam do štednjaka i uzeo moj omiljeni alat tavu.

Odlučio sam nahraniti moj želudac nečim slatkim, što bi mi zasladio dušu.

Pripremio je prekrasna zrna brašna poput samljevenih zubiju.

Posudicu puno sitnog, zrna šećera, raja za dušu

Jaja koja su u sebi skrivala dva prstena bijeli i žuti.

Tetrapak koji je u sebi skrivao ljekovitu mliječnu rijeku.

Ubrzo je napravio smjesu i vješto poput loptice odbacio u zrak.

Ostavio je svoje tijesto da odstoji 20 minuta.

Toliki rad je proizveo kapi znoja koja se poput rijeke spuštala do vrata.

Raširio je tijesto i lagano razmazivao Nutellu koja je od muke ostavljala smeđi trag.

Vješto je smotao palačinku i prinio je u ustima.

Okusni pupoljci su je zagrlili svojim nevidljivim rukama i radosno poslala želucu koji je obavio glavni dio posla.

Maksimillilo je sjedio i konačno su se dvije kazaljke poljubile na broju 12.

Nalet sreće ga je nosio poput vjetra.

Odlučio je obući tamno plavu trenerku.

Pogledao je svoju prijateljicu zvanu ogledalo i upitao što misli o njemu.

"Sjajan si!"

"Da sam živa osoba najradije bih te poljubila."

Maksimillilo je bio ponosan na svoju prijateljicu i sebe.

Lagano je prešao po kosi i uzeo češalj koji je sa svojim zupcima poput valjka valjao kosu.

Odlučni koraci su ga poput strijelice odveli do vrata koja je brzo zatvorio.

Dan je bio obasjan posebnom svjetlošću i milovao njegove oči.

Nosnice su primale opojne mirise prirode koja je škakljala njegovu nosnu šupljinu.

Livada je bila ispunjena vlasima koji su svoju glavu okretali u zagrljaj suncu.

Šarenilo boja i cvijeća je ispunjavalo livadu.

Najviše su se isticale ponosne, odvažne glavice makova koje su svojim nježnim laticama štitili i skrivali svoju tamnu dušu.

Uskoro je vidio dečke i njegova ravna crta se probudila i pokazala svoje prekrasne bisere.

Drago mu je što je Emanuel na sve mislio.

Ponio je ogromnu košaru zarobljenu tankim nitima, a u njoj se svašta skrivalo.

Crveno - bijela dekica ukrašena kvadratićima koja bi zagrijala svačiju dušu.

Iz nje je ponosno izvirivao glavicu otac hrane kruh koji je modno osviješten i na sebi ima trendi uzorke crte.

Prekrasna teglica prepuna odvažne staze pune plodova od šipka.

Grickalice koje su se družile sa svojom prijateljicom soli.

"Ooo, dečki na sve ste mislili!"

"Naravno da jesmo!" - odvažno je odgovorio Emanuel.

"Bit će ovo najbolji provod ikad!" - uzbuđeno i samouvjereno je govorio Thomas.

Maksimillilo je upitao :

"Koju glazbu ćemo pustit?"

Thomas je odgovorio :

"Tresi, tresi!"

Emanuel ga je upitao ozbiljnim tonom.

"Jeste li se pomirili?"

"Nismo, ali vi dečki ste mi važniji od svega!"

Maksimillilo ih je snažno zagrlio kao da se bojao da će mu pobjeći, njihovo tijelo je dotaknulo njegovu dušu koja je zaiskrila sjajem sreće.

"Što bih ja bez vas?"

Thomas i Emanuel su istovremeno odgovorili.

" Mi smo uvijek uz tebe i volimo te takvog kakav jesi!"

"Hvala vam puno!"

Thomas je sa primjetnim uzbuđenjem u glasu rekao :

"Ajmo, dečki po zvučnik i neka zabava počinje!"

Uzeli su crni zvučnik poput ugljena, a velik i težak poput kamena.

Iz njega je počeo dopirati zvuk glazbe.

Thomas je predložio :

"Hoćemo li twerkati?"

Maksimillilo je pogledao u svoj privjesak i sjetio se Fiorinih riječi da mora prihvatiti rizik.

"Može."

Thomas je upitao Emanuela.

"Hoćeš li ti s nama?"

Emanuelovo lice je preplavio val nelagode i tiho je promucao.

"A.. A ipak ne bih."

Dečki su samouvjereno skinuli gaćice i pokazali svoje ogromne bubnjeve koje su se u ritmu glazbe počeli kretati u raznim smjerovima.

Emanuel je to gledao i razmišljao :

Možda bih se mogao pridružiti njima i pobijediti svojeg neprijatelja zvanog strah.

Morao bih se odvažiti, a ne se samo crveniti i bojati neuspjeha.

Oni se ničega ne boje ni preuzeti rizik, a ja sve prihvaćam sa zadrškom.

Trebao bih mačem rizika ubiti nelagodu.

Ipak ću se pridružiti.

Polako sam skidao svoje hlače i uplivao i ritam radosti i sreće bez neprijatelja srama.

Moja okruglica je uživala u plesu i prepustila se ritmu vođe glazbe.

Čuo sam neki neobičan zvuk koji mi je parao uši.

Moja tkanina je popustila u svojoj snazi i polako otpustila čvrstu vezu s mojom guziom.

Krajićkom oka sam ugledao najljepše lice