"Ne šali se sa mnom molim te."

"Ne poznajem te, što ti tu radiš, miči se od mene!" - odgovorio je Thomas zbunjeno  i uplašeno, glas mu je drhtao poput  trzaja žice na violini.

U njegovoj glavi su se vrtile poput vrtuljka zamršene  i zbunjene misli.

Gdje sam to ja?
Tko je ovaj koji me oživljava?

Moja glava je prazna kutija bez osnovnih stvari, sjećanja.

Srce je prazno i zaleđeno i nema snage da svojom ljubavlju zagrli nekoga.

Sjećanje mi je izbrisano i zarobljen sam okovima svoje zlobe.

Sjećam se samo kako sam silovao djevojke i kako je otac silovao mene i smrti mojih roditelja.

Glava me boli poput razbijenog stakla koje  se zabilo i  raskrvarilo mozak, moje srce.

Oblak praznine ispunjuje cijelo moje tijelo.

"Imaš li možda amneziju?"

"Ja sam tvoj prijatelj Maksimillilo, sjeti me se molim te."

Maksimillilu se parala duša poput nježne krojačke tkanine, ali još ga je više srce bolilo što ga se ne sjeća. To je bilo poput kamena u srce. Patnja mu je svojim okovima pretezala dušu.

Diler je shvatio da ne bi trebao gubiti vrijeme i nazvao hitnu.

"Dobar dan ovdje gospodin Better pri telefonu."

"Dobar dan gospodine."

"Imam hitan slučaj."

"Moj prijatelj Thomas Edicton se utopio u jezeru St. Lake."

"Ja sam ga oživio, ali me se ne sjeća."

"U redu, gospodine potruditi ćemo se doći u što kraćem roku i napraviti najbolje što je u našoj moći."

"U redu, puno Vam hvala, doviđenja."

"Doviđenja."

Thomas je još uvijek  ležao jer je bio pri slaboj svijesti.

"Molim te, dopusti mi da te dotaknem, boli me ovo stanje, poput škara sječe moju dušu."

Maksimillilo je plakao i prolio more suza koje su kapale po Thomasu.

"Moraš mi biti dobro, obećaj mi molim te!"

|.... |

Odjednom je Maksimillilo čuo zvuk nekog automobila, a kasnije i sirene.

Kad je vidio vozilo hitne pomoći u njegovo se srce ulila nada poput zrake sunca koja je malo razmakla njegovu tamu.

Kad je automobil hitne pomoći stigao do bolnice, Maksimillilo je nazvao Emanuela sav potresen ovim strašnim događajem.

"Bok Emanuele, Thomas je opet u bolnici." - govorio je sav uplakan jedva probavljujući riječi.

"Molim?"

"Šta opet?"

"Čekaj kako?"

"Objasnit ću ti sve kad stigneš u bolnicu, može?"

"Da."

"Doviđenja."

"Doviđenja."

[...]

Nakon nekog vremena Maksimillilo čuje korake koje bi odmah prepoznao.

Obradovao se kad je vidio Emanuela.

Raširio je ruke poput krila koja su zagrlila jedinu osobu koja mu je ostala u životu.

"Jedino tebe imam!"

"Nemoj tako, rastužuješ me, ma bit će on dobro."

"Zašto se ovo samo njemu događa?"

"Jel ti to čudno malo? "

"Malo i je, ali ne opterećuj se time on je jak, snažan i odvažan ako je svašta do sada prebrodio, uspjet će i ovo."

"Nadam se."

"Ja ne mogu više, Meilla me napustila, a sad će me i Thomas."

"A još ako idući budeš ti, pa ja to neću moći podnijeti."

"U tom slučaju bi bilo bolje da ne postojim."

"Ej, nemoj tako." - Emanuel mu je lagano, nježno brižno poput svile obavio ramena.

"E, moram ti nešto ispričati."

"Zbog našeg silovanja me je Meilla napustila i to mi još poput konopca sve jače steže srce."

"Kasnije sam došao na jezero St. Lake i vidio kako ga neka nevidljiva sila vuče prema dnu i vragove koji ga grizu."

"Ajoj, žao mi je."

"Čekaj stvarno si to vidio?" - iznenađeno je upitao Emanuel

"Da, jesam od tog prizora mi se sledila krv u žilama."

|... |

U njihovoj priči ih je prekinula doktorica.

"Dobar dan, Vaš prijatelj je imao potres mozga i neko vrijeme vas se neće sjećati."

"Na mozgu su ogromna, unutarnja krvarenja jel možda znate  u što se lupio?"

"Ne znam, ali ja sam vidio da ga neka nevidljiva sila vuče u jezero St. Lake."

"Hm, možda da pozovete nekoga da pretraži to jezero."

"Moguće da je on ta nešto kriv jer se ovo jezero osvećuje kriminalcima."

"Kad se probudi, razgovarat ću s njim" - napomenuo je diler.

"E, možeš li mi posuditi na brzinu 10 000 eura."

"Zašto?"

"Jedan me nepoznati broj nazvao i pitao me je da mu to donesem inaće će oteti Meillu." - odgovorio je Maksimillilo tonom punim patnje, tuge koja je poput užeta stezala njegove glasnice.

"Evo, oću."

Emanuel mu je pružio novac.

"Puno ti hvala!"

"Ništa."

Diler je čvrsto zagrlio  Emanuela.

"Otkud ti tolika svota?"

"Moj stric Pabllio je bio jako bogat i ovo je njegova ostavština."

"E, sad je 8 sati, moram požuriti, vidimo se!"

"Doviđenja."

~~~~~~~~~~~~~~**$&$&**~~~~~~~~~~~~~~

Maksimillilo je sa tugom i strahom u srcu napustio bolnicu.

Hodao je mračnim ulicama gdje su se samo mogle čuti vlastite misli.

Bojao se da ne zakasni i adrenalin mu je pokrenuo tijelom.

Počeo je trčati, a na svome vratu je počeo osjećati masažu i hladne poljupce vjetra.

Strah ga je pokrenuo poput motora.

Trčao je brzinom strijele i uskoro stigao na trg.

Kad je vidio osobu koja stoji tamo srce mu je stalo, a krv prestala teći njegovim venama.

Činilo mu se da mu je ta osoba od nekud poznata.

____________________________________

Što mislite koga   je ugledao?