Emanuel je začuđen upitao :
"Ej, što je bilo?"

"Gurnuo me je Maksimillilo."

"Zašto?"

Na vrhu jezika mu je bilo da reće:

"Jer sam ga ja iznervirao."

"Osvojit ću ja Meillu kad tad, a on se neće ni snaći."

"Ja se ni jednoj do sad nisam svidio, a nadam se da ću se barem njoj."

"Ali njihovi pogledi jaoj kako ona gleda njega milo u oči, a koja bi mene gledala ovakog nespretnog, malenoga, zdepastog nijedna."

"Svi su me ponižavali dobro Emanuel me je tješio, ali svejedno mislim da mu nije puno stalo do mene."

Edibello je mislio:

"Ali ja to moram promijeniti zavoljet će me ona milom ili silom."

U srcu je osjećao ubod ljubomore zbog kojega mu je peckalo srce i otvarala se još veća rana.

On se nije želio usredotočiti na tugu nego na ljutnju, na bijes koji poput plamena izlazi iz njega.

Još osjeća bol u nosnici i pljuje rijeku krvi. Nitko mu ionako neće pomoći.

Edibello je mislio :

"Jedini način da me se primjeti je da budem zloban da radim pakao od života neka malo prožive ono što sam i ja."

"Maksimillo je bio od početka protiv mene, a najviše će ga boljeti kad mu preotmem Meillu".

"Jedva čekam vidjeti njegovu patnju i bol." - pomislio je Edibello i pakosno se nasmijao sebi u bradu.

____________&&_____________________

-Meilla oćemo li ići negdje nasamo?
-Može
-Ali šta je bilo ovo sa Edibellom?
-Ma, pusti to, nije bitno?
-Jel ste se posvađali?
-Ne navaljuj!

U tom trenutku je Maksimillo požalio što je podigao ton. Vidio je njenu potištenu facu. Osjećao je teret krivnje i bio ljut na sebe što tako brzo plane, ali problem je taj njegov strah koji se poput zmije uvuće u tijelo. Trebao bi se izboriti sa tom zmijom u sebi.

"Oprosti mi što sam povisio ton."
"Ma dobro, ali znaš meni je žao Edibella nisi ga trebao tako jako udarit."

"Zaslužio je i onako sam je to tražio."

"Ti si meni drag i sve, ali čini mi se da brzo izgubiš živce i imaš kratak fitilj."

"Dobro, priznajem, to je istina."

"Oćemo li sjesti na klupicu?"

"Može."

"Ja ću te smiriti kad god te treba."

"Vjerujem da nisi prvi počeo, no ipak ti si sudac da su te novinari vidjeli što bi bilo, izgubio bi posao."

Diler se zamislio :

"Da sam bar sudac i da je život jednostavan."

"Ali nije."

"Moraš se boriti poput životinje ako oćeš preživjeti u ovom svijetu možda čak i postati zvijer."

"Joj što je ona lijepa, nevina nikome ne bi napravila zlo, ona je pravi mali anđeo."

"Još kad progovori kao da slušam najljepšu melodiju njene riječi su lagane, nježne poput pahulje, samo te ne smrznu nego griju sa svojim toplim osmijehom."

"Ej, nešto si se zamislio."

"Ma ništa, nego kako da ti kažem?"

"Kako da mi kažeš što?"

"Ja...."

Diler je bio ljut na sebe i u njegovoj se glavi vrtjelo poput vrtuljka.

"Ajde riječi izlazite iz mene pronađite put do moje drage, nemojte zastati, otpjevajte te joj najljepšu pjesmu protkanoj ljubavi."

"Ah da je barem to lako, ali to je teže od bilo čega na svijetu, od najtežeg tereta."

"Što da radim?"

"Da joj ne kažem ništa samo da ju poljubim."

"Eee, si tu, što ja? "

"Možeš li dovršiti rečenicu?"

"Ne mogu,ali je možda mogu pokazati."

"Kako misli..?"

Poljubio ju je. Osjetio je najmekše usne na svijetu poput labuđeg pera.

Taj osjećaj nije mogao opisati. Cijelim tijelom su mu strujali trnci i palili ugaslo svjetlo u njemu. Mozak su mu zaposjele lepršave misli poput leptira. Primio je njenu mekanu ruku i osjetio žmarce kako mu struje tijelom. Počeli su se sa peta penjati poput vjeverice do mozga. Za njega svijet više nije postojao samo on i ona. A ona je bila cijeli njegov svijet. Osjetio je milovanje po obrazu i osjećao se kao da ga je dobra vila dotakla i svojom ljepotom ga začarala. S njome je lebdio u oblacima, ali nažalost taj se trenutak prekinuo odnosno Meilla ga je prekinula

"Apppćiha!"

"Zato sam prekinula poljubac ne zbog toga što mi se nije sviđao."

"Bio je poseban i čaroban kao ti."