Emanuel i diler su hodali istim putem i skoro su zgazili  na Thomasa, ali u zadnji tren je viknuo Emanuel:

"Ej, pazi ovdje je onesvješten Thomas!"

Diler  je snažno zagrlio nepomićno tijelo Thomasa  i šapnuo  mu u uho:

"Oprosti mi za sve."

Diler je osjećao sad i djelomičnu krivnju zbog Thomasa. Taj teret savjesti mu je pritiskao pluća i nije mu dao disati.

Niz Emanuelovo lice se prolila poplava suza. Osjećao je ogromnu prazninu. Vezao se uz Thomasa i bojao se za njegov život. Nije ni na šta mislilo. Njegovu glavu je opsjela prazna tišina bez misli, samo patnja i bol koji su mu probadali srce.

"E, ništa nemamo od tugovanja."

"Nešto moramo poduzeti." - rekao je diler i nazvao doktora.

Emanuel je plakao, a na njegovom licu su bile suze koje su ga pekle kao kopriva.

"Mi smo u 22.stoljeću, a ova hitna toliko kasni!"

"Oni nisu svjesni da su odgovorni za smrt."

"Ej, smiri se, evo sad će doći."

U tom trenutku se pojavilo medicinsko vozilo   hitne pomoći.

Diler se izderao na njih. Sijev mu je plamtio u očima kao vatra koja bi mogla zapaliti sve što vidi

"Dobro, jel ste vi nesposobni doći na vrijeme?!"

"Čekamo vas 20 minuta, a vi ste kao neka hitna!"

"Gospodine, stišajte  ton."

"Smirit ću ga ako Thomas preživi, a ako ne nećete znati što vas je snašlo!"

"Vi ste njegov prijatelj."

"Obuzdaj te ga prije nego što dobije kaznenu prijavu."

"E, smiri se izgleda nisu mogli doći na vrijeme."

"Dobro."

Thomasa su stavili u ležaj i polako ga uveli u vozilo.

Ubrzo su stigli ispred velike bolnice sa sa smeđim rubovima i prekrasnim tamno plavim prozorima koji su bili kao ogledalo zgrade.

Ušli su u ustanovu i vidjeli puno bolničkih kreveta koji su Emanuela i dilera samo rastužili.Srce im se rasparalo dok su ga morali ostaviti na takvom mjestu na milost ili nemilost doktora.

"Pričekajte." "Mi ćemo sada obaviti pretragu i reći vam rezultate."

Emanuel i diler su istovremeno odgovorili

"U redu."

Nakon nekog vremena došla je doktorica im javiti rezultate.

"Vaš prijatelj je u bolnici jer je primio veliku dozu zmijskog otrova."

U isto vrijeme su rekli:

"Molim?"

"U bolnici će biti nekoliko dana, možda i tjedna jer mu moramo izvaditi sav otrov iz organizma."

"Za to će trebati puno vremena."

"Mi ćemo dati najbolje od sebe koliko možemo."

Doktorica je otišla u ostavila Emanuela i dilera same u tišini i svojim mislima.

Emanuelu se stalno kao filmska traka vrtilo u glavi:

"U bolnici će biti nekoliko dana, a možda čak i tjedna jer mu moramo izvaditi sav otrov iz organizma."

Ta rečenica mu je stisnula dušu i tijelo kao ogromna stijena koja mu pritišće srce. Valovi doktoričinih riječi su mu stalno zapljuskivale mozak. Natjerale su ga na suze koje su počele kapati po lici kao sjajna rosa, ali ova je bila bolna. Lice mu je bilo crveno i otečeno.Oči su mu poprimile krvavo crvenu boju punu patnje i bola.

U Maksimillijevoj glavi se miješao plamen bijesa i poplava tuge. U tako kratko vrijeme Thomas mu je prirastao srcu i bili su dosta slični karakterno. Pekle su ga oči, a u ustima je osjećao i gorak okus masline i ljut okus feferona koji mu je pekao grlo i usta.

Emanuel je odlučio nazvati Edibella, ali se nije javljao.

"Ja sam mu stvarno vjerovao njegovim pričama, ali sada ne znam ni više sam."

"Nikad se ne javlja kad ga zovemo, a to je odlika pravog prijatelja."

Diler mu je na to odgovorio

"Shvati, on nam nikad nije bio prijatelj."

"On je zapravo neprijatelj."

"Tvoja mana je što previše vjeruješ ljudima pa se razočaraš u njih."

Diler se na toj rečenici zamislio jer zna da mu je prešutio  za prodaju djevojaka za seks i kako mu je lagao te skrivao Thomasovo silovanje.

Mučilo ga je jako i razmišljao šta će biti kad Emanuel za to sazna. Ta misao mu je cjedila dušu i tijelo.

Krajićkom oka je ugledao prekrasnu, bespomoćnu Meillu, blijedog lica bez ijednog izraza na licu.

Srce mu je puklo i došao je do jedne doktorice i upitao :

-Mogu li vidjeti Meillu?

-Što ste joj Vi?

-Ja sam njen prijatelj.

"Gospodine,  ona je otrovana, ako ne budemo učinkoviti, mogla bi uskoro umrijeti zbog zastoja srca i pluća."
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.