Obično osuđenici smrtne kazne imaju pravo na posljednju želju. No postoji i ta riječ diskriminacija koja mora baš svugdje biti prisutna, pa čak i u nekom trošnom zatvoru. Žrtvom te grozne riječi postala je i Alina.

Posljednje dane svog života provodila je promatrajući hladne hodnike zatvora nadajući se da će se dogoditi nešto zanimljivo. Tek četvorica njezinih susjeda bila su osuđena na smrt. No dan prije izvršenja kazne, Alina je čula stražare kako govore; imaš pravo na posljednju želju. Jon Smith, poznat više kao Kinder zatražio je roštilj i pivo dok je Alen Dostojevski, valjda neki Rus zatražio poziv kući. Za ostalu dvoje ubojica nije bila sigurna. No i oni su bili krvoločne ubojice kao i Alina. Ni po čemu se ne razlikuju osim što je Alina bila žena. Nije valjda da se samo o tome radi?

Alina je morala priznati da joj je tuš godio. Iako joj je izvana koža blistala, u njezinoj duši bio je pravi nered. U paket savršene kupke dolazila je frizura. Kao da ide na modnu reviju, a ne na odrubljivanje glave.

Nježne ruke, grube na dodir zbog monogobrojnih žuljeva raspetljavale su Alininu snježnobijelu kosu. U zrcalu ispred gledala je u brinetu najvjerojatnije u tridesetima. Imala je spuštenu glavu dok je plela pletenice. Povremeno njezine ruke bi zadrhtale. Alina je zaključila da je to ropkinja. Otkako je kralj Edward sjeo na prijestolje sve ih je više. No nisu samo to robovi iz kraljestva North, već i iz susjednih. Sva ta kraljestva preuzeo je na hladnokrvan način zbog čega je svakim danom sve više mrzila kralja.

Taj isti kralj sutra će gledati njezino pogubljenje. Alinu zbog toga prijeđu trnci po tijelu.

Ne, što je meni? Ja sam najbolji ubojica kraljestva North. Zar mi priliči da ovako završim svoj jadan život? Bez borbe, bez plana? Naravno da ne. Borba za život tek počinje tek kada si na rubu litice. A sada počinje i moja.

Ropkinja je završila s pletenicama kada joj je Alina stavila škare na vratnu žilu. Promukli krik preplavi sobu.

" Kako ti je ime? "

Upita Alina tihim, ali pomalo blagim tonom glasa. Nije ju htjela još više preplašiti iako je mogla osjetiti trzaje.

" El.... Ella. "

Odgovori uplašeno. Na trenutak u Alini se probudi osjećaj sažaljenja koji je brzo nestao.

" Ella, nemoj se bojati. Neću ti nauditi, ako me budeš slušala. "

Ella lagano kimne glavom.

" Odlično. Budi samo tiho i pravi se da sam te povrijedila. "

Ella opet kimne dok je Alina oprezno otvarala vrata. Njezino tijelo preplavi iznenađenost. Hodnik vani bio je potpuno prazan. Nije bilo čak ni slova s od stražara. Stvarno čudno. Alina posumnja da je to zamka, ali mogućnost da pobjegne bila je više privlačnija. Prije nego što je krenula u bijeg, obukla je Ellinu iznošenu jaknu. Kapuljačom je prekrila kosu, a onda je krenula u bijeg bez povratka.

Iznenađujuće, hodnik je bio leden. Trebalo je nekoliko minuta da se Alina nađe na odmorištu trećeg kata. Na njezinu nesreću vrata nalik ćeliji u kojoj je boravila bila su prepreka da stupi na stepenice prema drugom katu. Ispred vratiju stajala su dvojica stražara. Oprezno su proučavali Alinu dok je ona počela trčati prema njima.

" Molim vas, pomozite mi. Ona djevojka, u kupaoni, poludjela je. Napala me, a ja sam jedva pobjegla. Molim vas, pomognite. "

Njezin glas je gotovo zvučao kao Ellin. Tih, uplašen i plah. Plavokos stražar usmjeri pogled prema njoj.

" Koja djevojka? O čemu pričaš ropkinjo? "

" Naredila mi je da zapamtim njezino ime. Ona je Alina. "

Stražari se istovremeno pogledaju kao da su si mogli čitati misli.

" To je ona. Najbolji ubojica u Northu. "

Napokon progovori drugi stražar koji je bio nešto stariji od prvog.

" Brzo, idemo. "

Stražari nisu ni primjetili da su ostavili otvorena vrata ćelije. Stvarno su neoprezni. Dok su nestali u hodniku Alina potrči prema drugom katu. Isto kao i kod trećeg kata, prvi kat je isto bio okružen vratima ćelije. Ovaj put Alina nije mogla primijeniti isti trik zbog čega je krenula u suprotnom smjeru.

Istočni dio bio je predodređen za osoblje zbog čega nije susrela mnogo stražara. Na kraju dugačkog hodnika nazirao se zeleno bijeli znak, znak u slučaju izlaza u nuždi. Alina se na trenutak osmjehne. Još samo nekoliko koraka i bit će slobodna. Završit će cijeli ovaj pakao.

Vrata su ipak bila zaključana. Alina udari nogom o njih zbog bijesa. Stražari se pojave ispred nje. Tako blizu, a tako daleko. Samo je pružila ruke dok joj je netko stavljao lisice.

" Više sreće drugi put. "

Nije ni primjetila da je to bio Ben. Sve njezine lađe su potonule, a sutra će i ona.

Kasnije navečer toga dana Ben je navratio do Alinine ćelije. Nije ga ni htjela pogledati. Previše je bila ljuta, tako jako da mu je htjela razbiti nos.

" Budući da svatko ima pravo na posljednju želju došao je tvoj red. "

Alina podigne pogled. U ruci je držao kutiju pizze. Oči joj zabljesnu. Već dugo nije jela pravu hranu. Već je i zaboravila kakav ima okus.

" Stvarno? "

Ben joj se osmjehne. Nikada ga takvog nije vidjela. Izgledao je nekako blaže i ljepše.

" Stvarno. A ja sam izabrao umjesto tebe. "

Alini se svidio izbor. Slagala se da je hrana najbolji lijek za depresiju, ali naravno u umjerenim količinama.

" Ti ćeš gledati mene kako jedem. "

Zašto je mislila da je uopće pizza za nju? Naravno da je za njega. Alina uzme tenesicu. Baci ju, bez problema se provuče kroz rešetke, skori pogodi Bena koji se naravno izmakne.

" Koji si ti gad. "

" Uvijek. "

" Vrati mi tenesicu. "

" Sada se možeš pohvaliti da si Pepeljuga. "

Uzdahne. Danas je ostala bez svega, čak i bez tenesice.