Sumrak petnaestog avgusta.Sumrak kada smo se oprostili od našeg zajedničkog života.Tog dana zaboravili smo uspomene,pozdravili prošlost i rastali se uz poslednje zrake sunca.

Još uvijek pamtim jutro tog dana. Zraci sunca su se polako probijali kroz prozračnu svilenu zavijesu i blagi povjetarac  je duvao sa poluotvorenog balkona. Polako sam otvorila oči, probudivši se prije svog alarma. Dok sam pospano, rukom trljala oči kako bih se razbudila, vjetar je dunuo jače,otvorivši balkonska vrata u potpunosti a onda se čuo jezivi prasak stakla. Refleksivno sam poskočila  iz kreveta i na podu našla razbijenu sliku. Uzela sam je u ruke sklanjajući komadiće stakla i ponova sjela na krevet. To je bila slika sa našeg prvog zajedničkog ljetovanja. Santorini,Grčka ti i ja zagrljeni gledamo u zalazak sunca čiji se poslednji zraci rasipaju po morskoj površini. U tom trenutku osjetila sam snažan pritisak u grudima. Nešto je govorilo da taj dan ne donosi ništa dobro.Tako je i bilo, samo što tada naivna i bezazlena odagnala sam crne misli i nastavila dalje. Mada ne zadugo. Moj telefon je zavibrirao. To je bila poruka od tebe,tvoja poslednja poruka meni. Tako jednostavna, a tako tajnovita i skrivena, sa dubljim značenjem koje oči ne mogu da vide ni srce da nasluti.

Vidimo se u 18.30 kod Mišela,kafić u blizini Sene.Čekam te.

Ne sluteći šta će se desiti odgovorila sam na poruku i ostavila telefon na krevet dok sam ja otišla da se istuširam. Opuštala sam se osejećajući nježni dodir tople vode i očaravajući miris kupke od vanile. Nakon toga bilo je vrijeme spremiti se. Obukla sam svoju uniformu koja se sastojala od bijele košulje, crne suknje do koljena i jedne crvene kravate. Uz to je uvjek najbolje pristajala elegantna punđa i otmjena šminka i sve to  upotpunjeno crnim štiklama. Svojim automobilom sam se odvezla do firme i pozdravila se sa našom uvjek raspoloženom sekretaricom, koja mi je ubrzo saopštila novosti da je danas veoma važan sastanak i da će biti potrebno prisustvo finansijskog menadžera tj. mene. Inače, moj zadatak bio je upravljati finansijama i svim problemima vezanim za novac, kako ga potrošiti, ali i kako ga uštedjeti.

Nekih sat vremena nakon  početka radnog vremena, sastanak je započeo.Na sastanku su bili svi, zapravo svi osim njega.Pogledom sam tražila njegove krupne smeđe oči u šarenolikoj masi, ali nije ih bilo. Nekoliko trenutaka kasnije sekretarica je ušla u salu rekavaši da je vlasnik firme danas odsutan sa opravdanim razlogom. Mada to njegovo odsustvo u meni je izazvalo trunčicu sumje koja me je zapravo progonila u narednom vremenu. Zašto bi on kao najodgovornija osoba koju poznajem, odsustvovao sa ovako važnog sastanka. Znam da mu je firma nešto najvažnije. Nasledio ju je od svog oca koji je nažalost preminuo prije par godina. Sjećam se koliko je bio skrhan tada i koliko mi je kasnije zahvaljivao jer sam svo to vrijeme zapravo bila tu za njega.
Uključujući se u razgovor mojih saradnika zaboravila sam ono o čemu sam razmišljala i u potpunosti se predala poslu.

Iako izgleda kao da je moj život upotpunjen u cjelosti, ja se i nisam tako osjećala.Imala sam čovjeka koga volim, posao, stan, automobil i sve sam to postigla napornim radom.Bilo je teško dostići taj "nivo" kako ja to nazivam, ali opet nešta je hvalilo, nešto što nisam mogla objasniti sebi ali sam to osjećala. Mada kako je vrijeme prolazilo često je i to osjećanje blijedilo, bivalo je zatrpano obavezama ili drugim pak ljepšim osjećanima. Onda bi se ponovo neprimjetno vratilo i kada bih mu dozvolila da me obuzme osjećala bi se nekako čudno i zbunjeno.

Nakon posla i prije sastanka sa njim imala sam par obaveza koje je trebalo obaviti. Prvo je trebalo nahraniti mog psa koji je veselo skakutao oko mene kada sam ušla u stan. Prislonio je svoje velike šape uz mene i veselo mahao repom dok ga nisam pomazila a potom mu napunila zdjelicu sa hranom i vodom. Kada je dobio ono što je želio udaljio se od mene i navalio na svoju hranu. Nakon toga bilo je potrebno završiti određene poslovne obaveze, posložiti neke papire, poslati nekoliko mejlova našim saradnicima i odgovoriti na dobijene. Nakon toga imala sam kratku pauzu koja je bila dovoljna za šolju ukusnog crnog čaja, a onda sam ponovo nastavila sa uobičajenim obavezama. Iako je prije tog sastanka sve izgledalo tako obično i normalno, tako jednostavno i klasično, neka  sjena koja je vrebala u meni, kao da je željela reći "Gotovo je" ili "Tvoj dosadašnji život će se promjeniti" nije mi davala ono spokojstvo koja sam oduvijek osjećala.

I ponovo sam naivno odagnala taj osjećaj pronalazeći novu zanimaciju koja bi me štitila od toga.Uključila sam televezior i udobno sam se smjestila u ugaonu garnituru uzimajući teglicu sa slatkišima sa police. Bacila sam pogled na časovnik koj je upravo otkucao 16:16 sati i pomislila sam možda je vrjeme da se spremim jer pak poznavajući moje navike trebaće mi dosta vremena, a sastanak je u 18:30. Posle višečasovnog tuširanja i svega onoga što ide uz to ostalo mi je samo pola sata da se obučem i budem tamo na vrjeme. Pa makar sam mislila da ću biti tamo na vrjeme. Rajfešlus lepršave crvene haljine koju sam htjela da obučem se zaglavio i većina mog dragocenog vremena je samo tako nestala. Stigla sam na mjesto sastanka skoro 15 minuta kasnije.
Uh,da li ću se ikada otarasiti svojih loših navika? pomislila sam, a onda ugledala njega kako sa rukama prekrštenim preko grudi i zamišljenim pogledom gleda u Senu koja je mirno proticala svojim koritom. Koliko je samo skrivenih misli i ne izgovorenih rječi u tom trenutku prolazilo tvojom glavom to nisam mogla ni zamisliti. Prišla sam ti i osmjehnula se tražeći oproštaj za moje kašnjenje. Pogledao si me nježno, ali opet sa toliko bola da sam se na kratko začudila tvojim pogledom. Međutim poljubio si me onako kako si ti samo znao, nježno, ali opet sa toliko ljubavi da sam zaboravila sve na kratko i ponovo se po ko zna koji put zaljubila u tebe u te oči i u taj poljubac.

Šta moja dama želi popiti,kafu ili neko vino koje se slaže uz njenu večerašnju odjevnu kombinaciju? - upitao si laskavo.

Dama se trudi da izbjegava kafu ovih dana,tako da vino. -odgovorila sam izazivajući sićušni osmjeh na tvom, te večeri, čudnom licu.

Naručili smo piće i već uz prve gutljaje započeli razgovor. Znatiželja zbog toga što tog dana nisi došao na sastanak i uopšte na posao me je kopkala, pa sam upitala:

Danas smo imali jedan važan poslovni sastanak i vjeruj mi bila sam iznenađenja jer nisi došao.

Pa, vidiš...-pokušao si da se izvučeš, što nije ličilo na tebe, ali je ubrzo konobar došao i pitao nas šta želimo naručiti, a onda sam izgubila iz vida moje prethodno pitanje. Prijatno smo ćaskali i uživali u zalogajima Mišelove savršene kuhinje. Sve je bilo tako slatko, tako neodoljivo kao da se ništa više od ovoga ponovo neće desiti. Ponovo je taj prokleti osjećaj zaustavio moje misli, jeza me je obuzela na kratko, predosjećala sam nešto loše cijelog tog dana, a sad je taj osjećaj odjednom bio pojačan toliko da ga se bilo teško otarasiti. Primjetio si da se nešta čudno dešava, a onda kao da si znao, izveo iz tog kafića, plativši račun i zgrabivši moj struk poljubio u obraz. Osmjehnuo si se zatvarajući svoje smeđe oči, kako ne bi čitala tvoje misli. Zaražena tim poznatim osmjehom i ja sam se zakikotala toliko glasno da sam skrenula na sebe pogled jednog starog para koji se šetao i upitno gledao u nas. Nasmijali smo se, a onda na tvoj predlog nastavili se šetati kraj Sene

Ona je u sebe bila pretočila poslednje odsjaje sunčeve svjetlosti i dobila posebnu zlatnu boju koja ju je činala  savršenijom, ali ne samo nju već sve oko sebe pa čak i  nas, ali nažalost samo na kratko.

Kada smo sjeli na malenu klupicu i zaključali svoje poglede, nešta je u tvojim očima sjevnulo.BIlo je to nešta čudnovatno i istovremeno strašno, kao da je samo tvoj pogled nagovještavo predstojeće trenutke ujedno i naše poslednje. Nervozno si izdahnuo, kao da si želio da ubrzaš vrjeme, da što prije okončaš svoje muke. Onda su se tvoja blijedo roza usta otvorila. Riječi koje si izgovorio pravile su duboke rane, rezale su dublje od noža, a boljele više od polomljenih kostiju.

Klara...gotovo je...- izgovorio si sa velikom pauzom.

Šta je gotovo?...Ne razumijem...- zbunjeno sam upitala, a duboko u sebi sam zapravo znala šta je gotovo.

Mi, naš zajednički život, naša ljubav, sve je gotovo.- izgovorio si. 

Uhvatila sam se za grudi i zgužvala crvenu tkaninu svoje haljine. Nešto je u mom srcu puklo, kao da se kristalna čaša slomila na hiljade sitnih komadića.Boljelo je,jako, ali ne samo mene. Tvoje lice je davlo iste znake lomljena. Zapravo te znake je odavalo cijelo veče, a sada su oni bili na svom vrhuncu i vidno te razarali. Pokušala sam reći nešto, mada kako bih mogla i izgovoriti bilo šta kada su mi misli bile rasute na sve strane. U cijeloj toj agoniji samo smo šutjeli i pokušali shavtiti šta se upravo desilo, da li je ovo samo ružan san ili je pak realnost koju nismo ni mogli zamisliti? I prije nego što sam shavtila šta se dešava u pozadini se začula jedna od najtužnijih pjesama, koja je tako pristajala ovom trenutku i zapravo činla ga samo još gorim.

So, before you go
Was there something I could've said
To make your heart beat better?
If only I'd have known you had a storm to weather
So, before you go
Was there something I could've said
To make it all stop hurting?
It kills me how your mind can make you feel so worthless
So, before you go...

Dok se melodija bolnog teksta pjesme polako utišavala, tako su loše misli ponovo navirale praćene krupnim suzama koje sam kao malo djete ronila niz obraze. Zašto, zašto baš mi od svih ljudi na ovom svijetu? Zar je moralo ovako da se završi Marko? Brisala sam suze koje kao da nisu htjele da prestanu da se slivaju niz moje obraze.Pokušala sam da uhvatim tvoj pogled, željela sam da vidim, da osjetim, da li i ti patiš? Međutim tvoje lice je bilo zaleđeno u prethodnom trenutku i kao da nije htjelo da mi pokaže bilo šta osim tog očajnog izgleda, kao da nije htjelo da me još više povrjedi. Ne znam koliko je vremena prošlo, niti koliko smo dugo tu sjedli, ali si u jednom trenutku samo ustao i prošavši rukom kroz svoju nježnu kosu, krenuo u nekom meni nepoznatom pravcu. Kao da je nešto u meni željelo da te spriječi da odeš, da samo nestaneš iz mog života, skočila sam sa klupe i potrčala za tobom. Sustignuvšiv te, zgrabila sam kraj tvog teget  kaputa koji si nosio tu veče, i okrećući te prema sebi uhvatila sam po poslednji put pogled tih smeđih očiju.

Da li...da li postoji nešto što mogu učiniti za tebe prije nego što odeš?- ne znam gdje sam našla hrabrost u svom srcu za tu rečenicu, ali sam je samo tako izgovorila. Začuđeno si zastao, a onda drhtavim glasom odgovorio.

Možeš...molim te...Klara...čuvaj ovo pismo i otvori ga kad budeš spremna da saznaš šta je u njemu. - rekao si a onda okrenuvši se kako ne bih mogla vidjeti tvoje suze koje si skrivao cijelo to veče, izgovorio:

Zbogom...

Zbogom.- odgovorila sam stežući malenu bijelu koverticu između svojih dlanova. Ostala sam na tom prokletom mjestu još neko vrjeme, a onda okrenuvši se otišla...Kada sam konačno došla kući, izula sam svoje štikle i odložila ih na policu. Odšetala sam,
nekako u dnevnu sobu i sjela sam na jedan naslon ugaone garniture, a onda zabacivši glavu unazad legla sam na istu. Moj pas mi je pritrčao i kao da je već unaprijed znao šta se desilo, naslonio je svoj glavu na moje grudi i tiho zacvilo kao da je htio reći Ne brini, ja sam uvjek tu.  Mazila sam njegovu dugu dlaku i pokušavala smiriti lavinu emocija u meni. I pod svim tim pritiskom, iscrpljenošću i slomljenim srcem, odlutala sam u san koji je značio kraj jednog i početak novog poglavlja  u mom životu.

Ne sjećam se koliko je sati bilo, ali moj telefon je  glasno zvonio i polako me razbuđivao. U početku sam mislila da je to samo moj alarm, ali kada sam uzela telefon shvatila sam da je to zapravo poziv od sekretarice njegove firme. Prevukla sam zelenu slušalicu i sanjivo izgovorila

Halo.

Gospođice, Klara, upalite televiziju hitno je!-samo tako je izgovorila i prekinula poziv. Pomislila sam šta može biti toliko hitno. Dograbila sam daljinski sa stočića i uključila TV. Već na prvom kanalu koji sam uključila tragična vijest je razorila moje uši.

U ranim jutarnjim časovima, pronađeno je tijelo mladog biznismena, Marka Bruna. Policija je pronašla tijelo mladića u blizini napuštene fabrike. Prema prvim izvještajima mladić je preminuo zbog prevelikog gubitka krvi. Razlog tome bila je rana koja se nalazila na njegovom stomaku . Detaljniji izvještaj....

Daljinski koji sam u tom trenutku držala u ruci je skliznuo, a onda je sve postalo mračno. Onesvjestila sam se. Ne sjećam se koliko je to moje stanje trajalo, ali kada sam se probudila mogla sam da mislim samo o tome kako  sam sve ovo zapravo samo sanjala, ali istina i stvarnost su željele da me drže uz sebe.

Ugledala sam malenu koverticu na stočiću i sve se ponovo vratilo u moju glavu. Ti i ja smo raskinuli, pozdravili se, a onda si me zauvjek napustio, zar ne?

Kao da je nešto u meni govorilo da ta kovertica mora biti otvorena. Drhtavo sam je uzela u ruke, kao da nisam željela saznati šta je unutra, ali sam je ipak otpečatila. Nježno sam raširila na četri djela presavijeni komad hartije i počela čitati riječi koje su me zapravo na kraju spasile mog bola i propadanja. Čitala sam ih svakog dana iznova i iznova, čak sam ih i napamet naučila. Te riječi, ta poruka, to me je spasilo, dalo mi je volju za životom, dalo mi je krila, dalo mi je nadu i ono što je najbitnije dalo mi je istinu...

Najdraža moja,

Ako čitaš ovo to znači da je sa nama gotovo, a vjerovatno i sa mnom. Zadnjih godinu dana bio sam u neprestanom bolu. Sve je zapravo počelo kada smo raskinuli sa našim bivšim poslovnim saradnicima. Nisam znao ko su oni sve dok mi svakodnevno nisu počele stizati različite prijetnje. Tada sam shvatio u šta sam zapravo ušao. To su bili članovi jedne od najvećih kriminalnih grupa Pariza. U početku sam ignorisao njihove prijetnje, ali onda jedne večeri kidnapovali su me i zaprijetili mi da ako im ne predam određenu sumu novca da će povrjediti tebe i da će uništit firmu mog oca. Shavtio sam da neće stati ni nakon te sume. Zaključio sam da će se na kraju sve svesti  na borbu preživljavanja. Odlučio sam da ih uništim, jednog po jednog. I tako, bio sam primoran da ubijam one koji su mene željeli ubiti. Želio sam te spasiti više od bilo čega i došao sam do toga da te moram napustiti kao bih te zaštitio od ovog ubice. Ljubavi moja, nikad te nisam prestao voljeti za  mene si uvijek bila sve na svjetu i uvjek ćeš to i biti. Želim da nastaviš dalje, pa makar i bez mene. Želim da budeš srećna i da ne patiš.Ne mogu da zadržim suze koje sada padaju po ovom papiru, ne mogu da natjeram srce da prestane da te voli, ne mogu pomoći sebi. Ti si uvjek bila tu, uvjek si znala kada si mi potrebna. Klara ti se nešta najdragocjenije što sam ikada imao i vjeruj mi ako umrem ili poginem ili šta god da se desi sa mnom, obećaj mi da nikada nećeš prestati da me voliš i nadam se da ćeš ponekad i doći na moj grob. Jer kako kaže  Charlie Puth '' I'll tell you all about it when I see you again''.

Volim te i nadam se da sad razumiješ.

Nikada nisam bila u Parizu, nikada nisam imala slomljeno srce, ali opet sam željela da napišem priču o raskidu u gradu ljubavi. Nadam se da vam se doplao. Inače ovo je kratka priča tako da je ovo možda jedini dio. Mada postoji mogućnost da ću dodati kratki epilog o tome šta se zapravo desilo sa Markom te noći. Hvala što ste izdvojili vrijeme da pročitate.