LENA

Ciudad de Mexico, prevedeno Mexico City je glavni grad države Meksiko i moje mjesto prebivanja već gotovo mjesec dana. Ogroman grad sa preko osam miliona stanovnika i to po popisu iz Boga pitaj koje godine, a ja sam sama. Bez prijatelja, samo poznanici koje sam upoznala pri dolasku i što mi je najbolnije bez moje najbolje prijateljice. Gledam u našu sliku na pozadini svog ekrana i stvarno mi fali, tako bih voljela da je tu sa mnom.

Došla sam u Meksiko u pratnji svog profesora sa fakulteta kako bih usavršila vještine kiparstva koje me do skora nisu ni zanimale. Barem ne do treće godine likovne umjetnosti kada sam konačno probala stvoriti nešto od gline, sama svojim rukama. Prvi susret sa takvom vrstom umjetnosti bio je jako uspješan što je oduševilo moje profesore sa fakulteta koji su mi svojevoljno odlučio pomoći da usavršim vještine kipara. Najbolje mjesto za to bio je upravo univerzitet u Meksiku koji ima program za ljude poput mene, studente željne novih vještina i stjecanja iskustva. Ujedno Meksiko je jako bogat svim vrstama kultura i umjetnina još od najranijih doba kada su prvi ljudi naseljavali ove prostore.

Dok se vozim u čamcu kroz ogromni vodeni park i posmatram ljepotu prirode oko sebe razmišljam o svemu što me muči u ovom periodu. Nisam navikla brinuti o nečemu ili donositi velike odluke,  a sad sam nekako bila prisiljena na to.

Da barem mogu reći Ajani, pomislim u sebi i istog momenta pojavi se njena slika na mom ekranu. Zove me.

"Haloo." -Javim se veselo jer nisam je čula od jutros.

"Gdje hodaš ti djevojko? Kakvo je ovo mjesto sa slike?"

"Vodeni park kako ga nazivaju mještani, uglavnom rijeka. Možeš platiti vožnju čamcem i uživati, ja ga obožavam."

"Kako i ne bi, prelijepo je. Zavidim ti."

"Znaš baš sam mislila o tebi, voljela bih da si tu."

"I ja bih, ne mogu sve ovo bez tebe."

"Naravno da možeš, ti si Ajana Karingen. Ti sve možeš!" -Nisam to rekla kako bih joj ugodila, zaista sam mislila tako. Ajana je moja prijateljica od djetinjstva i zaista je nevjerojatna.

"Misliš da mogu sve?"

"Ne mislim nego znam. Ti možeš ama baš sve što zamisliš!" -Ponovim.

"Znaš slažem se, mogla sam sve, ali sam otkrila i svoj izvor moći."

"Izvor moći?" -Zbuni me na trenutak.

"Daa, ti si moj izvor moći i samo kad si uz mene ja mogu sve."

"Ajana.." -Rastuži me ovakvim stvarima.

"Fališ mi Leno i želim da se vratiš."

"Vratit ću se, znaš da hoću."

"Znam prošao je mjesec, još samo jedan."

"Da, tako je." -Slažem.

"Zašto ti glas zvuči tako?"

"Upravo silazim sa čamca pa možda zato." -Nije bila laž, silazila sam sa čamca jer je vožnja bila završena, ali nije mi zbog toga glas bio čudan.

"Ometam li te u uživanju, možemo pričati kasnije ako želiš?"

"Ti me nikad ne smetaš, a i svakako je kraj vožnje."

"Gdje sada gospođica ide?"

"Idem kući, imam dosta toga da naučim za sutra."

"Jesi li ti tamo otišla da učiš ili da se praksaš?"

"Oboje ljubavi."

"Kako oboje Leno? Otišla si na dva mjeseca da naučiš nekakve tehnike oblikovanja umalo ti ne rekoh čega, ako ćeš ih učiti iz knjige to si mogla i odavde."

"Bitno da sam tebi pred očima." -Smijem se dok je zezam, a ona je mrtva ozbiljna.

"Bitno je Leno, znaš kako će mi večeras biti teško bez tebe."

"Ajde, ajde velika si cura Ajana preživjet ćeš."

"Daj Bože."

"Hoćeš da ti pozovem brata i snahu da ti prave društvo večeras?"

"Jezik pregrizla dabogda!!" -Umirem od smijeha na njenu reakciju kad ih spomenem u istoj rečenici sa njenim noćnim životom.

"Dobro, dobro, smiri se."

"Ne mogu da se smirim."

"Znaš stvarno si u zadnje vrijeme puno nervozna trebala bi da nađeš nekog momka."

"Ma šta pričaš ti?!"

"Dobro ne mora da bude momak bitno je da je muškarac i da ima...khmm znaš već šta."

"Lena, ozbiljna sam!"

"I ja sam, treba ti neko dobar i sposoban da ti istjera tu nervozu iz tebe." -Bukvalno sam stajala nasred ulice i umirlala od smijeha dok su me ljudi gledali kao da sam manijak sa telefonom.

"Svaka ti čast, stvarno si..."

"U pravu!" -Završim njenu rečenicu.

"Leno, ti mi trebaš."

"Ja nemam ono...za nervozu."

"Kravo trebaš mi ti da ne budem nervozna, znaš da ne volim bez tebe da idem u grad. Uostalom uvijek smo išle zajedno."

"Išla si sama neko večer i bilo ti je super."

"Bilo je smor!"

"To je zato što nemaš dečka!" -Opet sam počela.

"Zbog glupog diplomskog i posla mjesecima nisam dizala glave sa stola i sad me još ti zezas sa dečkom."

"Znam da nisi, opusti se Ajano."

"Slušaj da nisi našla sebi tamo kakvog, ne daj Bože, meksikanca?!"

"Jesam." -Preko telefona sam čula koliko se lupila po čelu.

"Pa jesi li ti normalna?!"

"Da znaš kakvih komada ima na ovom fakultetu, pa čisti grijeh dok ih samo gledaš."

"Ne gledaj ih!"

"Zašto? I ja sam nervozna i meni treba..."

"Leno samo kres šema dolazi u obzir, ostalo nikako."

"O ostalom svakako i ne razmišljam."

"Tako treba." -Sad se i ona smijala.

"Pusti se ti mog ljubavnog života nego mi reci jesi li spremna za večeras?" -Večeraš Ajana proslavlja diplomski.

"Nisam."

"Kako nisi?"

"Tako fino, ja da idem u klub, a ti tamo sjediš i učiš vrste gline."

"Pa ne baš vrste gline, ali..."

"Hoću da ideš sa mnom!!"

"Znaš da bih voljela da mogu Ajano."

"Ne zanima me, ja ne idem bez tebe!"

"Aman ženo ne ponašaj se kao dijete."

"Dobro, izdržala sam mjesec, izdržati ću još jedan." -Od te rečenice stomak mi se zgrčio. Kako da joj kažem? Kako?!

"Koju si haljinu spremila za večeras?" - Vješto promijenim temu.

"Ne znam još uvijek, dvoumim se."

"Između čega?"

"Crne one bez ramena i srebrene. Koja je tebi bolja?"

"Nisam te vidjela u srebrnoj, ajde probaj je."

"Hoću, odmah."

"Imaš mali poklon ispod kreveta?"

"Gdje?!" -Vrisnula je.

"U tvojoj spavaćoj sobi."

"Leno, šta je ovo?" -Iznenadila se kad je nakon pet minuta traženja pronašla veliku plavu kutiju ispod kreveta.

"Moj poklon za tvoj diplomski."

"Kako si? Kako je dospio tu? Kad si ga kupila? Leno!!"

"Kupila sam ga prije nego sam krenula za Meksiko jer se diplomski bližio. Znala sam da neću biti tu da ti ga uručim lično pa sam zamolila tvoju pomoćnicu da ga sačuva kod sebe. Prošle sedmice ti ga je stavila ispod kreveta na moje upute, koja si prznica znala sam da ti neće pasti na pamet da očistiš sobu i primjetiš ga."

"Koja si ti..."

"Ajde otvori!" - Prekinem je.

"Odmah!!"

"Je li ovo...? Leno, volim te!!"

"Sviđaju ti se?"

"Savršene su, znaš koliko ih tražim."

"Znam, drago mi je da ti se sviđaju."

"Hvala ti, ja stvarno nemam riječi." -Osjetila sam da se suzdržava da zaplače i meni se odmah plakalo. 

"Nema na čemu i volim i ja tebe." -Onaj ko je nekada bio odvojen od najbolje prijateljice koja vam je kao sestra nas razumije. Daljina stvarno boli.

Pričale smo još preko dva sata, samo je sada poziv bio preko kamere jer sam ja došla do stana u kojem sad odsjedala. Pomogla sam joj sa izborom haljine, torbe, štikli pa čak i kozmetike dok smo uspješno otračale nekoliko nama poznatih i zanimljivih ljudi.

Za Ajanin diplomski kupila sam joj štikle, ali ne bilo koje već dizajnerski, unikatni par visokih potpetica u koje se Ajana zaljubila na našem prošlogodišnjem putovanju u Tursku. Tražila je da ih kupi, ali već su bile prodate što je Ajanu rastužilo i danima je pričala o njima. Pred kraj našeg putovanja vratila sam se u radnju i ponudila dupli iznos da ih prodaju meni. Nakon duže prepirke pristali su, a ja sam ih sačuvala za neku posebnu priliku poput ove. 

Nakon razgovora sa svojom najboljom prijateljicom presvukla sam se pa spremila kafu i slatko i sjela za stol da učim. Sutra imam prvi ispit za koji Ajana nije znala, jer je prvi od mnogo ispita koje ću morati da položim na novom smjeru kojeg sam upisala. 

Nakon mjesec dana provedenih na kursu zbog kojeg sam i došla u ovaj grad, njihov fakultet mi je ponudio da se upišem na novi smjer kiparstva u trajanju od dvije godine. Nastava je već uveliko počela i ja sam kasnila, ali mi je dekan fakulteta obećao da to neće biti problem ukoliko uspijem položiti sve njihove ispite do zadnjeg ispitnog roka ove godine. Razlog zbog kojeg su svi bili toliko ljubazni prema meni bio je upravo moj skoro otkriveni talenat prema ovoj vrsti umjetnosti.

Nova ponuda me iznenadila, ali mi je isto toliko i godila jer željela sam da napredujemo u svome poslu. Umjetnost je oduvijek bila moja velika ljubav, pa zašto ne ujediniti slikarstvo i kiparstvo, mnogo umjetnika to radi.

Kad vam se ponudi neka velika prilika ne odbija se to tek tako, pa tako ni ja nisam mogla odbiti. Razmišljala sam par dana o tome i prihvatila ponudu jer mi je ponestajalo vremena, već sam imala preko petnaest ispita za nadoknaditi plus one koji idu redovno i nisam mogla da čekam. Prihvatila sam ponudu, potpisala ugovor i krenula sa nastavom, a sutra imam i prvi ispit za koji se spremam već par dana.

Sve teče onako kako želim, maksimalno uživam u Meksiku, ali moj problem je Ajana. Kad sam odlazila obećala sam da je to samo na dva mjeseca i da ću se brzo vratiti. Pola od toga je već prošlo i ona sa velikim nestrpljenjem očekuje moj dolazak. Kako da joj kažem da će morati da čeka još dvije godine? Kako razočarati najbolju prijateljicu? U dubini duše znam da će na kraju razumjeti, ona zna koliko volim svoj rad i koliko sam se spremna žrtvovati zbog njega. 

Uvijek me podržavala, čak i kad mi je porodica okrenula leđa razočarana činjenicom da će njihova kćerka biti obična umjetnica. Moja porodica bila je jedna od najprestižnijih i najbogatijih ljudi u našem gradu, a i zemlji. I Ajana i ja pripadale smo elitnom društvu New Yorka, ali samo po rođenju i novcu u đepu. Bile smo drugačije, još od malena smo se razlikovale od bogatih i razmaženih lešinara sa kojim smo odrastale. Ipak i mi smo bile razmažene i tvrdoglave, a i danas smo. Uvijek smo bile onakve kakve smo željele da budemo bez obzira na porodicu i okolinu. Šta se tu može, genetika ipak čini svoje.

Na mom radnom stolu stoji uokvirena naša slika, uslikana prošle godine na rođendanu jednog od naših prijatelja. Iako nismo bile n u srodstvu ljudi su nas često pitali jesmo li blizankinje ili barem sestre, jer smo nevjerojatno ličile jedna na drugu. Visinom smo bile skoro pa jednake, smeđe oči, pune usne i duge guste kose, obje smo prirodne crnke. Uz sve to imale smo i isti stil i ukus za odjeću i većinom izgledale gotovo pa jednako.

Na slici me Ajana grli oko vrata, a ja nju oko struka sa obrazima priljubljenima jedana uz drugu i širokim osmijesima koji blistaju kako na našem licu tako i u našim očima. Nasmijem se kad se sjetim koliko smo bile pijane te noći, razlog je bio taj što je Ajana pala ispit. 

Osmijeh nestane sa moga lica kad se sjetim da po prvi put nakon dvadeset i tri godine života ja krijem nešto od nje i to nešto jako veliko.
Nadam se da ćeš razumjeti, moraš me razumjeti Ajana. Moraš! Žao mi je što te lažem, ali obećavam uskoro ću naći načina da ti sve lijepo ispričam i objasnim. Ti ćeš me podržati, doduše preko srca, ali ćeš me ipak podržati. Uvijek si to radila i radiš to najbolje. 

Neće biti sretna, ali će shvatiti i podržati me. Znam to, jednostavno znam. Opet se nasmiješim, vratim fotografiju na njeno mjesto i napokon otvorim knjigu. Idemo na učenje...

_______________________________________

Evo vam i umjetnice Lene, Ajanine najbolje prijateljice. Nadam se da vam se prvi dojam sviđa, a uskoro nastavljamo i dalje sa njenom pričom?

Nastavke za ovu priču ćemo vam  @UchihaMikotoSama i ja objavljivati jednom sedmično budući da smo obje u velikim obavezama trenutno. Kako vjerojatno znate uskoro nam se završava ova izolacija što znači da se sve vraća u normalu. To znači da meni dokazi hrpa ispita, a Uchihi prijemni za koji se valja spremit. Uprkos tome potrudit ćemo će da dobijate barem po jedan nastavak sedmično, volimo vas i veliko hvala što nas čitate.
Lijep pozdrav!
Dream_Nela 🧚‍♀️