Graciozna vrtnja padajućih listova starih hrastova najavljivala je skori kraj mjeseca listopada. Ogrnuta u najnovije ruho satkano od baršunastog pokrova lišća, jesen je profinjeno šetala te prosipala svoje plodove prljavim ulicama Norwicha. Krvavocrveno nebo već je odavno progutala gusta masa, otkrivši pokoju zvijezdu u moru tame prošarane bijelim oblacima. Lagani povjetarac tjerao je listove na sve brži ples, a šare oblaka da započnu plovidbu nebom te da se povremeno igraju skrivača i lovice s velikim žutim mjesecom. Gotičke lampe postavljene na svakih stotinjak metara uzduž Carrow Streeta bacale su zagušljivu svjetlost na kamenom popločenu cestu. Ulicom je polako počeo strujati do prije blag povjetarac, malo po malo režući svojim naletima jesenju idilu. Lišće je započelo sa sve bržom vrtnjom, a njegov ples svakim je nepravilnim otkucajem metronoma vjetra gubio graciozan ritam. Opuštajući šum rijeke Yare pretvarao se u jedva čujne šapate zbora, koji su izvirali na njenu površinu, zadržavajući se na njoj u obliku guste izmaglice.

Praznoj ulici društvo je odlučila praviti crna figura čije je meke i nejasne konture kroz oblake pokušavao odgonetnuti začarani mjesec. Sakrivajući se u gustoj tami, figura je vješto izbjegavala svjetlost gotičkih lampi te nečujno klizila u ritmu narušenog jesenjeg valcera. Klizeći u scorrevoleu poput kakvog vještog klizača na ledu, spodoba crne kukuljice elegantno je smicala prljavom ulicom, noseći u ruci malu košaricu te na sebi plašt koji je vijorio pod udarima jesenjeg povjetarca. Svakim napravljenim korakom, ispred njenih očiju izdizalo se grandiozno zdanje sagrađeno u stilu gotičke palače. Sljedećih nekoliko koraka ubrzo je otkrilo kako se radi o knjižnici Madginfort - antiknoj građevini čija je fasada otkrivala mnoštvo minuciozno sazidanih ornamenata. Približavajući se dvokrilnim vratima razapetima na čvrste čelične šarke, odignula je svoj plašt od poda tekrenula slijediti trag mahovine i korijenja koje ju je kroz pohabane stepenice vodilo prema velikim vratima.

Osjetila je hladan metal kvake koju je obgrlila svojim dlanom, pritisnuvši ju nadolje te odgurnuvši vrata u unutrašnjost. Otvaranjem vrata, ulična svjetiljka na trenutak je otkrila unutrašnjost - dug i uzak hodnik nalik na prethistorijsku kriptu. Stupivši u hodnik-kriptu, spodoba je započela svoj elegantan kliz, hladna srca koje je stalo kolati uzavrelu krv u euforiji krađe koju se spremala počiniti. Hodnik je polako gubio na dužini, otkrivajući svakim korakom sve sjajniju narančastožutu točku koja je treperila na njegovom kraju. Ugledavši stražara koji je skljokan od umora ležao na hladnom podu čuvajući vrata, osmjehnula se te zarila koščatu ruku pod kariranu krpu kojom je prekrila košaru. Napipala je hladan metal koji je ležao na mekanom jastučiću te ga, poput kakva mača, isukala van. Svjetlost treperećeg fenjera otkrila je srebrni bodež koji je uskoropostao ukrašen crvenim rubinima stražareve tople krvi koja je u laganom tokunapuštala njegovo tijelo. Omanja vrata do kojih je crnokukuljasta spodoba doklizila na svom središtu sadržavala su mjedenu ploču s natpisom:

ODJEL ANTIČKE KNJIŽEVNOSTI
STARI SPISI
ARHIV

Pročitavši natpis na ploči, fenjer je osvijetlio njene tamne oči u kojima se mogao vidjeti trepereći plamen. Otvorila je usta te svojim ledenim dahom lišila stari fenjer života. Spustila je svoju ruku na kvaku vrata te ih otvorila. Mjesec je konačno dobio svoju priliku za sjaj, osvijetlivši najmanje stotinjak redova visokih polica sa knjigama te starim spisima koje su se smjestile u dugoj i širokoj prostoriji. Započevši kliziti kroz guste redove, punila je svoje mirisne pupoljke ustajalim mirisom antiknih knjiga u poluraspadnom stanju. Mjesec se igrao chiaroscuro s oblacima, povremeno se sakrivajući iza njih i visokih polica. Crna kukuljica poput zaigranog šteneta je virila između redova s knjigama, tražeći onu pravu. Ugledavši ju kako poput bisera sjaji u redu 5E na polici 3, uzela ju je u ruke te osjetila nalet uzbuđenje koji ju prožima. Otklonivši krpu s košarice, sjajan mjesec osvijetlio je njezin sadržaj. Komadićak izlizanog pergamenta ispisanog krasopisom u sjajnoj crnoj tinti ležao je na mekanom jastučiću čije je mjesto zauzela poluraspala knjiga. Tiho je, klizeći na prstima, napustila prostoriju, a potom položila papirić na vječno usnulog stražara. Svjetlost mjeseca otkrila je krasopis sjajne crne tinte na pergamentu natopljenom toplom krvi:

Dies irae, dies illa,
Pjevaj mi requiema zvuk,
Spusti se, božanska sila,
Ovij moju sobu u muk.

Solvet saeclum in favilla,
Slatki zvuci violine,
Spusti se, božanska sila,
Odnesi me u doline.

Teste David cum Sibylla,
U toj agoniji boli,
O, Ti, Ti, zašto me stvori?

Dies irae, dies illa,
Za moju dušu se moli,
Vrata raja mi otvori.

*   *   *

Imanje Hastingsovih, okruženo crnom nepreglednom šumom koja se kupala u gustoj izmaglici, ovio je jutarnji mraz posljednjeg dana mjeseca listopada. U samom njegovom središtu smjestila se vila koja je svojim izgledom ostavljala dojam omanje Buckinghamske palače. Mramornoj fontani koja se smjestila ispred predulaza vile približavao se Morgan +4 čije su klimave gume gazile preko sitnog šljunka koji je činio dugu stazu. Gašenje motora te jak tresak vrata najavili su izlazak starijeg gospodina i njegove pratnje u tridesetima za koju bi se moglo pretpostaviti da mu je sin. Ogrnuti u duge kapute te s cilindrima koji su štitili njihove uši od smrzavanja, krenuli su koračati šljunkovitom stazom prema ulaznim vratima. Stariji gospodin približio se dvokrilnim vratima te uzeo mjedeni zvekir u ruku i glasno poslao tri otkucaja koja su se upila u hrastova vrata. Udaljio se koji metar od vrata te stao do svoje pratnje.

- Tri... Dva... Jedan... - odbrojavao je hrapavim glasom, obraćajući se čovjeku u tridesetima.

Začuvši korake koji su se približavali vratima, njegove uši uskoro su ga zaškakljale te od uzbuđenja zaklepetale ispodcrnog cilindra

- Jesam li ti rekao, Ede? - uputio je smiješak tridesetogodišnjaku ispod svojih gustih, pepeljastosivih brkova.

Mladić mu je potvrdno kimnuo glavom, uzvrativši mu smiješak svojim zelenim očima. Glasnim otvaranjem vrata koja su se zamalo odvojila od čeličnih šarki, zapahnuo ih je nalet toplog zraka grijanog predvorja. Na dovratku je izniknula mršava figura starije gospođe obučene u sivo ruho - košulju, šos, pregaču, cipele i bijelu mašnu. Mladić je pomislio kako to mora biti Victoria Barnsmith, služavka dame Evelyn Hastings. Služavka ih je promatrala suženim očima. Umjesto Dobar dan, odlučila je kako će izabrati drugačiji, drskiji pristup situaciji. - Tko ste vi?

- Samo naprijed, Ede, tvoj slučaj. - ohrabrivao ga je stariji gospodin.

- Ovo je viši detektiv, gospodin Albert William Ferguson Bletchley, - pokazao je mladić na starijega gospodina - a ja sam Edward Davenport, pripravnik mjesne policije. - dovršio je predstavljanje vađenjem sjajne zlatne značke.

Neugodna tišina nadvila se nad predulaz, zadržavajući se tako dugo dok ju detektiv Bletchley nije prerezao. - Htjeli bismo popričati s dame Hastings.

- Ovaj... Dame Hastings? Nešto se dogodilo? - ispalila je dva pitanja koja su za detektiva Bletchleya jednostavnobila previše u tek pola minute krnjeg razgovora.

- Bi li Vam smetalo ako bismo malo razgledali? - upitao ju je pripravnik istežući se na prste kako bi preko nje, koja je uporno sakrivala predvorje, mogao izvidjeti situaciju.

- Oh, nikako, naravno da ne. - slagala ih je ljubazno. - Kako nepristojno od mene, uđite!

Detektivi su klimnuli glavom u znaku zahvale te obrisali cipele u ručno pleteni otirač, a zatim stupili u predvorje.

- Victoria, tko je to? - začuo se duboki povik koji je dopirao iz studije.

Duboki povik uskoro se identificirao kao čovjek utegnutih crta lica i vitke figure, obučen u najfinije odijelo sa sakoom od tvida. Bio je to sir Victor Hastings. Njegovoj pojavi u predvorju uskoro se pridružila gospođa Hastings, brineta u ranim četrdesetima. 

- Ovo su detektivi Fletchley i Darenporter. - ponizno je odgovorila na gospodarevo pitanje.

- Detektivi Bletchley i Davenport. - ispravio ju je Edward.

Prostrijelivši ju oštrim pogledom, gospodin Hastings natjerao je služavku da brzim korakom napusti prostoriju, potpetica koje su udarale u brzom staccatu dok se žurila izaći.

- Ovo neće dugo trajati, vjerujte mi. - započeo je detektiv Bletchley vadeći svoj notes i našiljenu minijaturnu olovku iz prednjeg džepa kaputa. - Trebamo samo potvrditi gdje ste bili jučer navečer oko ponoći.

- Oko ponoći? - upitao ga je zbunjeni gospodin Hastings, podižući obrve svakim izgovorenim slovom svoga pitanja. - Kod kuće, naravno.

Detektiv je zabilježio odgovor.

- A Vi, gospođo Hastings? - postavio joj je pitanje mladi pripravnik. - Pisali ste, pretpostavljam?

Zbunjeni Victor pogledao je svoju ženu u oči koje su se nervozno zacaklile pod teretom pitanja. Osjetivši kako joj srce želi poletjeti iz prsnoga koša od brzine lupanja, brzinom Presta ispalila je hitar te kratak odgovor na detektivovo pitanje. - Kod kuće.

- Zanimljivo. - odgovorio je detektiv Bletchley jednolično, podvlačeći crte u svom notesu.

- Mislim da bi Vam svatko zavidio na tako originalnoj kolekciji bodeža, gospođo Hastings. Čisto srebro, je li? - konstatirao je mladi pripravnik nonšalantno, pokazavši na drvenu vitrinu koja se nalazila iza zagrljenog para na ulasku u salon. - No, međutim, pitam se jeste li možda izgubili ovaj?

Detektiv Bletchley ponovno je pohrlio u prednji džep, no ovaj put izvadivši malenu vrećicu u kojoj se nalazio srebrni bodež optočen crvenim rubinima krvi. Vrećica je natjerala dame Hastings na ubrzano disanje koje kao da je najavljivalo da će uskoro prerasti u bijes. Zbunjenost sir Victorova lica počela se ocrtavati suženjemnjegovih očiju te zaoštrenjem njegovih već utegnutih crta lica.

- Srećom, na bodežu se nalazi ugravirani grb viteške obitelji. Pitam se poznajete li koju u blizini Norwicha? Također, moram priznati da imate jako veliki talenat za pjesništvo. - nastavio je izvukavši iz prednjeg džepa pergament natopljen sasušenom krvlju. - Prava šteta što ga niste upotrebljavali u bolje svrhe.

- Evelyn?! - sir Victor zajecao je u nevjerici.

Bila je dovoljna samo jedna njegova riječ da pokrene lavinu. Dame Hastings istrgnula se iz njegova zagrljaja te mahnito nasrnula na vrećicu u rukama detektiva Bletchleya. Srećom, gospodin Hastings uspio ju je zauzdati, stegnuvši ju. 

- Ta prokleta knjiga pripada meni! Ovo imanje pripada meni, a ne mojoj pohlepnoj sestri!

- Dakle, želite li konačno priznati da ste počinili krađu antikne knjige kako biste ju prodali da biste mogli isplatiti sestru i dobiti imanje natrag, pritom ubijajući stražara? - upitao ju je pripravnik već unaprijed znajući odgovor na postavljeno pitanje.

Oklijevanje u njezinim očima ispunjenima bijesom potvrdilo je odgovor na njegovo pitanje.

- Vodi ju, Ede. Ovo joj je bio posljednji sonet. - završio je detektiv Bletchley zaklopivši notes.