Hana

Sjedimo u kuhinji sa sendvičima i kafom za koje ja nemam volje. Čekam njegov odgovor.

"Zašto si otišao pa se vratio?"

Moje pitanje bilo je jednostavno, kratko i obuhvatilo je sve što sam htjela znati.

On je bio nervozan, očigledno je očekivao ovo pitanje. Udahnuo je duboko pa me nakratko pogledao.

"Hana, ja...
Otišao sam jer sam bio jebeni debil, nadao sam se da ću zatomiti svoja osjećanja ka tebi. Trebalo mi je šest mjeseci da shvatim da neće biti ništa od tog filma, da te volim- ali ne kao prijateljicu. I da te želim- na svaki dozvoljen i ne dozvoljen način. Jebem ti, prvi put u životu sam se zaljubio i to mi se obilo o glavu..."

Glavu stavi u ruke, i ne uhvati smješak na mom licu. Polagano se ustanem i dođem do njega pa mu podignem mu glavu. On me gleda začuđeno.

"H- Hana, šta to radiš?"

Ne dozvolim mu da nastavi dalje, kratko ga poljubim. Ruke ukopa u moj struk, pa udahne. "Nismo završili razgovor, molim te..." Jeca, doslovno jeca, a ja se nasmijem. Kimnem mu.

"Ali, molim te, idemo u dnevni. Stolice su i više nego neudobne."

Maknem se od njega pa uzmem svoju kafu i sendvič, odjednom sam gladna.

Sjedem na dvosjed pa upalim tv.

Ubrzo zamnom dođe i on, ali sjede na drugi kraj kreveta.
"Zašto si daleko?" Upitam ga, a on slegne ramenima.

"Možda me ne želiš u svojoj blizini."

Udahnem pa mu se primaknem.

Na djetinjast način se zavučem u njegov zagrljaj pa ga poljubim u vrat.

Osjetim da se smije, pa me i sam privuče u zagrljaj. "Slušam." Podignem glavu sa njegova ramena.

"Šta?"

Osjetim kako me povlači bliže sebi, pa i njegove usne na mom tjemenu. Topao dah mi zaškaklja vrat, kad me upta:
"Šta je bilo sa tobom?"

"Kada?" Malo me promigolji. "Pa, ovaj... Dok me nije bilo." Sad je moj red da slegnem ramenima. Nemam šta izgubiti ako mu sve kažem.

On, svakako, nije moj.

"Um... Kad si otišao, pala sam u depresiju. Nisam pričala danima, plakala sam danonoćno. Prvo, gledala sam tvoj Insta. A onda si me i tu zablokirao i... Pa, srušio mi se svijet. E, ali onda... Jedan dan sam se probudila. To jeste, probudila me mučnina."

Osjetim kako mu dah zastane.

"Uradila sam test, bilo je pozitivno. Otišla sam doktoru i... Pa, zapravo, bebe nije ni bilo. Sve sam umislila.
To me je proganjalo doskora, jer...
Željela sam to dijete, Emire."

Suze mi skliznu niz lice i on to osjeti.

Okrene se ka meni. "Jel' jesi?" Kimnem i bez srama mu priznam ono što ni sama sebi nisam.

"Bilo je tvoje. Šta misliš, da bi samo tako odustala od nečeg tvog?" On uzdahne, pa me polegne na kauč.

"Znaš, malena..." Dahne mi u uho.

"Dijete sa tobom... Bilo bi ostvarenje svega."

Nasmijem se, pa ga povučem u zagrljaj.

"Ali, ne sad Hana. Tek kroz par godina."

I, opet, on mi sruši svijet.