usputni? ♥

Emir

Stojim pred njenim vratima potpuno izmučen, nervozan, umoran.
Ona stoji nasuprot mene, zaprepašten smješak krasi joj lice dok šapuće moje ime- kao da ne vjerujue da sam to ja.

"Ja sam, malena." Kažem joj, a ni sam ne znam koga uvjeravam da je ovaj trenutak stvaran- sebe ili nju?

Iskoristim trenutak njene nepažnje pa se uvučem u stan skupa sa njom, zaključam vrata i naslonim se na njih.

Hana prati svaki moj pokret, a onda se sanjivo nasmije. Ostanem još koji moment gledati ju onako predivnu- svu znojnu i zapuhanu.

Usnice su joj lagano rumene a srce joj lupa toliko glasno da ga čujem do ovde. Napokon, pređem razmak između nas. Rukama je primim za lice dok ju ljubim. To potraje čitav moment, a onda se ona krene migoljiti od mene. "Emire, ne..." Pokuša me odgurnuti, ali preslaba je za takvo što.

U nama tinja želja za onim drugim i nadglašava sve ostalo. Mržnju, strah, bijes. Ljubav.

Čujem ju kako promuca 'soba' i narednih pola sata ja sam u raju sa njom.

...

Ležimo u krevetu goli, znojni i sretni. Noge su nam isprepletene, ja ju nježno grlim dok me njezin dah škaklja po vratu.

Oboje smo bili budni, ali šutali smo uživajući u momentu sreće koji nas je obuhvatio.

...

Pola sata nakon, osjetio sam ju kako se izvlači od mene. Naglo mi je postalo hladno, i nisam mogao dopustiti da ode. "Hana..." Glas mi je bio promukao, dok sam ju preklinjao da ne ide. "Šta je?" "Daj, vrati se u krevet. Ne idi. Falila si mi." Kažem joj iskreno, a ona me pogleda ljutito.
"Ma da ne bi! Ti si meni to napravio prije šest mjeseci, pa zašto bih ja bila drugačija?" Kaže tiho, toliko tiho da boli.

Pružim ruku pa je pomazim po licu.

"Ti nisi kao ja." Ona me pogleda sa čudnim sjajem u očima.

"Upravo tako, Emire. Ja nisam kao ti. Ne bježim kad sam najpotrebnija ma koliko da me je strah. Ne okrećem leđa onom koga volim, ne ostavljam ga bez ikakvog pozdrava i nadasve, ne krijem se jebenih šest mjeseci. A onda kada se pojavim samo uskočim u krevet, pojebem se kao da ništa nije bilo!"

Sad već viče, a svaka joj je na mjestu.

Oborim glavu, ona ima pravo.

Ponovo poželim otići, ali shvatim da bi ju tek sad izgubio. "Hana, dušo, moramo razgovarati. Molim te..." Očajan sam u pokušaju da je zadržim.

"U redu, Emire. Razgovarajmo." Potom se bez blama ustane i ode u kupatilo gdje začujem tuš. Poželim se uvući kod nje, ali to nije pametno. Samo se obučem i odem nam skuhati kafe dok ona bude gotova.

...

Aroma kafe širi se stanom, dvije šalice stoje jedna naspram druge.
Između su šećer i mlijeko a pored njih nalaze se sendviči.

Sve čeka Hanu.

Uskoro se pojavi i ona, u kratkom jeans šorcu i top majici. Kosa joj je mokra dok njezin miris leluja oko mene, uzimajući me pod svoje.
Opet sam ju želio pod sobom, ali sad nije bio trenutak za to.

"N- napravio sam nam sendviče. Mislio sam da si gladna, nakon... Um, ovaj..." Lagano se nakašljem pa se neugodno promeškoljim u stolici dok me njezin pogled prži.

Pogleda me podignutih obrva, pa prasne u smijeh.

"Šta je sad?" Pogled joj luta od mog lica pa do nogu. Glavom mi da znak za nešto čega nisam bio svjestan- opet sam se uzbudio.

Uzdahnem.

"Nije do mene, ti stojiš ispred mene polugola i savršena i..." Nakašljem se jer me doslovno zaboli sve na tu pomisao. "I?" Provocira me, smije mi se. "Ništa, Hana, jedi." Gurnem joj sendvič sa majonezom koja joj ko za inat kapne na kut usnice.

Ona ju očisti, a ja umrem kada zasiše ono što je ostalo na prstu.

"Hana, prestani, moramo razgovarati..." Glas mi je promukao, ali kad se ona uozbilji i kimne stvar je malo lakša.

"Slušam. Zašto si otišao pa se vratio?"

Postavi mi ono pitanje kojem sam se nadao. Ali, nisam se nadao da će biti tako teško odgovoriti na njega.

"Hana, ja..."