Hana

Znate kako kažu, sve što je lijepo kratko traje? Nisam tome pridavala ogromnu pažnju, čak mi je i bilo glupo. Ali, tek sada vidim kako to zapravo ima smisla!

Gospodin Emir je hladno izignorirao sve što se desilo sat vremena ranije, i sada mirno sjedi na kauču.
Tu problema ne bi bilo- oboje smo odrasli ljudi, napravili smo ono što smo napravili.

Možemo nastaviti živjeti za tim, kao najbolji prijatelji- kao do sada. Neka viče na mene, neka kaže nešto. Činjenica da sjedi tamo, na mom kauču i šuti me ubija. Znam čemu ovo sve vodi ali...

Samo da ga ne izgubim.

Uzdahnem, sva nervozna. Uspem vodu u čašu, a onda se rasplačem.
Čašu bacim u sudoperu i ona se razbije u paramparčad.
Požurim to pokupiti, no samo se posječem. "Jebem ti! " Vrisnem, vidno iznervirana.

"Hana... Jesi li dobro? "
Čujem gospodina Alečkovića kako zabrinuto dobacuje.
"J... Jesam. Hoćeš čaj?"

Ozbiljno, Hana, čaj? Pa ko još pije čaj na plus trideset?

Prevrnem očima te se okrenem ka dnevnom, očekujući odgovor.

"Konju, je li me čuješ?"

Ništa. Tišina.

I, taman kada pomislim da je otišao, on se pojavi sa priborom za prvu pomoć. Bez riječi mi primi ruku. Pincetom mi izvuče komadiće stakla a onda uzme gazu i jod.

"Ovo bi moglo zaboljeti. Stisni zube. Trajati će samo tren. " Kimnem i zatvorim oči da ne bih zaplakala.

Skoro da i ne osjetim ništa, osim nelagode. Ipak, oči držim čvrsto zatvorene, bolno svjesna da će me njegova blizina dokrajčiti.

"Gotovo!" Praktički vrisne, a ja se trgnem. Prestrašeno ga pogledam i shvatim kako on već bulji u mene.
Osmjehnem mu se odobravajuće, kad se on nagne ka meni.

Rukama mi primi lice i ja ga zagrlim oko leđa. "Hana... " dahne mi u lice.
I, dok on kao peš zijeva ka meni, željno očekujući poljubac, ja dohvatim jastuk iza njegovih leđa.

Istim ga odalamim po glavi, pa se, nakon čitavog minuta buljenja u ono drugo, opalimo smijati poput dva luđaka.

"Boze, Aličkoviću... " progovorim, jer je neugodno. On me gleda na neki čudan način. "Bog nisam, ali jesam to drugo. Reci. " Pričamo vrlo tiho, iako nema razloga za to.

Poželim ga upitati za ono danas, ali... Ja sam i kukavica. "Ništa, zaboravila sam. " Lažem. I on to vrlo dobro zna.
Okrenuo se tada ka meni.

"Hanić, znam šta me želiš pitati. Za ono danas?" Ja posramljeno okrenem glavu u stranu.
Ovo je tako neugodno. Gore ne nego kada mi je mama držala predavanje o kondomima ili... Bilo šta drugo.
Ne odolim, pa mu samo kimnem.

"Ali, zaboravi. Znam da ti nista nije značilo, jebiga, desilo se pa šta? Svima se može desiti. Bili smo u situaciji u kakvoj smo bili i..."

Ruke su mu na mojim ramenima dok me pokušava zaustaviti u mom trabunjanju. "Hana! Šuti i poslušaj me, svega ti. Hoćeš li?"

"Šutim. " Kratko kažem a on mi se krajnje nježno osmjehne. "Takvu te volim. " Namigne, a meni se u glavi mota ono:

volim.

Sanjivo sa osmjehnem, uopšte ga ne slušajući. "Hana! Nazovi me kada se skuliraš, jasno?!"

Bijesan ustane i pođe ka vratima. Neobična jeza mi propara tijelo.

"Emire, stani. Reci mi šta imaš i idi. Toliko mi duguješ. " Pokušam biti mirna, ali ne mogu. Ne, dok je on bijesan. Okrene se ka meni i zatvori vrata. Nasloni se na njih, a u očima mu tinja bijes.

Rukom popravi kosu i dok me gleda, imam osjećaj da gleda kroz mene.

"Šta da ti kažem, Hana? Šta? Toliko mi je neugodno zbog onog maloprije, neugodno mi je jer sam uživao u svakoj sekundi koju sam proveo u tebi. Da čitavo vrijeme razmišljam kako bi bilo kada bi pokušali? Da mi je stalo do tebe i da te volim, ali da ne znam na koji način? Jer... Ne znam, Hana, ne znam!" Vikne a ja se zaledim.

On... On nikada ne viče. Barem ne na mene. Krv u venama mi se na tren sledi, dok ga gledam takvog.
Dvoumim se između toga mu priđem ili da mu otvorim vrata?

"Emir..." uzdahnem. "Ne tražim ti vezu, brak, nekakve povlastice. Želim te uz sebe kao najboljeg prijatelja. Ja... Bez tebe ne mogu i ne znam funkcionirati. Volim te, da. Ali, pusti to sve. Trebam te kao prijatelja. Isključivo kao prijatelja. "

Osmjehnem mu se, mameći osmijeh na njegovo lice.

Ali, njegove izgovorene riječi me ubiju.

"Hana, ti ne shvaćaš, zar ne? Ja ti ne mogu biti prijatelj. Ne dok te ovako u u isto vrijeme luđački želim i dok te gledam kao prijateljicu."

Potom me poljubi, dugo i... Tužno.

"Zbogom Hana. "

A/N

Things getting more and more complicated.

Kako se vama sviđa?