Iz jednog dijela parka čula se lagana muzika. Nekako sam znala da je to Emir, jer ko još pušta muziku na javnom mjestu? Svi, reći će te. I, donekle imate pravo. Ali ljudi puštaju jako glasnu muziku, po mogućnosti neki rep ili ono što se danas sluša.

Ovaj moj...

Samu sebe prekorim jer se usuđujem nazvati ga mojim.
On ne sluša cajke.
Upravo mu svira Bethoven. Ili nešto slično. Nastavim hodati na tu stranu pa ga vrlo brzo i ugledam. Sjedi na naslonu od klupe, pored njega je onaj Bluetooth zvučnik iz kojeg se čuje muzika. Čovječe, kako je sladak. Tako rado bih ga...

Jebem ga Hana, obuzdaj se. Opomenem samu sebe, u momentu kada on podigne glavu ka meni. Jedan razoran osmijeh mu zasja na licu pa skoči ka meni. "Koga to moje oči vide? Hanić!" Glasno drekne pa zaradi čudne poglede. Primjetim kako krenu šaputati, te kako ispod glasa pitaju jedne druge vide li dobro. Prevrnem očima kada vidim kako vade telefone, pa ubrzam ka Emiru.

Zagrlim ga. "Hoće te slikati. Makni se odavde. " Šapnem mu u vrat, ali postaje prekasno. Jedna žena je već jako blizu. E, nećeš kujo.
"Poljubi me. " On blene.
"Ako ne želiš da te menadžer gnjavi zbog t..."

Ja ni ne izgovorim, a on mi već lagano ljubaka vrat. U momentu mi oduzme dar govora i sve što mogu je uzdisati.
Potom mu primim glavu i na tren ga pogledam u oči. Ništa ne uspijem pročitati iz njih, jer me poljubi.

Na žalost, ljudi oko nas nemaju namjeru da odustanu, pa ga primim za ruku i povučem za sobom.
Trčimo neko vrijeme, a onda se smaknemo u olupinu od zgrade koja se tek gradi u mom komšiluku.

Ne stanemo na ulazu već se smaknemo dalje, gdje je uređenje stanova vec počelo. On uđe zadnji pa zatvori vrata za sobom dok ja bezbrižno razgledam unutrašnjost. "Ovo će biti lijep stan. " Kažem, samo da prekinem šutnju. "Mhm... " Promuklo mi odgovori, što mene začudi. Okrenem se ka njemu i vidim ga iza poluzida kako me promatra. "Drug, jesi li dobro? " Krenem ka njemu. "D... Dobro sam, ne prilazi. "

Ja sam inatljiva osoba. I uvijek mora biti po mom. Uglavnom postupim onako kako želim.

"Ti meni nešto kriješ, Em. A znaš kako ne volim to. " On glasno uzdahne kada ja priđem. "Ti ne odustaješ, a?" Upita, ostajući prikovan uza zid. "Bar me toliko poznaš. A sad, što si se priljepio uz taj zid?" Povučem ga za ruku, ali on se ni ne trzne. "Kriješ nešto. Ama daj. Emire!" Viknem i on se naglo okrene, povuče me ka sebi te me smesti između sebe i zida. Rukama me primi oko bokova i nimalo nježno povuče ka sebi.

Usnama mi okrzne vrat. "Hana... Osjećaš li ovo?" Promakne me bliže sebi i... "Oh." "Da, Hana, oh." Čujem ga, ali i ne čujem. Vid mi se magli i gotovo pookleknem koliko mi se zavrti u glavi. Snažno ga uhvatim za bicepse. "Šta mi to radiš, djevojčice?" Izgovori prije nego što me podigne sebi oko struka i napade mi usne. Ljubimo se gladno, žedno.

Onda me podigne na poluzid pa skine svoju majicu. Uzmem tren pa uživam u pogledu na njega. "Hana..." Šapne dok mi otkopčava hlače. "Želim te sad. Brzo. I grubo. "Potom se odmakne. "Nije ti prvi put?" Nemoćna da govorim, samo odmahnem glavom. "To mi nije drago. Ali i jeste... " Kaže, pa povuče sve zajedno na niže.

Ostanem polugola pred njim.

Duboko uzdahnem kada prstima uroni u mene, pripremajći moje tijelo za poslasticu. U momentu kada nam se tijela spoje, vrisak napusti moje tijelo. Nogama se jace obuhvatim za njega, dok me on neumorno pomjera na sebi, vodeći me ka vrhuncu.

"Jebemu, Emir!" Vrisnem, u isto vrijeme kada on izdahne oslanjajući glavu o moje rame. Nastavi me lagano ljubiti dok moja osjetila tupe.

I skoro da bih mogla zaspati, kad on spusti na zemlju. Poljubi me još jednom, još jednom...
I zamalo da završimo na podu stana.

"Hana... Zao mi je... " Čujem ga kako mumla u moju kosu. "Uredu je. "

Pomazim ga po leđima, nježno ga grleći. "Ne, nije. Dođi, mislim da su otišli. " Krene predamnom, a kada dođe do vrata na tren zastane. Potom se vrati i primi me za ruku, ispreplićući nam prste.

"Ja... Ne želim da se osjećaš iskorišteno. Želim da... Ovaj... Um... Želim da ponovimo ovo. Ali ne ovde i ne sada. Idemo?"

Krene malo ispred mene te mi zadrži vrata. Potom ih i zatvori a ja se nasmijem. "Ne znam šta je smiješno. Upravo smo se pojebali kao zečevi a ti mi se tu smiješ. " I, ne. Ne zaustavi moj smijeh. Već naprotiv, ja budem još glasnija. "Hana?" Napokon uzmem daha.

"Emire, ljubavi... Zatvorili smo vrata iza kojih je počinjen grijeh. "

On prevrne očima pa me zagrli, ponovo me ljubeći. "Šta ću ja sa tobom, djevojčice?"

____

Aaaa, jok. Neće biti tako jednostavno. Do čitanja, vaša
Fall.