Hana

Bilo mi je hladno, suzdržavala sam se da ne zaplačem. Bilo mi je svega previše, no ipak- malo zrno sreće raslo je u meni. I zbog njega si nisam mogla dopustiti suze, tugu i brige.

Maleno čudo bilo je moj novi razlog za život.

...

Ležim, nemoćna da se pomerim. Onda čujem vrata pa, kako ne želim pričati sa njim, zatvorim oči. Čini se ispravno, jer u tom momentu on uđe u sobu. "Hana?" Zazove me, ali mu ne odgovorim dok se pravim da spavam.

"Jesi budna?" Ali, kako mu ne dam odgovor, on uzdahne pa sjede do mene.

"Ljubavi moja..."  kaže, a ja se umirim. Ovo moram čuti.

Emir

Jebem ti dan, kako je hladno!
Vani duva, kiša samo što nije počela a ja izigravam Supermena dok idem kući sa ljekovima.

Jedva dočekam da uđem i da se uvučem kraj nje. Izujem se pa, nakon što ostavim ljekove na stolu, produžim u sobu.

Hana spava, ili bar mislim da spava.

"Hana? Jesi budna?" Nema odgovora. Udahnem pa sjedem kraj nje. Ne znam, odjednom se u meni probude nepoznati osjećaji. "Ljubavi moja..." Nasmijem se. "To tako čudno zvuči, ali da. Moja si ljubav. To do prije par minuta nisam mogao izgovoriti a sad... Posve je prirodno. Nadam se da si dobro, i da imaš društvo." Kažem, pa se okrenem ka njoj.

Legnem u razini sa njezinim trbuhom.

"Molim te, ne dozvoli nikom da te navede da pomisliš kako si mi uništila život. Ti si moj život." Malo podignem majicu pa je poljubim u trbuh.

"Dobro mi došla, malena." Kažem pa otisnem još jedan, kratki poljubac na isto mjesto.

...

Hana

Istopio mi je srce.

Doslovno, istopio. Njegov govor me je naježio, rasplakao. I sve što sam mogla bilo je zaplesti ruke u njegovu kosu. On me je pogledao, a onda se podigao u razinu mog lica. "Hana..." Nisam mu dozvolila da završi, povukla sam ga u dugi poljubac. On... Harao je mojim tijelom, imao me je na sve moguće načine.

Ipak, imajući u vidu djecu, tu noć bio je neizmjerno nježan prema meni.

...

Tri mjeseca kasnije

"Emire, objesiti ću te za jaja, polazi!" On polako izađe iz sobe, oblačeći jaknu. "Evo, evo!" Udarim nogom o pod. Ljuta sam, pa trebali smo krenuti do sada.

"Hana, ljubavi. Smiri se. Škodiš djeci."

Potom me povuče u dug poljubac, a ja ga odgurnem od sebe. "Ti škodiš meni." Kažem, pa uzmem svoju torbu. Sačekam ga dok izađe, a pola sata iza čekamo svoj red.

...

"Hana, kako ste danas?" Kimnem. "Dobro sam. A, kako su blizanci?" Upitam ga, nervozna. "Sad ćemo vidjeti." Kaže, pa mi spusti senzor na trbuh. Ja nervozno stisnem Emirovu ruku a on zajauče. "Oprosti..." Kažem mu ispod glasa.

"Čudno..." Čujem doktora, a srce mi preskoči dva otkucaja. "Šta?" Samo da su dobro. "Ovako. Bebe su dobro, samo... Ovde nisu dvije, nego- ako dobro vidim, tri. To je u medicini rijetkost. Morati će te više paziti ova zadnja tri mjeseca." Kaže, a moj debil ga pogleda začuđeno.

"T- tri? Kako će svi stati unutra?" Pita zabrinuto, a ja se nasmijem. Lagano mu stegnem ruku.

"Snaći će se." Kažem. "Naše se bebe uvijek snađu."

On kimne, pa me poljubi u čelo.

"Je li hoće?" Kimnem, a onda ponovo pogledam u snimku gdje kucaju ne dva, već tri srca.

Tri srca koja smo mi stvorili, prođe mi kroz glavu.