Osjećala sam nevjerojatnu navalu boli kako putuje sve do najdubljih unutrašnjosti mojih ušiju. Iz ušiju mi je tekla krv, ili me silna bol zatekla toliko da su mi se pričinjavale stvari. Zagrizla sam jezik u svoj toj boli, a pogled mi se zamutio zbog čega sam vidjela samo zeleno mutnilo šume. U daljini sam začula cviljenje, što je značilo da je čak i vukodlak bio u bolovima poput mene. Kapljice znoja su se sljevale niz moje čelo dok sam u agoniji pokušavala otpuzati odatle, no sve je bilo bezuspješno.

Kada začujem režanje te nakon nekoliko trenutaka blaženu tišinu, odahnem. Još uvijek u bolovima i unatoč tomu što su bili znatno manji, cijepala sam se od tog jezivog prizora malog, koščatog stvorenja sive kože čiji su se oštri, žuti dugački zubi napeli dok je vrištao do iznemoglosti.

Njegovo tijelo koje je unosilo jezu u kosti činilo je akrobacije nemoguće za biće s kostima, brzim pokretima se njegova glava s povećim ušima klatila po ramenima, a nožice se izvijale u svim uglovima, stvarajući pucketajuće zvukove. U svom tom ludilu prije smrti tog stvorenja vidjela sam njegove duge ruke i jos duže prste kako se obavijaju oko vučjeg tijela čija je tamna dlaka na granici smeđe i crne bila oblivena krvavim ogrebotinama.

Obuzeta suzama, nisam ni primijetila kako mi se približava. Nekontrolirano se trznem kad me prisloni uz obližnje drvo i počne utješno gladiti moju uznojnu kosu. Pokušavala sam smiriti svoje disanje, no bilo je teško jer je more neisplakanih suza zapelo u grlu zahtijevajući izlaz vani.

"Sada je sve u redu. Sigurna si. "

Iz daljine sam začula njegove riječi kako se ponavljaju iznova ih iznova, no teško su dolazile do moje svijesti. Tek kada se pogled na njegove bistre, zabrinute oči pročistio, osjetila sam kako panika napušta moje tijelo i postupno sam uspijevala smiriti svoje disanje. Ubrzo sam se našla u njegovom zagrljaju dok me ljuljuškao kao malo novorođenče, pokušavajući smiriti jedine simptome ove noćne more koji su preostali; drhtanje i prazan pogled. Nešto mi je šaputao u uho no nisam ga razumjela, ne znajući radi li se o meni ili je pričao nekim potpuno drugim jezikom.

Kada sam se napokon unormalila, kimnula sam mu glavom u znak da možemo nastaviti put. Prvo je počeo ponovno njušiti zrak, našta sam se uspaničarila - no njegov pogled mi je govorio da više nema opasnosti za nas u ovoj šumi. Još uvijek njuškajući uputio se do obližnjeg stabla te ispod korijenja koje se samo podiglo za nekoliko centimetara našao odjeću koju je istog trenutka navukao na svoje ranjeno tijelo. U dodiru crne tkanine sa svojom kožom nije napravio ni zvuka, jedva za nijansu promijenivši izraz lica. Uputio mi je jedan dug pogled prije negoli me ponovno podigao sa zemlje, prašnjavu i raščupanu.

"Što je ono bilo?"

"Drekavac, sigurno si čula za njega. "

"Da, jesam. Ovo mora značiti da je vještičja barijera potpuno nestala. "

"Kako to misliš potpuno?"Namrštio se.

"Znala sam da je oslabila onog trenutka kada sam te srela. "Zbunjeno sam odgovorila, našta je on ispustio kratak smijeh.

"Meni ta barijera ništa ne može, sunčice. Ja nisam zla sila, iako sam dijelom čudovište, no to uopće nije ni bitno jer onog trenutka kada sam postavljen za tvog zaštitnika postao sam imun na svaku kletvu, čar ili slično. Kako da budem čuvar ako ne mogu ni sebe zaštititi?"

"Očito imaju puno povjerenja u tebe. " Ili ih je jednostavno briga za mene, tko god da su.

"Nije to povjerenje, jednostavno vide nešto što nitko običan ne može
vidjeti. "

"Što to?"

Nakon duže tišine, ponovno je progovorio nekako čudna, stisnuta glasa:

"Bogovi imaju direktan uvid u moje srce. "Uzdahnula sam. "Valjda su mi zbog toga toliko naklonjeni, iako baš i ne vidim što je toliko dobro u njemu. "

"Nisi mi još odgovorio na pitanje o plemenu?"

"To je malo komplicirano. ”

"Onda mi ne moraš o tome govoriti sada. "Iznenadila sam samu sebe, jer sam odbila izravan odgovor na istinu. Očito sam bila preumorna, a bio je i on. I on je izgledao iznenađeno, zbog čega mi se na licu pojavio sitan smiješak.

„Plemena su za nas prošlo vrijeme, istina, no... To je specifična stvar među nama koji smo izravni potomci nekih plemena koji su osnovani prije Krista. " Uzdahnuo je. "No sada smo čopor. "

"I koji je tvoj status, vukodlače?" Progutao je knedlu, no sekundu nakon ponovno je bio nečitljiv. Tada sam se prisjetila one noći kada me spasio.

Iako je htio nešto reći, predomislio se istog trenutka kada je začuo nove glasove kako ga oštro dozivaju.

„Ruslane, jesi li našao nešto?”

„Ne!”

Jesu li oni bili dio čopora? Ili neka druga čudovišta?

"Jednom davno bio sam beta, a sada sam samo samotnjak. ”Izgledalo je kao da se neka veća priča krije iza svega toga no nisam željela zapitkivati. Još.

„Jesi li postao samotnjak zbog mene?”

„Hm... Recimo.”Nasmijao se.

„Vukodlaci nisu besmrtni, zar ne?”

„Naravno da ne. ”Blago se namrštio, a ja sam nastavila.

„Koliko ti imaš godina?”

„Dvadeset šest. Zašto me to pitaš?”Istovremeno je izgledao pomalo samozadovoljno mojim zapitkivanjem, ali i neugodno kao da ovaj razgovor nije trebao otići u takvom smjeru, možda zato što je postalo osobno. Nije ni slutio zašto radim to što radim.

„Pa kako je onda dječak od šest godina mogao čuvati jednu "posebnu" bebu?” Podigla sam obrve, a nakon nekoliko trenutaka on se nasmiješio promatrajući me pogledom koji je vikao da sam nevjerojatno pametna, iako sam samo pokušavala primijetiti što više stvari. Nekoliko sekundi nakon, ponovno je postao ozbiljan kao da se prisjetio nečega.

„Ponekad, ono što je izrečeno može biti istina iza koje se kriju neke potpuno nevjerojatne stvari. ”
Rekao je samo to, zbog čega sam shvatila da ne namjerava više govoriti o tome.

"Imam toliko pitanja, no hoćeš li moći odgovoriti na njih?"Umorno sam upitala, već nekoliko minuta zatvorenih očiju, ponovno naslonjena na njegova prsa.

"Dat ću sve od sebe. No ne sada.”

"Nego kada?"

"Kao što možeš vidjeti, već smo u gradu. ”Otvorila sam oči, i doista sam vidjela mnoštvo noćnih svjetiljki, auta i nekoliko prolaznika na pločniku. Nisam ni primijetila da smo stigli, toliko sam bila zadubljena u naš razgovor.

”Ali, nađimo se sutra uvečer ponovno, na početku šume i odgovorit ću ti na ono što mogu. Bar na sve ono što nije zabranjeno.”

Kada primijeti moju zbunjenost, odgovori.

„Znanje je opasnost. Dobio sam neke instrukcije sada, iako ne znam kako su dospjele do mene ako... Nema veze, sada mi je lakše. ”

„O. ”Počešala sam zatiljak, premišljajući se.

„Ubrzo ćeš shvatiti da mi možeš vjerovati. ”Ispustio me na zemlju kada smo se našli u blizini moje kuće. „Uzmi si vremena. A do tada, laku noć. ”Značajno je dodirnuo vrhove moje kose, te odjurio u tamu.

Taj prizor mi je još dugo ostao u sjećanju.

Kada sam se ušuljala u kuću, uspješno se uspevši na kat, vidjela sam zrake svjetlosti kako dopiru pri donjoj šupljini bijelih, drvenih vrata. Duboko sam uzdahnula te potegnula kvaku, a dočekao me prizor uspavanog Aleksandra na mom krevetu. Istog trenutka, kao da je osjetio moje zurenje, trgnuo se iz sna skočivši iz kreveta s čudnim pogledom u očima koji se činio nečemu sličnom nadi.

„Preumorna sam. ”Rekla sam te zastala na nekoliko trenutaka. „Sutra.”

Samo je kimnuo glavom, sporim pokretima izašavši iz moje sobe. Zaklopila sam oči te se u istoj odjeći, bez tuširanja bacila na krevet zaspavši u istom trenutku dok je vodič u snove bio dobro poznati, Aleksandrov miris.

Na kraju, to je trenutno bilo jedino njegovo što sam zapravo poznavala...

A/N

Drekavac:

Mišljenja? Ubrzo kreće akcija nakon suočavanja s Aleksandrom, tako da znate:).

Kate💙