Gledala sam ga kao da je bio moj najveći neprijatelj, užasnuto, bijesno i prestravljeno, zasigurno gore nego ijednu utvaru koju sam dosad kreirala. Što je ono značilo? Kako mi je uopće mogao onakvo nešto učiniti? Osjećala sam gađenje prema samoj sebi što se nisam mogla izmaknuti, odgurnuti ga, manje naljutiti, na bilo kakav način spriječiti ono što se dogodilo. Ukaljao je našu bratsku vezu za sva vremena. Želim propasti u zemlju i više ga nikad ne pogledati oči. Po prvi put u životu osjećala sam takav nagon da i on nestane sa lica zemlje.

Nisam mogla zauzdati mrak koji me preuzimao, ali nisam ni htjela. To nije bila jedina misao koja me mučila. Tko je on zapravo?

Zašto je bio potpuno identičan čovjeku iz vizije?

Istrčala sam takvom brzinom, da me nije mogao pratiti, želeći se odmaknuti od njega i od kuće. Trebala sam mir, odgovori po prvi put u mom životu trebali su pričekati, jer ovaj put, kao i svaki dosad, no tek sada sam toga bila svjesna, nisam bila spremna.

Trčala sam dugo, nisam bila ni svjesna koliko je već prošlo, no obično nedjeljno jutro pretvorilo se u grozno poslijepodne. Nisam osjećala noge, ubrzani dah, niti čudne poglede prolaznika kojih je bilo manje nego inače. Nad sunčanim gradom nadvila se siva sjena iza koje se krio tek nagovještaj plavetnila od prije. Glavu su mi preplavile raznolike vizije mračnih bića; i koliko god se bilo teško odupirati prenjeti ih na papir, morala sam, ako imam iole želje i volje da se spasim. Bježala sam, i to ne od koga, već od čega.

I cijelo vrijeme razmišljala sam samo o Aleksandru, ako je sve ono istina zašto mi nikada nije pomogao? Zašto me nikada nije zaštitio, zašto mi je sve toliko dugo skrivao kada je znao da sam već odavno upletena u njegov svijet?

Nije uspješno izvršio svoju misiju, pomislila sam. Štitio me od vanjskog svijeta, no nikada nije uspio, nikada nije smogao dovoljno hrabrosti da me zaštiti od svog.

Možda i mog.

Ponovno sam bila u istoj šumi, što sam shvatila kao jasan znak da moja podsvijest želi biti u prirodi dok ne prihvati trenutno stanje.

Tada me nije bilo ni briga hoće li mi se nešto dogoditi, samo sam željela biti sama, daleko od svega.

Bez razmišljanja sam skinula većinu odjeće te uletjela u promrzlu rijeku koja je tankim, vijugavim putem vodila do samog beskraja, a mračno zelenilo u njezinoj unutrašnjosti nagoviještalo je misteriju koju nisam željela otkriti.

Prazna i prljava ljuštura mog tijela legla je na njezinu hladnu površinu zaklopivši oči iz kojih su tekle tihe suze. Nakupljale su se tako dugo u meni, svih ovih godina. Morala sam se strpiti, govorila sam si to neprestano. Jarilo će ubrzo doći. Prolazilo je vrijeme, no ja ga nisam ni osjetila, kao ni svoje tijelo. Želja za nestajanjem nije nestajala niti se smanjivala. Veliko iskušenje bilo je zagnjuriti glavu u hladnu vodu, mučiti se i stvarno... Odustati.

Trnci su mi uznemireno putovali ispod kože, kao da su slutili opasnost koja je vrebala iza drveća. Unatoč predosjećaju, nisam napuštala svijet crnila ispod svojih kapaka.

Negdje u daljini čula sam tiho šuškanje zbog čega sam naglo otvorila oči gotovo iskačući iz ledene vode. Široko raširenih očiju posmatrala sam obližnje grmlje, a što sam opreznije i detaljnije uočavala, to je plavičasta svjetlost bila veća. Kada sam shvatila da su to čudne, životinjske oči koje gledaju ravno u mene, naglo sam izdahnula nakupljeni zrak, a da sam imala glas zasigurno bih već odavno besmoćno vrištala umorna od stalne potjere.

Na kraju, koliko god očajni bili, mi ljudi ćemo se uvijek boriti za svoje preživljavanje.

Zaplivala sam najbrže što mogu, ignorirajući bolne trnce koji su postajali sve izraženiji svakim bržim pokretom koji sam napravila, a kada sam se osvrnula iza sebe vidjela sam četveronožnu prikazu skrivenu u tamnoj hladovini visokog, gustog drveća. Onog trenutka kada se bacio u blagi trk, već sam se nalazila na početku velikog vodopada, a kada su me jake struje pogurale ka naprijed ispustila sam njemi krik. Sljedeće što sam vidjela bilo je slično velikoj provaliji, samo ispunjenoj beskonačnom, tamnom vodom, a kada sam se naglo spustila zaklopila sam oči nadajući se da neću umrijeti na ovakav način.

Bum, osjetila sam kako me snaga pada povlači prema dolje, gotovo do dna jezera, a kada sam otvorila oči dočekala me tama. U daljini sam vidjela zraku svjetlosti kako prodire u vodu, no ubrzo mi se sve počelo mutiti i s tužnim pomirenjem sam shvatila da zadržani zrak nije beskonačan. Od udara nisam imala snage da se povučem ka gore, a ni struja koja je to činila presporo nije išla u moju korist. Već ću biti onesviještena ili mrtva u rukama neke zvijeri i ovog puta ništa neću moći učiniti. Osim prizvati Svarožića ako budem uopće sposobna za nešto takvo, a to ni najmanje nisam htjela učiniti. Ako je Aleksandar uistinu on, bila sam zla i nije mi bilo ni najmanje žao. Jer željela sam da mu se sve obije o glavu, da padne misiju onako kako je to već uspio u mojim očima. I da osjeća krivicu, ako je uopće sposoban za nešto takvo.

U tom trenutku, kad su moje misli već počele gubiti smisao, osjetila sam nečije ruke oko struka kako me povlače prema gore. Odahnem kada osjetim sunce kako mi obasjava lice, no ne otvaram oči. Pokušavam uzeti što više zraka, ali voda koja mi se nakupila u grlu htjela je izaći prva zbog čega sam osjetila gušenje.

Osjetim čvrst stisak nečijih ruku koje su me držale u naručju, kao da će me ispustiti. Na granici gubitka svijesti počela sam iskašljavati vodu grčevito se držeći za široka, vlažna ramena, čije su ruke pojačavale svoj stisak ovisno o mojim radnjama. Ubrzo, dočekale su me crno-zelene točkice popunjavajući krajolik, koje su se na kraju pretvorile u gustu tamu.

Nakon nekoliko trenutaka ponovno sam bila pri svijesti, u daljini čuvši pjev ptica koji je sada u mojim ušima zvučao nevjerojatno uznemirujuće, vjerojatno zato što sam i sama zračila i osjetila se takvom. Moje ruke napipale su topao pijesak pod tankim prstima, našta sam zaključila da sam na kopnu. No kada otvorim oči...

Tko će me još dočekati ovdje?

Kada smognem snage da napokon to učinim, dočeka me blješteće sunce koje je udaralo točno u moje oči oslijepivši me na nekoliko trenutaka. Iz oblačnog, ovaj dan prešao je u prekrasan i sunčan, no ne i za mene.

Na obližnjem kamenu sjedio je... Čovjek. No to ne bi zvučalo toliko čudno u mojim mislima kada bi isti nosio odjeću!

„Tko si ti?!"Vidno sam se uspaničarila i unatoč slabosti odigla s mekane površine. Zvijerala sam u njega prijeteći, kao da sam u tom trenutku mogla nešto učiniti da bih se obranila od njega...

U mladolikom muškarcu prepoznam čudesne tamno plave oči i istovremeno uzmaknem, sjetivši se noći kad sam bježala od Moranine vojske.

Upravo on bio je njezin dio.

Ali me također spasio od nje.

„Koji si ti vrag?! Onaj vukodlak koji me špijunirao, zar ne?"

„Smiješno, ljudi obično kažu čudovište. "Nasmiješio mi se pomalo podrugljivo, s notom zabavljenosti no glas mu je bio dubok i ozbiljan. Njegova na neki način dominantna pojava me pomalo prestrašila, no duboko u sebi osjećala sam da nema razloga za strah, što me stavljalo u dvojbu.

„E pa, ja nisam običan čovjek, i o toj temi vjerojatno svi znaju više od mene!" Nasmiješila sam se drsko, a oči su mi postali tek sitni prorezi u kojima se krio tračak sivila. Muškarac se ustao, a ja sam, osjećajući veliku neugodnost, prekrila oči pitajući se zašto već nisam pobjegla. Lako se mogao ponovno pretvoriti u vuka i oderati me živu, pomislila sam. A sudeći po njegovom nedokučivom stavu, mogao je to učiniti prije nego što bih se nadala i uopće uspjela uzmaći. Iako me spasio jednom, ne znači da će mi se smilovati i ovaj put.

Na kraju, možda je i on još jedna Moranina lutka koja joj služi za manipulaciju mnome.

Tamnokosi muškarac se počeo približavati i ubrzo sam vidjela njegove bose noge ispred svojih.

„Što hoćeš od mene, gade?"Uvrede su mi uvijek nekako dospijevale u vokabular u obrani, kada sam bila prestrašena. Nervoza se očitovala u mojim pokretima u mjestu. „Pusti me na miru.” Svi me pustite na miru.

„Kako si me to nazvala?"Ispod njegova glasa osjetila je tiho režanje zbog kojeg sam zadrhtala, osjetivši njegovu ljutnju na svojoj koži.

„Tako se izražava zahvalnost za spašavanje?”Bijes je brzo iščezao, što me ostavilo osupnutom. Moj pogled je bio uperen u pijesak koji se zavukao između njegovih nožnih prstiju, jer ruke nisu više mogle prekrivati oči, sada zauzete obavljanjem govora.

Ne mogu ni zamisliti koliko sam tragikomičnoj izgledala dok sam nešto lamatala rukama ispred sebe, cijela pognuta ka podu. Kao da priznajem njegovu nadmoć.

„Čuo si me. ”Iako sam bila u iskušenju da ga nazovem čudovištem, kao i svi ostali, zbog nekog čudnog osjećaja nisam ga željela povrijediti, iako je izgledao kao da bi takvo nešto bilo nemoguće.

Možda je problem bio u tome cijelo ovo vrijeme, možda bih trebala povrijeđivati kako ne bi povrijeđivali mene.

Odmah sam se pokajala zbog svojih riječi, a kada sam začula još jasnije režanje panika je učinila svoje navevši me da trčim kao luda iako sam bila iscrpljena, a pluća su mi još uvijek osjetila bolnu težinu koja se povećavala svakim narednim udisajem.

Bio je to stvarno glup potez od mene, jer dok sam se podapinjala od grane, korijenja i kamenja ne samo da sam se ozlijeđivala, već sam i usporavala, što je vuku padalo još lakše, uopće me ne čineći izazovom. Malo bržim hodom lako me mogao sustići, a kada je to i učinio, zaprepastila sam se njegovim narednim djelima. Raširenih očiju, počela sam padati.

Osjetila sam kako me nešto grebe po nogama, a zatim skače na mene pribivši me uz prašnjavu zemlju. Zasiktala sam osjetivši vrtoglavicu koja je uzrokovala suzne oči. Kada sam se podigla naslonivši se uz drvo ni ne pogledavši u to stvorenje koje me gledalo nakrivljenim znatiželjnim pogledom, bolno sam uzdahnula zadržavši suze. Vuk je polizao moja drhtava, ranjena koljena, ostavši u tom položaju neizvjesno vrijeme. Njegova toplina brzo je našla put do moje promrzle kože. Ponovno se pretvorio u muškarca koji je u čučnju posmatrao moje reakcije.

„Hoćeš li se smiriti? ”Glas mu se činio nevjerojatno mirnim. „Zar misliš da bih ti nešto učinio jer si me nazvala gadom?"Kada dočeka tišinu, napravi mali udah. „Istina je da sam pomalo egoističan, ali nikad ne bih povrijedio nekog zbog takvih riječi. "Gotovo sam se mogla zamisliti dok spuštene glave slušam njegove riječi, a muškarac, nagnut ispred mene pokušava nešto izvući iz mene ili pak otjerati, ni sama nisam sigurna.

Kada polako podignem glavu, dočeka me njegov tamni nečitljivi pogled i tada upitam:

„Zašto si me spasio one noći? Koje su tvoje namjere? Zašto si me zaštitio ako si član Moranine vojske?"

„Zar nikad nisi čula za špijune? "

Dao si je nekoliko trenutaka vremena dok se udobnije namjestio na svježu travu privukavši koljena k sebi, možda kako bi malo sakrio svoje tijelo radi moje neugodnosti. Mogla sam to samo nagađati. Njegova stopala gotovo su mogla dodirivati moja bosa, a kada mi se dodatno približio kao da mi želi reći tajnu od povjerljivosti, mogla sam osjetiti njegov topao dah na svom licu.

„U svom životu nisi dobila samo jednog zaštitnika. Dobila si i mene. "

A/N

Vukodlak(bez plavih crta):

Što mislite o poglavlju? Jedno od zanimljivijih što se mene tiče. Iduće poglavlje objašnjava puno toga.

Kate💙