"Mogu li ući?"Začula sam duboki, promukli glas s druge strane vrata. Zadnje čega sam se sjećala bilo je da sam sklopila umorne, natečene oči tek u zoru, umorna od još jedne Moranine torture. Voljela bih barem jednu ugodnu noć, baš kao što je bila ona nedavna.

Kad se čovjek navikne na nešto, najgore mu je ako samo jednom iskusi tračak boljeg, a potom se ponovno vrati na staro znajući da ono ne može postati njihova svakodnevica, no to ih ne spriječava u maštanju, a ono nikad ne završi dobro. Tragedija je neizbježna nakon svega, jer to je ono što nas istovremeno i sputava i vodi kroz život. Žudnja u srcu ponekad je jača od tijela, od misli, od svega onoga što je logično. Što je uostalom život, osim jednog trenutka sreće nakon kojeg dolaze nesreća i bol?

Otvorila sam vrata nemajući pojma kako izgledam iako sam mogla pretpostaviti. Svako jutro sam se budila s tamnim kolutovima ispod očiju čiji su rubovi bili prošarani crvenim žilicama, a kosa mi je bila znojna i račupana. Izgledala sam poput čudovišta koje me proganjalo, a što je najsmješnije, ponekad nisam vidjela razliku.

Dočekao me Aleksandrov hladnokrvni izraz lica no u očima sam mu vidjela brigu. Uvijek sam se trudila biti tiha što sam uspijevala uz pomoć njemosti, no ove noći; ove noći to nisam mogla biti. Morana se poigrala s mojom slaboću; obitelji. Vratila mi je glas na cijelu noć tako da čuju moja zapomaganja i vrištanja, da se zabrinu i možda zapečate moj život umobolnicom ili doživotnim nadzorom. A najgore od svega, u boli; bila je nemogućnost izražavanja svog bola. Imati glasa, a ne moći ga ispustiti, otpustiti ono što me zadržavalo; bilo je tako teško.

"Zamišljena si?"Iako se trudio ne obazirati na moj izgled, bilo mu je jasno da se dogodilo nešto grozno.

Ušao je, te sjeo na moj krevet baš onako kako je to učinio jučer. No ovaj put nije imao namjeru govoriti mi nešto važno i tek kasnije sam shvatila koja je bila njegova namjera; htio me utješiti.

"Sjećaš li se onoga prije deset godina, kada si razbila koljeno?"

To mi pak, osvjetla tmurno lice koje se proširi u sjetan osmijeh.

"Naravno da se sjećam. "

Plavokosa djevojčica igrala je košarku sa bratom koji je nesumnjivo vodio u igri. Nikada nije bila dobra u košarci i puni je više voljela nogomet, no nije htjela da se njezin mlađi brat igra sam.

U jednom trenutku, dok je u skoku bacala loptu prema košu pri padu je izgubila ravnotežu i ozlijedila koljeno. Njemo more suza klizilo je niz njezino lice dok ih je pokušavala zaustaviti, no sve što je mogla bilo je brisati ih krvavim rukama dok su tekle iznova i iznova.

Namršteni Aleksandar, i u to vrijeme puno razvijeniji od nje odmah je pritrčao u pomoć, uzevši ju u naručje te položivši na pod omotanih ruku oko nje.

"Ne plači, Ani, moraš biti jaka. " Govorio je to tako uvježbanim glasom da je željela njemu u inat još strastvenije zaplakati, no ipak je uperila svoje velike sive oči u njegove prateći njegove sljedeće riječi.

"Ispričat ću ti jednu priču. "

"Jednom davno, na samom početku svijeta, Svarog podijeli ljude na dvoje, muškarce i žene. Tako nastanu prvi ljudi koji hodaše zemljom, divovi. Od hrastova lišća on načini odjeću za muškarca, a od lipovog za ženu. Divovi što su se više rasprostranjivali na zemlji, to su više poprimali loše navike, ponajviše nakon što se zbog božanskog rata na svijetu pojaviše zli duhovi koji su tu bili i prije ljudi, te su ih odvodili na pogrešan smjer. Svarog se razljutio te napustio ljude, ostavivši im ipak nekoliko zaštitnika koji su nastanili svijet Java-Zoru koja im je donosila ponovno rođenje te boga jutarnjeg svjetla, Svanimira koji im je donosio svjetlost iz nebeskog svijeta, Prava. I kako nekad, tako i danas buktinja zore i zrake mladog Sunca razmiču tamu i donose nadu novog jutra. U međuvremenu, ljudi se se počeli smanjivati; što su više bili grešniji to se više smanjivala njihova predodređena veličina koja je trebala odražavati njihovu dobrodušnost, ljubaznost, dobrotu i mudrost. I tada su stali na ovoj veličini u kakvoj ih pamtimo danas. "

"Zašto mi sve ovo govoriš? "Nasmijao se tek na par sekundi te opet uozbiljio zagledavši se duboko i pronicljivo u njezine oči; to je bio jedan od onih trenutaka kada se osjećala toliko mlado i nezrelo pokraj njega.

"Zato što vanjska veličina čovjeka ne znači ništa. Tvoja je odluka hoćeš li tek tako prihvatiti svoje slabosti ili ćeš se boriti protiv njih, protiv bola i protiv stereotipa koji nalažu tvoje godine. Tvoj život neće biti lak, nikad, i zato moraš naučiti kako živjeti s tim unatoč svojoj ranjivosti. A sada istrpi svoju bol poput odraslog čovjeka, a ne onoga što jesi, digni glavu gore i ustani kao da se ništa nije dogodilo. "

Djevojčica se zahihotala naglo poljubivši svog brata u obraz, te ustavši s osmijehom na licu osjeti neku novu snagu kako joj putuje
kroz ogrebotine.

"Zašto si uvijek bio toliko zreliji od mene? Zar je bilo moguće sve ono znati u toj dobi?"

"Već sam ti rekao; oduvijek sam se zanimao za razne stvari, a ako nadodamo inteligenciju... " Ukočeno se osmijehnuo, onako kako se osmjehuje roditeljima.

"Ali ti si govorio tako mudro. Nijedan aedmogodišnjak ne može biti kao što si ti bio. Uvijek sam ti se divila na tome."

"Jesi?"Izgledao je pomalo začuđeno tim podatkom. Sjela sam na krevet pokraj njega, osjetivši sreću jer ponovno vodimo normalan razgovor; bez trzavica i Aleksandrovih zaštitničkih ispada koji su me sputavali u normalnom govoru. Dan je odjednom postao nekako sunčaniji, sunce je izašlo iza sivkastih oblaka, a njegove tople zrake prodirale su točno do mog prozora osvjetljavajući cijelu sobu.

"Naravno. Što mi ovog puta želiš reći?"

"Želim ti reći da danas ne moraš biti jaka. "O ne. Sada će uništiti sve što smo upravo sagradili, a ja nisam mogla čak ni pokušati učiniti nešto u vezi toga. "Dajem ti zadnju priliku da mi kažeš što ti se događa. Ovog puta bez pretvaranja. Čuo sam sinoć tvoje jecaje. Možeš li mi to objasniti?"

"Ne mogu to objasniti. "Neugodno sam oblikovala nakon nekog vremena, ne želeći pogledati njegovo razočarano lice. Ponovno je ljutnja počela gorjeti u mojim plućima, iako sam bila svjesna da nitko ne može tek tako zažmiriti na sve neobične događaje koji me prate.

"Želiš li onda da ja počnem pričati?" Vidno se razbjesnio i oči su mu ponovno dobile jarku boju, no ovog puta izgledao je kao da to drži pod kontrolom, samo kako me ne bi uplašio. Njegov ton glasa postao je malo viši i hrapaviji nego uobičajeno zbog čega sam znala da je uistinu ljut, kao da to jedva zadržava. A vatra nikada nije mogla zadržavati emocije u sebi.

Uzdahnula sam. Još samo tri dana, još malo i bit ću na sigurnome, daleko od svih. Nadala sam se da će Jarilo biti drugačiji od svega s čime sam se prije susretala, na dobar način. Nadala sam se da će biti ruka mog spasa.

"Što bi mi ti imao reći? Zar misliš da ti ne bih rekla da mogu? Uradila bih to bez razmišljanja i skinula sa sebe teret.”Osjetila sam peckanje na rubovima očiju, neželjenu mokrinu kako se pokušava probiti kroz moj štit. Bila sam neispavana, moje tijelo oslabljeno. „Ali to ne ide tako, ne u mom životu. Znaj da će nakon tjedan dana sve ponovno biti normalno i ja ću biti u redu. "Znala sam da se oproštam s njim ovim govorom, no voljela sam vjerovati da ću se jednom vratiti kada sve ovo završi i ponovno biti sa svojom obitelji, studirati, pronaći prijatelje i... Nekakvu podršku, tapšaj po ramenima, pogled od kojeg mi neće biti neugodno.

"Što ovo znači? Zar mi pokušavaš reći da odlaziš ili hoćeš sebi oduzeti život? Ne shvaćaš, znam više nego što možeš zamisliti. Ja ti mogu pomoći, jedino što me spriječava u tome jesi ti sama. "Ustao je ubrzanim koracima šećući u krug nervozno provlačeći ruke kroz tamno crvenu kosu, izgledajući kao da je u dvojbi.

"Umorna sam od ovog razgovora, Aleksandre. "Ustala je za njime, ljutito stupkajući stopalima. "Ovo je besmisleno, izlazi iz moje sobe! Pusti me na miru ako ne misliš učiniti nešto korisno za mene!"

„Korisno? Zar ne pokušavam pomoći?”

„Više nego išta mi treba nešto ugodno i toplo, da me ohrabri i učini spremnom za ono što trebam učiniti. Ti znaš samo za ispitivanje i neugodnosti koje me samo sputavaju u svemu!”Nisam znala jesu li moje riječi uopće doprle do njegove nepomične pojave, a same su bile zbrkane poput mojih misli.

"Ne razumiješ moje namjere.” Sjevao je očima koje su izgledale kao da ispaljuju vatrene iskrice. Sada su me jako iritirale.

"Našao si pravo vrijeme kada ćeš se igrati zaštitničkog brata. Bolje se vrati hladnokrvnom vojniku kakav i jesi. "

U tom trenutku, znala sam da je ovo kap koja je prelila ionako prepunu čašu, a nakon njegove reakcije itekako sam zažalila za izrečeno.

Bržim koracima nego što sam mogla pojmiti, pribio me uz hladan, bijeli zid grubo pritisnuvši svoje usne na moje. Osjetila sam vatru kako prodire u moje grlo, te sam se istog trenutka na jedvite jade odmaknula od njegove čvrste pojave, no ne i od njegovih snažnih ruku koje su me držale oko struka u prejakom stisku. Širom raširenih očiju u potpunoj katastrofi gledala sam njegove oči čija je boja u potpunosti bila zamjenjena vatrom koja se divlje preljevala u svakom uglu, postepeno ponavljajući taj postupak.

Tada je soba zaorila njegovim grubim, gnjevom natopljenim glasom.

"Ja nisam tvoj brat!"

A/N

Joj sigurno ste izbezumljeni HAHAHAH. Ne brinite, nije onako kako se čini, sve ćete shvatiti u daljnjim poglavljima. Mišljenja?

Kate💙