Broj riječi: 1813

Nastavak i nije nešto dug, a ni zanimljiv. Po meni! Ja takve nastavke ne gotivim, ali eto...🙈
M&A i I&D trenuci. 🤗🤗 Malo da dam uviđaj i u dešavanja drugih ship imena. 😄

Ostavite VOTE i KOMENTAR!!!

"A dobro realno Feđa zauzima posebno mjesto u mom srcu, ali ti si ti." Rekla je nakon poljupca.

"Znam." Rekao je tiho napućivši usne. Spustio je glavu držeći ju za ruke.

"Uredu je." Uhvatila ga je za obraze i tako mu podignula glavu.

"Da li je? Je l' si ljuta? Jesam te uvrijedio što sam vikao? Je l' si htjela plakati? Udariti me? Jer, ako me želiš udariti što sam kriv, slobodno. Pustit ću ti."

"Ne, budalo." Nasmijala se odmahnuvši glavom. "S tobom mogu plakati jedino od smijeha. Eto, koliko sam sretna s tobom."

"Stvarno mi je drago. Jer, ja sam se trudio oko svake svoje djevojke, pa ću tako i oko tebe, jer te volim i želim da ti bude lijepo sa mnom. Ja ako imam neke ljubomorne ispade zbog tog Feđe, ne zamjeri mi, a isto tako ako sam ljut i slučajno se ti tu nađeš i izvičem se na tebe, znaj da nisi kriva. Većinom će to biti fakultet, gdje idem sutra." Prevrnuo je očima na spomen fakulteta.

"Dobro." Ana je klimnula glavom.

"Mm, drago moje." Zagrlio ju je oko struka spustivši glavu na njeno rame, iako je bio viši od nje, a ona kako kaže: "Jedva da u meni ima 160cm visine."

Ana je prelazila rukom preko njegovih leđa.

"Kako to godi." Nasmijao se.

"Jelde?" Osmijehnula se.

"Aha. Ajde, da ja legnem na trbuh, pa me ti češkaj po leđima. Oćeš?"

"Može."

Ana je sjela na kauč u turski sjed, a Marko je legao na trbuh naslonivši glavu na njenu lijevu butinu, usput ruke spustivši oko njenog struka.

"Kako dobro miriše ova trenerka." Rekao je. "Koji omekšivač teta Jelena koristi?"

"Lenor. Plavi." Ana je odgovorila nasmijano.

"Top."

Spustila je ruku na njegova leđa i lagano prelazila rukom preko njih.

"Izvinjavam se ako zaspim."

"Nema veze, samo ti."

"Ne, ozbiljno. Ako ti utrne noga, probudi me da ustanem."

"Ajde, dobro." Nasmijala se.

"I kažem Bogu hvala, što mi te tako lepu da."  Reče Marko tiho pjevajući.

"Također. Jesi skoro zaspao?"

"Ne još. Mada, ne bi me čudilo kad bi se to desilo, jer to tako godi, da polako i uspavljuje."

"Hoće biti mjesta da i ja legnem pored, ako mi se bude spavalo?"

"Naravno, malena. Za tebe uvijek ima mjesta kod mene. U mom srcu, ali i u mojoj ludoj glavi."

"Isto."

"A za Feđu?" Pitao je ljubomorno.

"Daj, Marko.." Ana je prevrnula očima.

"Šta ću? Nekad je jače od mene i ne mogu se suzdržati."

"Dobro, ali malo smanji to."

"Uredu. Za tebe."

Nakon par minuta se Marko promeškoljio i ustao, na šta ga je Ana pogledala zbunjeno.

"Šta je bilo?"

"Utrnut će ti noga."

"Ali nije."

"Ali hoće!" Proturuječio je.

"Dobro, dobro. Neka ti bude."

"Hoćeš leći?"

"Ne znam." Slegnula je ramenima. "Mogla bih."

"Ovdje je kauč uži i neudobniji. Jedino ako hoćeš u sobu."

"Može."

Marko ju je za ruku poveo u sobu, te su oboje legli na veliki bračni krevet.

"Jao, kako je ovaj madrac mekani." Rekla je ona oduševljeno.

"Znam izabrati, a i krevet je dovoljno širok za dvoje." Marko je legao pored nje. Okrenuo je glavu ka njoj i spustio ruku na njen stomak.

"Spavaj, malena."

"Također, ljubavi." Približila je glavu njegovoj.

"Čekaj samo malo."

"Šta?"

Marko ju je poljubio.

"Eh, sad spavaj."

Ana se nasmijala. Koliko je samo Marko fina, draga i divna osoba. Tako je spontan i smiješan, ali i ljubomoran.

YASMIN

Kada se vratila kući, odlučila se ponašati "nesumnjivo". Izula se i ostavila jaknu u sobi, kao i duskericu. Došla je među ostale, gdje su svi radili nešto. Ali Nemanja su igrali Playstation, a Danijel i Maja su sjedili pored njih i komentirali igru, dok su Ivan i Danica sjedili na kauču i gledali nešto na Ivanovom mobu i smijali se.

"Evo mene." Rekla je i mahnula im, te su ju svi pogledali i pozdravili ju.

"Jesi obavila što si trebala?" Pitao je Ali.

"Jesam." Klimnula je glavom, te joj je pogled pao na Ivana, koji je idalje gledao u nju. Pogledom su se razumjeli.

Danica ih je zbunjeno gledala, ali je i ona izgleda ubrzo shvatila o čemu je riječ.

"Ivane, možeš doći?"

"Naravno." Klimnuo je glavom i odmah ustao ostavivši svoj mobitel u Daničinom krilu.

"Reci."

Udaljili su se od ostalih, otišavši na balkon.

"Luka me zvao i pričali smo."

"Znao sam da je on u pitanju. Kako? O čemu?"

"O našim osjećanjima. Priznao mi je da mu se sviđam i da me voli, a ja sam uradila isto." Slegnula je ramenima. "Čak me i zagrlio. Joj, Ikica, nisam znala šta da radim u tom trenutku."

"A čovječe."

"Ovako je bilo na dočeku. Rekla sam ti pričati."

"Ajde, pričaj, jer je ovdje poprilično hladno iako sam u duskerici."

"Pričala sam sa Nemanjom, zagrljeni smo pjevali i plakali, no onda sam ja ustala i slušala Nađi novu ljubav. Osjetila sam nečije ruke oko struka i poljubac u viličnu kost. Pustila sam par suza. Onda mi je šapnuto par riječi na uho."

"Kakvih riječi?"

"Izvini. Za sve."

"Opa, bato." Ivan se počešao po vratu.

"Onda je otišao i eto. To je to. Ja briznula u plač."

"Svašta." Ivan je odmahnuo glavom i ušao nazad unutra, kao i Yasmin.

"Ovo je ludnica." Promrmljao je.

"Slažem se."

LUKA

Hodao je hladnim i skliskim ulicama Beograda, dok je okolo većinom bila magla i jako malo ljudi. Novogodišnje je jutro i svi odmaraju ili se zabavljaju. Snijeg je već bio napadao prethodnu noć. Škripao je pod njegovim nogama.

Koliko god je ubrzano hodao, toliko je imao osjećaj da stoji u mjesto, da ga nešto vraća nazad. Koraci su mu bili brzi, ali isto tako teški i sumorni. Želio je što prije doći kući, da se skloni od zime i da čeka Ivana da se vrati, kako bi mu sve ispričao.

Yasmin je rekla da se neće viđati nakon ovoga i donekle je upravu. Ona će biti u školi, a on na treninzima. Biće u istom gradu, ali se neće viđati. Da li samo zbog obaveza, koje imaju u svom privatnom životu ili zbog ponosa, inata i ljubavi?

Počeo je razmišljati o tome kako bi izgledalo da su njih dvoje u vezi, da se poštuju, smiju zajedno i jedno drugom, grle i paze... Čak je zamišljao i njen smijeh, koji mu je odzvanjao u glavi. Zamišljao je kako bi se smijala na njegove fore, koje bi nekada bile smiješne, a nekada baš i ne, kako bi se smijala kada bi ju škakljao, kako bi se durila kada bi rekao nešto što ne treba, kada bi ju naljutio, kada bi ljubimorisao, kako bi se osmijehnula kada bi ju zagrlio i rekao par lijepih i nježnih riječi, kako bi šetali Beogradom držeći se za ruke...Pitao se: šta bi bilo kad bi bilo?

Kada bi ga neko pitao: Da li bi sve ponovo?, bez razmišljanja bi odgovorio: Da, ali na drugačiji način.

Naravno da bi na drugačiji način. Da je slušao, gledao i radio, kao što nije, većina stvari ne bi bila ista. Ne bi bilo tako grozno stanje, kao sada. Naprotiv, bilo bi bolje, prvenstveno za njih dvoje, ali i za ostale oko njih.

Počeo je razmišljati kada su se stvari malo promijenile ili čak malo više. Nešto je nestalo, nešto je još uvijek tu. Nekome se nešto sastavilo, nekome nije, neko još uvijek čeka svoj red za sreću, a to su Luka i Yasmin.

IVAN

Stvarno je zabrinut zbog Yasmin. Glupo mu je gledati ju tužnu, ne mogavši ništa učiniti. Može se samo nervirati zbog njene i Lukine situacije. U zadnje vrijeme rijetko kad misli na sebe, zbog sve ove drame. Ovo druženje sa ostalima mu je dobro došlo. Jedno vrijeme je igrao Playstation sa momcima, a onda je sjeo na fotelju, pored Danice, gdje su gledali neka videa i slike na njegovom mobitelu.

"Kako si ovdje sladak." Rekla je za njegovu sliku sa 15. rođendana.

"I sada sam." Ponosno se nasmijao.

"Naravno da jesi. Čak i slađi."

"Hvala, hvala. Znam."

"Kakve još slike imaš?"

"Ma većinom su vezane za Zvezdu. Moje slike sa utakmica i tako to."

"Aha." Klimnula je glavom.

"Hoćeš da imam i s tobom?"

"Pa, može." Odgovorila je sliježući ramenima.

Uključio je fotoaparat na mobitelu okrenuvši na prednju kameru. Oboje su složili svoje slatke face, odnosno nasmiješili su se i Ivan ih je uslikao.

"Ohoho, slika je mrak." Rekao je.

"Pa kad sam ja na slici." Dramatično je zamahnula kosom.

"Narcis."

"K'o i ti."

"Istina. Slažem se s tobom."

"Pa eto. Danica je upravu."

"Ne uvijek."

"To ti misliš."

"Je l' si sigurna?"

"Da!"

"E, pa nisi, jer nisi uvijek upravu."

"Jesam. Govori šta oćeš."

"Nisi, jer ne možeš."

"Jesam u većini slučajeva!"

"Ne, ne!"

"Da!"

"Ne!"

"Da!"

"N.."

Tada je Ali zviznuo.

"Alo vas dvoje. Slatke ljubavne svađice ostavite za van. Ovdje ima slobodnih ljudi, na koje to ne utiče baš lijepo."

"Super!" Rekla je Danica i ustala, te povukla Ivana za ruku. "Ajde, idemo!"

Spremili su se i izašli van ispred zgrade.

"Jesi ti luda!" Ivan reče oštro. "Zašto si to uradila?"

"Zato! Meni tako nećeš govoriti!"

"Samo sam rekao da nisi i ne možeš uvijek biti upravu." Podignuo je ruke u znak odbrane. "Ne moraš odmah da bjesniš."

"Nisam bijesna, samo mi je to izvadilo živce." Prevrnula je očima.

"Trebaš znati prihvatiti činjenicu odnosno istinu." Slegnuo je ramenima.

"Dobro, ćuti sad."

"Što? Pa ti si me izvela pred zgradu da pričamo iliti svađamo se ili šta već."

"Jesam!"

"Pa eto onda! Jesmo završili?"

"Nismo!"

"Joj, brbljivice." Ivan je prevrnuo očima, na šta se Danica odmah namrštila i širom otvorila usta.

"Ne, nisam!"

"O da, jesi! Itekako." Ivan se cinično iskezio.

"Ma nemoj?"

"Ma damoj." Prekrižio je ruke.

"Kako si samo bezobrazan."

"Jao, hvala."

"Nema na čemu. I drugi put."

"Koliko žensko može pričati.."

"Isto koliko i muško može šutjeti, dok žensko priča." Pobjednički se osmijehnula.

"Mala oštrog jezika, svađalica velika." Rekao je Ivan.

"Ciganče." Danica se nasmijala.

"Ti to meni?" Upita Ivan uvrijeđeno-iznenađeno.

"Tako se pjesma zove, a i vi sami se nazivate Ciganima." Prevrnula je očima.

"Prekini više!" Prišao joj je i stavio ruku preko usta. "Samo pričaš i prevrćeš očima!"

Tada je osjetio da mu je ruka čudna, tako da ju je odmah maknuo s njenih usta.

"Joj, fuj! Liznula si mi ruku!" Složio je zgađenu facu.

"Eto ti sad!"

"Joj mala, mogu ti pitu sa glave jesti."

"Kakve veze moja visina ima i sa čim?"

"Ne znam. Naumpalo mi to."

"Možda si ti brbljivac, ali ne želiš priznati, zato što jesi!" Izbeljila mu se.

"Ja? Ti pričaš za dvoje!"

"Ohoho."

"Da! Kidam živce sa Lukom i Yasmin, de mi još i ti skači po živcima."

"To mi je i cilj."

"Mala, očito ti je uspjelo."

"Naravno da jest."

"Ali bolje se pazi."

"A da? Zašto?" Pitala je podignuvši obrvu.

"Zato što puno pričaš."

"I šta s tim?"

"Pa, mogla bi ušutjeti na drugi način."

"Molim? Kakav?"

"Ne želiš da znaš." Osmijehnuo se i pošao kući.

Sljedeći nastavak ide u petak. Da malo odmorim od objavljivanja nastavaka jednog za drugim kao prethodna 3 dana. 😅🙈