Broj riječi: 2376

Drama ali ovaj put dupla! 😘😘 L&Y, M&A. Grmiii beboo!! 😆👌

Ostavite VOTE i KOMENTAR!!!

LUKA

"Jesi li joj vratio duksericu?" Pitao je Ivan.

"Da." Prekrižio je ruke.

"Čemu tako drzak ton?"

"Nepristojna je."

"Pa je li se zahvalila?"

"Jeste."

"Pa eto onda. Ne žali se."

"Ali, nepristojna je, drska i bezobrazna."

"Stvarno? Na koga mi to liči?" Pitao je Ivan sarkastično.

"Nisam više takav. Ne lupetaj!"

"To je činjenica, Luka. Istina."

"Neka je."

(...)

Trening je završio i svi su se polako uputili ka svlačionicama. Okrenuo se i pogledao tribine. Tamo je još uvijek stajala ona. Namrgođenog izraza lica sa svojom duksericom u rukama. Nije gledala prema njemu. Sva sreća. Ima malo vremena da ju osmotri. Tada je Žule počeo vikati.

"Alo Iliću, pa gdje je ta djevojka?!"

To je ona čula i pogledala u tom smjeru, a Luka je htio u zemlju propasti. Još će pomisliti da se to na nju odnosi.

"Pa zar se ne odnosi?"

Sada se nije mogao vikati na samog sebe i svađati se sa svojom savjesti, pa je samo šutio, ali ipak nije mogao izdržati pa je odgovorio.

"Nikakve ribe nema, druže."

"Jesi siguran? Eno te neka mala zove!" Žule je vikao svo to vrijeme.

Luka je pogledao ponovo ka tribinama i ugledao Nataliju. Osmijehnuo joj se i prišao ogradi.

"Ćao. Otkud tebe ovdje?" Pitao ju je.

"Svratila malo da te bodrim iako nije utakmica." Odgovorila je sa osmijehom.

"Fino. Hvala. Mada, možeš me vidjeti samo kako se provaljujem. Ništa posebno."

"Nemoj tako. Poseban si ti po mnogo čemu."

"Hvala, Natalija."

"Nema na čemu."

Gledali su se nasmiješeno, pa je Luka odlučio prekinuti tu tenziju.

"Upravo završavam sa treningom. Ako hoćeš, možemo izaći."

"Naravno." Klimnula je glavom.

"Super. Čekaj me ispred."

"Hoću. I još nešto." Približila mu se i ostavila poljubac na njegovom obrazu.

"Lijepo. Vidimo se." Mahnuo joj je.

"Vidimo se."

YASMIN

Vidjela ih je kako se smješkaju jedno drugom. Čak ga je Natalija poljubila u obraz i nakon toga su opet razmjenjivali osmijehe. I to samo par metara od nje!!

"Zašto sam mislila da će biti ičega između nas?" Mislila je, pokušavajući zadržati suze, što joj je i uspjelo.

Uzdahnula je i čvrsto stisnula duksericu u ruci. Ne zato jer je bijesna, nego zato da spriječi suze i ponovni emotivni slom. Podigla je glavu i krenula van. Baš je prolazila pored njih, kada ju je Luka nakratko pogledao, a ona je nakon toga ubrzala korak želeći se maknuti od Marakane što je prije moguće.
Ponovo joj je prisjela ljubav prema Zvezdi. Ponovo je kročila na stadion iako je rekla da više neće.

LUKA

"Brate." Čuo je Joveljića iza sebe.

"Reci."

"Je l' ona djevojka na tribinama što si joj dao neku duksericu bila ona djevojka koju si vrijeđao prije?"

"Da. To je ona."

"Čovječe, kako je lijepa."

"A ja ju nisam vidio." Požalio se Terzić.

"Polako. Vidjet ćete ju. Valjda će dolaziti na utakmice."

"E, baš ću ja imati vremena blejati u tribine." Terzić je odmahnuo glavom.

"Ništa. Onda čekajte sljedeći otvoreni trening ili se nadajte da ćete ju sresti u gradu." Luka je slegnuo ramenima i izašao iz svlačionice i krenuo ka mjestu gdje će ga Natalija čekati.

ANA

"Gdje idemo?" Pitala je zakopčavajući svoju jaknu.

"Gdje ti želiš?" Pitao je.

"Ne znam." Slegnula je ramenima.

"Jao, zar djevojka može ne znati gdje da izađe?" Nasmijao se.

"Ima nas i takvih."

"Nekad znam imati isti problem."

"Vjerujem."

"Ali znaš onu, nije do mjesta, nego do osobe."

"To je istina. Isto ja, sa Danicom i Yasmin. Sa njima je uvijek ludilo, u većini slučajeva oplačeš od smijeha. Nikad nije dosadno kad si sa njima."

"Za Yasmin znam. Duša je ona. Čak su neki mislili da smo u vezi koliko smo bliski bili."

"Znam."

"No, ona mi je kao sestra koju nikad nisam imao i mnogo ju volim. Ali, ne barim ju, jer je to ipak sestra jednog od mojih najboljih drugova."

"Razumljivo. Kako ti ide na ljubavnom polju?"

"Ah, tu i tamo. Još uvijek sam slobodan."

"Zaista nemaš djevojku?"

"Ne. Zašto?"

"Pa mislim, lijep si i sve to, a i duša od čovjeka, a nemaš djevojku."

"Divne riječi. Hvala. Ma, naći će se neka."

"Da.." Stavila je ruke u džepove.

"A tebi?"

"Ništa posebno."

"Nešto imam osjećaj da je nešto posebno."

"Dobro, jeste." Osmijeh joj se pojavio na licu.

"Ajde, pričaj! Ko je taj?"

"Mnogo fin momak. Dopisujemo se već nekoliko mjeseci."

"Pa, znate li na čemu ste?"

"Prijatelji."

"Ouu.."

"Da.."

"Sviđa ti se?"

"Može se reći."

"Kako se zove?"

"Joj.."

"Ako ti je nezgodno, ne moraš reći."

"Izvini."

"Uredu je. Neka ostane gospodin Tajanstveni." Nasmijao se.

"Daj se prekini smiješiti." Mislila je u sebi, dok je imala čudan kez na licu. Upravo priča o svojoj simpatiji sa svojom simpatijom!

"A je l' to misliš o njemu sada?" Nasmijao se.

"Da."

"A duša draga zaljubljena."

"Nemoj, pocrvenit ću."

"Okej, neću. Ali..trebam te pitati nešto?"

"Šta?"

"Ajde, to valjda može sačekati."

"Je l' nešto loše? Hitno? Opasno?" To je sve ispucala u jednom dahu.

"Ne, ništa od toga." Odmahnuo je glavom.

"Nego?"

"Važno je."

"Joj Marko, plašiš me."

"Hej, nemaš se čega plašiti." Uputio joj je divan osmijeh prešavši rukom preko njenog ramena.

"Paničar sam, kao i Yasmin."

"To znam." Nasmijao se.

Tako su hodali i pričali i smijali se, dok nisu došli do kafića. Tačnije Kafeterije, koja je blizu Knez Mihajlove. Sjeli su i naručili kafu.

"Kako ste se ti i taj tvoj upoznali?"

"U školi."

"Srednjoškolska ljubav. Slatko." Rekao je skidajući jaknu.

"Jeste." Ana je također skinula svoju jaknu i prebacila ju preko stolice.

"Pa, kakva je on osoba? Karakter i to?"

"Divan je. Zabavan je, smiješan, dobar u duši, spreman je pomoći. Štiti ljude do kojih mu je stalo."

"Zvuči kao fin i kulturan momak."

"I jeste. Zaista jeste."

"Trebamo se upoznati nekad."

"Eh, kad bi samo taj momak preko puta tebe znao da je on taj."

"Eh, kad bi."

"O čemu ti?"

"Na glas sam razmišljala. Izvini."

"Šta bi to eh, kad bi značilo?"

"Kad bi znao da mi se sviđa."

"Aha. Duže vrijeme?"

"Pa da."

Konobar je prekinuo tišinu koja je nakratko vladala između njih.

"Nego, šta si me htio pitati? Rekao si da je važno."

"Kada krenemo kući."

"Dobro."

(...)

"Hajde, sada pitaj. Baš me zanima šta je toliko važno."

"Koliko smo mi puta izašli do sad?"

"Ne znam. Ne brojim. Zašto?" Zbunjeno se nasmijala.

"Aha." Klimnuo je glavom. Baš je postao ozbiljan otkako su napustili kafić. "Koliko mi dugo izlazimo? Prijateljski naravno."

"Već dva mjeseca."

"A koliko dugo znaš tog lika?"

"Uff, ima možda godina. Ne znam baš."

"Rekla si nekoliko mjeseci."

"Zbunila sam se."

"Slagala si me."

"Nisam, Marko! Zbunila sam se."

"Aha. Još jedno pitanje."

"Reci." Rekla je uplašeno.

"Zašto mi uopšte izlazimo ako ti imaš simpatiju?"

Ana nije znala šta da kaže.

"Hajde, reci."

Šutnja...

"Zašto bi ja izlazio s nekim ko je skoro pa zauzet? Ne želim da stojim na nečijem putu ka ljubavi."

"Marko, ne stojiš mi na putu."

"Ma sigurno. Sviđa ti se taj lik, a izlaziš sa mnom. Šta misliš kako će se taj momak osjećati ako sazna da si izlazila sa drugim momkom?"

"Neće saznati, jer ne zna ni da mi se sviđa."

"Svejedno, ali opet nije fino. Ja nisam takav tip momka."

"Kakav?"

"Da kradem tuđe djevojke. Bivše, sadašnje ili buduće."

"Marko, ne kradeš me. O čemu pričaš?"

"Pričam o tome da ne bi trebala izlaziti sa mnom, ako već imaš simpatiju i namjeravaš mu priznati svoja osjećanja."

"Nisam namjeravala, ali kad smo kod toga, priznat ću mu."

"Super. Tako i treba. Ja sad idem kući, a ti mi javi kako je prošlo."

"Molim? Ostavit ćeš me ovdje?"

"Djevojko, ti si zauzeta." Odgovorio je i krenuo.

To je Anu rasplakalo, jer se Marko iznervirao.

"To si ti!" Malo glasnije je rekla, dok su joj dvije suze kapnule iz očiju.

Marko je stao i polako se okrenuo ka njoj. Kada je shvatila šta je rekla, obrisala je suze.

"Ja...ovaj.. Izvini." Šmrcnula je.

"Ponovi to, molim te."

"Nemam potrebe, Marko! Čuo si!"

"Znam, ali želim da se uvjerim."

"Molim te, ne ponižavaj me."

"Nikad! Nikada to ne bih uradio nekome."

"Vidi, ako želiš odustati, uredu je. Shvatit ću to."

Uzela je mobitel iz džepa.

"Sada ću nazvati mamu ili tatu ili brata da dođu po mene." Dok je tražila nečiji broj, od njih troje, Marko joj je prišao.

Podigla je glavu i gledala ga. Izgledao je ozbiljno. Nije se mogla definirati niti pronaći ijedna emocija na njegovom licu.
Ali, u tom mraku je uspjela vidjeti maleni smiješak u kutu njegovih usana. Već u sljedećem trenutku, njegove ruke su se našle oko njenog struka i povukle ju u zagrljaj.

"Ne odustajem od tebe, shvataš?" Šapnuo joj je.

Uzvratila je zagrljaj.

"Od takve djevojke ne vrijedi odustati."

Ana nije znala šta da kaže. Bila je i sretna i uzbuđena u isto vrijeme. No, Marko je bio taj koji je prekinuo zagrljaj.

"Hoćeš nastaviti u namjeri da nazoveš nekoga da dođe po tebe ili ćeš da te ja otpratim?"

"Kako god hoćeš." Slegnula je ramenima.

Pogled joj je non-stop lutao okolo. Nikad ga nije pogledala u oči.

"Mislim da su mi oči gore." Marko joj je mahao rukom ispred očiju.

"Znam."

"Pa eto onda. Ajmo kući." Nježno je uhvatio njenu ruku i isprepleo ju sa svojom.

"Okej." Tiho je rekla i krenuli su.

"Hoćeš da te otpratim do tvoje ulice, zgrade ili vrata?"

"Svejedno mi je." Nasmijala se.

"Ma bježi. Ja ću tebe otpratiti do vrata. Ako te pustim samu, ko zna šta se može desiti. Želim znati da si sigurno stigla."

"Dobro. Ti izgleda veći paničar od mene."

"Pa normalno. Gdje si vidjela da momak ne brine za svoju djevojku."

"Ludilooooooo!" Glas je skakao uokolo.

"Jesi dobro?"

"Da. Samo..malo sam se zbunila."

"Zašto?"

"Pa zbog toga što si rekao."

"Da momak brine o svojoj djevojci?"

"To."

"Nema te tu šta zbuniti. Želim da si sigurna, kapiš?"

"Kapiram."

"I požurit ćemo. Mogu se tvoji zabrinuti."

Nije im dugo trebalo do njene zgrade.

"Na kojem si spratu?"

"Na petom."

"Ajmo liftom." Marko je krenuo u lift, ali ga je Ana povukla nazad.

"Marko, ne!"

"Zašto?"

"Noć je, a i liftovi nisu sigurni. Neću da se zaglavimo."

"Dobro, gospođice." Prevrnuo je očima. "Idemo stepenicama."

Krenuo je ispred nje.

"Ima da me nema." Promrmljao je.

"Čula sam te."

"Hajde, ubrzaj."

Za pet minuta su se popeli na peti sprat.

"Sigurno sam smršavio nakon ovog."

"Ne žali se. Evo, tu smo." Pokazala je na vrata pored njih.

"Super." Uzdahnuo je, ali se nije micao.

"Šta čekaš?" Pitala ga je zbunjeno.

"Čekam da uđeš u stan."

"Ne mogu da vjerujem. Marko, ti si gori paničar od mene i Yasmin."

"Rekao sam ti da momak brine za svoju djevojku."

"Uff, joj. Šta ću ja s tobom?" Odmahivala je glavom.

"Navikni se." Pozvonio je na vrata.

Vrata su se uskoro otvorila, te ih je dočekao Anin brat koji je imao zbunjen izraz lica. Više puta je odmejrio Marka.

"Ana, objasni." Prekrižio je ruke i naslonio se na okvir vrata.

"Feđa, ovo je moj... ovaj ovo je Marko."

"Ispravka, njen momak. Drago mi je." Marko je Feđi pružio ruku.

"Također." Feđa je klimnuo glavom. "Samo trenutak." Podignuo je kažiprst u zrak. "Tata, možeš li doći ovamo?"

Ana i Marko su se pogledali.

"Jadan ja." Tiho joj je rekao.

Uskoro je stigao i njen otac.

"Evo, upoznaj i njenog tatu." Feđa se osmijehnuo i vratio u stan.

"Gospodine, ja sam Marko." Pružio mu je ruku.

"Šta radiš ti sa mojom kćeri?" Umjesto prihvatanja ruke, postavio je pitanje, a Markova ruka je bila idalje ispružena.

"Bili smo vani, pa sam ju dopratio kući. Da znam da je na sigurnom."

"Fino." Njen tata ga je odmjerio klimajući glavom. "Ti si joj kao neki momak, je l'?"

"Pa da. Jesam."

"Fino, fino. Kako si ono rekao da se zoveš?"

"Marko."

"Samo Marko?"

"Piš..ovaj.. Petrović Marko."

"Pa, drago mi je, Marko." Anin tata je konačno prihvatio Markovu ruku i rukovao se s njim, a Ana je odahnula. "Ja sam Mihajlo."

"Drago mi je."

"Ako je to sve, možeš ići."

"Naravno. Doviđenja."

Vidjelo se da je Marko malo uplašen, pa ju nije ni zagrlio ni poljubio u obraz, već je samo mahnuo i otišao.

Ana je ušla u stan, te se izula i skinula jaknu.

"Šta ovo bi?" Pitala je oca i brata kada je sjela u dnevni.

"Ništa." Feđa je slegnuo ramenima. "Fin je momak. Nadam se da je normalan."

"Kćeri, znaš kakav sam ja po pitanju momaka. Trebam se uvjeriti da je prije svega normalan i da je fino vaspitan."

"I jeste. Vjerujte mi. A ako mi ne vjerujete, uvjerit ćete se. Fino svi izađemo vani ili tako nešto i vidjet ćete da i normalan i fino vaspitan."

"Biće prilike." Rekao je njen tata.

"Nadam se." Ana je uzdahnula i otišla u svoju sobu.

(...)

Spremala se za spavanje, kada joj je stigla poruka na WhatsAppu od Marka, sada već njenog momka.

Marko🔥
Evo i mene.

Toliko ti je trebalo da dođeš kući? 😂

Marko🔥
Ne. Nego sam ti htio napisati neku finu poruku za laku noć. 🙂

Ajojj. 🙈🙈

Marko🔥
Šta kažu tvoji za mene? 😅

Za mog brata si fin i nada se da si normalan.

Marko🔥
Pa tu i tamo, jesam. 😁🤣 Šta kaže tata?

On je pomalo strog po pitanju momaka. Želi se uvjeriti da si normalan i lijepo vaspitan.

Marko🔥
Već sam rekao nešto za tu "normalnost", a da sam lijepo vaspitan, jesam. 😉

Super.

Marko🔥
A kako si ti, slatkice? 😊

Spremam se za spavanje.

Marko🔥
Javio sam se u pravo vrijeme. 😎🤙

Javi se bilo kad. Uvijek je pravi vrijeme kada si ti u pitanju.

Marko🔥
Baš si slatkorječiva. 😘😜

Znam.

Marko🔥
Eto. Znači, moja si djevojka. Samo moja da znaš. 😘

Znam. 😂

Marko🔥
Samo da ne pomisliš da sam posesivan. Ne daj Bože! 🙈

Ne brini se. Ne mislim to.

Marko🔥
Štitit ću te, grliti mnogo mnogo, ljubiti, maziti, paziti i ono najvažnije voljet ću te. ❤️

Raznježih se, Markoooo😆🙈🙈🙈🙈

Marko🔥
😘😘

Koja je fina poruka za laku noć? 😂😂

Marko🔥
Dovoljno je da znaš da si posebna i da si voljena. 😘 Laku noć, Ana. Lijepo spavaj.

Hoću. 🙈 Laku noć, Marko. ❣️

Sada će definitivno lijepo spavati.