Sjedim na kuhinjskom pultu i jedem sladoled. Izostavim činjenicu da je pola noći, da sam u kući punoj muškaraca i da sjedim u mrtvom mraku.

Ne plaši me ni činjenica da bi neko mogao da me napadne, vjerovatno nema trunčice straha više u mom tijelu i ne mogu da se ne nasmijem svom stanju.

Jedino svjetlo je u kuhinji i to je lampa iznad istog pulta na kojem sjedim dok se kašika presijava na njenom svjetlu. Ne očekujem da mi se iko pridruži. Dvije gromade ispred moje sobe su tu i ostale a osim njih nisam nikoga vidjela.

Dok mi su u ustima topi sladoled ukusa čokolade, grabim punu kašiku ukusa kikirikija kada začujem nekoga iza sebe.
"Dama ne bi trebala da sjedi tako," osoba koju najviše mrzim u ovoj kući se pojavi iz mraka sa rukama u džepovima.

Promotrim ga dok uzimam punu kašiku sladoleda. Obučen je u crne pantalone od odijela i bijelu košulju. Nekoliko dugmića je odkopčano i nedostaje mu kravata. Tamna kosa je razmršena a oči taj neobjašnjivi miks boja zbog kojih progutam puna usta sladoled samo da bih gledala negdje drugo.

"Dama je na godišnjem odmoru," odgovorim konačno kada stane samo korak od mene.

A to kako dama ne sjedi je na pultu noge raširene dok polagano ih pomjeram u vazduhu na prvi pogled u meni smao znanoj muzici. Takođe tu je i činjenica da nosim kratki šorc od pidžame koje nimalo ne pokriva.

"Predpostavljam da su ti gorile gore rekle gdje sam," pokažem kašikom na sprat i ponovo se okrenem njemu.
"Zašto se ovako ponašaš?" Upita me ignorišući moje pitanje. Ali tehnički nije ni bilo pitanje. Samo izjava.
"Rekla sam ti," progovorim opet puštajući da mi noge igraju u zraku. Moje stopalo okrzne njegove pantalone i nasmijem se kako se trzne.
"Ne nisi," odgovori tiho prilazeći mi skroz. Sada osjetim njegov parfem, osvježavajući miris mora i vjetra. Poželim da mi ništa nije rekao onda na plaži. Poželim da nisam pitala ništa, ali jesam. Gurala sam nos gdje nisam htjela i sad je gotovo.

Njegove ruke mi uzmu sladoled i kašiku odlazući ih iza sebe dok me pogleda u oči.
"Samo odgovori na pitanje. Šta se dešava?"

Sada se moje noge automatski rašire puštajući ga da priđe još bliže. Njegovi prsti počnu od mojih koljena polako se pomjerajući ka mojim butinama dok hladni mramor poda mnom se čini toplijim nego što jeste.

"Šta se dešava," ponovim njegovo pitanje izbjegavajući da se susretnem sa njegovim pogledom. "Dešava se činjenica da sam rekla ono najmračnije o sebi osobi koju ni ne poznajem. Ono od čega bježim godina o čemu ne želim da pričam nikome i kada sam to rekla ta ista osoba me je natjerala da dođem ovdje. Dešava se svašta nešto," pogledam ga u oči. "Uh isto možda sam i trudna, znaš ono bebica i to."

Znam da nema šanse da sam trudna jer moja injekcija traje još dvije nedelje ali on to ne mora da zna. Čekam njegovu reakciju koja sam potpuno sigurna da je izostala jer se osoba ne pomjera ni milimetra, pa kad je tako nastavim.
"Da li bi prihvatio bebice? Znaš, da sam trudna ili bih bila prinorana da ih odgajam sama uz priču da im je otac preminuo dok je plovio ka dalekim morima. Jer iskreno da ne vide.." prekine me u pola rečenice dok vrludam o svakakvim pričama. Njegov dlan je pritisnut na moja usta jedva nekako mi dopuštajući da dišem.

Osjetim kako mi srce lupa, noge trepere od njegove reakcije dok ga gledam u oči. Nestalo je svijetlo blještavilo sada zamjenjenom tamnom bojom dok promatra moje.
"Trudna?" Tiho ponovi njegove obrve se skoro sjedinjujući sa kosom.
"Da li pričaš gluposti Quella?" Upita me tiho njegov glas samo milimetar udaljen od moga uha.

Teško da bih išta odgovorila čak i da nemam ruku preko usta koju imam. Zato ostanem nepomična dok on stoji tu pokušavajući da izvuče odgovor od mene.
"Quella," tiho prozbori njegove usne sada prislonjene o moj obraz. Skloni ruku sa usta i automatski uvučem duboki udah prije nego što išta kažem.

Ne znam tačno šta i da odgovorim na ovo. Čak i ja koja ima usta za sve ne zna šta da kaže na ovu situaciju. Zbog toga jedino što mi se čini razumno je da pobjegnem.

Ova atmosfera koju su moje riječi stvorile daje mi utisak kao da bi on htio da sam trudna. Ne, htio, radovao se da jesam u drugom stanju.

Pokušam da siđem sa pulta i da pobjegnem u svoju sobu moji oči se iz nekog razloga pune suzama. Ne znam zašto ga to raduje. Ne bi trebalo. Nisam osoba kojoj su djeca prva na umu. Mnogo stvari je ispred njih a ona samo ako budu suđena. Ali njemu. Njemu su izgleda sve.

Njegove ruke me zaustave u pola pokušaja da siđem obmotavajući se oko moje zadnjice.

"Zašto ovo radiš? Žasto se ovako ponašaš?" Kaže još jednom noseći me prema mraku kuće. Vidim iza njega da je sladoled ostao iza mene svjetlo i dalje upaljeno. Osjetim kako se penjemo stepenicama i moje ruke se čvršće obmotaju oko njega.

Ne. Sve laži koje bih sebi govorila kako raskidam sa ovim čovjekom i kako ga ostavljam su sranje. Čisto sranje. Jer ostaviti ovu osobu bi mi nanijelo toliku bol koju nisam spremna prihvatiti. Nisam jer sam zaljubljena u njega.

Ne skrene prema mojoj sobi nego nastavi prema jednim dvostrukim vratima i shvatim da me vodi u svoju sobu. Samo ne zaustavi se u sobi nego tek na terasi kada me spusti na jednu stolicu obmotavajući me dekom. Jer za istinu napolju je hladno a moj kratki šorc i tanka majica nimalo ne pomažu.

"Pokrij se ne želim još i da se prehladiš." Kaže dodajući mi jos jednu deku.
"Još?" Upitam dok obmotavam moje noge sa tamnim dekom i smještam se u stolici.

Sjedne preko puta mene u identicnu stolicu i okrene se prema meni. Vidim mu u očima da hoće da zna odgovor na svako pitanje. Stresem se od iznenadnih trnaca koje osjetim u sebi i kažem.
"Šta hoćeš da ti odgovorim. Da sve što kažem je smisleno? Da mogu da razmišljam o svemu u svakom trenutku. Ne mogu. Jednostavno se osjećam toliko prazno, ne vidim svrhu u svom postojanju, u oblačenju, učenju. Ono što mi je davalo svrhu je za koji mjesec gotovo i šta sam nakon toga? Ništa, samo jos jedna osoba u moru ljudi sa diplomom."

Polako izdahnem gledajući oko sebe. Svuda osim u njega. Ne mogu da se suočim sa njim. Pođem da ustanem, jer zaista zašto bih i ostajala. Sada zna sve što me je uvijek sputavalo. Sve ono što sam pokuşavala da sakrijem. Sve ono sa čime nisam htjela da se suočim.

Njegove ruke me uhvate odmah na ulazu terase i zagrli me. Bez ikakve riječi njegove snažne ruke se obmotaju oko mene milujući me, dajući mi utjehu.

Udahnem duboko njegov miris osjećajući da konačno negdje pripadam.
"Bez obzira sada ili nekada bebice bi uvijek imale svoga oca."

Pogledam ga u oči i ono što vidim me na trenutak obuzme. Ne vidim sažaljenje ili osjećaj krivice samo razumjevanje.

Nasmijem se tiho i odgurnem od njega.
"Znači sada mogu kući?" Upitam ga. Sve sam mu priznala, nema potrebe da sjedim ovdje.
"Ne," njegov pogled se usmjeri na moj, "bio sam ozbiljan Quella. Stvarno ti treba odmora. Možda ti to izbjegavaš da vidiš ali sve što se dešava oko tebe samo te još više povređuje. Trebaš mir i ovdje ga možeš imati. Ako me ne želiš ovdje u redu. Ja mogu otići ali stvarno ovo kažem ostani ovdje. Ovdje si sigurna."

Mrzim ga dok ovako izgleda, ozbiljnih očiju i brige u njima. Mrzim ga jer je u pravu. I mrzim ga jer me tjera da budem ovdje.

"Mrzim te," promrsim tiho i pođem prema vratima.
"Mrzi ono što sebi radiš," kaže za mnom i prije nego što izađem osjetim ga kako me hvala za ruku, istu onu koja je ogrebana nekoliko sati ranije i zaustavlja.
"Poljubac za laku noć," tiho kaže i polagano mi lizne usnice. Njegov jezik prati cijelu liniju moje donje usne dok u konačnici ne sklizne izneđu mojih usana ostavljajući me bez daha.

Za laku noć đavola. Ovaj znači šta bi sve moglo da se desi da ostanem. San nema ništa sa tim.

"Prokletnik," tiho promrmljam i odmaknem se od njega.
"Vidjećemo," kaže uz moj obraz prije nego što me otprati do mojih vrata usput klimajući glavom gromadama.

Izbjegavam njihove poglede i samo legnem u krevet pokušvajući da smirim moje srce. Ne znam ni zašto lupa. Ne znam zašto se ponašam ovako.

                                      ****

Uz uzdah otvaram oči. Čujem neku buku izvana ali pokušavam da je ignorišem. Samo sam htjela da se malo naspavam. Ali ne, izgleda da neko pokušava da postavi pjevce ispod moga prozora.

Još jednom izdišuci krenem ka kupatilu zijevajući toliko da mi natrenutak vilica škljocne. Ne mogu vjerovati da sam ovako dobro spavala.

Dok vruća voda se sliva niz mene začujem kako se vrata od moje sobe otvaraju i povičem.
"U kupatilu sam,"
Začujem nešto nerazumljivo i brzo se obrišem očekujući da ću u sobi vidjeti Gabriela. Ali ne. Zateknem Davida kako stoji na vratima sobe gledajaći pravo pred sebe.

"Trebaš nešto," upita me i osjetim njegov pogled na sebi.
"Da. Otprilike hiljadu stvari ali sada samo da se obučem." Kažem dok ga vidim kako izlazi iz sobe zatvarajući vrata za sobom.

Brzo potrčim prema ormaru i znam da je Prokletnik mislio na sve. Obucem helanke i sportski grudnjak želeći malo da trčim. Na noge navučem patike i svežem kosu u rep.

Otvarajući vrata zateknem Davida kako nešto priča sa Gromadama i nastavim niz stepenice.

"Željela bih na trčanje," povičem mu preko ramena dok idem prema kuhinji da uzmem flašu vode.

Stigne me kada uzmem vodu i krnem prema vratima.
"Možda da obučeš nesto toplije," progovri pokazujući na moj goli stomak, "napolju nije više ljeto." Uzdahnem klimajući glavom i odgovorim.
"Možeš li zamoliti jednu Gromadu da mi doda jaknu iz ormara," upitam ga već se okrećući da ponovo izađem.
"Naravno. Sačekaj minut," okrene se prema stepenicama i začujem ga kako nesto mrmlja. Ni minut kasnije vidim sivu jaknu u njegovim rukama.
"Hajde pokazuću ti gdje možeš da trčiš," predajući mi jaknu otvori neka sporedna vrata koja vode iza kuće.

I naravno da ima bazen. Ali bazen je sada prazan i jedino što se nalazi u njemu je pokoji smeđi list i nekoliko čuvara koji hodaju okolo.

"Kreni samo stazom uz ogradu i vidjećeš nekoliko ruta. Sve idu u krug i vode nazad kući." Pratim njegov prst i klimnem. Super.

"Hvala Davide," povičem sretna što me je upozorio na hladno vrijeme. Ukopavajući noge u hlandu zemlju potrčim ostavljajući razmišljanje iza sebe.