Vozeći se nazad kući njegov miris mi je bio u nosnicama i poljubac u mislima.

A tek njegova rečenica. Ostavila me je bez riječi. Sjedila sam samo u autu i razmišljala o tome dok se voda cjedila sa mene čineći da mi bude vruće a ne hladno.

Tek kada sam shvatila da je vrijeme da odem, a to je bio zalazak sunca, krenula sam kući.

I tako sada sam bila zaglavljena u gužvi dok su mi oči stalno letjele ka cesti ne bih li vidjela isti auto kao svoj, ali bezuspješno. Nije ga bilo. Davno je otišao i nestao sa ovih ulica.

Polako sam krenula kada se svijetlo promjenilo u zeleno i konačno sam došla do sigurnosti garaže.

Podigla sam krov i ostala sjediti u autu. A zatim sam učinila nešto što dugo nisam radila, smijala sam se.

Smijala sam se kao budala svemu. Mom životu. Mojim uspomenama. Mom ocu. Mojoj dugarici i konačno. Njemu. Njegovoj upornosti. Njegovom izgledu. Njegovom osmijehu. Njegovim očima. Ali najdraža mi je bila upornost.

Smijala sam se kao budala. Kada sam konačno mogla udahnuti normalno izašla sam iz auta i bosa krenula prema liftu. Štikle sam držala u rukama kao i torbicu dok sam pritiskala dugme za najviši sprat.

U stanu me je dočekalo još veće iznenađenje.
"Tata!" Rekla sam iznenađeno.
"Zdravo Quela." Rekao je mršteći se.
"Zašto si mokra?" Ups. Pogledala sam haljinu i još se više obmotala njegovim sakoom.
"Da. Upala sam u more. Samo da se presvučem i dolazim."
"Naravno." Sjeo je na kauč i ponovo me pogledao.

Brzo sam pobjegla u sobu i skinula mokru haljinu sa sebe. Uzela sam helanke i majicu iz ormara i donji veš iz ladice te sam se brzo obukla i krenula nazad.
"Da li piješ, Quela?" Upitao me je otac čim sam ušla u dnevni boravak.
"Pijem lijekove, ako na to misliš." Rekla sam oprezno.
"Mislim na  viski." Pokazao mi je flašu koja je bila načeta.
"Oh to." Pogledala sam po stanu.
"Oh to, šta?" Rekao je.
"Megi je raskinula sam momkom pa joj je trebalo piće." Rekla sam lažući.

U redu. Sada stvarno ludim. Nije bilo razloga da ga lažem, ali jesam. Laž mi je ušla u krv i postala je tako prirodna.

Laž je stala ispred istine.

"Quela, otac sam ti, i vrlo dobro znaš da znam kada lažeš. Tako da reci mi istinu."
Sjela sam na fotelju.
"Izvini tata, stvarno, ali to mi je postala navika."
"Znam. To ti je postao odbrambeni mehanizam, ali moraš znati da meni ne moraš lagati. Mogu sve podnijeti. Dođi." Mahnuo je rukom i ja sam sjela pored njega.

Obgrlio me je rukom i svoju glavu sam položila na njegova prsa. Kroz uštirkanu košulju mogla sam osjetiti njegovo srce. Kucalo je ujednačeno i jako kao i uvijek. Nesvjesno sjetila sam se kada je posljednji put to uradilo.

"Jesi li dobro?" Upitao me je.
Sjedila sma na podu i ubrzano disala. Miris krvi mi je udarao u nosnice dok su se suze slivale niz moje obraze.
Kada nisam ništa odgovorila prišao mi je.
"De de de." Sjeo je pored mene i polako mi mazio glavu. Prstima mi je prolazio kroz kosu odmršavajući krajeve koji su se zapetljali.
Plakala sam i prljala mu košulju, ali on nije na za to brinuo.
"Sve će biti u redu."

"Quela? Quela? Nemoj pobjeći." Blago je rekao odvajajući me od sebe.
"Ovdje sam." Rekla sam gledajući u njegove sive oči.
"Mislio sam da za praznike odemo u Njujork."
"Šta?" Rekla sam odmičući se od njega. "Ne."
"Ne želim da se vraćam tamo. Bojim se."
"Znam, znam. Ali ne moramo uopšte ići kući. Možemo odsjesti u hotelu, ali znaš kako je Njujork magičan zimi."

"Ne." Rekla sam ustajući.
"Pobjegla sam na skroz drugu obalu da se ne bih suočila sa sjećanjima, a ti sada hoćeš da se vratim. Žao mi je, ali nisam spremna."
"U redu." Ustao je i pogledao me. "Ali zapamti. Najbolje se nastavlja dalje ako se suočiš sa osjećanjima." Prišao je i poljubio me u čelo.
"Zapamti."

Pošao je prema vratima dok sam ja i dalje stajala.
"Čekaj. Da li bi htio na večeru sa mnom?" Rekla sam prilazeći mu.
"Žao mi je, srce. Ali imam video sastanak sa tvojom majkom. Neko drugo veče?"
"Neko drugo veče." Rekla sam klimajući glavom.
"Pozdravi mamu." Rekla sam tiho i zatvorila vrata.

Stvarno nemam snage da se borim sa tim sjećanjima. Nije vrijedno toga ma šta ko rekao.

                                ***

Cijeli dan je prošao u monotoniji. Nisam izlazila iz stana, ali zato telefon nije prestajao da zvoni. Zvali su me iz uredništva, pa su me zvali oko dogovora za naslovnu stranicu pa za turneju. Sljedećih dana sam imala zakazane sastanke po cijelom gradu.

Ali konačno je došlo veče i veselila sam se sastanku sa strancem. Još mu ne znam ime. Moram ga to pitati.

Nasmijala sam se kada sam začula kycanje na vratima i požurila sam prema vratima da ga što prije vidim.

I evo ga. Večeras je opet bio u tamnom odijelu, ali je zato košulja bila crvena. Mmm. Moja omiljena boja.

Polako sam podigla pogled na njegove oči i susrela se sa raznolikošću boja. Bilo je tu plave, sive i crne. Isplele su se u divno jedinjenje koje je prosto odisalo emocijama.

Mogla sam nazrijeti uzbuđenje, radost i požudu. Kako da mu je bilo drago što me vidi.

I meni je, ali nisam to pokazala.

Nije smio znati da i ja gajim ista osjećnja prema njemu. Nisam se smjela vezati za njega.
"Uđi." Rekla sam pomičući se sa vrata.

Cim sam to tako hladno rekla njegov osmijeh je spao te je potpuno ozbiljan ušao u stan. Od toga hladnog pogleda prošli su me trnci.

"Sjedi." Rekla sam pokazujući na boravak.
Klimnuo je glavom i sjeo.
Otišla sam u sobu i ponijela njegov sako.

Nisam htjela da mu ga vratim, ali morala sam.

Stala sam i duboko udahnula.
"Izvoli." Rekla sam te mu pružila sako.
"Znaš da mi je to bio samo izgovor da dođem ovamo, zar ne?"
Klimnula sam glavom, ali sam mu ipak pružila sako.
"Slobodno ga zadrži." Rekao je i skopio mi ga oko ruke.

Klimnula sam glavom i sjela stavljajući sako u krilo. Samo sam sjedila i gledala u prozor.

Osjetila sam kako mi je prišao i obgrlio me oko ramena.
"Šta je bilo, Quela? Jesi li dobro?"
Nesvjesno sam shvatila da me je tek tada nazvao imenom, ali sam klimnula glavom i nastavila gledati kroz prozor.

Nisam znala zašto sam utonula u ovo stanje obmrlosti, ali jesam. Bilo mi je drago što je tu, i što ga zanima da li sam u redu, ali takođe i strah je kolao mojim venama zbog očevih riječi. Morala sam se suočiti sa strahom, ali nisam željela.

Odjednom sam se trznula i ustala.
"Hoćeš nešto popiti?" Rekla sam učtivo.
"Naravno. Viski."
Klimnula sam glavom i izvadila bocu od predhodnih noći i dvije čaše. Morala sam se nekako trznuti.

Nasuo nam je po dva prsta jantarne tečnosti u čaše i ja sam odmah zgrabila jednu.
"Polako! Jesi li ti ikada pila ovo?"
Klimnula sam glavom i smjestila se na kauč u turski sjed.

Nagela sam glavu i popila oko pola tekućine prije nego što se moj nenaviknuti organizam pobunio.

Kašljala sam i kašljala dok je on pokušao da mi uzme čašu.
"Ne." Rekla sam stežući ga noktima. Osjetila sam kako probijam kožu pa sam nesvjesno pustila čašu.

Pogledala sam prema njegovo ruci. Imao je četiri mala polukružna usjeka na gornjoj strani ruke.
"Izvini. Donijeću nešto da ti to očistim." Pošla sam prema kupatilu, ali me je on zaustavio u pola koraka.
"Hej. Ne treba ništa. Nije ništa opasno. Preživio sam i više."

Uhvatio me je za ruku i vratio na kauč.
"Ali ti nisi dobro. Nešto se desilo. Šta?" Rekao je tiho, ali ipak kao naredbu. Zahtjevao je odgovor.

"Ma ništa. Imala sam jedan razgovor sa tatom. Ništa strašno." Rekla sam, a u isto vrijeme uvjeravajući sebe u to.

"Oboje znamo da to nije istina, ali zašto se pokušavaš uvjeriti u to?" Rekao je ozbiljno.

Pogledala sam ga iznenađeno. Nije bio lakovjeran kao on iz moga sna. Ovo je bila stvarna prilika od krvi i mesa spremna da sa mnom razgovara o tome.  Uzdahnula sam.

"Vidi. Imam prošlost. Jako burnu prošlost o kojoj još nisam spremna razgovarati a ona kao da pokušava da me stigne." Rekla sam u jednom dahu.

Uhvatio me je u zagrljaj.
"U redu je. Svako ima prošlost. Ništa strašno." Milovao me je po kosi, kao otac prije njega.
"Nije u redu. Ne mogu da se nosim sa tom prošlošću. Nikada i nisam mogla." Rekla sam u njegove grudi.
"U redu je. Sve je u redu." Milovao me je po kosi sve dok me nije uljuljkao u osjećaj sigurnosti.

Odmakla sam se od njega.
"Ovo nije neka šema samo da me odvedeš u krevet na jednu noć, zar ne? Jer ako jeste vrata su ti tamo." Pokazala sam prema vratima.

Nasmijao se na tu moju izjavu.
"Da sam htio šemu za jednu noć, uradio bih to prvu noć kada smo se sreli, gospođice Marrow. Ovo je previše emocija da se samo tako raskrsti." Rekao je.

"U redu. Hoćeš da večeraš sa mnom? Htjela sam jesti, ali su me ti prokleti sastanci odvukli."
"Naravno." Rekao je.
"Šta imamo?" Rekao je uspravljajući se.
"Ono što skuvam." Rekla sam smjelo.

To ga je iznenadilo. Digao je obrve i podsmjeh mu je igrao na usnama.
"Ti kuvaš?"
"Naravno." Rekla sam ponosno.

Majka me je naucila prije nekoliko godina. Od tada kuvam za sebe, ali sam se specijalizovala za kolače.
"Jesi li sigurna? Možemo jednostavno otići u restoran. Poštedićemo te prljavih tanjira a i lakše  je." Rekao je vadeći telefon.
"Ne, ne i ne." Stavila sam ruke ispred sebe.
"Ja sam odlična kuvarica, i uskoro ćeš to vidjeti." Rekla sam samozadovoljno.
"Ti se samo smjesti i uživaj. Evo ti daljinski. Gledaj utakmicu ili šta već, dok ja ne završim."

Krenula sam prema kuhinji već planirajući šta da spremim.

Da ne planiraš da ga zadiviš? Rekla je ta podsvjest u mojoj glavi.

-Naravno da ne.- Rekla sam skoro braneći se.

U mislima sam opalila tu podsvjest i krenula prema frižideru.

Osoba koja uspije da ti popravi raspoloženje vrijedna je osmijeha koji mi je igrao na usnicama dok sam se kretala po kuhinji.

Nakon što sam našla šta sam htjela sve sam sastojke poredala po ploči za rad i  vidjela sam da sjedi na jednoj od barskih stolica.
"Šta radiš?" Rekla sam uz osmijeh.
"Uživam i opuštam se." Rekao je naslonjen na šank.

Skinuo je sako tako da mu se košulja napinjala dok je namjestao ruke.
"U redu." Rekla sma malo zbunjeno dok sam i dalje gledala u njegove nadlaktice.

Da li ste ikada spremali za muškarca kojeg ste tek upoznali, a da se osjećate kao da ga poznajete godinama. Jer tako sam se ja osjecala. Stalno je dobacivao neke šale tako da je naša večera bila završena oko jedanaest sati a ne prvobitnih osam. Zasmijavao me je na svakom koraku tako da sam jednim umalo oborila flašu sirćeta.

Ustvari, pricao je kakvo je bilo njegovo djetinstvo. Kako je išao sa ocem i bratom na putovanja izvan Amerike i kako je čak i tamo upadao u nevolje.

Prosto sam bila oduševljenja poljima lavande Francuske, stare ljepote Italije i kišnog vremena Britanije.

"Priznajem, odlično kuvaš." Rekao je nakon što je pojeo posljednju rolnicu.

Taj komentar me je dirnuo, naveo me je da sijam i iznutra i izvana. Bilo mi je drago što mu se sviđa.

Stvarno je znao kako da me razveseli.

"Hvala. Sada slobodno pređi u dnevni a ja ću donijeti desert." Rekla sam ustajući.
"Neću desert." Rekao je tiho.
"Nećeš?" Rekla sam podjednako tiho.
"Ne. Hoću nešto drugo." Rekao je ustajući.

Gledala sam kako obilazi oko cijelog stola i kako mi prilazi. Uzeo je tanjire iz moje ruke i spustio ih nazad na sto.

"Ne." Rekao je sklanjajući mi kosu na jedno rame.
Polako je spuštao poljupce sa vilice niz vrat prema mojoj ključnoj kosti sve do ramena.

Uzdahnula sam uzbuđeno dok se on nasmijao o moju kozu.
"Sviđa to se ovo?" Rekao je i onda me je ugrizao za kožu.
Tiho sam ciknula hvatajući ga za kosu. Crna kosa je bila tako suprotna mojoj blijedoj koži. Kao raj i pakao.
Obgrlio me je oko struka i gurnuo prema stolu. Stajao je ispred mene i pogledao me u oči. Ponovo sam bila zatečena količinom emocija u njima.
"Šta mi radiš?" Upitao me je ubrzano dišući.
"Isto bih mogla pitati tebe." Rekla sam takođe zadihano.
Nasmijao se te me je povukao u zagrljaj.
"Predivno mirišeš " Rekao mi je u kosu.

"Takođe." Uzvratila sam. Miris svježe opranog rublja mi je prodirao u nosnice podsjećajući me na sigurnost. I dom.

Podigla sam ruke i polako ih obmotala oko njegovog vrata, tjerajući ga da me pogleda.
"Ne znam šta mi radiš, ali samo nastavi. Samo mi obećaj da ovo neće biti ona srcecjepajuća priča." Rekla sam ozbiljno.
"Naravno." Rekao je tiho i hladno. Klimnula sam glavom.
"Sada da ja iznesem svoj uslov." Nastavio je.

"Bićeš moj prijatelj sa povlasticama."