"Nije mogla samo tako nestati!" Povikao sam i pogledao u ove nesposobnjakoviće koji sebe nazivaju genijima.

Nisu oni geniji. Nisu mogli pronaći običnu djevojku. Curu koja je oteta pred kamerama. Kamera je pratila svaki kraj u ovom gradu.

Uzdahnuo sam i natjerao se da se smirim. Bjes neće pomoći u njenom povratku.

Ali možda ću uspjeti da natjeram ljude da brže rade.
"Stivene, spremi kod tri!"
Povikao sam tjerajući ljude oko sebe da poskoče i lijeni pogled čovjeka koji je sebe nazivao genijem. Sigurno.

"Naravno, za nekoliko minuta." Rekao je hladno vraćajući pogled na ekran.
"Rekao sam odmah."

Tiho mu prilazeći naslonio sam ruke na naslon stolice za kojom je sjedio i spustio usta do njegovog uha.
"Odmah." Ponovio sam.

Klimnuo je glavom i pogledao sam na ekran da vidim šta ga je to zaokupilo. Gledao je pljačku Quelinim automobilom.
"Šta vidiš?" Upitao me je neodvajajući pogled od ekrana.
"Pljačku." Kažem jednostavno.
"Nedovoljno." Uzvrati on.
"Vidiš li ovaj ovdje dio?" Pokaže prstom na ekranu pored retrovizora. "To ukazuje na slomljeno prozor što znači da se nisu zamarali traženjem ključa od nje. Samo su slomili staklo i pokrenuli ga na starinski način. Takođe, vidiš li ovu prugu na vratima. Zanči bili su negdje ili su se susreli sa nekim plavim automobilom ili nekom zgradom. Pokušavam još da izolujem, ali slika nije baš najbolja."

"Odlično." Uzdahnem i lupim ga po ramenuma. Konačno neki napredak.
"A sada mi spremi šifru tri." Kažem i krenem prema izlazu.
"Ne možeš mi tako naređivati. Ja sam ti jebeni brat!" Poviče i ustane sa stolice.
"Nisam primjetio." Odvratim hladno i krenem prema izlazu.
"Dovedi mi Davida." Kažem mu usput i krenem prema kući.

Nekoliko minuta nakon što se presvučem začujem kucanje na vratima i krenem prema izlazu. Niko nema pravo ulaziti u moju sobu.
"Trebali ste me?" Upita nakon što ubacim slušalice u uho.
"Pripazi na sve i javi mi ako se šta sazna. Idem na trčanje."

Krenem prema vratima, ali me zaustavi Davidov povik.
"Zašto spremaš šifru tri?" Upita me.
Slegnem ramenima.
"Imam neki predosjećaj." Uzdahnem i krenem prema šumi.

Nakon 24 kilometra sa uzdahom ulazim u kuću i krenem prema kuhinji da uzmem vodu. U kuhinji zateknem Jacea kako stoji i mršti se na telefon.
"Sve u redu?" Upitam dok otpijam gutljaj vode.
Poskoči na moje riječi i strpa telefon u džep.
"Naravno, sefe." Pokuša da se nasmije, ali jednostavno ne može.
"Vidi ovako." Kažem spuštajući flašu na šank. "Ja ne pitam šta se dešava a ti se izgubiš odavde sa tim jadnim osmijehom." Kažem tiho i pogledam ga kroz trepavice.
Proguta kneglu u grlu i brzo se pokupi i izađe kroz vrata.

Naslonim se na šank i spustim glavu na grudi. Duboko udahnem pokušavajući se da se zapitam šta se dođavola dešava. Quela je nestala, a kao da neko baca bombe razdora među moje ljude. Imam najbolji tim, ali ipak niko me ne poštuje.

Zašto imam osjećaj da bi mi bilo lakše da nekoga imam pored sebe? Da imam nekoga da se oslonim, jer priznajem, ovo nije posao za jednoga. Znam tajni koliko ne zna ni predsjednik.

Podignem pogled i pogledam u zid. Na njemu vise uobičajne kuhinjske potrepštine i tave. Sve izgleda normalno, ali mi se čini stranim. Ovo je kuća u kojoj sam odrastao, ali je ne doživljavam kao dom.

"Šefe." Trznem se na Davidov glas i pogledam ga.
"Šta ste pronašli?" Trznem se iz svoje omamljenosti i krenem prema vratima.
"Stiven je uspio da identifikuje onu plavu parnicu. Kaže da je stari kombi iz proizvodnje prije dvijehiljadite. Jedan je takav prolazio pored imanja."
"Imam osjećaj da to nije slučajno."
"I nije." Uzvrati. "To je jedan od vozača Nicolasa."
Ostro uzdahnem i pogledam ga. Klimnem glavom i krenem prema sobi.
"Dolazim za pet."

Nakon dvadeset šest stepenika uđem u sobu i krenem prema slici predivnih morskih krajolika. Odgurnem je i otključam sef. Izvučem tanku krem fasciklu sa poprečnom crnom prugom i otvorim ga.

Ime: Nicolas
Prezime: Tisw
Poznati članovi porodice: sestra i majka koja se nalazi u domu nedaleko od Toronta.

Preskočim nekolio redova i nađem ono što me zanima.

Posljedni put viđen kako nestaje na granicama Kanade.

Zaklopim fasciklu i bacim je natrag u sef krećući prema kontrolnoj sobi.
"Prati kombi do granica sa Kanadom." Povičem na vratima.

Stiven trgne glavom i pogleda me. "Šta?"
"Nicolas je posljednji put viđen kako nestaje na granicama Kanade."

Klimne glavom shvatajući i okrene se prema ekranu grickajući usnu i cupkajući nogom.
"Evo ga." Poviče i zaustavi premotavajući snimak.

Kombi se zaustavi i iz njega iskaču dvojica muškraca u crnom i otvaraju vrata kombija uzimajući neki teret iz zadnjeg dijela.

Srce mi brze zakuca i knedla mi zastane u grlu. To je ona. Nikako nije prikazano, ali znam.

Zastanu nedaleko od crnog automobila i dvojica pričaju sa nekim u crnoj košulji.

Razmijene nekoliko šala i veći udari Košulju po ramenima i nastave se smijati.

Bijes se stvori u meni i poželim ih rastrgati na komadiće. I to ću učiniti.

Smirim se kada vidim da bacaju vreću na zadnje sjedište i nešto šapuću.
"Uvećaj usta." Pokažem na sliku i nakon nekoliko trenutaka razgovor se nastavi.

Nakon nekoliko minuta promatranja uspravim se i krenem prema vratima.
"Krećemo za deset!" Povičem, ali me Stiven zaustavi.
"Gab! Presvuci se, guzica samo što ti nije iskočila." Poviče i nasmije se.
"Odjebi." Kažem ozbiljno i pokažem mu sredni prst.

Ali poslušam njegov savjet. Krenem prema sobi i obučem tamno sivo odjelo, ali bez kravate. Ne zamaram se kupanjem, nego pokupim ključeve i telefon i izađem.

Moram je dovesti kući.

Put do Surreya je naporan i dug. Moram prijeći nekoliko stotina kilometara i još vožnje po mraku.

Cijela kolona se formila iza mene. Predvodeći moj Audi, za njim Davidov Range Rover i Stivenov Mercedes, da bi potom išao Jaceov Jaguar i još jedan Range Rover. Sve u svemu ogromna kolona kao da prevozimo nacionalnu tajnu.

Cijelo vrijeme sam uznemiren. Nikako ne mogu da se smirim pa malo po malo izgubim ostale iz vida i nastavim po mraku da gutam kilometre. Čvrsto stišćem volan i pokušavam da se natjeram da se dovedem u red. Ali ne uspjeva. Sva smirenost je nestala u trenu kada sma vidio te proklete vijesti.

Bog kao da pokušava da se našali sa mnom. Daje mi jasne znakove kojima pokušava da me navede da je ostavim na miru. Žalim, sada je nemoguće.

U Surrey stižemo u sami cik zore. Da sam zastao na vidikovcu možda bih i ulovio izlazak sunca, ali ne. Oko tri sata Stiven me je sustigao i pokušao urazumiti na neku normalnu brzinu, ali nije upalilo. Nastavio sam juriti kao da me sam đavo nosi. Zbog toga je i ona jurio kao i ja. Sada sam imao osjećaj da su ostali udaljeni pola sata vožnje od nas i poruka je potvrdila da sam u pravu.

"Na pola sata vožnje od vas."

Slegnuo sma ramenima i nastavio kroz Nacionalni park. Krenem prema obali na pristaništa. Njihov razgovor je vodio prema pristaništu.

Parkiram i kao ludak izletim iz automobila i krenem prema skladištu broj dvanaest.

3.. 5...7..9.. 10.. hajde, hajde. Nestrpljivo trčim i čujem korake iza sebe i znam da je Stiven stigao.

12. Stanem ispred skladišta i pogledam. Sa sjajno plavom bojom i kantancem na vratima izgleda kao i svako drugo ovdje na doku. Ali ne mogu lagati. Ne smiju. To mi je jedina nada da ću ikada uspjeti da je nađem.

"Šta čekaš? Pozivnicu?" Upita Stiven zadihano stajući ispred mene.

Odgurnem ga i krenem prema katancu uzimajući kliješta koja mi je predao Stiven.
"Hvala." Kažem i ne gledajući ga. Brzo presječem katanac i otvorim vrata. Unaprijed se pripremam za ono što ću vidjeti.

Možda je već mrtva. Možda je mučena. Možda ona nije jedina. Pokušavam potisnuti razna scenarija, ali ono što me dočeka nisam očekivao. Samo prazanoća i jebena poruka.
"Jebemu!" Povičem i udarim rukama u vrata. Okrenem se i izađem ne čitajući poruku. Uhvatim se za kosu i povičem. Stvarno sam očekivao da ću je naći. Nije moglo biti jednostavnije.
"Očekivao si da će biti tako lako?" Upita neko iza mene.

Polako se okrenem i stisnem šake.
"Imaš hrabrosti se pojaviti ovdje?" Povičem gledajući stranca crne kose i plavih očiju kako se smije. Nosi crnu košulju podvrnutih rukava i farmerice.
"Znaš stvarno je slatko. Došao si čak u drugi državu da je tražiš. Divim se tome."

Iza njega primjetim Stivena kako izlazi iz skladišta sa pištoljem u rukama. Skoro neprimjetno pomaknem desnu ruku opuštajući je i ponovo stišćući je u pesnicu na šta on klimne glavom i krene iza njega.
"Oh? Moram li napomenuti kako ima dobra usta. Nikad bolja usta nisam vidio. Ni jebozovnija."

Čvrsto stegnem ruke i zabijem nokte u dlanove da se ne bih bacio na njega i rastrgao ga u mjestu. Nije vrijedan ni prljavštine ispod moga nokta.
"I molim te, reci bratu da se skloni iza skladišta broj devet. Zaklanja mi pogled." Odmahne rukom u smijeru skladišta i ja kratko klimnem glavom.
"Zašto ne bi pročitao poruku?" Kratko kaže.
Ostanem na mjestu duboko dišući glave položene na prsa. Nije vrijedan. Nije vrijedan. Ponavljam tu mantru u glavi dok pokušavam da se smirim.  Izvućiću informacije iz njega i onda ću ga rasporiti.
"Ne? Dobro. Onda ću ja." Digne ruku i nalakti se.
"Dragi Gabriele, divno mi je sa njima. Ne želim te više vidjeti. Zaboravi na noć u parku i na naš susret kod kluba Nat. Quela. Poeticno, zar ne. Čak je i insistirala da je sama napiše."

Namrštim se. Nismo imali nikakvu noć u parku a posebno ne u klubu Net. Ali odjednom mi sine.
"Drago mi je što smo porazgovarali." Kazem polako se okrećući od njega.
Izvučem pištolj iza leđa i upucam ga u prsa. Pucanj ga odbaci na pete da bi potom odmah pao na tlo. Nije mrtav, ali biće.

Priđem mu bliže i stavim nogu na njegovu ranu na šta on poviče. "Hvala na informacijama." Kažem uz osmijeh dok smještam metak između njegovih obrva. Sada je mrtav.

Okrenem se prema autu kada se pojavi Stiven.
"Koji si kurac to urdio!?" Poviče idući za mnom.
"Poslužio je svojoj svrsi. Nema razloga za postojanje."
"Ali nije. Gdje je ona, to još ne znaš."
"U Nacionalnom parku." Kažem.
"Sačekaj Davida i prenesi mu ostalo, odlazim."
"Ne možeš sam!" Poviče i stane ispred automobila.

Dignem obrve na njegov pokušaj zaustavljanja i krenem u rikverc.

Nije se skroz razdanilo kada stanem pred kapijom Parka i presječem katanac krećući prema glavnoj zgradi.

Izvučem pištolj kada u vazduhu osjetim miris baruta i nakon nekoliko trenutaka začujem nekoliko pucanja, praćenih smijehom.

Pratim glasove i provirim iza zgrade.
Dvojica nekih bradonja se smije i puši. Nakon nekoliko trenutaka bace cigarete i krenu nazad u zgradu sve vrijeme se zezajući.

Pratim ih i nekoliko trenutaka prije nego što se vrata zatvore začujem glas.
"Momci nećete se pridružiti?" Ukočim se.

To je njen glas, ali u isto vrijeme i nije. Nikada nisam začuo toliko zlobu u njemu i smijeh. Čini se kao da uživa u ovome.

Odlučim da je kraj skrivanju i otvorim širom vrata ne znajući koliko ih je unutra i koliko im je naoružanje.

Jedina prednost mi je bio efekat iznenađenja koji sam iskoristio i sada ih osmatram.
"Hajmo, mačkice uza zid." Pokažem prema zidu sve vrijeme ih držeći na nišanu. Jedan pokuša da sklizne po pištolj, ali ga upucam u podlakticu. On poviče i uhvati se za ruku.

Nasmijem se i pokažem prema zidu.
"Došao si da se pridružiš, Gabriele?" Upita me ona, svojim hladnim glasom i na trenutak svrnem pogled na nju.

Vezana je za stolicu i ima veliki broj masnica na koži, kosa joj je čupava a njene oči zlobno svjetlucaju. Čini se da nije svejsna šta se dešava oko nje.

"Naravno." Prevrnem očima i pogledam onu trojicu.

Ranjeni se drži za ruku i sjedi na podu dok druga dvojica gledaju prema pištoljima.
"Kasno je momci." Kažem dok se približavam Queli da je odvežem.

Sagnem se još uvijek ih gledajući i olabavim užad.
"Bježi. Neko će te čekati izvana." Kažem joj tiho.

Nasmije se na moju izjavu i ostane sjediti na stolici. Zašto ne ide? Trebala bi trčati prem vratima.
"Odlazi!" Povičem, ali se ona ne pomakne.

Polako ustane sa stolice i čak ovako izubijana i raščupana je prelijepa. Protegne se kao mačka istežući ruke i noge te se okrene prema meni.
"Daj mi pištolj." Kaže, začuđujuće, mirno.
"Šta ćeš uraditi?" Upitam je.
"Samo ću se odužiti."

Okrenem pištolj prema njoj jer vidim da joj ovo treba i pogledam ovu trojicu.

Prvog upuca. "Ovo je zato što  si dopustio da se smrznem!" Poviče. Dignem obrve kada pogodi njegova prsa i on padne na pod.
"Ovo je za grožđe!" Ponovo poviče i upuca drugog.

Namrstim se. Grožđe?
Okrenem se prema posljednjem kojeg sam i ja pogodio.
"Zato što si rekao da sam slatka! Slatka!" Poviče. "Ja nisam jebeno slatka!" Trgnem se na psovku iz njenih usta i pogledam je.
"Ja sam boginja!"

Nasmijem se na njeno mišljenje. Ima visoko mišljenje o sebi. Dobro.

Polako joj priđem nakon što ostane stajati i uzmem joj pištolj grleći je oko ramena. Jako je hladna. Skinem kaput i ogrnem je oko ramena.
"Hajde, vodim te odavde." Polako je povedem prema izlazu, ali je noge izdaju u pola koraka i ja je uzmem u svoje naručje. Začuđujuće je laka.

Namjesti glavu na moj pregib lakta i zatvori oči. Čini se mirnom sa obzirom da je upucala tri osobe.

Nakon što je iznesem iz auta svi se pojave i primjetim začuđene poglede na svim njihovim licima.

Polako je položim na sjedalo i svežem krećući prema vozačevim vratima.
"Idemo kući, momci." Povičem i svi kao jedan klimnu glavama.