Budim se u ogromnim bolovima. Pokušavam da se okrenem na stranu, ali nečije ruke me hvataju i namještaju na leđa.

Nezadovoljno uzdahnem, ali niko se ne obazire pa otvorim oči i zaslijepi me svijetlost. Brzo zatvorim oči da bih spriječila glavobolju koja se pojavljivala u uglu moga mozga.

"Kako se osjećaš Quela?" Začujem oca kako mi mjeri puls na vratu te opet otvorim oči, ali ovaj put opreznije.
"Slomljeno." Kažem tiho.

Tako se i osjećam. Kao da predhodnih nekoliko dana nisam bila u svome tijelu. Da sam bila posmatrač sa strane i gledala kako uništavaju moje lice a ja izvraćam smijehom. Osjećam se kao ludača.

"Normalno. Puls je ujednačen i nema nikakvih aritmija, ali ne smiješ se pomjerati, nagnječeno ti je nekoliko rebara. Boliće, ali će zarasti."
"Tata." Tiho progovorim dižući ruku. "Napusti doktorsku ulogu, molim te."

Osjetim kako sjeda na rub moga kreveta i hvata me za ruku. Blago se trznem kada osjetim bol u noktima, ali brzo se smirim.
"Tako si me zabrinula. Šta se desilo? Znaš li koje to bio?"

Otvorila sam oči i pogledala u njegove sive oči. Nekoliko bora se naziralo oko njegovih očiju, i crna kosa mu je bila razbarušena, i bora na čelu mi se činila još izraženojom. Kao da je ostario nekoliko godina.

Pokušala sam da se nasmijem, ali uzaludno. Usne me nisu slušale. "Ne želim da pričam o tome." Tiho progovorim i skrenem pogled prema vratima.

"Razumijem. Donijeću ti analgetike." Ustane i krene prema vratima, ali se okrene. "Neki muškarac hoće da te vidi." Namršti se i pogleda me.

Klimnem glavom i on nakon nekoliko sekundi izađe.

Zatvorim oči i uzdahnem. Osjećam se kao stranac. Kao da nisam ovo ja. Kao da se cijelo vrijeme pretvaram.

Čujem otvaranje vrata i brzo otvorim oči i zatrpćem da otjeram suze. Ne. Nije vrijeme za njih.

Gabriel stoji na vratima u sivom odijelu bez kravate, ali izgleda zabrinuto i starije. Kao i otac i on ima nekoliko bora na čelu i izgleda umorno.
"Kada si posljedni put zaspao?" Kažem nemogavši da se zaustavim.

Osmijeh polako obasja njegovo lice, ali kao što se pojavio nestane.
"Noć kada smo bili zajedno. Kako se osjećaš?" Tiho mi priđe i privuče fotelju iz ugla.

Snaga koju on posjeduje me stalno iznenađuje jer ta fotelja izgleda teško a on je primakao bez po muke.

Blago odmah glavom i pogledam ga.
Povukao je nogavice panatalona i raširio noge. Naslonio se na koljena i glavu je položio na prste i gleda me proučavajući svaki dio mene.
"Nemoj to raditi." Kažem spuštajući pogled na pokrivač i čupkajući kraj.
"Šta?" Kaže isto tiho.
"Da me tako gledaš. Osjećam se kao čudovište. Kao da ovo nisam ja."
"Quela, pogledaj me." Tiho mi naredi, ali ga ne poslušam.

Osjetim njegov prst ispod brade i nakon nekoliko trenutaka sretnen njegov pogled. Danas preovladava zelenilo.
"Nemoj to sebi raditi." "Ti si jebena boginja." Kaže uz osmijeh.

Namrštim se na njegove riječi i osjetim kako mi lagano dodiruje čelo.
"Ne sjećaš se toga?" Upita me.
Lagano odmahnem glavom.
"To si rekla kada si upucala jednog od otmičara."
"Upucala sam nekoga?" Kažem mršteći se.

Osjetim kako nešto počinje da se povlači po meni. Kao da neko puže unutar mene prijeteći da se probije na površinu. Tiho vrisnem i pokušam otjerati to sa svoje kože, ali ničega nema. Ali osječam ga. Tiho se sprema da napadne. Drhtavica me obuzme i suze navru na moje oči.

Osjetim kako me neko hvata za ruke i blago trese.
"Quela! Quela!" Kroz suze rasaznam njegove oči i pokušam da podignem ruke da obrišem suze, ali me on preduhitri.

Njezno prstima uzme moje suze i blago me umiri. Nasloni mi glavu na njegova prsa i momentalno otkucaji njegovog srca me smire i umirim se.

Čuje se samo moje disanje i njegova ruka kako prolazi kroz moju kosu. Blago mi odmršava krajeve i ravna mi čupe.

Nakon toga nastupi smijeh i smijem se koliko mogu, što je jako kratko jer me rebra spriječe da nastavim.
"Hajde polako, lezi sada."

Položi me na krevet i zatakne kosu iza uha. "Sve je u redu. Necu te podsjećati na to. Sve dok ne budeš spremna."

Vrati se na fotelju i samo sjedimo u tišini. Uživam unjegovoj blizini i polako me njegov miris ušuška u lagani san.

Plavo i zeleno me proganja u snovima kao nekoliko pucnjeva. Trznem se kada svaki opali i pokušavam da pobjegnem, ali nije moguće. Ponovo sam zavezana za stolicu, ali ne u hotelu. Sve je bijelo i nema nikoga samo se čuju pucnjevi.

Pokušavam da se smirim i da oslobodim zglobove, ali sam prečvrsto vezana. Neko se dobro pobrinuo da ne pobjegnem.
"Ko god da je. Izađi!" Povičem i pokušam osloboditi ruke. Neuspješno.
"Ljepotica je još i borbena. Dobro ćemo se zabaviti."

Čujem kako mi neko prilazi iza leđa i prislanja nož uz grlo. Nakon nekoliko trenutaka osjetim oštru bol i vrisnem.

Ruke mi automatski polete prema vratu, ali nema nikakvih rana. Samo masnice koje će me još neko vrijeme boljeti, ali nema krvi. Pokušam duboko udahnuti, a onda osjetim ruke na vratu i okrenem se prema Gabrielu.
"Neko je pokušao da me otme." Kažem plačljivo.

Polako me obgrli pazeći na cjevčice i tiho mi sapuće na uho. Govori mi da će sve proći da će sve biti u redu, kako sam jaka i kako ne treba da se bojim.

Polako smrčnem, i pogledam ga.
"Stvarno nisi trebao plačljivicu da ti plače svakih pola sata." Kažem smijući se.
"Pa nije da je svako pola sata, ali ne bunim se."
Namrštim se.
"Uostalom nije da mi svaki dan neko plače na ramenu. Osim ako moji čuvari ne odluče da postanu plačljivice."
Nasmijem se na njegovu šalu.
"Onda sam počastvovana." Kazem.
"I trebaš biti." Prevrnem očima i nasmijem se.
"Koliko daleko ide tvoj ego?"
"Veoma daleko." Odgovori mi. "A sada ako si spremna da jedeš."

Namrstim se.
"Nisam baš gladna, moram li?"
"Naravno da moraš.  Moraš vratiti snagu i popiti lijekove." Gurne kolica ispred mene i nastavi. "Uostalom čini se ukusnim." Podigne poklopac i mene okruži miris pečene piletine u začinama.
"Prilično sam sigurna da ovo ne prave u bolnicama, zar ne?" Podignem obrvu.
"Možda se neko od mojih zaigrao u kuhinji prateći kuvara." Kaže gledajući u zid sa osmijehom na licu.
"Prevarantu!" Pođem da ga udarim po ruci, ali tada uđe nepoznati muškarac i okrene se prema Gabrielu.
"Šefe. Možete li da izađete na nekoliko minuta?"
Gabriel se okrene prema meni i pomiluje me po obrazu.
"Vraćam se za minut. Ti ćeš da pojedeš to pa da se odmoriš."
"Prilično sam sigirna da je čovjek rekao nekoliko minuta." Dignem obrvu i nasmijem se čovjeku. Uzvrati mi osmjeh i začujem Gabriela kako uzdiše.
"Urota!" Tiho progovori i izađe iz sobe.

Pogledam kroz prozor koji se nalazi pored vrata i vidim Gabriela kako se naginje prema čivjeku. Nekoliko puta odmahne glavom i namršti se da bi ga potapšao po ramenu.

Vratim pogled na tanjir i sječem piletinu kada on uđe u sobu.
"Malena, moram da odem na nekoliko sati, ali vratiću se." Okrene se prema drugom čovjeku i klimne glavom.

On izađe iz sobe i vrati se za nekoliko trenutaka u pratnji trećeg muškarca.
"Malena, Jace će ostati sa tobom, a zatim se ja vraćam." Klimne glavom i podigne obrve.
"Ne treba mi dadilja." Odvratim, ali klimnem glavom. Promotrim tog Jacea sa plavom kosom i plavim očima. Izgledao je prezgodno, ali nije mi se činilo da mu se sviđam. Kao da je htio da se izgubi u vazduhu.
"Naravno." Priđe i poljubi me u kosu i blago pomiluje po vratu pa nestane kroz vrata.

Jace se smjesti u fotelju u kojoj je do maloprije sjedio Gabriel i samo gleda u suprotan zid.

"Baš si puno pričljiv." Kažem nakon nekoliko minuta gledanja u njega.

On blago podigne obrve i pogleda me.

Nasmijem se na njegovu reakciju i kažem.
"Možeš li vidjeti da mi daju nešto za zabavu, umirem."

Osjetim njegov pogled na sebi i za nekoliko minuta izađe.

Uzdahnem i pogledam prema svim tim instrumentima. Stvarno ovo sve nije potrebno. Htjela bih kući. Da malo odahnem i napišem koje poglavlje.

Spustim pogled na braonilu koja je prikačena za moju desnu ruku i dođem u iskušenje da je izvadim i da odem kući. Taman onaj nije ovdje.

Kada odlijepim flaster čujem kako se vrata otvaraju i on nosi špil karata.
"Šta radiš?" Sumnjičavo upita, mršteći se.
Nasmijem se polako još uvijek pokušavajući da odlijepim flaster. Čovječe, ala ovo boli.
"Ništa." Slegnem ramenima.
"Ako hoćeš da odeš, lično ću te zavezati za krevet." Kaže oštro.

Okej. Šta? Namrštim se.
"Pervezno." Uzvratim uz osmijeh.
Stvarno nisam normalna.
On se namrsti i pogleda me stisnutih očiju.
"Ne možeš tako da pričaš." Uzvratim mu istim tonom.
"Ja ću upasti u probleme, a ne ti. Ti mahneš okicama i Gabriel ti oprosti, a ja ću se izvačiti mjesecima."
"Ne trepćem okicama!" Povičem.
"Da. Kako god." Odmahne glavom i pokaže na karte.
"Donio sam ti zabavu." Položi karte na podnožje kreveta i vrati se na fotelju.

Uzmem karte i shvatim da su tu dva spila te mi ideja odmah sine na pamet.

"Hoćeš da se igraš sa mnom?" Upitam ga tiho mješajući karte.

Nakratko me pogleda i klimne glavom.
"U redu. Sjedi na suprotnu stranu kreveta." Pokažem mu na kraj krevet i on nekoliko trenutaka gleda da bi zatim pokušao da smjesti svoje ogromno tijelo na krevet.

Morala sam se nasmijati što je uzrokovalo da se i on nasmije. Nije on toliko loš.
"Danas, sunašce." Kažem namjerno ga provocirajući.

"Ja čekam tebe." Odvrati.

"Remi?" Upitala sam dijeleći karte.
Klimnuo je glavom i podjelila sam mu karte.

"Počnimo."