Mellani odlaže krpu za prašinu sa strane, te sjeda na pod i briše znoj sa čela. Posao kućne pomoćnice je težak, ali se ne žali. Vlasnici su dobri prema njoj, tako da nema problema. Ustala je i završila brisanje velike police s knjigama.

"Gospođo?" Dozvala je stariju ženu koja je bila u dnevnom boravku.
"Reci, Mellani." Blago joj se osmijehnula.
"Vaša soba je završena."
"U redu. Vidim da si preumorna. Idi kući i odmori se. Sutra ne moraš dolaziti."
"Stvarno?" Pitala je Mellani na što je gđa.Gomez kimnula glavom. "Hvala." Veselo je rekla.
"Nema na čemu, dušo. Izvoli." Pružila joj je novac koji je zaradila za taj dan.
"Hvala opet i doviđenja." Otpuhnula je pramen kose i napustila kuću starijeg bračnog para Gomez.
"Mama, došla sam!" Viknula je Mellani izuvajući patike.
"Dobrodošla, kćeri. Sjedi za stol da večeramo."

(...)

"Uskoro počinje utakmica između Argentine i Portugala. Hoćeš gledati sa mnom?" Pitao je otac.
"Naravno." Nasmiješila se. "Ali dok se presvučem." Obukla je neki šorc i majicu bez rukava. Sjela je pored oca i čekala početak utakmice.

(...)

Već je bilo kasno, pa je Mellani krenula na spavanje. Stavila je svoju plaću u šarenu teglu sa ostalim novcem kojeg je zaradila. Uzela je sliku sa noćnog ormarića. Dugo ju je posmatrala sve dok nije zaplakala. 

"Sandro, nedostaješ mi." Prelazila je prstima preko slike gdje su ona i njen brat blizanac Sandro. A kažu da su takvi blizanci nerazdvojni. Što tišti jednog, tišti i drugog. Ali, u ovom slučaju nije bilo tako. 

Flashback...

Taj dan su Mellani i Sandro napunili 20 godina.

"Sretan rođendan, sekice." Rekao je Sandro ostavljajući poljubac na njenom obrazu.
"I tebi, braco." Zagrlila ga je. Sjeli su za stol kako bi jeli rođendanski ručak. Odjednom je Mellani nešto presjeklo u predjelu srca. Za divno čudo, Sandra nije.
"Mellani, šta ti je?" Uplašeno je upitao Sandro.
"Boli me!" Stisnula je zube držeći se za srce.
"Kako? Nije te boljelo više od godinu dana."
"Ne znam, samo zovi mamu." Tada se Mellani onesvijestila.

(...)

"Mellani je preživjela srčani udar, ali..."
"Ali šta?" Pitao je Sandro koji je sjedio pored Mellani u bolničkoj sobi.
"Morat će na operaciju srca."
"Šta?" Pitao je Sandro izbezumljeno.
"Najvjerovatnije će morati transplatirati srce."
"Ja ću joj dati srce. Blizanci smo. Odgovarat će 100%."
"Kako god vi kažete, mladiću." Doktor je slegnuo ramenima. "Pođite za mnom."
"Bit ćeš dobro, sekice. Volim te." Poljubio je Mellani u čelo, a zatim se okrenuo prema mami. "Mama, ne brini se. Sve će biti uredu. Volim te. Reci i tati da ga mnogo volim." Zagrlio ju je. Njegovoj majci su tekli slapovi suza niz lice.
"Volimo i mi tebe, sine." Jedva ga je pustila iz zagrljaja, dok se kidala u sebi. Sandro je krenuo za doktorom. To je to. Pitanje života ili smrti...

(...)

Operacija je dobro prošla. Sada Sandrovo srce kuca u Mellani. Mellani je otvorila svoje zelene oči i ponovo ugledala svjetlo dana iako je bila u bolnici.

"Mama, više ne osjećam bol." Veselo je rekla, dok se njena mama suzdržavala da ponovo ne zaplače. "Mama, zašto nisi sretna? Gdje je Sandro?"
"Dušo, otišao je."
"Gdje? Da nije otišao da mi nešto kupi da jedem? Uvijek me natrpava hranom." Nasmijala se Mellani, ali je njena mama idalje bila hladna i ozbiljna. Oklijevala je da joj kaže. "Znači, nije to. Mama, gdje mi je brat?" Pitala je glasno.
"Nema ga više."
"Kako misliš nema i zašto ne osjećam bol u srcu?" 
"Pa zar ne znaš ko ti je dao srce?" Mellani je polako počela shvaćati sve.
"Nemoguće." Zaplakala je grleći mamu.
"Pristao je bez razmišljanja. Sada njegovo srce kuca u tebi, Mellani."

End of flashback...

Ostavila je sliku na mjesto i legla. Legla sa Sandrom u mislima. Neki dan je proslavila 22. rođendan. Drugi rođendan bez svog brata. Ni rođendan više nije rođendan bez njega.

"Živiš u meni, braco. Volim te." Rekla je i utonula u carstvo snova.

-Hello, ovo je moja nova priča. Iskreno, nadam se da će vam se svidjeti. Nadam se da ćete ju redovno čitati, komentarisati i naravno ostavljati vote-ove. Stvarno želim da ova priča uspije. :) <3