Mellani se dosta meškoljila u snu. Sanjala je čudan i pomalo strašan san. Jurili su je klaunovi. Probudila se, ali su oni idalje bili oko nje. Mnogo njih. Smijali su joj se u lice svojim zlim smjehovima. Pokušala je ustati, ali noge i ruke su joj bile prikovane za kauč, pokušala je vrištati, međutim bez uspjeha. Ni dah nije izlazio iz njenih usta. Jedino je mogla pomjerati oči.

Tada joj je jurnulo kroz glavu. Ima paralizu sna iliti paralizu spavanja. Željela je da to što prije prestane. Odjednom, likovi klaunova su počeli blijediti, dok nisu potpuno nestali. Tada je Mell počela normalno disati, kao i pomjerati udove.

Otišla je u kupatilo da se umije. Ponovo je legla i uhvatila Paula za ruku. Tako je i zaspala, nadajući se da ponovo neće imati ovo užasno iskustvo.

Sljedeće jutro, Paulo se probudio i vidio kako ga Mell drži za ruku. Polako je izvukao ruku i ustao da ju ne probudi. Poljubio ju je u čelo, te se otišao spremati za trening. Kada se spremio,uzeo je ključeve od auta i krenuo prema Vinovu, gdje se održavaju treninzi. Mellani je ugodno spavala.

Ustala je oko 11 sati i obavila higijenu. Nakon brzinske jutarnje rutine, sjela je za stol, te pojela slano pecivo i popila čašu svježeg soka od narandže.

"Zdrava hrana, teretana." Nasmijala se odlažući posuđe na mjesto.

Navukla je čarapice i ponovo sjela za stol u kuhinji. Tipkala je nešto na mobitelu tj.listala je Instagram i komentare. Fanovi je prihvataju.

Čulo se otključavanje vrata. Pomolila je glavu u hodnik. To je bio Paulo.

"Ljubavi, kako je bilo na treningu?" Veselo je pitala.

Nije ništa odgovorio. Samo je nijemo prošao pored Mellani i sjeo na kauč. "Uredu." Zbunjeno je podigla obrve prateći Paulov korak.

Sjedio je na kauču prekriženih ruku i ljutog pogleda. Gledao je ispred sebe. Sjela je pored njega.

"Paulo." Tiho je izgovorila njezno spustivši ruku na njegovo rame. "Je li sve uredu?" Kao odgovor, slegnuo je ramenima, te je tako njena ruka pala s njegovog ramena.

Najednom, Paulo je ustao i krenuo prema kupatilu. Nakon nekih 15 minuta, ponovo se vratio u dnevnu obučen u Juventusov šorc i majicu kratkih rukava.

"Kosa ti je mokra. Osuši ju. Prehladit ćeš se."

"K'o da je bitno." Ponovo je slegnuo ramenima i vratio se na isto mjesto na kojem je bio prije 15 minuta.

"Paulo, šta ti se desilo? Drugačiji si. Je li sve uredu?"

"Naravno. Život mi je uredu. Sve je uredu."

"Nemoj me lagati. Reci mi."

"Zašto te uvijek sve zanim?!" Planuo je, a Mell je samo uplašeno trepnula očima.

"Ne razumijem."

"Ne razumijem ni ja. Ništa mi ne ide od ruke."

"Pa reci mi šta se desilo."

"Ne zanima te. Nemoj mi se više miješati u život."

"Paulo, samo pokušavam pomoći."

"Pa ne pomažeš! Molim te, ne petljaj se i ostavi me na miru."

"Uredu onda." Uspjela je zadržati suze pred njim, ali čim je šsla u sobu počela je plakati.

Nije znala zašto je Paulo ovako bijesan. A željela je da zna, ali nije smjela da mu priđe. Moglo bi se nešto gore desiti. Zato je ostala ležati u sobi plačući.

Paulo nije ni ušao da vidi kako je. Ništa se nije čulo iz dnevnog. Uzdahnula je i obrisala suze.

"Uredu je, Mellani. Biće bolje." Ustala je i obukla duks.

Prošla je kroz hodnik i usput bacila pogled na dnevni gdje je Paulo nešto tipkao po mobitelu. Navukla je patike i izasla iz stana. Željela je malo razbistriti misli. Iako ne poznaje Torino, sjećla se rute kojom je setala s Paulom, tako da se znala vratiti.

Po izlasku iz zgrade se sudarila s dva momka.

"Mi scusi." Uzvinula se na talijanskom i nastavila svojim putem.

Dan je dosta ljepši od prethodnog. Šetala je poznatim putem. Putem koji je vodio prema Piazzi San Carlo. Sjela je na klupu i posmatrala svijet oko sebe. Malenu dječicu koja su se veselo igrala, zaposlene ljude koji su užurbano hodali gore-dolje i na kraju sretne zaljubljene parove. Stavila je ruke u džepove. Kroz glavu su joj sijevnule Paulove riječi.

Paulo je čuo kucanje na vratima. Tromo je ustao i otvorio. To su bili njegova dva najbolja druga. Fede i Nahuel.

"Ohho,buraz." Bratski su se zagrlili.

Paulo je uzvratio, te nabacio lažni smiješak.

"Što si pokisao?" Pitao je Nahuel sjedajući na kauč.

"Ma ništa." Odmahnuo je rukom.

"Lažeš. Vidi ti se u očima." Nahuel ga je potapšao po ramenu. "Ajde, ispričaj nam."

"Na pola treninga sam ružno doskočio na lijevu nogu i ostatak treninga sam presjedio na klupi. Trener razmišlja da me stavi na klupu protiv Cagliaria ako se ne oporavim do tekme. Možda presjedim cijelu tekmu. Ne želim to, pogotovo ne, jer je nedavno počela sezona." Ponovo je bio bijesan.

"Kako se sada osjećaš?"

"Bolje. Nije toliko strašno. Mislim da ću moći igrati."

"Pa eto onda."

"Ništa nije sigurno."

"Sutra ću na pregled. Ako se pokaze da je nešto ozbiljno, neću igrati. Možda i više od jedne tekme."

"Ne budi pesimista. Misli pozitivno. Dok ti možeš hodati, sigurno nije ozbiljno."

"Nadam se, Fede."

"Pa, kako ti je ovdje bez nas?" Fede se nasmijao.

"Super." Uzvratio je Paulo uz osmijeh. "Ovdje sam sa Mellani."

"A tvoja djevojka. Slatka je. Gdje je ona? Želim ju upoznati."

"I ja." Dodao je Nahuel.

"Čekaj." Paulo je ustao i otišao do sobe. "Mellani." Dozivao ju je još par puta, ali se niko nije odazvao.

Nazvao ju je na mobitel, ali se ubrzo čuo zvuk njenog crnog Samsunga S6. Paulo se okrenuo. Mobitel joj je bio na krevetu. Prevrnuo je očima i vratio se u dnevni.

"To se stidi da izađe?" Pitao je Nahuel.

"Ne, nego je nema. Nije uopšte ovdje. Otišla je." Prošao je prstima kroz kosu. "Gdje je? Jeste li ju vi možda vidjeli?"

"Zapravo, vidjeli smo neku djevojku kako je užurbano napustila zgradu. Sudarila se s nama prije 10-ak minuta."

"Molim? U kojem je pravcu otišla?"

"Ne znam." Nahuel je slegnuo ramenima.

"Gdje je mogla otići?Ne poznaje Torino."

"Polako, brate. Naći ćeš ju."

"Nadam se. Idem ju pronaći, a vi budite ovdje u slučaju da se vrati."

"Uredu." Klimnuli su glavom, a Paulo je uzeo ključeve sa stola i brzo napustio stan.

Lupao je rukama od volan. Tek je tada shvatio da je svoj bijes, zbog mogućeg neigranja na tekmi, istresao na Mellani.

"Samo da ju nađem i da sve bude uredu." Pričao je sam sa sobom.

Otišao je do parka u kojem su jučer bili, ali nije bila tamo. Zatim se zaputio prema San Carlu. Nažalost, ni tamo ju nije našao. Krenuo je kući, ali je odjednom ugledao neku djevojku koja baš podsjeća na Mellani.

"Mellani." Izgovorio je njeno ime na šta se djevojka okrenula.

To jeste bila Mellani. Namrštila se i nastavila hodati.

"Daj stani!" Izašao je iz auta i dotrčao do nje.

"Šta hoćeš?"

"Gdje si bila? Zašto si otišla?"

"Zašto te sve zanima?" Oponašala ga je, a on je spustio glavu. "Gora sam ja što sam ti i namjeravala pomoći."

"Mellani, uđi u auto. Razgovarat ćemo na putu kući."

Mellani je bez riječi sjela u auto, mao i Paulo, te su ubrzo krenuli nazad.

"Žao mi je."

"Samo to imaš da kažeš? Ne mogu da vjerujem. Prvo se izvičeš na mene i kažeš da te ostavim na miru, a onda mi se dođes izvinjavati."

"Moram. Pogriješio sam."

"Wow. Svaka čast." Zapljeskala mu je. "Željela sam biti dobra djevojka. Da pomognem svom momku ako nešto nije uredu. Sjećaš se da si rekao da želiš da budem s tobom i u dobru i u zlu. Šta sam od tog dobila?" Ponovo su joj zasuzile oči.

"Vikanje i one riječi. Neki bi znali cijeniti pomoć, Paulo."

"Znam i žao mi je jako. Nisi uopšte bila kriva, a ja sam se istresao na tebi."

"Pa nek' si konačno shvatio." Obrisala je suze.

Kada ju je pogledao, zjenice su mu se raširile.

"Mellani, nemoj plakati. Ne opet zbog mene. Molim te."

"Ne znam čime sam ono zaslužila."

"Ničim. Ja sam kriv."

"Hvala što si me povrijedio. Odavno nisam bila povrijeđena."

Tada su stigli ispred zgrade.

"Mellani, žao mi je. Oprosti."

"Ostavi me na miru, Paulo." Izašla je iz auta i ušla u stan.

Fede i Nahuel su njen ulazak ispratili zbunjenim pogledom. Nakon par trenutaka je ušao i Paulo.

"Šta ovo bi?" Pitao je Fede.

"Zbog te male povrede na treningu sam bio toliko bijesan da sam svoj bijes istresao na Mellani."

"Auu, brate." Počešao se po vratu. "Ajd, mi ćemo bit' ovdje, a ti idi tamo popričaj sa svojom dragom."

"Uredu. Hvala, momci. Najbolji ste."

Paulo je ušao u sobu i zatekao Mellani kako sjedi na krevetu okrenuta ka prozoru.

"Mellani." Na njegov glas, Mellani je samo uzdahnula i pogledala u stranu.

"Znam da sam kreten. Izvini." Sjeo je iza nje. "Ni ja ne volim kad se svađamo." Spustio je ruku na njeno rame.

"Ne svađam se ja, nego ti. Uvijek."

"Upravu si. Znam da sam pogriješio i kajem se. Nisam ti želio ono reći."

"Ali jesi."

"Nisam htio. Molim te,Mellani, pričaj sa mnom. Žao mi je. Izvini." Nježno ju je zagrlio s leđa, a ona se za divno čudo nije pomaknula.

"Znaš koliko te volim i koliko mi značiš, ludice."

"Toliko da si me na onakav način povrijedio."

"Znam i opet ti kažem da mi je žao." Spustio je glavu na njeno rame. "Ljut sam bio zbog toga što sam na treningu nezgodno doskočio na lijevu nogu. Drugu polovinu treninga sam presjedio na klupi. Ako se sutra pokaže da je to nešto ozbiljno, upitno mi je igranje protiv Cagliaria. Izvini, Mellani. Znaš i sama da te volim."

"Znam." Osmijehnula se.

"Nemoj vise onako otići."

"Neću ni da me natjeraš." Veliki osmijeh joj se pojavio na licu.

Okrenula se prema Paulu.

"Volim i ja tebe." Nježno su se poljubili, a Paulo se usred poljupca nasmiješio.

"Dođi da te upoznam s Nahuelom i Fedeom."

"Jesi ti Mellani?" Pitao je Fede ustajući.

"Ko će drugi biti?" Nasmijala se.

"Konačno se upoznajemo. Ja sam Federico iliti Fede. Drago mi je." Rukovali su se.

"I meni."

"Paulo, znaš izabrati." Tiho je rekao Nahuel, ali ga je Mellani čula.

"Znam, znam." Iskezio se Paulo.

"Nahuel, drago mi je."

"Također."

Svi su sjeli na kauč, gledali neki film i usput pričali o uobičajenim temama.

"Pa, odakle ste vi?" Pitala je Mellani.

"Kordoba." Odgovorio je Nahuel.

"Fino. Ja sam pola Talijanka."

"Opaa, opasno je to."

"Argentinke su ipak opasnije." Nasmijala se.

"Kao i naš Paulo. Agresivan je k'o bubamara."

"Nemojte ga." Mell ga je zagrlila smijući se.

"Barem me neko brani ovdje." Rekao je Paulo.

"Ajmo stolnog fudbala." Na Fedeov prijedlog su ostali pristali. "Dva na dva. Ko izgubi, radi 20 sklekova."

(...)

Na kraju su ipak Fede i Nahuel radili sklekove.

"Ajmo,ajmo." Paulo ih je snimao za story, a Mell je zamalo oplakala od smijeha kao i Paulo.

"Uno,dos, tres, cuatro, cinco, se..", Fede i Nahuel su zamalo pali nakon tek par sklekova, "seis, siete, ocho, nueve, diez..." I tako do 20.

"Bravo." Zapljeskala je Mell. "Zaslužili ste nagradu." Iz ladice je izvadila  2 lizalice i pružila ih.

"Stvarno? Lizalice?" Nahuel je podigao obrvu.

"Ko voli, nek' izvoli." Slegnula je ramenima.

"Daj to ovamo." Strpao je lizalicu usta kao i Fede.

"Pogledaj ih. Kao djeca su." Šapnuo je Paulo Mellani.

"Fede, Nahuel, hoćete vi doći na tekmu protiv Cagliaria?"

"NaraFno, Mellani." Odgovorio je Fede.

"Kad smo kod toga, možeš s nama na tekmu, jer će Paulo ionako ranije krenuti."

"Super. Meni odgovara."

"Samo se ti počni spremat' sat vremena prije."

"Zašto?" Zbunjeno je skupila obrve.

"Pa sigurno će ti trebat' sat vremena da se spremiš, ako ne i više." Mellani se nasmijala na ovo.

"Pa, Fede..Nisam ja takva. Treba mi možda pola sata."

"Možda. I to pola sata se čini ko citava vječnost."

"Meni treba manje."

"Koliko manje?"

"Dvadeset devet." Ponosno je rekao na što su se ostali lupili rukom u čelo.

"Slažem se. Neka ide s vama. Ali, čuvajte ju k'o oči u glavi."

"Ne brini, dragi Paulo. Mi smo vrhunski bodyguardovi."

"Sigurno. Znate dva kungfu udarca i četiri opasne japanske riječi. Molim lijepo."

"Ma ajmo mi raspalit' partiju FIFE. Ne brbljaj više." Nasmijao se Nahuel.

(na dan utakmice)

"Nisam znao da si ovako dobra kuharica." Rekao je Nahuel jedući drugi tanjir špageta.

"Hvala. Trudim se."

"Slažem se. Ovo je top, ali ne mogu više." Fede je završio sa svojim jelom i gurnuo tanjir ispred sebe.

"Hvala. Znate li kada će Paulo doći s treninga?" Pitala je Mellani pospremajući stol.

"Ne znam stvarno. Trebao bi brzo, jer je 12 sati, a trening mu je počeo oko pola 11."

"S njim se nikad ne zna." Nahuel je prevrnuo ocima gledajući kroz prozor.

Ubrzo nakon toga se čulo otvaranje vrata. Mellani je ušla u hodnik i prišla Paulu.

"Konačno." Odahnula je grleći ga.

"Nedostajao sam ti?" Pitao je smijući se.

"Pa da."
"Sad sam tu." Uhvatio ju je za obraz.

Približili su se jedno drugom, ali ih je prekinulo kašljanje. Odvojili su se jedno od drugog stidljivo se osmjehujući.

"Mjesto za to nije u hodniku."

"Ajde, Fede. Zašto nam prekide trenutak." Nasmijao se Paulo.

"Znam ja pokvariti lijepe stvari."

"Vidim."

"Bolje se ti spremi za utakmicu. Ne želimo da vas Cagliari ispraši."

"Prije ću ja tebe isprašit', Fede."

"Nemoj samo lice."

(...)

"Mellani, jesi gotova?" Pitao je Fede gledajući na sat.

"Jesam!" Viknula je iz sobe.

Zadnji put se pogledala u ogledalu. Paulov dres i crne hlače su joj super pristajale. U hodniku je navukla patike.

"Te vas?" Pitala je podižući obrvu. *idete li?*

"Naravno da idemo." Fede i Nahuel su ustali, te su svi zajedno sa Fedeovim autom otišli na utakmicu. Put je trajao malo duže zbog saobraćajne gužve, ali su ipak stigli na stadion gledati utakmicu.

"Ajde, Mellani i mi idemo s tobom tu." Pokazao je Nahuel na VIP mjesta koja su od ostalih mjesta bila odvojena nekom niskom pregradom.

"Ne žlimo da te neko ukrade. Paulo bi nas ubio." Dodao je Fede.

"Okej." Nasmijala se. Tada je čula nečiji glas.

"Hey, mi dispiace." *izvini*

"Dire." Mellani se osmijehnula nekoj niskoj djevojčici. *reci*

"Sei una ragazza da Paulo Dybala?" *Jesi ti djevojka...?*

"Si." Potvrdila je Mellani.

"Posso fare una foto?" *Može li jedna slika?*
Mellani je na njeno pitanje klimnula glavom, te se uslikala s malom djevojčicom.

"Grazie." Djevojčica je veselo rekla i sjela na svoje mjesto s roditeljima.

"Al' te djeca vole." Nasmijao se Fede kada je Mellani sjela pored njega.

"Znam."

"Mene i ne baš. Bježe od mene."

"I to ne samo djeca." Dodao je Nahuel.

"Jednom mu je kornjača pobjegla."

"Stvarno?" Nasmijala se Mellani.

"Da. Kako će se lik brinuti za svoje dijete ako ga bude imao? I ono će pobjeći."

"Umjesto što me zezate, gledajte tekmu, jer je počela." Fede je prevrnuo očima.

Mellani je tokom čitave utakmice bila nervozna.

(...)

Utakmica je završila rezultatom 3-0 za Juve. Mellani je konačno mogla odahnuti.

"Mellani, mi idemo do Paula na čas. Hoćeš moći ostati sama?" Pitao je Fede.

"Naravno." Klimnula je glavom.

Polako je sišla niz stepenice.

"Mellani, zar odlaziš bez ovog?" Čula je Fedeov glas.

Okrenula se, te ugledala njega i Nahuela.

"Bez čega? Kad ste se vi prije vratili?"

"Brzina je vrlina." Iskezio se Nahuel.

"Bez čega ja to odlazim?" Zbunjeno je pitala.

Tada je iza njihovih leđa izašao Paulo. Još uvijek je bio u opremi. *😍😍*

"Nema na čemu." Dodao je Fede kroz smijeh obraćajući se Mellani.

Paulo je prišao Mellani i nježno je privukao u zagrljaj.

"Hej, ljubavi." Tiho je rekao.

"Hej. Čestitam."

"Hvala."

"Nedostajao mi je ovaj zagrljaj."

"I meni, vjeruj. Još više se trudim kada znam da si ti tu negdje. Pobjeda je nekako slađa."

"I kada ne dođem na tekmu, znaj da sam uz tebe."

"Znam, malena. Znam." Poljubio ju je u čelo. "Idem do svlačionice. Ostani s ovom dvojicom, pa idemo doma."

"Može." Klimnula je glavom.

Paulo je sišao niz stepenice i otisao u svlačionicu

"A jeste slatki." Fede je napučio usne.

"Daj šuti." Gurnula ga je Mell rukom, dok joj je veliki osmijeh titrao na licu.

Kasnije su se svi zajedno vratili doma i večerali pričajući o uobičajenim stvarima.

Mellani je primijetila da se Paulo i Fede non-stop nešto došaptavaju. Kad god bi Nahuela pitala o čemu ova dvojica pričaju, on bi samo slegnuo ramenima. To ju je nerviralo. Samo je uspjela načuti da spremaju nešto za  neku osobu.

-TA DAAAM!! 😋 33.dio. Zar sam već dotle stigle. Hvala što mi pružate ovoliku podršku! 😄

Volim vasss❤❤❤