Paulo je polako otvorio oči i vidio na stolu mnoštvo lijekova i toplomjer pored jastuka.

"Šta se ovdje desilo?" Pitao je sanjivim glasom. Primijetio je dvije deke na sebi kao i Mellani kako sklupčana spava na fotelji. Ustao je i pokrio ju dekom.
"Paulo, jesi bolje?" Pitala je Dolo ulazeći u dnevni.
"Bolje nego sinoć." Šmrcnuo je.
"Drago mi je. Ona je pretpostavljam čitavu noć sjedila pored tebe." Paulo se nasmiješio skrenuvši pogled na Mellani. "Ispat će ti oči." Nasmijala se Dolo.
"Mrš. Samo mi je drago što mi je pomogla."
"Dobra je ona. Nije loša osoba. Samo neki imaju pogrešan dojam o njoj." Naglasila je "neki".
"Kako god. Moram popričati s njom. Opet."
"Zašto?"
"Zbog naše svađe."
"Aha. Samo naprijed. Idem nam napraviti čaj."
"Meni napravi jabuku i cimet."
"Naravno. Znam šta moj Paulo voli."

(...)

"Mellani..." Tiho ju je dozivala Dolo.
"Hm?" Trznula se. "Šta je bilo?"
"Napravila sam ti čaj."
"Nisi trebala." Podigla se u sjedeći položaj.
"Zaslužila si i više. Vjeruj mi."
"Hvala." Protrljala je oči. "Gdje je? Kako je?"
"Otišao je do sobe. Bolje je. Još je malo prehlađen, ali je dobro."
"Drago mi je." Tada je Paulo došao.
"Ostavit ću vas same." Tiho je rekla Dolo odlazeći. Paulo je sjeo preko puta Mellani.
"Trebao bi popiti sirup za prehladu nakon tog čaja."
"Hoću. Hvala."
"Nema na čemu."
"Zaista si cijelu noć sjedila ovdje pored mene i brinula o meni?"
"Da. Do skoro 5 sati."
"Hvala puno."
"Nema na čemu."
"Jesi li više ljuta na mene?"
"Ne znam. Nisam." Slegnula je ramenima.
"Drago mi je."
"Zašto?"
"Eto." Slegnuo je ramenima. "Dužnik sam ti. Obećajem."
"Stvarno ne moraš ništa činiti za mene."
"Obećanje je dug."
"Hoćeš ići na trening?"
"Ne. Sutra ću. Nisam potpuno zdrav."
"Temperatura je prešla sa 39 na 40, bio si vreo, a tresao se od hladnoće."
"Zaista?" Pitao je iznenađeno na što je Mellani klimnula glavom.
"Sada si samo prehlađen. Brzo će i to proći." Nasmiješila se.
"Zapamtit ću ti ovo, Mellani. Siguran sam da bih sada jeo bolničku hranu."
"Eto, sve je na kraju ispalo dobro."
"Naravno. Nego, pričaj mi nešto o..." Zastao je. "Opet ja o tvom privatnom životu. Izvini. Nisam namjerno."
"Uredu je. Mogu ti nešto reći."
"Okej."
"Znaš kako se zovem. Studirala sam medicine dvije godine. To sam ti već rekla." Nasmijala se. "Od 5. godine učim talijanski, jer sam oduvijek voljela taj jezik. I eto, to je nešto o meni. Ništa bitno, ali eto." Spustila je glavu i stidljivo se nasmiješila.
"Znaš možda pola stvari o meni. Eto, imam 23 godine. Igrao sam za Instituto, pa za Palermo. Ali sada igram za Juventus. Sa Selenom sam u vezi skoro dvije godine i eto. To je to."
"Imao si lijep život."
"Pa onako." Slegnuo je ramenima. "A ti?"
"Dovoljno sam ti ispričala."
"Uredu."
"Idemo jesti." Paulo se na ovo široko osmijehnuo.

(...)

"Mellani?"
"Reci, Paulo."
"Za vikend ne moraš dolaziti na posao."
"Zašto?" Upitno je podigla obrve.
"Zato. Vikend je i svi odmaramo. A i utakmica je u subotu."
"Okej. Hvala."
"Doći ćeš?"
"Da. Dolo me pozvala."
"Ja ću se pobrinuti za karte."
"Znam."
"Kako?"
"Rekla mi ptičica."
"Ako je to Dolo, onda je to papagaj, a ne ptičica." Rekao je kroz smijeh.
"Čut će te." Nasmijala se Mellani.
"Nema veze. Neće ona mene prebiti."
"Ništa ne obećavam." Začuli su Dolo iza sebe.
"Jedva čekam utakmicu. Tako sam uzbuđen." Paulo se veselio kao malo dijete.
"Nemoj početi povraćati od uzbuđenja." Potapšala ga je Dolo po ramenu.
"Mrš. Neću." Isplazio joj se.
"I ja. Odavno nisam bila na utakmici Argentine."
"Sada imaš priliku." Paulo se nasmijao ponosno. "Gledati ovog lika kako daje golove." Pokazao je na sebe.
"To je moj Paulinjo. Uvijek ponosan i pun sebe."
"A Dolo sad malo lagi." Kiselo se nasmiješio obrćajući se Mellani.
"Lažeš ti." Rekla je Dolo.
"Ne, nego ti."
"Ti." Tako su se svađali dok ih je Mellani posmatrala nasmiješeno sa suzama u očima. Samo je uzdahnula, ustala i izišla u dvorište.
"Šta je njoj?" Pitao je Paulo začuđeno.
"Ne znam." Dolo je slegnula ramenima. "Idem vidjeti." Mellani je sjedila kod bazena. Obgrlila je koljena puštajući suzama da teku.
"Mell, jesi dobro?" Sjela je Dolo pored nje. "Zašto plačeš?" Prebacila je ruku preko njenog ramena. Mellani je obrisala suze i pogledala Dolo.
"Nedostaje mi moj brat Sandro. To je sve." Slegnula je ramenima. "I mi smo se isto tako svađali. Zbog sitnice bi se zakačili, a onda opet pomirili."
"Ou, mila, nemoj plakati." Dolo ju je zagrlila.
"Teško je u životu okrenuti novi list, kad su na starom najljepša sjećanja." Tiho je rekla Mellani i ustala. "Idemo unutra. Ovdje postaje hladno."
"Mellani, jesi dobro?" Pitao je Paulo.
"Da." Klimnula je glavom.
"Zašto si crvena u licu?"
"Paulo, nećemo sad o tome." Rekla je Dolo odmahujući glavom.
"Da, upravu si." Prodrmao je glavom prisjećajući se svađe s Mellani. "I da, Selena dolazi sutra."
"Super. Jesi nam nabavio karte?"
"Ne još. Sutra ću kada odem na trening."
"Hvala, Paulo. Volim te."
"I ja tebe, Dolo."

(...)

"Ljubavi, nedostajao si mi." Selena je zagrlila Paula.
"Isto je i ovdje. Drago mi je da si došla." Rekao je uzvraćajući zagrljaj.
"Zašto ti je to iznad oka ušivano i zašto pričaš kroz nos?"
"Onaj dan kad si otišla, bio sam na treningu i pokisao. Prehladio sam se, imao groznicu i visoku temperaturu."
"Uredu, a kako si se ozlijedio?"
"Udario sam glavom u vrata od ormara."
"Smotano moje." Poljubila ga je u obraz.
"Samo tvoje."
"To si išao u bolnicu?"
"Ne. Mrzilo me da idem." Iskezio se.
"Ko ti je pomogao onda?"
"Mellani." Odgovorio je nasmiješeno na što je Selena neprimjetno prevrnula očima. Tada je došla Mellani držeći poslužavnik s čajem i pecivom u rukama.
"Dobar dan, gospođo Selena. Dobrodošli." Mellani se osmijehnula svojim blistavim osmijehom.
"Hvala." Rekla je onako na svoj način.
"Šta je to?" Pitao je Paulo pokazujući na poslužavnik.
"To je čaj od jabuke i cimeta, te slano pecivo. Ne smiješ biti pod stresom. To inače utiče na nejedenje."
"Kako ti to sve znaš?" Pitala je Selena bahato.
"Dvije godine sam studirala medicinu."
"Lijepo." Vještački se nasmiješila. "Ja se idem presvući. I Paulo, nabavila sam si kartu za utakmicu."
"Odlično." Selena je otišla u sobu bijesno posmatrajući Mellani preko ramena.
"Izvoli." Mellani je spustila poslužavnik na stol.
"Hvala." Nasmiješio se Paulo. "I, Mellani?"
"Hm?"
"Hvala."
"Za šta?"
"Za sve."
"Nema na čemu." Osmijehnula se odlazeći u kuhinju. Brisala je radnu površinu, kada je ušla namrgođena Selena.
"Ou, trebate nešto?" Ugodno se nasmiješila Mellani.
"Ne hvala." Drsko je odgovorila.
"Jeste dobro?"
"Da, dobro sam." Ljuto je odgovorila. "Samo ti nastavi čistiti. Tako očisti i tu svoju glavu."
"Ne razumijem." Mellani je bila zbunjena.
"Ne vjerujem ti, Mellani. Ne pretvaraj se da si fina."
"Ali..." Prekinula ju je Selena.
"Upamti da se ovo ovdje neće završiti." Bijesno je zaškripala zubima unoseći se Mellani u lice. Mellani je uplašeno zatreptala očima, a Selena se na peti okrenula i izišla iz kuhinje. Mellani je znala da Selena ima pik na nju, ali ne i zašto. Nekoliko minuta nakon Seleninog odlaska, u kuhinju je ušao Paulo.
"Hej." Rekao je."
"Hej." Mellani je uzvratila osmijehom.
"Donio sam ovo čudo. Ja ću to oprati."
"Ne. Idi ti. Nemoj da zakasniš na trening."
"Hvala. Očekuj karte danas." Lagano je protrčao pored Mellani noseći ruksak na leđima.
"Hvala." Nasmiješila se.

(...)

Konačno je došla subota. Mellani je obukla crne hlače i dres sa Paulovim prezimenom. Kosu je pustila iz pletenice, te uzela mobitel da pogleda koliko je sati.

"Tačno na vrijeme." U ruci je stegla VIP kartu koju joj je Paulo dao. Obula je patike i polako krenula. No, po samom dolasku na stadion, počele su neke tenzije. Selena, čim je vidjela Mellani na utakmici, a i u VIP loži, zaškripala je zubima. Mellani je sjela pored Dolo. Svako malo se meškoljila na svom mjestu, jer je u glavi non-stop vraćala Selenine riječi od neki dan.
"Jesi dobro?" Pitala je Dolo.
"Da. Samo sam malo nervozna."

(...)

Argentina je pobijedila 3-1. Sva tri gola je postigao Paulo. Mellani je krenula prema njemu da mu čestita na pobjedi, ali ju je Selena odlučila spriječiti. Mellani je došla već do sredine terena, a Selena se uspjela "slučajno" spotaći. Prosula je kafu po Mellani.

"Ups, izvini." Bahato je rekla. "Ali i ti trebaš paziti, pomoćnice." To je Mellani zaboljelo. Neki koji su bili prisutni tu, počeli su se došaptavati. Mellani su zasuzile oči.
"Mislim da si pretjerala, Selena." Rekla je Dolo.
"Ne, upravu je." Nasmiješila se Mellani, dok su joj se oči caklile.
"Jesi dobro?" Prišao joj je Lanzini. "I šta ti je sa dresom?"
"Nezgoda, ali ništa bitno."
"Sigurno?"
"Da."
"Zašto onda plačeš?" Mellani ga je pogledala i čvrsto zagrlila.
"Manuel, vodi me kući." Tiho je rekla.
"Uredu. Sačekat ćeš me ispred svlačionice. Brzo ću ja." Prebacio je ruku preko njenog ramena i tako su napustili teren.

(...)

"Selena, šta je ono bilo na utakmici?" Pitao je Paulo svlačeći patike.
"Ne znam." Slegnula je ramenima. Paulo je bio sumnjičav. Nešto mu nije dalo mira. Nakon tuširanja je izišao na balkon i uzeo mobitel iz džepa. Želio je porazgovarati s Mellani.

/Hej. Je l' smetam? :)/
/Hej. Ne, ne smetaš/
/Super. Želio sam s tobom o nečemu porazgovarati/
/Naravno. Reci. :)/
/Kako je Selenina kafa dospjela na tvoj dres/
/Slučajno ju je prosula po meni/
/Zašto si odjednom otišla s terena zajedno s Lanzinijem/
/Nisam bila dobro, pa sam zamolila Lanzinija da me odveze kući. :)/
/Aha. Onda dobro/
/Željela sam ti čestitati na pobjedi, ali sam bila spriječena./
/Ajde, nema veze. Nadam se da si zbog mene i ostalih ponosna na svoju zemlju n_n/
/Naravno da jesam <3 I čestitam. Zaista sam ponosna/
/Hvala. Drago mi je što to čujem. Nego, ti i Lanzini/
/Šta s nama/
/Mutite li vi nešto? :D/
/Ma nee hahaha. :'D Dobri smo prijatelji/
/A i da niste, bili bi lijep par/
/Paulo, nema šanse. Lik mi je kao brat/
/Šta fali? Sve je u početku prijateljski/
/Odgovor je idalje ne/
/Kako hoćeš. Baš si tvrdoglava. -.-/
/Znam. :D/
/Tvrdoglavi ljudi ne prolaze najbolje/
/Ok./
/Je l' se to ljutiš/
/Ne/
/Hladna si/
/Čini ti se. Hladnoća je nekad najbolji bijeg od okrutnog svijeta/
/To si upravu. Imao sam dosta iskustva s tim/
/Teško je sa prošlosti započeti budućnost, Paulo/
/Jesi dobro, Mellani://
/Naravno. Samo sam se sjetila uspomena od ranije/
/Sve te uspomene i sva ta prošlost žive u nama. Nikad to ne možemo potpuno zaboraviti/
/Ništa ne boli kao kad znaš da grliš nekoga posljednji put/
/Baš to. Mislim da je kasno. Trebamo se odmoriti. Vidimo se, Mellani:)/
/Vidimo se/

Oboje su odložili mobitele i nastavili gledati u vedro nebo prekriveno mnoštvom sjajnih zvijezda. Kasno je, ali nisu mogli zaspati. Razmišljali su o sebi, o drugima... Općenito o životu. Vidjet ćemo dokle će ih dovesti njihovo razmišljanje.

-Izvolite. :) Ovaj nastavak ima 1,790+ riječi. Nadam se da vam se sviđa i da pojedini nisu zaboravili ovu priču. Ostavite VOTE i KOMENTAR, jer mi zaista MNOGO znači. :) <3 i hajde da konačno ova priča dođe do 100 vote-ova. <3 Treba mi čitava vječnost. :') VOLIM VAS i HVALA NA ČITANJU!!

*-------*