Bilo je to proljeće 1788 godine,

Na vjetrovitom vremenu toga dana, mala Lupita je maglovitog pogleda koji joj se jako zamutio zbog silnih suza koje su se i dalje nemilosrdno slijevale iz njezinih smeđih očiju i spuštale se niz njene prljave obraze koji su bili umrljani zemljom jer je jedanput pokušala pobjeći čovjeku koji ju je tako impluzivnu i divlju pokušavao prodati...

A svaka njena duga crna vlast je pričala priču za sebe i te priče su plesale oko nje jer ih nije imala s čim obuzdati jer su joj ruke bile svezane kao da je kakav zatvorenik osuđen na smrt, a ispred nje krvnik koji će ju jednim potezom sjekire ili pištolja usmrtiti, ali zapravo je gledala u leđa trgovca robovima koji ju je preuzeo od kapetana parobroda s kojim je i došla u Panamu nakon tri dana iz Čilea po nesnosnoj oluji u kojoj su se našli ona i druga djeca približno njene dobi...

Nažalost, ta sva djeca su govorila neki strani jezik, pa ih nije mogla razumijeti, nego se sklonila u kut potpalublje i šutjela jer je mislila da je to njezin kraj jer se parobrod toliko ljuljao pod vjetrom i kišom koji su zajedno stvarali tužnu simfoniju, a ona je zvučala da izlazi iz same flaute...

No na jedan mali okrugli prozorčić koji je potom pogledala valove koji su se dizali visoko i izgledali su poput neke velike i bijesne nemani koja je također svim silama pokušavala parobrod potopiti i povuče ga na dno oceana da spava tisućljetni san, san bez povratka na površinu...

Gledala je u te valove koji su bijesnili kao i samo tmurno nebo iznad njih koje je proizvodilo strašan zvuk groma koji joj je parao njezine nježne uši, no kada bi vidjela žutu munju koja je svojom pojavom oslikavala nebo i pritom ga parala, zamišljala je da ta moćna munja parajući nebo otjerati tmurne oblake i da će im ona donijeti vedro nebo i mirno more, ali to mirno more nikada nije dočekala putujući tim parobrodom...

Gledajući tu strašnu oluju kroz prozor, odjednom je postala svjesna da je parobrod odvodi negdje jako daleko od svega što je do sada poznavala i da nikada više neće vidjeti svoju majku...

Također je postala svjesna, ako ovu oluju preživi sa ovom djecom što su bile minimalne šanse, da je njeno djetinstvo završilo onom trenutka kada ju je majka predala bez objašnjena nadasve bradatom čovjeku kojega se malo i bojala, no dok su joj suze bola slijevale niz njezino obraze, ipak je pošla s njim, ali do zadnjeg trenutka je gledala iza sebe i pitala se hoće li se njena majka okrenuti za njom, no nije to učinila, a to je njoj slomilo njeno malo srce...

Dok su kišne kapljice ostavljele svoje mokre tragove na okruglom prozoru, Lupita se osjećala da je i ona, kao i ova strašna oluja, neželjena i odbačena od svih koji su joj bili dragi...

Sada je počela razmišljati što je tako užasno učinila da ju čak ni vlastita majka nije više željela vidjeti, no nije znala odgovor...

Postalo joj je hladno u njenoj lijepoj žutoj odori kratkih rukava koja je na prednjoj strani imala predivnu oslikanu crvenu ružu, u pokušaju da se ugrije stavila je svoje nadasve hladne dlanove na svoja suprotna ramena i počela ih lagano milovati, no to joj nije pomagalo jer su joj i noge bile bose, a u potpalublju je strašno puhao vrlo hladni sjeverac...

Odlučila se prepustiti snu koji ju je polako hvatao, a za koji je bila uvjerena da će to biti onaj smrtni vječni san i njena pozivnica za rajska vrata jer nije mogla zamisliti da će možda morati prodavati svoje malo tijelo nekome koga ne voli, nekome koga neće nikada više vidjeti ili će stalno dolaziti po još...

Bila je itekako svjesna u kakvim vremenima živi, te da joj se život iz temelja mijenja, a tamo gdje ide ovaj parobrod, bila to morska dubina ili odredište na koje će on pristati, neće je čekati ništa lijepo...

Polako je legla na hladni brodski pod i još polaganije, uz pjev šuma vjetra i jako ljuljanje parobroda, zatvorila je svoje oči, nadajući se da će se probuditi tek kao pjena u oceanu koja će iščeznuti na nekim mirnim valovima, a onda se odjednom pretvoriti u prekrasnog malog anđela koji će raširiti svoja anđeoska krila i otići u potragu za rajskim vratima na nebesima...

Dok su ju valovi njihali, usnula je vrlo duboki san u kojem se u trenutku našla kako leži u svojoj lijepoj žutoj odori, ali predivna oslikana crvena ruža se razlila po njoj i izgledala je kao velika mrlja krvi...

Ležeći na rosnoj travi, nije još željela otvoriti svoje oči, no iako nije znala gdje je, u zraku je osjetila jak miris svježe pokošene trave koji je najviše i voljela udisati...

Nije osjetila nikakvo ljuljanje parobroda, ali ni okus, ni miris slanog oceana koji bi ju trebao povući u svoje tamne dubine i ondje se trebala družiti sa ribama dok joj morski bezdan kroz koji bi propadala sve dublje i dublje ne oduzme dah, no osjetila je samo najdraži miris trave...

Miris svježe pokošene trave joj je punila nosnice, nije znala je li umrla ili još sanja dok parobrod ide k svojoj propasti, no ovo se činilo toliko stvarnim i tako lijepim mjestom da je odlučila da ni u kojem slučaju ne želi napustiti ovo prekrasno mjesto...

Osjetivši da joj je nešto upravo sletilo na nos, polagano je otvarala svoje oči poput slijepca koji će po prvi put vidjeti boje svijeta koje je do tada mogao samo poznavati dodirom i mirisom...

Kada je u potpunosti otvorila oči, morala je zatreptati jer joj je jako blistavo sunce išlo ravno u njene smeđe oči i zaslijepljivalo ju, no sada kada je bar malo vidjela ispred sebe, vidjela je bijelog leptira na svom nosu kako spretno čisti svoja veličanstvena krila svojim malim prednjim nogama...

Da toga predivnog leptira ne otjera, nije se micala, samo je oči preselila na zaslijepljujuću vatrenu kuglu, no pored nje je vidjela i kristalno čisto nebo i prelet mladog smeđeg sokola nad tim vedrim nebom...

Kada joj je bijeli leptir odletio sa nosa, Lupita se napokon pridigla u sjedeći položaj i pritom ponovo uzdišući divan miris svježe pokošene trave koja joj je sada još intenzivnije ulazila u nosnice, okrećući glavu oko sebe, sada je zamjetila vrlo blizu sebe jedan bijeli maslačak koji je odoljevao biti odrezan unatoč košnji trave sa kosom koja je bila nemilosrdna prema biljkama, baš kao i njihov vlasnik koji je upravljao tim velikim ubojitim nožem i rezao sve biljke, travu i životinjice koji su u toj travi pronašli svoj dom...

No prije nego što ga je uspjela dotaknuti, vjetar koji se pojavio niotkud, u jednom zamahu ga je slomio, a njegove padobrance digao visoko u zrak, te su padobranci na vjetru počeli plesati jednu od svojih najljepših plesova, takozvani ples proljeća...

Lupita je zadivljeno gledala kako ti bijeli padobranci lete i vrte nošeni vjetrom i traže prikladno mjesto na travi gdje se mogu spustiti i ponovo učiniti da se djeca vesele na ljeto predivnim žutim maslačcima...

Sada je uz miris svježe trave, osjetila opojan miris lipe i odlučila je dići se i otići ju potražiti...

Polako se digla na noge na kojima je osjetila čudesnu promjenu, a to je da joj više nije hladno na stopalima, nego da joj nešto jako mekano grije stopala...

Spuštivši pogled na svoja stopala koja su sada imala blistave cipelice boje čistog zlata sa ukrasnom srebrnom mašnicom na njezinim vrhovima...

Oduševljeno je gledala u te prelijepe cipelice koje su joj pristajale kao salivene, a sjaj sunca koje se presijavalo na cipelicama činilo ih je još božanstveniji i još blistavijim, pa se činilo da su napravljene od pravog zlata...

Opojni miris lipe ju je ponovo pozvao kojemu nije mogla oduprijeti, polako je digla pogled sa cipelica i laganim korakom se uputila prema mirisu, a oko nje ničega nije bilo osim trave...

Kada je napokon ugledala mirisnu veliku staru lipu kako ponosno stoji i polako, ranije nego inače, cvijetala, no još joj nisu vidjeli njeni cvijetovi, ali pokoji zeleni list joj je bio na granju tog veličanstvenog drva koji je već sada mirisao...

Kada joj je došla blizu kore drveta, primjetila je da lipa ima izrezbarene oči i usta, a da joj njeno lišće koje je lelujalo na vjetra nešto pokušava reći...

Gledavši dovoljno dugo u to izrezbareno lice lipe, oči su joj se zatvorile same od sebe poput neke čarolije, a kada ih je ponovo otvorila, gledala je u lipu koja je bila poput neke starice, a grane su se njihale u ritmu riječi koje je jedva izgovarala...

Lipin glas je zvučao jako hrapavo, ali ju je Lupita razumijela što joj govori... Lipa: Drago dijete, ja sam Tilia, ovo je samo san i dobro poslušaj moje riječi jer ih danas možda nećeš shvatiti, ali ako moje riječi zapišeš u svoje srce, možda ih se sjetiš u dalekoj budućnost jer će ovaj san nestati, čim se iz njega probudiš...

Lupita je nije ništa shvaćala, ali joj je rekla: Slušam te, Tilijo... Lipa: U životu ćeš sresti mnogo muškaraca i imati ih, neki ćete možda i povrijediti, ali samo jedan će ti biti i ostati vjeran do kraja života, nemoj ga povrijediti, niti mu učiniti išta nažao... Lupita je sada gledala zbunjeno u lipu i pitala ju: Reci mi tko će to biti, Tilia?...

Lipa je spustila svoje granje niže kao da joj hoće reći da ne zna, te je samo nastavila govoriti: Čak i da bi znala, a ne znam, ne bi ti mogla reći, to ćeš morati sama otkriti kroz život...

Gledajući u oči Tiliji, Lupita je sjela na travu, iako su joj oči bile pune suza, znala je da je ovo neko njeno utočište koje ima priliku posjetiti samo jednom u životu, te je odlučila da neće plakati, već je, suzdržavajući suze, rekla: Tko će me htjeti, pa čak me i ni rođena majka me odbacila, a tko zna kakav me život čeka...

Lipa: Svaki život ima uspona i padova, a ovisno kako ćeš ga živjeti, može biti i prelijep unatoč padovima koji će ti se možda dogoditi... Lupita: Moje tijelo je još uvijek na parobrodu?... Lipa: Da... Lupita je tužno uzdahnula, te je rekla: Što ako se ne želim probuditi iz ovog sna u kojem sam sada?... Lipa: Želiš reći da bi se odrekla zemljaskog divnog života i radije bi da tvoje tijelo pronađu beživotno u potpalublju, ali zašto?... Lupita: Da, ako me čeka život posut bodljikavim trnjem?...

Lipa ni na to pitanje nije znala odgovor, pa je rekla: Približi se mojoj kori, nešto ti želim pokazati... Lupita se polako digla na noge i približila se lipi, te ju je pitala: Što mi želiš pokazati?...

Lipa je sada podigla visoko svoje granje i rekla: Jedan dečko i njegova djevojka su urezali svoja imena u moju koru i napravili srce oko njih...

Lupita je sada zamjetila veliko srce i u srcu urezana imena koja su glasila Elena i Jesús, no kako Lupita nije znala čitati, samo je to mjesto dotakla i pomilovala rukom što je u lipi izazvalo škakljene, pa se Lupitinim nježnim dodirom i milovanjem ruke, iskrenom nasmijala...

Kada je shvatila da nešto nije u redu sa lipom, Lupita je brzo maknula ruku sa lipine kore, te ju brižno pitala: Boli li te to?...

Nakon nekoliko sekundi, lipin smijeh se smirio, pa je mogla smireno reći: Bez brige, ne boli me, nego si me samo škakljala svojim dodirom i milovanjem... Lupita: Ok, nego objasni mi što mi hoćeš reći sa ovim?... Lipa: Ovo je urezano sa oštrim nožem, jako me je boljelo, ali sam preživjela i sve ove godine otkada su to urezali,, stojim tu i čekam ih da se vrate zagrljeni i sretni, no nikada više zajedno nisu vratili, no prije nekoliko godina pojavila se ona kao starica bez njega, poljubila je ovo srce i suzama je zalila moju koru i zemlju...

Lupita ju je ponovo samo zbunjeno gledala jer joj nije bilo jasno, te je lipa nastavila: Bit je u tome da sam ja tu bol podnijela za veće dobro, a to je da ću ja zauvijek čuvati uspomenu na veliku ljubav između te žene i tog muškarca i sretna sam što su baš mene izabrali da im budem vječni svjedok ljubavi...

Lupitin tup pogled je lipi odavao da ju ništa nije razumijela što joj ona govori, vidjela je da se zbilja pokušava i trudi shvatiti, ali joj jednostavno ne ide jer je još, unatoč svemu, razigrano dijete, no valjda će jednog dana shvatiti i sjetiti se svih riječi kojoj je lipa govorila...

Lipa je znala da je sada vrijeme Lupiti ovdje gore u zemlji snova isteklo i da ju mora odvesti ondje gdje joj je tijelo zaspalo, točnije na parobrod, pa ju je sada priupitala: Hoćeš li da te podignem da vidiš svijet?... Lupita je oduševljeno pitala: Mogu li se sama popeti?... Lipa: Naravno da možeš...

Lupita se spretno penjala po lipinim granama, još uvijek obuzeta prekrasnim mirisom lipe, no usput je promatrala i sunce koje joj se sada, činilo se, smije...

Kada je stigla do vrha lipe, sjela je na onu granu koja je čekala samo na nju jer će ju ta grana odvesti onamo gdje pripada...

Lupita se počela diviti svijetu koji je bio toliko malen da joj se činilo da su to mravi, a ne ljudi i svijet joj je bio na dlanu, no grana je u tom trenutku pod njom pukla i ona je počela padati u ponor bez dna i tako je napustila zemlju snova, te se vratila u svoje tijelo...

U tom trenutku se našla u sjedećem položaju na hladnom brodskom podu, no ona toga još nije toga bila svjesna jer joj je slana morska voda slijevala niz lice, a trepavice su joj bile slijepljene od te morske soli, u pokušajima da otvori svoje snene oči, ali nije ih još mogla, pokušavala je nekako odgonetnuti gdje se točno nalazi, je li možda otišla u pakao jer se poslijednje čega se sjećala bio je da je na parobrodu koji se borio sa strašnom olujom i sna kojeg se više niti ne sjeća, a u koji je utonula uljuljana bijesnim valovima...

Kada je napokon uspjela otvoriti snene oči, shvatila je groznu istinu, još je bila u potpalublju i gledala je u oči nepoznatog čovjeka sa kablićem u ruci koji ju je, pretpostavljala je, nju i zalio slanom morskom vodom, ali je sada parobrod u potpunosti mirovao...

Pogledavši lijevo gdje su bila neka druga djeca kada je zaspala, sada ih nije bilo, ponovo je pogledala u nepoznatog čovjeka i pitala ga je: Gospodine, gdje su djeca koja su bila tu?...

Zapravo, nepoznati čovjek je bio još jedan trgovac robovima kod kojeg je prošli trgovac robovima u Čileu od kapetana ovog parobroda dobro zaradio kao i Lupitina majka na prodaji u bijelo roblje na svojoj kćeri...

Trgovac robovima joj je grubo odgovorio: Ne znam, niti me ne zanima, mene zanimaš samo ti, idemo li sa ovog broda?...

Lupitino srce je počelo kucati sto na sat jer je mislila da se ostvaruje njena najgora noćna mora, ali je ipak pristala izaći s parobroda s tim nepoznatim gospodinom koji je spustio kablić na pod i izvadio uže...

Kada se digla na noge, osjetila je ponovo hladan brodski pod pod svojim bosim nogama, te je umiljato rekla: Ne brinite se, ne morate me vezati, neću bježati... Trgovac robova: Sigurno?... Lupita: Imate moju časnu riječ...

Međutim, dok je izgovarala ove zadnje riječi, Lupita je držala lijevu ruku iza leđa i na njima fige... Trgovac robovima ju je pustio da hoda bez svezanih ruku, ali je ipak ponio uže s sobom bude li problema...

Kada su izašli sa parobroda na jako panamsko sunce koje je pržilo beton ispred pristaništa parobroda, a kada su Lupitini bose noge dotakle beton, to ju je boljelo poput velikog žara koji su usmjerili prema njenom licu i napravili joj doživotni ožiljak...

No samo je znala da mora pobjeći, čim je nepoznati čovjek izgubi iz vida, ali kuda će bježati, nije znala, nije imala nikakav plan, samo joj je nepoznati čovjek mirisao na veliku nevolju od koje treba i mora pobjeći da bi spasila živu glavu...

Trgovac robova: Idemo ti naći novi dom, hodaj ispred mene da te vidim... Lupita je samo klimnula, krenula naprijed i krenula hodati, a i trgovac robova je krenuo za njom i gledao u leđa...

Užareni beton je Lupiti učinio svaki korak bolnim, osjećala je kao da hoda po samoj vatri, ali nije sada mogla misliti na bolne korake, već je morala tražiti priliku za bijeg, inače će joj život biti više nego mučan...

Trgovac robova je sada ugledao starog prijatelja koji je upravo kupovao brodsku kartu od kapetana, te je sada Lupiti rekao: Stani, vidim jednog prijatelja, pa ću ga pokušati dozvati... Lupita je na zapovijed stala i pogledala ga sa strahom u očima, ali je još uvijek tražila i razmišljala o načinu bijega...

Trgovac robova se zvao Alfonso je prema jednom bradatom čovjeku, povikao: Prijatelju, Angelu!...

Kada se Angel okrenuo prema glasu koji ga je zvao, vidio je starog prijatelja kojeg dugo nije vidio, pa je viknuo: Alfonso, jesi li to ti?... Alfonso(viče): Jesam, hoćeš li doći?... Angel(viče): Evo me...

Lupita je očekivala da će si dva muškarca potrčati u zagrljaj, međutim kao što je Alfonso čuvao nju poput kapi vode na dlanu i nije ju ispuštao iz vida, tako ni taj gospodin zvan Angel koji je izgledao iz daljine usamljen, no to nije bio jer je, prilažeći im, gurao drvenu stolicu sa malo većim kotačima, a u njima je bio dječak koji je imao šešir na glavi i imao je otprilike 12 godina...

Kada je Angel došao do svog starog prijatelja Alfonso, ostavio je drvenu stolicu pokraj sebe i prvo je zagrlio Alfonsa, te mu je čvrsto stisnuo ruku u znak pozdrava i pitao: Otkud ti, prijatelju?... Alfonso se nasmijao i rekao: Stigla mi je roba iz Čilea, pa sam ju došao preuzeti... Angel je pogledao Lupitu koja je sada gledala dječaka u drvenoj stolici, ali se nije usuđivala progovoriti...

Angel: Dobra roba, znači ti još sve po starom?... Alfonso: A vidi, ovo je najunosnije, pa što bi mijenjao posao kada mi ovo dobro ide, zar ne?... Angel: U pravu si, kakva sam ja bio budala kada sam to napustio zbog računovodstva, misleći da će mi biti bolje... Alfonso: Nego hoćeš li ju kupiti?... Angel se nasmijao, te mu je rekao: Rado bi ju kupio da imam čim, ali nemam čime, propao sam, jedva sebe i sina Rayana hranim, sada idemo u Peru potražiti novu sreću... Alfonso: Gdje mu je majka i zašto je u drvenoj stolici?... Angelu su se sada iskrale dvije suze iz očiju, te je sa velikom knedlom u grlu rekao: Moja žena, a njegova majka, bila je jedna od poslijednje robe koju sam trebao prodati prije više od petnaest godina, no zaljubio sam se u nju na prvi pogled, pa sam je odveo kod sebe kući... Alfonso: I?...

Angel: Osvojio sam svoju Daniela koja se vrlo brzo zaljubila u mene, a onda sam zbog nje ostavio ovaj posao i prešao na siguran posao u računovostvo, iako je ona bila mlada, htjela je biti moja žena, htjela mi se predati dušom i tijelom, no nakon što je rodila tri mrtvorođenča, četvrti je bio Rayan koji se rodio živ, no je bio preslab, bilo je upitno hoće li preživjeti i nekoliko sati, no Daniela je iskrvarila na tom porodu, ostavila me je samog sa njim, poslije su mi doktori rekli da neće moći hodati i evo nas 13 godina poslije, propali računovođa ide sa djetetom u drvenoj stolici potražiti bolje sutra...

Dok je Lupita isključena od cijelog svijeta, gledala dječaka Rayana u njegovom, za nju, neobičnom drvenom stolcu, izgledao joj je ozbiljno u svom crnom odjelu, no crte lice su mu odavale nježnost i smirenost, ali u njegovim plavim očima mu je našla ogromnu tugu koja je izgledala duboka poput oceana, imao je mršavo tijelo, a kosa je imao predivnu plavu kovrčastu, malo punije usne, no te usne kao da se nikada nisu smijale, ali bila je uvjerena da u njemu tuče predivno i veliko srce...

Lupita je sada pogledala Angela koji je bio, od razliku od Rayana, debeo, a iz njegovih zelenih očiju su se presijavale suze dubokog bola, a kosa mu je bila vrlo kratka i prosijeda, a crte lica su mu bile pregrube i lice mu je krasila sijeda brada, no u tom trenutku je shvatila da će i nju godine i život promijeniti iz temelja, nabolje ili nagore, preostaje joj vidjeti...

A sada je pogledala u Alfonsa, čovjeka od kojeg je morala pobjeći jer će ju, pretpostavljala je, negdje odvesti gdje joj se neće svidjeti, imao je tmurne žutozelene oči, crnu kosu koja mu je izgledala poput ježa, a njihove crte lica su joj bile premračne...

U tom trenutku se oglasila glasna brodska trubica koja je pozivala putnike na ukrcaj, te je sada Angel rekao: Alfonso, drago mi je da sam te vidio, no ovo će biti, mislim, poslijednji put jer se mi nikada više nećemo vraćati u Panamu, ali ako te kojim slučajem posao ili ljubav donese u Peru, potraži me, no zasada je ovo zbogom...

Čim se Alfonso okrenuo da pozdravi prijatelja kojeg možda nikada više neće vidjeti u životu, Lupita je iskoristila priliku za bijeg, te je potrčala u smjeru šume koliko su je noge nosile...

Angel ju je vidio kako se dala u bijeg u smjeru šume, te ju je odmah Alfonsu izdao sa riječima: Oprosti što ti ovo moram reći, ali roba ti bježi.... Alfonso se bijesan okrenuo sa užetom oko ruke, te je rekao: Da, mala je pobjegla, ništa, moram je ići loviti... Angel: A ja sa sinom moram ići k novoj nadi za budućnost, budi mi dobro, zbogom...

Alfonso je imao već krvave oči i crveno lica od bijesa, a nosnice su mu ubrzano radile zbog Lupita koja mu je pobjegla da više nije mislio na Angela koji je upravo prihvaćao drvena stolicu svoga sina, rekavši mu samo: Zbogom...

Dok se Angel udaljavao guravši drvenu stolicu svoga sina ispred sebe, okrenuvši se preko lijevog ramena da poslijednji put vidi što ostavlja za sobom, shvaćajući da ne ostavlja ništa, sve što mu je bilo važno, poći će sa njim na parobrod...

Gledajući starog prijatelja Alfonsa koji je još bio zarobljen u prošlosti i kako još trči za djecom koje pretprodaje za velike novce, bilo mu ga je žao, ali on mu tu nije pomoći...

On je dobro znao zašto je napustio taj grozni posao prije petnaest godina i podsjetio se računovodstvu koji nije ni upola bio unosan posao poput ovoga, no taj posao mu je omogućio da ide u krevet mirne duše, a da još mirnije zaspe jer mu je bila čista savjest...

Vidjevši bosonogu djevojčicu koju je Alfonsu preuzeo sa parobroda, da ona upravo bježi od njega, i to prema opasnoj šumi u kojoj stanuju zmije, teška srca, morao je reći svom prijatelju da je njegova roba bježi, no znao je što ju čeka kada ju nađe, no njen život je bio važniji od svega jer je on tek počinjao...

Sada se ponovo okrenuo glavu prema velikom prijevoznom sredstvu koji će ostaviti dubok trag u oceanu, a taj trag će biti prekriven valovima i tako će im biti zameten trag, kako parobrodu, tako i njima dvojici koji će promijeniti svoj život iz temelja i početi ga ispočetka u koji su krenuli bez ijedne stvari iz prošlosti, čak nisu htjeli ni sliku pokojne Daniele ponijeti sa sobom jer bi ih samo podsjećala na ovaj život koji će pokopati ovdje, čim zakorače na parobrod za njihov novi život...

Rayan: Oče, idemo?... Angel: Da, sine idemo... Polako gurajući Rayanovu drvenu stolicu, ušli su na parobrod i tada se još jednom oglasila glasna brodska trubica koja je označavala da će parobrod uskoro krenuti na svoje putovanje prema Peru-u...

Lupita je trčala poput malog lava kojeg su lovili lovci da ga ubiju i da od njega naprave krzno koje će biti na vratovima bogatih slijedeće zime, no nije htjela predati, već je zalazila sve dublje i dublje u šumu, nesvjesna opasnosti koje su na nju promatrali kao svoj dobar plijen...

Iza sebe je čula bijesne korake koji su joj bili sve bliže i bliže, ubrzala je svoje trčanje, no odjednom je osjetila kako pada preko neke grane koju nije vidjela i kako će se ravno susresti sa blatom..

Sa licem u blatu, čula je zlobni smijeh trgovca robljem koji ju je sada povukao za kosu i držao je, potom ju je pogledao u oči koje nije htjela otvoriti, te joj je rekao: Mala, izgledaš kao svinja, ne znam tko će mi sada htjeti kupiti, morat ću te dati ispod cijene...

Lupita: Preklinjem vas, pustite me da odem, otići ću bilo gdje i nikada više nećete čuti za mene... Alfonso se ponovo zlobno nasmijao i rekao: Mala, shvaćaš li da ja ovo radim cijeli život i da te neću pustiti?... Lupita ga nije slušala, nego je polako otvorila oči jer je na njima bilo puno blata i rekla: Molim Vas, pustite mi kosu da se dignem na noge... Alfonso je malo razmislio i rekao: Dobro, ali moraš mi obećati da nećeš raditi gluposti jer ja gluposti ne podnosim... Lupita: Obećajem...

Alfonso je sasvim pažljivo pustio kosu, a Lupita se vrlo polagano digla na noge jer je vidjela da joj malo krvari desno koljeno...

Čim se uspravno digla, Alfonso ju je svom snagom ošamario po njenom lijevom nježnom obrazu, te je uže koje mu je bilo u ruci pripremao za njene ruke, bijesno je rekao: Ispruži ruke!...

Šamar koji je dobila od nepoznatog čovjeka, te ga se i bojala, je bio prvi šamar koji je ikada dobila i bolio je više nego njene rane na koljenu, tako da je odmah dlanom počela trljati bolan obraz, ali kada je Alfonso tražio da ispruži ruke, odgovorila mu je jasno i glasno: Čekajte, boli me!... Alfonso je bio na rubu živčanog sloma, te je rekao(bijesno): Čuj mala, na rubu sam živčanog sloma, tako da me bolje poslušaj jer se nećeš dobro provesti...

Lupita je sada nevoljko ispružila ruke i rekla: Ali ne morate me vezati, stvarno... Alfonso: I da riskiram da mi ponovo pobjegneš, ne, hvala... Lupita: Ali... Alfonso: Mala, šuti više... Lupita je zašutjela...

Sada ju je počeo čvrsto i snažno vezati uže oko njenih ruku, a njegovi grubi pokreti su je vezali i ograničavali joj njenu slobodu više su je boljeli nego bilo koja rana koju je ikada dobila ili šamar koji je počeo peći poput meduzine opekotine...

Nije htjela plakati pred njim i pokazati svoju slabost, ali suze su same od sebe krenule i nije ih mogla zaustaviti, niti obrisati ih, jer su joj ruke skoro bile pa vezane...

Zadnji čvor je bio čvrsto vezan, a sada je Alfonso maknuo svoje prljave ruke s nje i rekao: Nisi mi ni prva ni zadnja koja mi je htjela pobjeći, ali kao sve tvoje prethodnice skupo ćeš mi platiti za ovaj bijeg...

Uzeo je drugi kraj užeta i još ga zategnuo, te je otišao naprijed i rekao(bijesno): Hodaj!...

Lupita je krenula za njim, ali još je strepila za vlastiti život jer je mirisala veliku nevolju od njega zbog riječi koje joj je maloprije rekao, a niz njezino lice se polako klizilo blato jer su ga suze pokušavale očistiti sa njenog lica, no bistre suze su se vrlo brzo pretvarale u one smeđe blatnjave suze koje su se jedva probijale do dna lica...

A imala je osjećaj da je konj kojeg vlasnik vuče da krenu u nepoznato, no pomalo joj je postajalo svejedno gdje ide jer gore od ovoga ne može, pomislila je...

Kada su izašli iz šume i krenuli su prema selima gdje su živjeli skromni ljudi i manje bogati ljudi, a Alfonso je kucao na vrata onih kuća koje su se izvana isticale po ljepoti i uređenju, a iz njih su izlazile uglavnom žene sa malom djecom koje je Alfonso obrađivao na sebi svojstven način riječima kao što su: Dajem Vam je u pola cijene, pomoći će Vam oko djeteta, jaka je, može Vam pomoći oko kućanskih poslova... No žene bi ga odbijale zbog blatom uprljanog lica i zato što nemaju mjesta za još jednu sluškinju... A kada bi pokoji muškarac izašao iz kuće i rekao: Dobra mala, koliko vrijedi?...

Alfonso su prošli tisuću i tisuću novčića kroz glavu, no ipak je morao biti realan i reći: Vrijedi onoliko koliko mi date za nju jer ja ne znam zašto je trebate... Ti svi muškarci bi mu isto rekli: Za dobru mladu ljubavnicu... No Lupita ih je sve muške pljunula u lice, pa je Alfonso u znak isprike, rekao: Oprostite, divlja je...

No nakon što bi se Alfonso ispričao, svi su osim jednog zatvorili vrata, a taj jedan je samo rekao: To mi se sviđa, divlja i impluzivna, bit će divlja i u krevetu...

Ali stvarnost i želja toga čovjeka je bila drugačja, pa Lupitu nije mogao kupiti za svoju ljubavnicu jer mu je bilo dijete na putu, nije želio riskirati brak zbog nekoliko avantura sa mladom damom, pa je Alfonsu zahvalio na ponudi i zatvorio vrata za sobom...

Sada je već padala večer nad selima, te su se Alfonso i ona uputili do obližnje pustinje gdje je on običavao prespavati sa mladim djevojčicama kao što je bila Lupita...

Kada su stigli do te pustinje, Lupita je dotakla svojim tijelom pijesak na koji se morala spustiti zbog užeta na svojim rukama... Pustinjski pijesak je pržio njena leđa, no sada je čula Alfonsa kako joj je kaže: U zoru krećemo da ti pokušamo naći novi dom što danas nisam uspio, ali sutra budi dobra... Lupita je samo klimnula glavom, te je Alfonso pitao: Krvariš li?...

Lupita je shvatila da misli na njeno ranjeno koljeno, te je samo odmahnula glavom, ali nije još imala menstruaciju, no nije znala za to...

Alfonso se polako skidati svoju košulju, ne puštajući uže iz ruke ni na trenutka, a kada je skinuo košulju, počeo je brzo skidati hlače i rekao joj: A sada ti slijedi zaslužena kazna...

Lupita je plakala gotovo cijeli dan i predosjećala da će joj se nešto strašno, a srce joj je kucalo sto na sat, no nije imala izbora...

Alfonso se spustio pored nje i približio joj se, te ju je počeo ljubiti po njezinom malom tijelu gdje je ostala čista od blata... Tu noć ju je zvijerski silovao i zauvijek oduzeo nevinost...

Samo nekoliko sati kasnije:

Alfonso je zaspao na njoj, a i ona je bila toliko umorna da nije marila za užas koji je priuštio Alfonso, samo je zaklopila oči i zaspala...

Nakon minutu ili dvije ju je probudilo izlazak jakog sunca koje je peklo u pustinji, te joj je poželjelo dobro jutro, no to za nju nije bilo...

Ponovo je počela plakati, no nije znala ni zašto više plače, samo je osjećala veliku bol cijelog tijela, a njene suze su probudile i Alfonsa koji je sada vidio da se diže zora i da je vrijeme da krenu u potragu za Lupitin novi dom...

Alfonso se brzo digao, odjenuo košulju i obukao hlače, te je otresao pijesak sa svoje kose, te je užetom povukao Lupitu na noge...

Lupitine bose noge su dotakle prevruć pustinjski pijesak, svaki korak joj je pekao poput vrućeg voska, no kada je pogledala iza sebe, vidjela je tri velike kapljice krvi u pijesku koje je odnio pustinjski vjetar, no nije znala o čemu je riječ...

Sada na putu do grofovske rezidencije Martinez dijelilo ih je možda još nekoliko imanja, Alfonso nije stao šest sati otkad su krenuli iz pustinje, a nju su već boljela stopala od silnog hodanja, a i ni suze nisu prestale slijevati niz obraze, a njena kosa je i dalje plesala oko nje...

Jedino u čemu je uživala kako su prolazili gledati ta prekrasna elitna imanja, njihove gospodare u svečanim odjelima, a njezine gospođe u raskošnim krinolima...

Sada su došli do ograde imanja San Carlos i Lupita je ispred ulaznih vrata vidjela malog princa tj. 12-godišnjeg Paola u blistavom bijelom odjelu, a na nogama su mu bile bijele cipele, a lice mu je bilo okupano sunčevim zrakama...

A sa Paolove desne strane je bila 7-godišnja Amalia koja je bila odjevena u svijetlu crvenu krinolinu, a na nogama su joj blistale tamnocrvene čizme na vezanje, a pored nje je bila 5-godišnja Lucia koja je bila odjevena u svijetlu plavu krinolinu, a na nogama je imala plave čizme na vezanje...

A sa Paolove lijeve strane su bili grof Octavio koji je imao crno odjelo na sebi i grofica Carolina koja se tog jutra odlučila za krinolinu boje breskve...

Dok je Lupita crvenih očiju od suza koje su polako stale gledala samo malog princa Paola, Alfonso se glavom naklonio grofu i sa velikim poštovanjem mu se obratio, rekavši mu: Grofu, smijem li pristupiti?...

Octavio je znao za te trgovce robovima koji su nudili robove po raznim imanjima, ali on nikada nije bio za to jer je imao svoga trgovca robovima koji je kupovao za njega, no ovaj put je rekao: Gospodinu, slobodno pristupite...

Alfonso je sam otvorio ogradu i ušao, vukući sa sobom uže, te kada je došao pred grofa i groficu, pitao ga: Grofu, hoćete li je kupiti?...

Kada se Lupita našla lice u lice pred Paolom, Amalijom i Lucijom, tada je vidjela Paolove prekrasne tamnosmeđe oči koje su bile poput dva sjajna ogledala, a njegove usne su mu bile rumene, a desna ruka mu je bila čvrsto stisnuta u sestrinoj... A Lucia je toga podneva bila naljućena što mora stajati ispred ulaznih vrata i čekati svoju kočiju koja će ju odvesti u malu školu, a Amalia i Paolo su se upravo iz nje vratili...

Lupita je sada čula grofa Octavija kako govori Paolu: Ne znam, hoćemo li je kupiti, Paolo?... Paolo je malo bio zbunjen zbog pitanja svog oca koji ga je prvi put konzultirao u vezi nečega, te ga je morao pitati: Mene pitate, oče?... Octavio: Da, tebe pitam, već si dovoljno odrastao da počneš donositi neke odluke, bar za našu obitelj, ti si moj prijestoljonasljednik i jednog dana ćeš ti odlučivati o svemu u Panami...

Amalia se samo elegantno nasmijala i rekla: Braco moj, bit će mi te čudno jednog dana oslovljati sa gospodine grofe...

Paolo je na to samo prešutio jer je on već tada imao ambicije postati doktor, ali znao je da ga čeka trnovit put do toga što želi postati jer to što je on predodređen da bude prijestoljonaslijednik svog oca i da jednog dana zasjedne na njegovo mjesto u blagovaonici i baviti se, za njega, dosadnom politikom i Panamom, bila mu je najveća prepreka da ostvari ono što zaista želi biti u životu...

Pogledavši Amaliju očima sunca, Paolo je rekao: Pa ako je, oče, tako, kupimo je i neka ona bude osobna sluškinja moje najdraže seke Amalije... Octavio: Ok, bit će i Amalijina osobna sluškinja, ali i na raspolaganju svima nama... Octavio je pogledao trgovca robova i rekao: Kupujemo je, odvežite joj uže i idemo u moju radnu sobu da riješimo isplatu novaca...

Kao što je i zavezao, Alfonso ju je grubo i odvezao, te se ona duboko naklonila grofu i grofici, a Alfonsu je rekao: Grofe, idemo li mi riješiti isplatu novaca?... Octavio: Naravno, pratite me...

No prije nego što se okrenuo u smjeru ulaznih vrata, Octavio je rekao: Djeco, nemojte ju dirati jer je sva prljava, neka je netko prvo dobro opere od naših sluškinja, Carolina ljubavi, ti to sredi... Paolo: Oče, pa nema kugu... Octavio: Ne znate ima li kugu i odakle je došla, pa je nemojte dirati... Carolina: Ljubavi, ne brini se, ja ću ih paziti... Octavio: Ljubavi, uzdam se u tebe, a sada idem riješiti isplatu novaca...

Octavio je ušao u kuću, a za njim je zatim ušao Alfonso sa velikim smiješkom na lice... Carolina: Djeco, odoh ja po sluškinju Verónicu da opere našu novu sluškinju... Carolina je otišla gracioznim hodom prema kućicama za sluge...

Lupita je tada otišla do Paola, te se njemu pokušala nakloniti, ali on joj je uzeo za lijevu ruku sa velikim osmijehom na licu i rekao: Ja sam Paolo Martinez i uskoro ću imati 13 godina, a ti si?...

U nevjerici, Lupita se rukovala s Paolom, te mu je rekla: Mali prinče, ja sam Guadalupe Torres i na usluzi sam Vam...

Paolo i Amalia su se nasmijali na to što je Lupita rekla da je Paolo mali princ, no Paolo je rekao: Guadalupe, drago mi je, ali tvoj nadimak ti bolje pristaje, pa ćemo te zvati Lupita, a ti mene zovi gospodine Martinez...

Lupita je tada prvi put čula svoj nadimak i to iz najljepših usta koje je ikad vidjela, te mu je rekla: Prvi put ga čujem, ali sviđa mi se, može, zovite me tako do kraja moga života, gospodine Martinez...

Držeći je za ruku, Paolo je primjetio njezine znakove zaljubljenosti u njega jer ga je gledala očima ljubavi, a njena ruka u njegovoj se znojila...

Paolo joj je pustio ruku da bi je upoznao sa svoje dvije sestre, te je zatim rekao: A ovo su moje dvije sestre, 7-godišnja Amalia i 5-godišnja Lucia... I Amalija joj je odmah pružila ruku i rekla: Lupita, drago mi je... Lupita: Drago mi je, gospođice...

Paolo se okrenuo glavu prema Luciju, te joj je rekao: Lucy, zar se nećeš rukovati sa novom sluškinjom?... Lucia je bratu bijesno odgovorila: Neću se rukovati s njom jer otac možda ima pravo, možda stvarno ima kugu, vidi kako joj je prljavo lice od blata, zar se trebam uprljati zbog nje...

Vidjevši kako govori Lucia, odmah je shvatila da je tvrdoglava i da će biti teško s njom uopće komunicirati, Lupita se sada njoj duboko naklonila i rekla: Tu sam da Vam služim, gospođice...

Kada se ponovo digla na noge i pogledala Paola, on joj se imao potrebu ispričati zbog ponašanja svoje najmlađe sestre, rekakši joj: Oprosti zbog ovoga, ona ima takav karakter i tvrdoglava je kao mazga... Lupita: Sve ok...

Iz tih gorko-slatkih sjećanja, Lupitu je trgnuo jak zvuk razbijanja staklenog vrča koji joj je iskliznuo iz ruke jer su se njene suze slijevale u njega...

Sada kada je otvorila svoje oči iz kojih su još tekli biseri u obliku suza, pogledavši dolje, mutno je vidjela tisuću i tisuću komadića stakla i vodu posvuda oko sebe, shvatila je da je razbila skupocjeni stakleni vrč, no to joj sada bilo manje bitno...

Zaglušujuću tišinu joj je prekinuo glas koji je dolazio iz njezinog srca koji je govorio: ... ali samo jedan će ti biti i ostati vjeran do kraja života, nemoj ga povrijediti, niti mu učiniti išta nažao...

Znala je da je to negdje već čula, ali gdje i kada, nije se mogla sjetiti...

Lagano je stavila ruku na trbuh i polagano ga milovati,te te je obraćajući se zraku, najtiše je pitala(kroz suze): Reci mi, molim te, tko je to jer ja zbilja ne znam?... No odgovora nije bilo...

Kada je upoznala Lorena preko Martina koji je dolazio svakodnevno da vidi svoju voljenu Amaliju, samu sebe je uvjerila da je još djevica i da se ono Alfonsovo silovanje nije nikada ni dogodilo i da je to bio samo ružan san...

Uz Lorena je spoznala što znači biti voljena žena, osjećala je da je u krevetu s njim tek tada postala ženom koja je trebala postati odavno i osjetila je napokon tu ljubav koju je tražila cijelo vrijeme, no to je bila ljubav zasnovana na laži i same sebe i njega kao čovjeka kojeg voli, no sa Paolom je imala, bar je ona tako vidjela, nešto više, a to je bilo da su jedno drugo neizmjerno poštovali od prvog trenutka kada su se upoznali...

Paolo joj je dao novu želju i smisao za život kada ju je onda nazvao Lupitom, no njena zaslijepljujuća želja za njegovim djetetom se rasplamsala poput vatre kada je čula početkom godine prve vijesti o mogućem ratu Meksika i Španjolske, znala je, ako počne rat i on ode u njega, neće ga nikada više vidjeti, te će ga otplakivati kao njegovu zlatnu sestru Amaliju, zato čim joj se pružila prilika učinila je ono što je njoj učinio Alfonso prije mnogo godina i tako zatrudnjeti s njim...

Svjesna je da nije zaslužila nikakvu dobrotu od Paola koju joj pokazaju iznova i iznova jer taj čin što je učinila bio neoprostiv, ne bi ga bila u stanju mrziti da je rekao da želi očistiti to dijete, no njezin tada mali princ je postao onaj veliki princ jer ju nije osuđivao, ni vikao na nju što je to učinila...

Ali žrtva koju je podnio i podnosi je zbog laži koje je rekao grofu, bila je prevelika i nije zaslužio da ga grof tako omalovažava i zove ga razvratnikom...

S druge strane, kada je rekla Lorenu da ju je Paolo silovao, Loreno mu je iz osvete skoro preko noći uništio status renomiranog doktora kojeg je gradio godinama, zbog ovog djeteta za kojeg nije on kriv, kriva je samo ona, Paolo plaća skupu, preskupu cijenu zbog svoje dobrote i dobrog srca koje ima...

Sada se Lupita polako spustila na koljena i počela skupljati komadiće stakla u lijevu ruku, no ubrzo je porezala dlan desne ruke...

Krvavi dlan desne ruke je digla sa tla i gledala kako kapi krvi teku niz nju i padaju na tlo, no nije ju toliko boljelo, ne više nego što ju je bolio Paolova odsutnost, no na neki način je bio tu, iako je u mislima negdje daleko, možda i sa drugom ženom... 

Shvatila je da je i Lorena i Paola povrijedila, svakog na svoj način i da, ako je glas kojeg je čula u srcu, mislio na njih dvojicu, tada je vjernost obojice zauvijek izgubila...

Lupita nije imala pojma da ju netko iza grma promatra cijelo vrijeme kako joj padaju suze niz obraze, a to je bio Anibal koji je čekao vidjeti tko će se ukrcati u žutu kočiju sa dva bijela konja...