Jedeći svoje pecivo koji je ovog jutra bilo savijeno u malenu kiflu, Amalia je, gledajući stražara Huga preko svoga desnog ramena u potpunosti vladajući sobom i svojim osjećajima, rekla: Hugo, neka nas malo pričekaju jer mi je tu brat i htjela bi doručkovati do kraja, recite kočijašu da dolazimo za 5-10 minuta...

Stražar Hugo: Gospođice Martinez, idem mu reći... A prije nego što je izašao iz blagovaonice, stražar Hugo se još jednom, no ovaj put duboko poklonio grofu, a kada je izašao sa svojom teškom opremom koju je imao na sebi, Renata je zatvorila za njim...

Amalia je sada pogledala Paola u oči i oprezno ga pitala: Braco, uzmi bar nešto jesti...

Iako su suze gušile i riječi u njegovom grlu, Paolo je počeo nešto govoriti svojoj miloj sestri, no onda je čuo Octavija kako bijesno govori: Neka jede tamo gdje ideš svake noći i dana u lov za mladim damama i sluškinjama da ih nasilu obeščastiš i napraviš još jedno kopile kao što si ga Lupiti napravio, ali se na mojoj grbači nećeš hraniti jer više nisi član ove obitelji, a ni smrt te neće jer da te hoće davno bi ti bio u grobu i tim grobom isprao bi sve mrlje kojima si nanio ovoj obitelji..

Paolo je svjestan da otac koristi svaku priliku da ga ponovo omalovažava, ali za još jednu svađu s njim oko toga stvarno nije imao snage jer osim kolega, volontera i medicinskih sestara, nitko nije mogao znati kako mu je bilo teško raditi u poljskim bolnicima...

Očevo omalovažavanje će se nastaviti, znao je, sve dok jedno od njih dvojice zauvijek ne zatvori svoje oči i ne pođe na onaj zadnji i presudni nebeski sud jer su pred Bogom bili svi jednaki i samo On je mogao pravedeno presuditi...

Iako je njegova harfa zvana želudac svirala vrlo tužnu melodiju, pritom odavajući tajnu u njegovom trbuhu koju je svim silama htio sakriti, no dok su mu još uvijek gorke suze kupale njegove obraze, Paolo je Amaliji rekao: Seko, hvala ti, ali nisam gladan...

No Amalia je u potpunosti ignorirala očeve grozne riječi jer je znala da to nije istina, no Paolu se zaklela na šutnju i to nikada neće prekršiti, za nju je obećanje bilo svetinja...

Gledala ga je u oči iz kojih je teklo nešto što nisu bile ni suze, ni biseri, nego nešto treće, nešto što ga jako boli, ali što se događalo izvan njenog zlatne kaveza koji su čuvali dva velika mrzovoljna lava i branili joj bilo kakav izlaz, nije mogla znati ništa osim što bi joj Octavio i Carolina servirali kao istina...

Smatrala je da brojke mrtvih i preživjelih na bojišnici koje su joj oni govorili bile lažne jer, duboko u duši znala, da je broj mrtvi pakleno viši nego što su joj njeni voljeni roditelji to govorili, štitili su je kao mimozu koja će, ako primi lošu vijest, istog trenutka izgubiti svoju ljepotu, opojni miris i vrlo brzo potpuno uvenuti...

No Amalia je bila odrasla žena koju nitko očito nije smatrao takvom u ovoj kući osim možda Lucije koja joj je htjela nanijeti toliko zla, no nije uspjela, a ona se uspjela vratiti ondje gdje zapravo nikada nije trebala otići, vratila je i svoje mjesto u obitelji i svog zaručnika, no duboko u duši se osjećala jako nesretno i zarobljeno u vlastitom tijelu...

Upitala se hoće li ikad biti kao što je bila, ona stara, dosadna Amalija sa knjigom u ruci koja samo sanjari o slobodi, no miris iste neće nikada dočekati...

Znala je da se ta stara Amalia nikada neće vratiti, no ovu novu Amaliju je morala još držati pod kontrolom i pretvarati se kao ta stara i dosadna Amalija jer za istinu koja bi mogla povrijediti mnoge, nije bio trenutak jer je bilo puno važnijih stvari i na kraju krajeva rat je bijesnio posvuda, ali hoće li ikad biti taj pravi trenutak za tu, za neke gorku istinu, a za nju slatku tajnu koju je uspješno čuvala u duši, nije znala, ali svom srcu je čvrsto vjerovala da će osjetiti da je došao taj pravi trenutak za reći tu istinu...

Sada je samo tiho uzdahnula jer se sjetila kako ju je jedino Anibal zbilja smatrao odraslom što je na kraju krajeva i bila, a ne dijete od tri godine kako su je Octavio i Carolina tretirali...

Da je odlučila ostati u Trinidadu uz njega i služiti mu ostatak života, bila bi sretnija u životu nego što je sada, a što je najvažnije od svega, bila bi i slobodna...

Čak je uspjela čuti za borbe u samom Trinidadu, rat je nešto u manjoj mjeri pogodio i njega, takav miran otok koji joj je ulijevao mir u duši, pa čak i onda kada je bila najtužnija, a sada je i ta oaza njenog mira bila u opasnosti, a ona se osjećala bespomoćnom jer da je ostala uz Anibala, sada bi se sigurno prijavila za medicinsku sestru u ratu i pomogla bi mnogima da prežive...

A ovo sve trebala je zaboraviti kada je zauvijek otišla odavde kao nijema Rosalia sa Anibalom u kočiji i ne izazivati ponovo vraga u obliku Lucije zbog koje je 24 sata na oprezu, trebala je okrenuti novu životnu stranicu kako je već učinila prije nego što je saznala da su svi živi i praviti se mrtvom kao što je bila u očima svih dragih osoba osim Lorena, Pedra i Lucije koji su jedini znali pravu istinu...

No nije mogla brata ostaviti u raljama ljudi koji ga osuđuju za nešto što nije učinio, bila je potpuno svjesna da se ponovo žrtvovala vlastitu sreću za voljenog brata, no htjela je i ispitati svoje prave osjećaje prema Martinu, a ovo putovanje bi joj moglo štošta razjasniti...

No znala je da nema više povratka na Anibalovo imanje jer čak i ako odluči ostaviti Martina što objektivno i nije mogla jer su već obnovili zaruke i svi ljudi samo čekaju novi datum vjenčanja, nije mogla ostaviti Paola i Lupitu na cijedilu koji su ju trebali više nego ikad prije...

No nekako je vjerovala da će ipak naći svoje mjesto i sreću uz Martina za kojeg će se uskoro udati i odlepršati iz obiteljskog gnjezda, s tim se nadala da će dobiti bar mrvicu slobode koju je imala kod Anibala...

Paolo(kroz gorke suze): Amalia draga, zašto si uzdahnula?...

Dok je još gledala u oči koje su, za nju, govorile više od bilo koje riječi, Amalia je brzo smislila izgovor jer je u srcu znala da nije došao trenutak da im kaže istinu, te je umjesto istine, još jednom rekla laž: Uzdišem zato što mi braco ne želi jesti...

Paolo ju je sada milo pogledao, a suze na njegovim obrazima su još jednom zablistale, te joj je rekao(kroz gorke suze): Seko, tamo u vojarni me čeka ukusan ručak i ne mogu se sada tu najesti peciva, jer ga onda neću moći pojesti i neću imati snage za rad, no za tvoju ljubav ću popiti čašu vode, može?... Amalia ga je sada pogledala vrlo sumnjičavo i sada ga ozbiljno pitala: Braco, sigurno mi ne lažeš i sigurno te čeka ukusan ručak?... Paolo(kroz gorke suze): Seko, vjeruj mi... Amalia mu je samo klimnula glavom u znak potvrde, te je pozvala Renatu k sebi i rekla joj: Renata, odnesi mu čašu za vode... Renata: Gospo, odmah...

Renata je krenula po čašu za vodu u vitrinama koje su krasile cijelu blagovaonicu, a dok je čekao čašu za vodu, Paolo je uzeo stakleni vrč pun vode sa stola, no Octavio je rekao(glasno): Ako hoćeš piti vode, imaš bunar, pa se tamo napij, siguran sam da ti to nije strano jer si se pretvorio u običnog seljaka... Paolo je obrisao rukom suze sa svog lica i rekao: Uz dužno poštovanje, grofe, ja sam sretniji čovjek kao seljak, nego što ćete Vi ikad biti na Vašoj poziciji... Octavio mu se blago nasmijao na to i rekao(glasno): Ja da nisam sretan na svojoj poziciji?, pa ja imam svu moć nad Panamom, a što ti imaš, razvratniku i seljaku jedan?... Paolo: Imam sreću koju Vi nemate jer Vam je ne vidim u očima... Octavio nije htio na to odgovoriti, nego je samo skrenuo pogled na Carolinu i nježno rekao: Moja sreća je moja supruga Carolina...

Carolina je pogledala Octavija kojem se sada i nasmiješila, no brzo je pogledala i Lupitu, te se ponovo zapitala što su to Paolo i ona napravili da to mora otići u grob s njima dvoma jer, vjerovala je da nitko ne zna istinu o Lupitinom djetetu...

Pogledavši Paola i Octavija iz čijih usta su ponovo izlazile puste riječi koje više nije ni slušala, Carolinini uzdisaji su postali sve kraći jer je ponovo gledala Octavija u potpuno drugačjem svjetlu nego što ga poznavala prije nego što se otkrilo da je Lupita trudna sa Paolom...

Otkad je Paolo otišao iz vlastite kuće u vrlo hladnu vojarnu koja je bila kilometrima daleko od njegovog poznata okruženja da bude na usluzi onima koji ga najviše trebaju i tamo se bori za ljudske živote koji o njemu ovise, Octavio je bio onaj stari u kojeg se i Carolina prije mnogo godina zaljubila, bio je topao, nježan i smiren...

No sada kada se Paolo ponovo pojavio u kući, Carolina je primjetila ponovo potpuno drugačijeg Octavija nego onoga što je jučer legla s njim u isti krevet, taj Octavio ju je poljubio za laku noć i nježno milovao po lijevoj ruci dok je nije sasvim utonula u duboki san...

No ovaj Octavio je imao krvave oči od strašnog bijesa zbog same prisutnosti Paola u kući, Carolina je imala osjećaj kao da mu dušu i tijelo zaposjela neka velika zvijer protiv koje se on ne može i ne želi boriti, nego ju samo pusti sa lanca i ona od njega radi što god hoće...

Sada je spustila pogled na čaj od kamilice i pored njega napola pojedeno pecivo, no nije mogla jesti jer je znala moguće poslijedice kapi koje je sama tražila da joj Lupita donese iz sela u kojem je išla primalji Pepiti na pregled zbog trudnoće...

Polako je uzela žlicu koja se nalazila ispod tanjurića i lagano uronila u čaj od kamilice i Carolina ju je promatrala kako žlica čarobno tone u čaj i pravi mu duboku rupu u kojoj bi ona željela staviti sve životne probleme u tu čarobnu rupu i zakopati ih zauvijek, ali je znala da je to nemoguće...

Vrela para koja se dizala još uvijek iz čaja, Carolinu je podsjećala na paru iz vulkana jer će ju taj vulkan kad se napokon ohladi, zbog kapi koje je Lupita stavila u njega, u njoj izazvati erupciju za koju nije znala hoće li se iz nje izvući živa ili će se probuditi na nebu uz svog mlađeg brata Alfreda ...

Jednom kada popije čaj, onesvijesti će se, a njeni otkucaji srca će se svesti na minimun, a njen dah će biti najkraći mogući i za sve oko sebe će biti mrtva, no ona će biti živa samo nekoliko minuta, a nakon toga može stvarno i umrijeti, ali čvrsto je vjerovala u Paola i da će je on spasiti sigurne smrti...

Uzela je žlicu u ruku i njom počela miješati čaj, nesvjesno praveći u njemu vir koji je postajao sve dublji i dublji i vukao prema dnu, no pritom ju je hipnotizirao, tako da je na trenutak zatvorila oči i prisjetila se trenutka kada je rekla Amaliji za svoj tajni plan...

Osam dana prije:

Nakon što se popodne uz pomoć Helene presvukla iz tamno plave u svjetlo plavu krinolinu jer danas više nije namjeravala nigdje izlaziti, pa se mogla presvući u drugu vedriju boju krinoline...

Nakon toga, Carolina je otišla u Amalijinu sobu, Amalia taj dan nije imala volje izlaziti iz svoje sobe, nego se samo okružila sa svojim najdražim prijateljicama knjigama i u svilenom kućnom ogrtaču crvene boje ležala je u krevetu kao da je bolesna i čitala ih je...

Kada je Carolina tiho ušla u njene odaje, pogledala ju je u oči i vidjela je u njenim očima ogromnu tugu, no zašto, nije znala, niti je to mogla pretpostaviti...

Amalia se toga dana osjećala bezvoljno i beskorisno i nije nikoga htjela vidjeti, bio joj je u mislima Paolo, nije znala što je s njim kao što nije znala što je sa Anibalom, no čvrsto je vjerovala da se Anibal zna čuvati, no brinula se za Paola, željela je da ju on čvrsto zagrli i kaže da će sve biti u redu, ali kako su odmicali dani, a on se nije pojavljivao, gubila je nadu da je živ...

A Carolina ju je vidjela sa knjigom „Jane Eyre" u rukama i znala je za njenu izričitu želju da je se danas ne ometa, no morala joj je reći što planira...

Carolina ju je upitala(ozbiljnim glasom): Kćeri, imaš li malo vremena da porazgovaramo?...

Amaliju je ton majčina glasa malo uplašio, te je brzo zaklopila i odložila knjigu pored sebe i rekla joj: Majko, je li Vam dobro, da odem po oca?... Carolina: Ne zovi ga, dobro sam, ali ti, kćeri, nešto moraš znati... Amalia ju je uplašeno gledala, te joj je brzo rekla: Majko, što se događa?, da nije... Carolina ju je odmah prekinula jer je znala što želi reći, ali ona to nije željela, ni htjela čuti za takav epilog za Paola i rekla: Nije, a to ni u snu ne govori jer ćemo svi preživjeti ovaj rat i još dugo biti zajedno...

Amalia: Majko, što je onda posrijedi?... Carolina je uzdahnula i rekla: Pa kada dođe Paolo kući, imam plan da se otac i on prestanu svađati... Tu je napravila stanku jer je ponovo, ali ovaj put teže uzdahnula, a Amalia ju je gledala i rekla: Dobro, slušam Vas dalje...

Carolina je napokon nastavila: Popit ću otrov, ali biljni koji sam naručila od Lupite da mi donese iz sela... Amalia je zaprešteno gledala u nju i onda joj rekla: Ali majko, pit ćete otrov?, i što mislite postići s tim?... Carolina: Amalia, želim zaštititi sina dokle god mogu, ovdje mu je dom, a ne negdje tamo daleko od nas, hoću ga gledati dok mi srce kuca u grudima... Amalia: Ali majko, Vi možete umrijeti od toga otrova i što onda?... Carolina: Amalia, ja čvrsto vjerujem u Paola da će me spasiti od sigurne smrti... Amalia: Majko, ja ću popiti taj otrov kakav god da jest, mlađa sam, pa ću i preživjeti, ali Vi u Vašim godinama ne bih trebali uzimati nikakav otrov, a sigurno me neće brat ostaviti da umrem, pa Paolo me voli...

Amalia je tada pomislila da, iako joj Paolo ne pomogne, i ona umre, bit će ono što je oduvijek željela, a to je ptica u letu koja leti, a nitko joj ne drži uzicu nad vratom i ne povlači je natrag...

Carolina: Amalia, ne, to moram biti ja koja će popiti taj otrov, makar pod cijenu vlastitog života... Amalia: Ali zašto?... Carolina: Amalia, tvoj otac me voli i neće dati da mi se išta dogodi, on bi za mene učinio sve... Amalia: Pa mislite da će moliti Paola za pomoć kada Vas obuzme otrov?... Carolina je uzdahnula i zatim rekla: Iskreno se nadam za tome, ne želim misliti da će biti drugačje...

Tada je Lupita pokucala na Amalijina vrata i tiho rekla: Grofice, ja sam, imam ono što ste tražili... Lupita je malu bočicu čvrsto držala u lijevoj ruci i osjećala je kao da je neki lopov koji krade vrećice sa zlatnicima... Carolina: Lupita, slobodno uđi...

A dok je Lupita ulazila u sobu, Amalia je bezuspješno pokušala odgovoriti majku od toga njenog plana, a Lupita je skroz ušla u sobu, zaključala je za sobom i naklonila se glavom Carolini i Amaliji, te je Carolina tada rekla: Nadam se da je sve u redu sa djetetom, mojim unukom?... Lupita: Grofice, ne brinite se, sve je u redu sa djetetom...

Carolina je pružila desnu ruku prema Lupitu i rekla: Stavi mi u ruku to što ti je Pepita dala...

Lupita je stavila malu staklenu bočicu koju je čvrsto držala stisnutu u lijevoj ruci, te je teško uzdahnula i rekla: Dala mi je nešto drugo, ali mi je rekla da je učinkovitost ista...

Carolina je pogledala bočicu na kojoj je pisalo „Jesenski mrazovac", te je sada Lupitu ozbiljno pogledala i pitala ju: Lupita, mogu li od ovoga umrijeti?...

Lupita je pognula glavu i tiho i tužno odgovorila: Grofice, da, možete umrijeti... Carolina: Dobro, to sam i očekivala, no Lupita, ako te pitaju zašto sam pala u nesvijest, ništa ne znaš, jasno?, i da kada mi budeš ovo stavljala u čaj, budi pažljiva... Lupita: Naravno da hoću, bit ću jako pažljiva, a za šutnju se ne brinite, ništa im neću reći...

Amalia je samo šokirano gledala u njih dvije i rekla: Jeste li Vi ozbiljne?, ja u ovome ne sudjelujem... Carolina: Ozbiljne smo, a ti draga moja ne moraš sudjelovati, samo mi obećati da ćeš šutjeti?... Amalia: Ne obećajem ja ništa, ovo je nadasve opasno za tebe, majko...

Sada se Lupita ubacila sa malom laži i rekla: Gospo, otrov u malim količima može biti čak i koristan, pa se ne brinite za svoju majku... Amalia ju je gledala ispod očiju, ali na kraju je popustila i rekla da će i ona šutjeti...

Sada je Carolina polagano otvorila oči, te je pogled sa svog čaja koji je i dalje miješala i njegov vir pretvarala u uragan, a kada je shvatila da čuje samo tišinu, no zrak je oko njih još uvijek bio toliko napet i Octavio je imao svoj ponovo mrzovoljni izraz lica...

Svoje oči je preselila na Paolove tužne oči koje su sada bile čvrsto zatvorene, zamišljala je što li misli..

No Carolina nije mogla ni zamisliti kakve se žestoke borbe vode u njegovom umu, u svakom dijelu njegovog tijela...

Paolo je bio ponovo u svom svijetu i tonuo je u rijeci krvi, krvi koju je vidio i dan i noć, ali rijeka krvi ga je okovala sa kuglom na nozi koja ga je vukla nad dno, a samo ga je na površini držala njegova izrazito zelena zraka sunca koja ima i ime, a to je bila Adelaida...

Sada se prisjetio dana kada je zauvijek napustio ovu kuću i otišao u vojarnu na konju bez ijedne stvari...

Prije 14 dana:

Cijelo vrijeme puta do vojarne je vrtio očeve riječi koje su ga boljele poput neočekivanog mača u leđa... U ušima su mu odzvanjele te riječi jače i od groma i munje zajedno, a gomila suza na njegovim obrazima su se nemilosrdno miješale sa kišom...

Smatrao je da se u ratu gdje oluje krvi i noževa ubijaju na stotine osoba dnevno, obitelj mora držati zajedno, no očito to njegov otac nije tako smatrao, nije ga ni smatrao više sinom kojeg je napravio, no to mu ne bi tako teško da nije rat i gdje se obitelj trebala držati zajedno jer se više nije znalo kada je onaj poslijednji trenutak za zagrliti najdraže...

Došao je pred vrata vojarne, polako sjahao s Olafa, privezao ga za stup, poljubio ga u mokru grivu i šapnuo na uho(kroz suze): Sve će biti uredu, Olafu, ti si moja sada jedina obitelj...

A onda kada se okrenuo prema ulazu, kroz gustu kišu vidio kroz gustu kišu dva izrazito zelena svjetionika koja su gledajući u mjesec koji se jedva vidio od silne kiše i oblaka, također plakala...

Paolo je prepoznao Adelaidu kojoj je sva odjeća i njena kosa bila mokra, te joj je prišao i rekao(kroz suze): Adela, što radiš tu?, prehladit ćeš se... Adelaida(kroz suze): Neka se prehladim i dobijem upalu pluća, nije mi više do života... Paolo(kroz suze): Adela, što se dogodilo dok mene nije bilo?... Adelaida je uzdahnula i rekla mu(kroz suze): Popodne sam samo na trenutak otišla na poljski toalet i Susy je... Adelaida nije mogla tu riječ izgovoriti, pa ju je Paolo pitao(kroz suze): Adela, Susy je što?... Adelaida(kroz suze): Susy je nestala, nestala je kao i njene bebe...

Ispustivši svoju liječničku torbu na mokro tlo na koje su još uvijek odskakale kapljice kiše, Paolo je zatim Adelaidu čvrsto zagrlio i rekao(kroz suze): Adela, možda je pobjegla sa djecom...

Iako Paolo nije znao koga zapravo tješi s tim sebe ili nju, no odbijao je i bojao se pomisliti na pravu istinu završetka toga mladog života...

Adelaida(kroz suze): A zašto ti plačeš?... Paolo(kroz suze): Izbacio me je otac iz kuće, ali nije bitno zbog čega... Adelaida(kroz suze): Što si sada?... Paolo(kroz suze): Sada sam samo Paolo... Adelaida se nasmijala, te ga je zagrlila i rekla(kroz suze): Samo Paolo, moram ti priznati nešto... Paolo(kroz suze): Adela, reci što?... Adelaida(kroz suze): Ne znam je li to zbog rata ili nečega drugog, ali cijeli dan razmišljam o tebi i znaj da ovo nikada ne bi rekla da nisam sigurna u svoje osjećaje prema tebi... Adelaida je obrisala svoje suze i rekla: Ljubav mi se nikad brže nije dogodila nego sada s tobom, kada pogledam tvoje tamnosmeđe oči, znam da te volim... Paolo je također obrisao suze i rekao: Adela, ni ja ne znam što i kada se točno dogodilo, ali znaj da te volim i da bi za tebe život dao...

Oboma je srce kucalo kao ludo, no Adelaida je sada rekla: Bi li bilo u redu da sada počnemo našu ljubav dok se cijela latinska amerika bori za opstanak i slobodu svojih država?... Paolo: Kada ćemo, ako nećemo sada?, živimo na rubu života i smrti, a svakome treba malo radosti u ovome tmurnom razdoblju za koje nitko nije siguran koliko će potrajati, pa budimo mi ti koji će ljubav nazvati svojim luksuzom u ova predstojeća bolna vremena... Adelaida: Samo Paolo... Paolo: Reci, ljubavi moja... Adelaida: Poljubi me.... Paolo je pažljivo maknuo njenu mokru kosu sa usana i strastveno je poljubi...

Adelaida se predala poljubcu, pa mu je uzvratila istom mjerom, iako nije znala je li ovo sudbina, ludost ili nešto treće, no što god da jest, učinilo ju je sretnim...

Kiša uz poneku grmljavinu i munju blagoslivala je njihov poljubac koji je trajao i trajao...

Sada je Paolo lagano otvarao oči u kojima je Carolina sada vidjela i sreću, a ne samo tugu...