Kada su Paolo i Amalia okrenuli glave prema vratima, ugledali su svoju majku Carolinu kako stoji naslonjena na dovratak u tamnozelenoj krinolini i promatra ih sa sijetom u očima kao da gleda stare crno bijele slike u albumima dok su Amalia i Paolo bili u snažnom i toplom zagrljaju...

Stražari Hugo i Salvio su ponovo ukrstili svoja koplja, no ovaj put su to učinili za groficu Carolinu koja nije znala što zapravo znači sloboda jer je ona oduvijek živjela sa ograničenjima tj. bila je pod velikim povećalom javnosti samim tim što je rođena sa titulom markizice od Venezuele...

Dok je gledala Amaliju i Paolo u čvrstom i sigurnom zagrljaju, Carolina se sjetila svog odrastanja u Venezueli i pritom se sjetila svoje majke Cataline, oca Jonasa kojeg se gotovo nije sjećala i svoje mlađeg brata koji nije bio među živima, ma koliko to ona željela da jest...

Carolina je odrasla kao nova nada za Venezuelu, te se s tim njeno odrastanje pomno pratilo u javnosti, pogotovo kada je njen otac markiz Jonas pao u postelju i za nekoliko dana umro kada je ona imala svega tri godine, to je bio toliki udarac za cijelu obitelj, a njena majka markiza je toliko plakala za ocem jer je bila u visokoj trudnoći sa njezinim mlađim bratom Alfredom i znala je, dok mu je zatvarala oči svojom desnom rukom, da to dijete koje je nosila ispod svoga srca, nikada neće upoznati svoga oca dok je živo...

Alfredo i ona su bili primjeri kako se treba ponašati prema drugima, Carolina je jako voljela svoga mlađeg brata, no nije to pokazivala u javnosti, niti je to bilo primjereno pokazivati u javnosti...

No nakon 20 godina, kada je tragedija pokucala ponovo na njihova vrata sa tužnom pismom obavijesti da je Alfredo nestao u jednoj bitci u kojoj je htio dobrovoljno sudjelovati u Venezueli, majka markiza je jednostavno znala da je on zapravo mrtav jer je to jednostavno osjećalo majčino srce, ali Carolini nije ništa rekla, samo ju je drugo jutro našla kako se želi objesiti i skratiti si daljnje muke čekajući sina koji se neće nikada više vratiti, ali Carolina ju je nekako uspjela, kroz razgovor, spriječiti ju da počini to samoubojstvo...

Markiza Catalina je nastavila živjeti kao polumrtva, no više nije bila ona vesala žena koja je bila prije obavijesti o Alfredovom nestanku, nego se pretvorila u tihu, nevidljivu i nesretnu ženu koja je samo preživljala svaki dan koji joj je za nju postao agonija...

Kada se Carolina preselila u Panamu i oženila za Octavija, dobila je pismenu obavijest o smrti svoje majke markize Cataline koja je preminula od posljedica srčanog udara, osjetila je veliko olakšanje jer je znala da je sada na sretnijem mjestu, nadala se, sa njezinim ocem Jonasom i njezinim mlađim bratom Alfredo, ondje gdje je trebala biti već odavno, pomislila je...

A Carolina je ovdje u srcu Paname našla svoj novi dom uz Octavija, izgradila je svoje novo utočište, postala grofica od Paname i rodila je tri prijestoljonaslijednika i nikada se nije poželjela vratiti u Venezuelu, te je tako i ondje grof zavladao poslije smrti voljene markize Cataline koja je vladala sve dok joj je njezino slomljeno i ranjeno srce koje je krvarilo godinama dok se napokon nije oslobodilo te prevelike boli i otišlo u vječnost, zajedno sa dušom za koju se cijela Venezuela nadala da se negdje među oblacima spojila sa voljenim markizom Jonasom i sinom Alfredom čija smrt nikad nije dokazana...

Gledajući sada Paola, suze su joj zablistala u očima jer je počela shvaćati da će i ona sama htjeti poći putem svoje majke tada koja nije mogla podnijeti tu preveliku bol za njezinim bratom, iako je to značilo da će nju u tom trenutku pretvoriti u siroče, ali ako njoj Paolovo beživotno tijelo dovezu u limenom lijesu, znala je da ona još jednom tu bol gubitka dijeteta neće preživjeti...

Smatrala je da je Bog vidio njenu patnju i suze za Amalijom, pa ju je nekim čudom vratio među žive i zahvalna mu je zbog toga, no ako joj rat nekako oduzme sina Paola kao što joj je vojska oduzela mlađeg brata Alfreda, i dovezu ga u limenom lijesu, znala je da joj Bog neće vratiti Paola kao što je to učinio sa Amalijom jer će se tada suočiti morati sa njegovom hladnom poslijednjem počivalištu...

Carolina se samo mogla nadati da se tamo Paolo stvarno dobro čuva i da neće donositi nepromišljene odluke za svoje i njihovo dobro i da ju neće ponovo dovesti do toga jer je i sam vidio njenu bol za Amalijom...

Carolinina sloboda je zapravo jedino značila i bila je izaći i udahnuti čisti zrak ispred kuće u kojoj je živjela sa svojim mužem grofom kojeg je voljela više od života, no ipak se u vezi djece u nekim stvarima suprostavljala se grofu jer je imala na to pravo jer ih je ona rodila...

No osjećala je da Amalia i Paolo sanjaju o onoj pravoj slobodi koju ona ni ne zna što je, znala je, nikada neće imati jer su oni ipak grofovska obitelj i moraju biti primjer ostalima...

Još naslonjena na dovratak, Carolina se još jednom duboko zagledala u Paolov čvrsti i zaštitnički zagrljaj u kojem je bila Amalia, bila je sigurna da će je on i Martin štiti kada nje i Octavija više jednom ne budu na ovom svijetu jer je oni vole više od svog života, no uvjerena je bila da ju i Lucia, na neki svoj način, voli, makar joj to možda nije znala pokazati...

Carolina nije skidala pogled sa Amalije i Paola, ali jako je elegantno pregovarala sa stražarima da ju puste do sina Paola koji je bio nekoliko metara od nje...

Stražar Hugo(odlučno): Grofice, ali on je uljez... Carolina je još odlučnijim glasom govorila: On nije uljez, on je moj sin, a ona je moja kćer pored njega i zahtjevam da me odmah pustite k njima... Stražar Salvio: Ali gospodin grof nam je izrazito rekao da nikoga ne puštamo osim osoba koja nam je dao na potpisu, možemo imati problema s njim, a to nikako ne želimo...

Carolina: Smirite se, nećete imati probleme jer ono što najmanje želim uvlačiti Vas u naše probleme, gospodina grofa prepustite meni i sada Vas molim dopustite mi da odem do sina...

Carolina je sada to govorila kao grofica, ali i kao majka koja se borila svom snagom da ne zvuči kao očajnica koja je samo htjela ići zagrliti sina, no duboko u sebi je bila samo osoba od krvi i mesa koja se brinula za svoju djecu kao i svaka majka na svijetu...

U tom trenutku je vidjela kako joj stražari Hugo i Salvio oslobađaju put, tako da odmiču svoja koplja u stranu, no stražar Hugo je sada rekao: Grofice, možete ići k sinu, ali jedan od nas dvojice Vas mora pratiti... Carolina: Dobro znam zapovijedi svoga supruga i poštivat ću ih, neka me prati koji god hoće od Vas dvojice, samo želim do sina i to što prije...

Carolina je napravila korak naprijed i udahnula zrak koji je mirisao po barutu, no željela je potrčati k Paolu u zagrljaj, ali nije mogla jer to maniri jedne grofice nisu dopuštali...

Stražar Salvio je spustio svoje koplje na tlo i pošao za njom, išao je iza njenih leđa, bio je kao njena sjena koja ju štiti od neznanog čovjeka koji joj je bio njezin sin...

Carolina je hodala polako i elegantno, osjećajući za vratom neugodan dah svoga pratitelja i zaštitara...

Paolo se sada odvojio od Amalije i Amalia je otišla do jedva prepoznatljivog Olafa uz kojeg je cijelo vrijeme bio Martin i mazio ga po tijelu pokretom mekšim i od samog pamuka jer su Olafove kosti bile vidljive na njegovom premršavom tijelu, a njegova svjetlosmeđa boja se pretvorila u onu jako blijedu...

Amalia je sada došla do njih dvojice, te je nježno desnu ruku u žutoj rukavici stavila na Olafovu grivu i počela ga maziti najnježnije što je znala i mogla, a lijevu ruku je nesvijesno ispreplela prste sa Martinovom desnicom, a Martin joj je tada šapnuo: Dušo, predivna si u toj žutoj krinolini... Amalia: Ljubavi, hvala ti na komplimentu, i ti si prekrasan u tom bijelom izdanju...

Martinovo bijelo izdanje ju je podsjećalo na njihovo propalo vjenčanje, ali i na Anibala koji je češto nosio ovakva bijela izdanja, te se ponovo upitala čuva li je još ili je otišao iz njenog života kao da ga nikada nije ni bilo u njenom životu, no odgovor nije znala...

Kako je Carolina prilazila Paolu, on joj se nasmiješio i ispružio ruku prema njoj jer je htio da ju topla njegova ruka dočeka...

Kada su im ruke dotakle, Carolini se lice ozarilo u predivni osmijeh, čak iako ovo i sanja, ovo je prekrasan i za nju toliko stvaran san da se ne želi više nikad iz njega probudi...

Dok ga je držala za ruku, Carolina je imala blistave zvijezde u svojim tamnosmeđim očima jer je upravo gledala sina koji je stajao ispred nje i držao je za ruku, upitala ga je: Sine, sanjam li ovo?...

Dok mu je polako stisak popuštao, Paolo joj je nježno odgovorio: Majko, ne sanjate, stvarno sam tu, no došao sam samo na nekoliko trenutaka i odmah idem natrag u vojarnu gdje me stvarno i trebaju...

Sada su se Carolina i Paolo snažno zagrlili, a Paolo ju je, kao i Amaliju, nježno poljubio u njezinu smeđu kosu koja mu je mirisala na ljiljan...

Paolo je bilo neizmjerno sretan što može barem na trenutak pomirisati nešto tako lijepo poput mirisa ljiljana zato što se u zadnja dva tjedna gotovo gušio u mirisu krvi u kojoj se i gotovo kupao, miris baruta i nesnošljivi miris dima koji je dolazio iz topova...

Paolo: Majko, lijepo mirišete... Carolina ga je odmakla od sebe i rekla: I ti, sine, unatoč svemu lijepo mirišeš... Paolo: Trudim se voditi što više mogu računa o sebi koliko mi to dopušta moj posao... Carolina: Sine, spašavaš li puno života tamo u ratu?...

Premda ih je više gasio i toga je pomalo ubijalo, nego spašavao, Paolo nije imao srca, ni snage majci reći istinu o tome, a to je bila ona gorka istina koja je glasila da ih je više njih poslao na onaj svijet, negoli ih spasio, te je, sa dubokim i teškim uzdahom, samo uspio rekao: Da...

No sada je i Carolina, kao i maloprije Amalia, vidjela u Paolovim očima ogromnu tugu koja se razlila njegovim zjenicama poput dubokog i plavog oceana koji svoju tugu izražavalo burama koja je dizala valove tako da brodovima gotovo nije bilo spasa...

Carolina je potom stavila desnu ruku na njegovu bradu koja ju je i kroz tamnozelene rukavice, toliko bola kao da je bila načinjena od samih oštrih igala za šivanje, no nije obraćala pažnju na to, te je nježno rekla: Sine, u očima ti vidim ogromnu tugu, zašto si tužan?...

Paolove oči su se napunile suzama jer je vidio gotovo samo smrt tamo gdje je boravio i radio, bilo mu je teže nego što je itko mogao to i zamisliti, no ipak nije pustio ni suzu jer je bio sretan što je sa svojim ženama, pa makar na nekoliko trenutaka, te je rekao: Majko, nisam tužan, sretan sam što sam s vama, pa barem ću ove trenutke podnijeti s sobom u svom srcu u vojarnu...

Carolina mu nije povjerovala, no sada je to ostavila po strani i zatim ga je pitala: Ali zar nećeš doručkovati s nama?... Paolo je odmahivao glavom i rekao joj: Majko, neću doručkovati s vama jer za oca nisam više član ove obitelji...

Amalia: Majko, da ja i Martin odvedemo Olafa u konjušnicu i damo mu hrane?... Carolina ga je pogledala i rekla: Kćeri, da, vidim da je jako mršav, nahranite ga dobro, a ja ću nahraniti ovog tvoga tvrdoglavog brata Paola u blagovaonici, a i vas dvoje nestrpljivo čekamo na doručku...

Prije nego što su Amalia i Martin krenuli prema konjušnici, Paolo je Amaliju pitao: Seko, kako je Anabella?... Amalia je teško i duboko uzdahnula, a pritom je gledala u tlo, te mu je tužno odgovorila: Počeo joj je rasti trbuh, prije nekoliko dana ju je posjetio veterinar Castillo i rekao nam je da ju više ne jašem do njenog poroda koji bi trebao biti između travnja i lipnja tj. najkasnije u lipnju...

Carolina ju je pogledala i nasmiješila joj se, te je rekla: Ajde Amalia, ne budi tužna, jašeš katkad na Martinovim konjima... Amalia(tužnim glasom): Znam, ali to nije isto... Carolina: Ali Amalia zamisli, slijedeće godine bit će nam puna kuća djece i mladučadi, a ako Bog da, i Amalia će se udati slijedeće godine za Martina i dati nam još jedan razlog da ovaj rat prebrodimo u što boljem raspoloženju, nije li tako, Amalija?...

Martin se također nasmiješio, te je rekao: Grofice, bit će mi čast postati Vam pravi zet i biti otac vašeg unuka ili unuke... Carolina: I meni će biti još veća čast, Martine, a tebi Amalia?...

Amalia je ostala zamišljala na majčinim riječima o njenoj trudnoći, pa je polusvijesna onoga što govori, rekla: Da, da, tako je... Martin: Nego grofice, idemo mi nahraniti Olafa, pa dođemo u blagovaonicu... Amalia: Ajde djeco...

Amalia i Martin su polako krenuli prema konjušnici i odmah ih je Olaf krenuo pratiti u stopu...Martin: Znaš jedva čekam da malo budemo sami usred ničega... Amalia je još uvijek bila odsutna mislima jer nije znala što zapravo prema kome osjeća, a imati dijete s nekim koga ne voliš bi bila muka, te mu je isto tako odsutno rekla: Da, i ja...

Carolina: Sine, je li ti tamo što jedeš? izgledaš mi mršavije nego...

Tu se naglo zaustavila jer se stražar Salvio nakašljao i Carolina je odjednom ponovo postala svjesna svog čuvara... No Paolo je shvatio što je htjela reći, nasmijao se, te joj je rekao: Hrane me, bez brige, no ti obroci nisu ništa posebno... Carolina: Daj jedi s nama, molim te, bar će meni i Amaliji biti drago što si tamo u blagovaonici s nama...

Paolo je počeo prosvijedovao, riječima: Majko, ali... Carolina ga je prekinula i rekla: Sine, ništa ali, i ti i Olaf morate jesti, zato ulazi bez prosvijedovanja... Paolu se oglasio zvuk gladnog želudca jer nije jeo od večere i nije ništa mogao protiv toga zvuka koji ga je izdao, no ipak je majci rekao: Majko, ali pogledajte me, nisam sređen za grofa...

Carolina ga je sada pogledala u oči i stavila je desnu ruku na srce, te mu rekla: Dok ovo srce kuca u tvojim grudima, moj si sin, ali to ćeš biti i kada te Bog pozove k sebi i nebitno mi je kako izgledaš, ako to tvom ocu smeta, briga me jer si ti dio moje duše... Paolo ju je još jednom poljubio u mirisnu kosu, te je rekao: Ok, ući ću samo na minutu, i to samo ako je Lupita unutra?... Carolina se nasmiješila i rekla: Pa zar sumnjaš?...

Iza Carolinih leđa, stražar Salvio se sada ponovo glasno nakašljao i rekao: Grofice, grof će se ljutiti ako njega pustimo unutra, izričito je zahtjevao da pazimo tko ulazi u kuću?...

U tom trenutku se u Carolini probudila tigrica koja je kao da je spavala zimski san, okrenula se prema stražaru i glasno mu rekla: Valjda i ja imam neka prava kao njegova žena, a ne samo gospodin grof, a uostalom ovo je i njegov sin... Stražar Salvio se brzo naklonio i zvučeći da se ispričava, rekao: Naravno, naravno, naravno gospođo grofice, imate pravo, malo smo zaštitnički nastrojeni zbog grofove zapovijedi prema vama... Carolina: Sve je u redu, onda možemo ući?... Stražar Salvio: Naravno...

Lijepim i gracioznim koracima je Carolina pošla prema ulaznim vratima, a Paolo ju je pratio, ne rekavši ni riječ, no srce mu je udaralo sto na sat, no zašto, nije znao, je li zbog straha od oca ili od sreće što će vidjeti Lupitu ili možda zbog oboje...

Kada su ušli u predsoblje, Carolina je uhvatila Paola za ruku, no Paolo joj je rekao: Možda ovo i nije najpametnija ideja, možda bi trebao otići... Carolina: Sine, ne ideš nikamo dok te ne hranim, sjest ćeš i jest ćeš s nama, pa onda ako želiš ići idi...

Carolina je otvorila vrata blagovaonice i rekla: Pogledajte tko nam je došao?... Carolina je Paola uvela u blagovaonicu gdje ga je pustila i namignula Lupiti koja je stajala preko puta blagovaonice, a Lupita je odmah shvatila njezin znak...

Octavio je odmah bijesno pogledao Paola i još bijesnije rekao: Razvratnik se odlučio vratiti i to u odličnom stanju, kako se to dolazi na obiteljski doručak?, izgledaš kao prosjak koji prosi za koji pessos na ulici...

Paolo je odlučio ignorirati Octavijev bijes prema njemu,

a Lucia i Pedro su se zaprepastili Paolovim izgledom... Lucia je prestala jesti, samo da bih rekla: Majko, ovo je Paolo?...

Kada je Carolina sjela na svoje mjesto, vidjela je da je Octavio crven kao krv od bijesa, a blagovaonica je u trenutku postala sva napeta, a ta napetost je dolazila pogotovo između Octavija i Paola, no samo je Octavio nastavio jesti svoj obrok... Carolina: Što je sada, zar više ne prepoznaješ ni vlastitog brata?...

Lucia ga je šokirano pogledala i sa užasavanjem rekla: Isuse, Paolo, što si učinio od sebe???!!!... Paolo je pogledao Luciju i lagano joj se naklonio, te je rekao: Dobar dan, kneginjo... Octavio je pokazao lijevom rukom na Paola i rekao: Kćeri, ovo ti je prikaz njegovog dobrog života izvan kuće... Paolo je jako teško ignorirao njegovo omaložavanje jer mu to nije sada trebalo, te je samo, uz dubok naklon, rekao: Grofe, dobro sam, kako ste Vi?... Octavio je bijesnim pogledom i bijesnijim glasom rekao: Dok tebe nisam vidio, razvratniku jedan, bio sam odlično...

Paolo je pošao sjesti na svoje mjesto, ali Octavio mu je rekao(bijesno): Mislio sam da sam bio jasan poslijednji put kada smo se vidjeli, ali vidim da nisam bio dovoljno jasan, pa ću ponoviti, nisi mi više sin i ne znam kako su te uopće stražari pustili, ali poslije ću se obračunati s njima koji su očito nesposobnjakovići prve klase, a s obzirom na to da nisi moj sin, ne sjediš više na ovom mjestu, nego izaberi drugo mjestu i to dalje od mene...

Dok je išao sjesti na stolicu, samo jedan pogled na Lupitu koja mu se nasmiješila i na njen prekrasni trudnički trbuh, situacija mu je bila u trenutku popravila...

Paolo je sjeo dvije stolice dalje i tako je gledao ravno u stolicu svoje voljene sestre Amalije, a onda je čuo da ga Lucija pita: Nisi li mogao doći u još gorem stanju, možda mrtav?... Paolo se slatko nasmijao i rekao joj: Kneginjo, a to biste vi svi htjeli, osim Vas majko, da vidite mene mrtvog, e to, žao mi je, nećete dočekati...

Pedro je htio promijeniti temu, pa ga je pitao: Paolo, reci ti nama kako je tamo gdje radiš?... Paolo je uzeo sendvič sa stola i počeo ga je jesti, te mu je rekao: Kneže, nosim loše vijesti sa jedne lokacije koju su ovaj tjedan čistili od krvavog krvoprolića... Lucia: Govori tko je nastradao na toj misterioznoj lokaciji?, znamo li nekoga?... Paolo je pogledao Octavija i rekao: Da, mislim da ga najvjerovatnije zna gospodin grof jer nam je susjed, a zove se Valentín Montoro...

Čim je Paolo rekao to ime i prezime, Pedro se počeo gušiti hranom koju je upravo jeo jer je znao da je to Emmin gospodar tj. ona mu je to rekla kada su se tek upoznali...

Lucia ga je odmah pogledala ispod očiju i rekla(ispod glasa): Što se ti, budaletino jedna, stalno daviš hranom?... Pedro je popio mrvicu vina i zalogaj je prošao i na kraju sišao gdje mu je i mjesto, no pogled na Luciju govorio mu je da će, zbog ove reakcije, ponovo dobiti šamar od nje...

Octavio je namjerno izbjegavao Paolov pogled, te je samo gledao ispred sebe, te se ponašao prema Paolo kao da razgovara sa nekim državnikom, te mu je rekao: Znao sam ga površno, a koliko je bilo mrtvih?... Paolo: Bilo je stonjak mrtvih, ali on je poginuo čim je došao tamo prije dva tjedna jer je propucan pištoljem ravno u srce... Pedro: A je li imao nekoga tko će naslijediti to imanje?...

Pedro je osjećao Lucijin neugodni dah na svom obraz, bila je više nego bijesna, a sada je Paolo rekao: Kneže, nije imao apsulutno nikoga, ne zna se je li otpustio sluškinje ili nije, znate li vi nešto više o njemu?...

Lucia ga je pitala(ispod glasa): Da nisi ti s njim spavao, da nisi ti homoseksualac?... Pedro: Paolo, ne, ne znam ga, samo sam znatiželjan...

Lucia ga je prostrijelila još jednim pogledom, te je rekla(ispod glasa): Znaš kako se kaže; znatiželja je ubila mačku...

Pedro je znao da mu ponovo prijeti možda ovaj put stvarno i smrću, te joj je najnježnije rekao: Ljubavi, smiri se radi djeteta, molim te... Lucia je sada šutjela, no gledala ga je jako stisnute oči...

Octavio je ponovo počeo omaložavati Paola sa riječima: A ti si došao baš kao zadnji siromah, što se tako dobro živi tamo gdje već spavaš?... Paolo: Nije me važno kako izgledam, bitno je kako kvalitetno radim svoj posao i tamo me od razliku od Vas, grofe, cijene i poštuju... Octavio(glasno): Pa nisam znao da se posao razvratnika u ratu tako cijeni i poštuje...

Amalia i Martin su ušli u blagovaonicu i odmah su osjetili silnu napetost koja nije mogla ni nožem odrezati, ali nisu ništa htjeli komentirati u vezi toga, a Amalia je samo rekla: Mi ćemo samo nešto nabrzinu pojesti, a mi samo čekamo kočiju i idemo...

Martin je izvukao Amalijinu stolicu i ona je graciozno sjela na nju, a on je lagano gurnuo, te je Amalia rekla: Ljubavi, hvala ti... Martin je sjeo odmah pored nje, te je rekao: Paolo, nahranili smo ti Olafa... Paolo: Hvala vam oboma... Amalia: Nema na čemu, dragi brate...

Renata ih je Martina i Amaliju odmah poslužila jednim laganim pecivom, dok je Lupita stavljala tajanstvene kapi u Carolinin čaj koji joj je trebala sada poslužiti...

Octavio: Znači Martinu, još jednom mi obećaj da ćeš paziti na moju ljubimicu jer vam u suprotnom neću pustiti same... Martin: Grofu, imate moju časnu riječ da ću ju vratiti jednom komadu... Amalia: Oče, rekli ste tj. obećali ste da nas puštate same, pa ništa mi se neće dogoditi uz ovoga moga čuvara... Octavio: Ok, vjerujem Vam da ćete biti oprezni i savjesni, puštam Vas, kao što sam i obećao, same... Amalia nije mogla skriti ogromni smiješak koji je govorio da mu je zahvalna što će ih pustiti same...

Lupita je sada prišla grofici Carolini sa njezinim čajem u ruci, te je rekla: Grofice, evo Vašeg čaja... Carolina je preuzela čaj iz Lupitine ruke i uzela jedno pecivo uz to, te joj je rekla: Hvala ti, možeš se vratiti na mjesto...

Amalia je krajičkom oka pogledala i majku Carolinu i Lupitu, a one su joj samo klimnule sa smiješkom na licu...