Čuvši još jedan konjski rzaj, shvatila je da je konj, kao, nadala se, i jahač, zovu dolje, no Amalijine crne duge trepavice su se odmah ponovo spustile jer je još trenutak ili dva htjela vjerovati da je to možda Anibal sa svojim Zeusom koji je došao po nju spasiti ju i odvesti daleko od ovog pakla u kojem živi okovana nevidljivim teškim i neslomljivim lancima...

Otkada je Paolo otišao prije dva tjedna, Amalia je osjećala ogromnu prazninu u svojoj duši kao da joj nedostaje dio nje, a odbijala je slušati radio da ne čuje bratovo ime jer bi to, mislila je, ubilo, no za neke je bila sreća da ga nisu čuli, a za neke nesreća...

No Martin je bio uvijek tu za nju i bila mu je jako zahvalna na toj svoj pažnji koju je samo njoj poklanjao i ljubavi s kojoj ju je obasipao svaki dan, vrijeme bi najviše provodili u radnoj sobi gdje su čitali jednog drugom, a Amalia nije voljela previše izlaziti van jer bi ju, po naređenju oca Octavija, pratili svaki njen korak, a to joj nije bilo ugodno...

No nije samo ona bila pod prismotrom i uvijek budnim okom dvojice mrzovoljnih stražara sa svom potrebnom opremom za obranu obitelji Martinez u bilo kojem trenutku, bili su to svi, no samo se njoj, kao i Paolu koji se tome odlučno usprotivio, to nije sviđalo jer je to bio nedostatak slobode...

Danas će prvi put otići, bar se tomu nadala, biti nasamo s Martinom u svakom smislu te riječi u prašumi Louisa gdje će provesti nekoliko dana u miru i u tišini same prirode, a Amalia je odlučila da će na tom putovanju razgovarati i o njihovom skorom vjenčanju za koje je odlučila da će biti ubrzo jer ovako ona ne može i ne želi živjeti, a udat će se za čovjeka kojeg je voljela i smatrala da joj je on ljubav njezina života, a ljubav će ponovo doći, vjerovala je...

Martin će joj dati, vjerovala je, toliko željenu slobodu i neće ju zarobiti u visoki toranj poput Matovilke jer se sada više nego ikad osjećala poput nje... Razmišljala je da će joj Martin dati potrebnu zaštitu koju ona treba imati kao vojvotkinja od Paname, no nadala se da joj neće previše skratiti krila jer bih tako voljela letjeti i polako će ispočetka izgraditi novi svijet sa njim jer bajke postoje tek i samo u knjigama...

Stvarni svijet je bio ipak suroviji nego što je to oduvijek mislila, slomila se kada joj je otac Octavio rekao da je čuo na radiju da je Madelinin suprug Edmundo, knez i budući grof od Čilea, poginuo u jednoj od žestokih borbi na području Čilea...

Amalia je žarko željela otići vidjeti Madeline i zagrliti ju jer je, pretpostavljala je, shrvana gubitkom supruga na takav način, no otac Octavio joj je rekao da je preopasno da bilo kamo ići, a kamoli u drugu državu, a da ona ima uz sebe svoje sestre i majku Yolandu i oca Romualda koji će ju utješiti u ovim bolnim trenutcima za nju, a da će ju ona moći posjetiti tek u nekim boljim vremenima...

Sada je treći put čula konjski rzaj i napokon je odlučila otvoriti svoje oči i pogledati jahača u oči, ma tko to bio...

Otvorila je sada brzo svoje sjajne oči i pogledala jahača kojeg je odmah i prepoznala, iako mu je bilo lice bilo prilično ozbiljno i ispijeno miješavinom boli i sreće u svojim tamnosmeđim očima, obrastao sav u dugu crnu bradu, ali je gledao u nju smiješeći joj se očima...

To je bio Paolo sa vrlo mršavim svjetlosmeđim Olafom koji ga je jedva nosim na sebi, a Paolo je promatrao Amaliju kako stoji u svojoj sobi i gleda ga sa prozoru i zatvorenih očima, pomislio je, pokušava zamisliti da je on sada pored nje, mogao je samo zamisliti koliko joj samo nedostaje u kući, ali nije došao da ostane, nego da je samo vidi i da čuje kako je...

Amalia ga je sa širokim osmijehom na licu sa prozora svoje sobe gledala očima djeteta koje je upravo ugledalo skupocjenu i toliko željenu igračku...

Paolo ju je pogledao u onoj predivnoj žutoj krinolini koju je dobila pri izlasku iz samostana, gledao ju je kako nasmijana gleda u njega, izgledala mu je poput sunca koji je svojim osmijehom želio rastjerati ove crne oblake dima i zauvijek zaustaviti ovaj rat...

Amalia mu je brzo oblikovala riječ svojim usnama: Silazim... S tom riječju na usnama je nestala sa prozora..

Dok ju je čekao, sjahao je sa Olafa i došao do ulaznih vrata koja su čuvala straža koji su mu odmah ukrstili kopljima ulaz i tako mu jasno dali doznanja da ne smije ući...

Stražari su se zvali Salvio i Hugo Navarro i bili su očigledno jednojajčani blizanci jer dok ih je Paolo gledao, nije primjetio razliku između njih dvojice...

Imali su istu svježe ošišanu kratku plavu kosu, iste mrzovoljne sasvim grube crte lica, a za relativno mlade muškarce to je bilo vrlo neobično...

Dok su ga njihove zelenkaste oči iz kojih su sijevale munje na neznanca, Salvio i Hugo su se pogledali na trenutak jedno drugo sa zgraženjem nad pridošlicom koja nije sličila ni na što...

Stražar Salvio ga je sa gađanjem pogledao i sa vrlo ozbiljnim glasom upitao: Seljačino, tko si ti?...

Paolo je pred njima stajao u poderanoj, ali čistoj bijeloj majici i crnim hlačama, a na nogama je imao isto tako poderane opanke, a tu i još nekoliko komada odjeće je dobio od imigranata sklonjenih u vojarni jer on ništa nije imao sa sobom osim kožnih čizama, jahačkog odjela koju je bila na njemu i kute u liječničkoj torbi...

Stražar Salvio(ozbiljno): Ako si se došao ovdje ubiti grofa i groficu, bolje da nestaneš jer te mi nećemo pustiti unutra, a ako i na silu uđeš, ubit ćemo te jer smo mi tu za grofa i njihovu obitelj...

Stražari Salvio i Hugo su mu pokazali pištolje koje su držali skrivenima ispod uniforme tako da su malo sklonili svoje odore u stranu na kojoj su imali to vatreno oružje...

Paolo je gledao u ta dva pištolja koja su mu pokazali i tako mu otvoreno prijetili, te je rekao: Samo pucajte, ja nemam više što za izgubiti osim golog života, ali Vi imate, kao naprimjer ovaj posao, no ako sam stvarno u Vašim glavama uljez kojeg treba ubiti jer sam prijetnja za grofa, pucajte...

Paolo ih je očigledno otvoreno izazivao, no stražar Hugo ga je, gledajući ga ispod očiju, pitao: A zašto si ovdje, seljačino, ti i to staro kljuse?...

Paolo im je odlučio prešutjeti da je bio tj. da jest dio ove obitelji, ali da je upravo zbog njih odlučio napustiti svoju obitelj, ali nije se ni najmanje pokajao zbog te odluke jer sada može danonoćno biti ondje gdje ga stvarno cijene i poštuju, no odavde su mu nedostajale njegove tri najvažnije cure - Lupite, majka Caroline i njegove najdraže sestre Amalije i njezini posebnih zagrljaja...

No nije ništa mogao učiniti pod tom pitanju jer bih ih samo doveo u opasnost, a on to nikako nije želio, jer je bio pod stalnom opasnosti od smrti, ali on se nije bojao smrti jer je znao da je njegovo zvanje plemenito i da je u ratu još plemenitije i zato je išao i na najpogođenija područja čije su kuće i zgrade bile pogođene bombama i neke su prijetile čak i potpuni urušavanjem dok su ranjeni ili mrtvi nevini ljudi bili zarobljeni u poluruševinama svog doma, a on im je samo mogao potvrditi smrt mnogih i to mu je nanosilo mnogo boli...

Paolo je sada pomilovao Olafa po grivi što nije baš često mogao činiti ovih dana jer je imao jako puno posla u poljskoj bolnici...

Paolo: Ovo nije staro kljuse, ovo je moj pastuh Olaf, a ja sam tu zbog...

Nije uspio dovršiti rečenicu jer se Amalia pojavila na vratima i bila je ljepša, nego na prozoru, no stražar Hugo joj je još spustio koplje i rekao: Gospođice Martinez, ne možete izaći iz kuće dok je ova seljačina i njegovo staro kljuse u blizini jer bi Vas mogao ubiti ili ozlijediti...

Amalia: Ali Salvio, ovo nije nikakva seljačina i neće mi nauditi jer je to moj brat Paolo Martinez i zahtjevam da me pustite k njemu...

Amalia je namjerno rekla pogrešno ime braće, iako je dobro znala koji je koji, jer se tako jedino mogla s njima zabaviti...

Stražar Hugo: Gospođice Martinez, zar Vi još niste naučili naša imena?... Amalia: Ja ne trebam naučiti ništa što meni nije zanimljivo, a Vaša imena mi svakako to nisu...

Paolo se neprimjetno nasmijao jer je znao da je Amalia znala sva imena sviju i dobro je znao da se sada igra s njima...

Amalia(ozbiljnim glasom): Zahtjevam da me pustite k bratu... Stražar Salvio: Nećemo Vas pustiti nikamo jer ga mi nemamo na popisu dopuštenih ljudi koji mogu boraviti u kući ili na imanju, a taj popis ne sadrži nikakvog Paola Martinez, a grof tj. Vaš otac je posebno naglasio da Vas gospođice posebno pripazimo...

Paolo je vidio čistu bol u Amalijin očima što ne može i ne smije do njega, nego je bila očeva zatvorenica i zbog toga je, siguran je, jako patila jer je u njezinim očima prije pronalazio i sreću, a sada vidi samo bol, čistu bol...

Amalia ga je gledala očima punih suza, bio joj je tako blizu, a opet tako daleko, no ništa nije mogla, očeve zapovijedi stražarima nije mogla poništiti jer nije imala tu moć, pa čak ni Carolina nije mogla poništiti zapovijed svoga supruga koji je izričito naredio da ne puštaju nikoga osim trenutnih ukućana i Vojvode od San Pedra...

Vidjevši Amalijine oči iz kojih će svaki trenutak poteći svi slapovi ovog svijeta, ako je odmah ne puste k njemu, Paolo je, gotovo autoritativno, stao i zapovjedio: Naređujem Vam da je pustite k meni...

Stražari Salvio i Hugo su se počeli nesnosno smijeti, te je stražar Hugo rekao(kroz smijeh): Seljačino, nisi ti grof da mi možeš zapovjedati...

Suznim očima Amalia je gledala Paola i oblikovala rečenicu usnama: Paolo, nema svrhe, što god da kažeš, neće me pustiti k tebi...

No sada je vidjela Martina, njen spas, pomislila je, kako dolazi u odjeći za putovanje za prašumu Louisu...

Martin je odjenuo bijelu košulju i bijele hlače, a na glavi mu je bio sjajni bijeli šešir, a na nogama su mu zasjaje bijele cipele... Dolazio je sa druge strane livade, a Amalijino srce se uzbudilo jer je jedino on mogao nešto učiniti povodom mrzovoljne i antipatične straže osim njezinog oca i grofa Octavija...

Kada je Martin stupio na Octavijev posjed, straža ga je uredno pozdravila... Stražar Hugo(glasno): Vojvodo od San Pedra, pozdrav... A stražar Salvio je digao desnu ruku do slijepoočnice u znak pozdrava vojvodi.

Martin je pogledao Amaliju kako očiju punih suza gleda nepoznatog muškarca koji je njemu bio okrenut leđima, no kako je Martin vidio samo Paolovu razbarušenu crnu kosu i onako u poderanoj odjeći, nije ga mogao prepoznati sa leđa...

Martin(glasno): Vinko i Hinko, dopustite da me zaručnica propisno pozdravi... I Martin se zabavljao u Amalinoj igri sa imenima straža, ali njihovi ubojiti pogled koji su bili upućeni njemu bio je ravan metku u čelo...

Stražar Salvio(glasno): Vojvodo, uz dužno poštovanje, ne možemo pustiti zaručnicu k Vama zbog ovog ovdje uljeza koji se ne miče unatoč svim našim prijetnjama...

Paolo je samo šutio i gledao u Amalijine predivne oči koje su sada treptale kao dva bisera prema Martinu...

Sada se Paolo okrenuo prema Martinu i čim ga je vidio, unatoč dugoj crnoj bradi i skromnoj i poderanoj odjeći, Martin ga je odmah prepoznao i pitao ga je: Idemo malo dalje od Amalijinih očiju?...

Paolo je samo klimnuo, te su Martin i on otišli nekoliko koraka dalje od Amalijinog vidokruga,

Čvrsto su se zagrlili, te ga je Martin potom pitao: Pa prijatelju, zašto ti šutiš?... Paolo(ispod glasa): Nemam snage govoriti jer sam vidio previše smrti na jednom mjestu, a to mi dušu razara... Martin: Zar je toliko strašno?... Paolo(ispod glasa): I gore je nego što itko od vas misli... Martin: Prijatelju, tvoj se izgled možda promijenio, ali tvoje oči i srce nisu...

Paolo je znao da Martin misli na njegovu dugu bradu i poderanu odjeću, te mu je rekao: Nije me briga za moj izgled, ionako samo previše života mladih mladića gasim i to me polako ubija jer bih ih trebao spašavati, a ne ih poput dogorjele svijeće gasiti njihove nevine živote... Martin: Paolo, ali to je rat, doći će bolja vremena... Paolo se odmaknuo od njega i rekao: Ne znam hoću li ih ja dočekati, imam osjećaj da ovaj rat već traje tristo godina, a ne dva tjedna jer je previše boli oko mene... Martin: Promijenimo temu; zašto si došao ovamo?... Paolo(ispod glasa): Prijatelju, došao sam jer moram zagrliti Amaliju, osjetiti ju, jer...

Paolu su poslijednje riječi zapele u grlu, pa Martinu nije mogao reći da više neće dolaziti jer ne zna što ga čeka sutra, a drugi je razlog što se ne može više boriti protiv grofa i protiv straže da vidi svoje tri najvažnije žene...

Martin: Paolo, što se događa?... Paolo(ispod glasa): Tamo živim na rubu života i smrti, no Martine, ja se ne bojim smrti nego se bojim za njih, moje tri najvažnije dame, što će biti s njima kada mene ne bude?... Martin: Ne brini se za to, ja ću ih braniti životom... Paolo: Prijatelju, hvala ti, tvoja utjeha mi puno znači, no ja neću, ni ne mogu više dolaziti jer se nemam snage boriti protiv grofa i protiv njegove straže koja mi ne dopušta da zagrlim sestru... Martin: Tako je zapovijedio grof tj. tvoj otac da bi ih zaštitio od ovog zla koje se zove rat, dao je popis trenutnih ukučana i mene, no ni meni ovo nije drago, ali što je, tu je... Paolo: Zar se i mene boji?... Martin: Paolo, on se sviju boji, pa čak i tebe...

Paolo: Prijatelju, možeš li učiniti nešto za Amaliju?, želim ju samo na trenutak zagrliti..

Martin se sada okrenuo prema stražarima i rekao: Braćo Navarro, pustite je moju zaručnicu da izađe van... Hugo je počeo govoriti(glasno): Ali... Martin ga je odmah prekinuo i rekao(glasno): Ništa ali, ja odgovaram za nju kod grofa, molim Vas, odmaknite ta koplja i dopustite mojoj zaručnici proći, i to je naredba, a ne zamolba...

Hugo i Salvio su odmakli koplja i Salvio joj je rukom pokazao slobodan put i rekao: Gospođice Martinez, možete proći do zaručnika...

Koliko su je teške žute čizme nosile, Amalia sa širokim smiješkom na licu, potrčala je k Paolu koji ju je čekao raširenih ruku...

Kada je napokon došla u Paolovo naručje koje ju je čvrsto privilo uza sebe, Amalia je pogledala Martina smiješeći mu se očima, oblikovala je ustima rečenicu: Hvala ti...

Martin ju je gledao u naručju brata kojeg je, znao je, voljela više i od njega samoga... Martin joj je samo klimnuo u znak potvrde...

Amalia ga je snažno zagrlila, zatim je lagano podigla pogled prema njegovom licu i primjetila je njegove oči koje su bile pune bola, no vidjela je ona u tim njegovim očima i neku sreću, te ga je pitala: U jednom oku ti vidim tugu, a u drugom sreću, zašto?...

No Paolo nije htio da se itko brine za njega, a pogotovo ne njegova najdraža sestra, pa joj je umjesto odgovora dao jedan škakljivi poljubac u čelu na koji se ona nasmijala...

Dok ju je ljubio u čelu, Amaliju su škakljale dlačice sa njegovoj bradi, ali znala je da je ispod te duge brade nalazi njezin dobri brat...

Amalia mu je nježno stavila ruke na njegovu bradu, a njeni su prsti počeli milovati te grube dlačice na njegovoj bradi i pomalo je i boli, ali to joj nije smetalo jer je bila sretna što je Paolo došao i što ga može osjetiti, ali mu je rekla: Molim te odgovori mi na pitanje, znam da te nešto muči...

Paolo je uživao u Amalijinom snažnom zagrljaju, a sada ju je i on nju zagrlio čvrstim zagrljajem, te joj je rekao: Ništa čime bi se ti trebala zamarati svoju glavicu...

Amalia mu se nasmijala i potom ga je pomirisala, mirisao je na dim topova i krv izgubljenih nevinih života, ali mirisao je i na nešto lijepo što nije mogla definirati što je to jer to ona nije osjećala jako dugo jer je bila polumrtva, zapravo joj je srce kucalo i pluća su disala iz navike...

Paolo: Amalia, kako je Lupita?... Amalia: Oboje su dobro, dijete se pomalo počelo micati... Paolo je teško i duboko uzdahnuo jer nije mogao doživjeti taj trenutka s Lupitom, pa je rekao: Molim te, čuvaj mi ih... Amalia: Naravno da hoću, hoćeš li ući?... Paolo: Neću ući jer nisam prikladno sređen za grofa, ja sam došao da te vidim na trenutak i vraćam se natrag...

Amalia: Braco, jako mi nedostaješ, kada ću te ponovo vidjeti?... Paolo joj nije mogao reći istinu da je odlučio da više neće dolaziti jer, znao je, da će joj slomiti srce s tim riječima, zato joj je rekao: Potrudit ću se češće dolaziti, ali shvati me da moram biti tamo i spašavati živote, no potrudit ću se zbog tebe dolaziti češće...

Amalia: Držim te za riječ, brate... Paolo je skakao sebi u usta, no sada joj je rekao: Dajem ti časnu riječ, mlada damo, a sada jednu ptičicu, može?...

Ali Paolo ju zapravo nije pitao, nego odmaknuo od sebe i u sekundi ju je digao iznad sebe i zavrtiti je oko svoje osi...

Amalia je ispružila ruke kao avion, te se smijala zatvorenih očiju jer se sjetila onih dana kada je Paolo radio svakodnevno pticu u djetinstvu...

Paolo je imao 10 godina i već je bio visok i snažan mladić, a Amalia je imala 5 godina i uvijek je maštala da leti u oblacima kao ptica koja je zarobljena na tlu jer su joj slomljena krila...

Paolo joj je uvijek bio stariji brata, prijatelj i ono što je najvažnije, bio joj je uzor u svemu...

Jednom vidjevši tugu u očima svoje sestre Amalije koje su gledale u nebo, Paolo je znao što želi i jedno jutro ju je jednostavno podigao iznad sebe i zavrtio oko svoje osi, zajedno sa njenom tadašnjom tamnoljubičastom krinolinom...

Paolo je sada to učinio za oproštaj od svoje najdraže sestre, iako mu je bila teška i ona i njena žuta krinolina, veći teret je osjećao u svom srcu i u duši što je ostavlja zvijerima na milost i nemilost nego rukama dok ju je držao iznad sebe...

Kada ju je napokon spustio na tlo, Amalia mu je rekla(kroz smijeh): Sada sam teška, nisam više ono pero kao u djetinstvu...

Paolo ju je ponovo čvrsto zagrlio i rekao: Ti si za mene bila i ostat ćeš ono malo pero koje sam upoznao u majčinoj koljevci pokraj nje...

No kada je to Paolo izgovorio, oboje su postali svjesni da ih još par očiju gleda, osim Martinovih i stražarskih...

Brzo su glave okrenuli prema vratima...