Pet dana kasnije:

Sve više je jesen bojila lišće u svoje boje, a suho lišće je padalo na tlo jer se nije moglo boriti protiv toga, nebo je bilo oblačno, a vjetar je puhao kao lud kao da je htjelo otjerati miris rata, no nije moglo jer je toga jutra izdano ono od čega su svi strepili mjesecima prije, a to je proglas o ratu...

Amalia je toga jutra blaženo spavala u najdražem satenskom donjem rublju boje maline, te je sanjala iznova isti san, a to je bio Anibal pod maskom Don Juan de Marco, smatrala se što misli da je tako misli jer nije imala nijedan dokaz da je to zbilja on, no bila je vođena misli da snovi nikad ne lažu, a sada se osjećala sigurnije jer je ipak znala da ju Anibal nije iznervjerio i da ju skriven negdje tamo čuva od svih i svakoga što ju može snaći, a shvatila je da je bolje da ga ne vidi jer bi ih oboje dovela u veliku opasnost, a da ni sama ne zna koliko bi to bilo opasno...

No otkada ga je vidjela na krabuljnjom plesu, u dubini srca jer ono nikad nije marilo za poslijedice, željelo ga je vidjeti, iako je ono luđački kucalo kada bi se sjetilo plesa sa Don Juan de Marcom, ali morala je svoje srce još jednom obuzdati...

Zvuk Anibalovog nježnog glasa ispod masci Don Juan de Marco i rečenice: To sam ja, došao sam te čuvati... Rečenica koju je uvijek iznova sanjala, te se budila sa jakim udarcima vlastitog srca, no sada ju je umjesto kucanja vlastitog srca, budilo ju je Lupitino nemilosrdno kucanje na vratima, a, činilo se, pomalo i nervozno...

Amalia se sada nerado probudila jer Lupita nije odustajala od snažnog kucanja i govorenja: Gospo, otvorite vrata... Amalija je u Lupitinom glasu čula i tešku uznemirenost, no nije znala zašto je toliko uznemirena...

Amalia se osjećala sigurnom jedino kada bi se po noći zaključala u sobu i ključ ostavila u bravi, a danju bi otvorila dobro oka i dobro pazila na svoje neprijatelje...

Amalia se protegnula u kreveta i rekla(još sneno): Lupita, evo me... Lupita je tada napokon prestala sa kucanjem, te je čekala da joj gospodarica otvori vrata...

Amalia je nevoljko ustala iz toplog kreveta, nabrzinu je uzela svoj novi bijeli laneni kućni ogrtač koji je bio u ormaru sa krinolima, odjenula ga i svezala labavi čvor na njemu, obula je mekane papuče na noge i otišla otvoriti Lupiti vrata...

Dok je jednom rukom otključavala i otvarala vrata, drugom je spretno popravljala svoju dugu crnu kosu, a kada je otvorila vrata, vidjela je Lupitu koja je bila vidno uznemirenom, te ju je Amalia pitala: Lupe, gdje gori?...

Lupita se držala rukom za dovratak jer joj je malo nedostajalo da padne u nesvijest, te je uzrujano rekla: Gospo, ne gori, ali blizu ste, svećenik Miguel je izdao proglas o ratu...

Premda se nije imala čemu čuditi jer to su taj proglas očekivali svake minute, Amalia je ipak raširala oči, srce joj je stalo lupati sto na sat jer su joj prošle slike rata koje je čitala u knjigama, te je sva u nevjerici rekla: Rat počinje?...

Lupita je suviše uznemirena da bi joj išta više rekla o ratu, te je ovaj put samo klimnula u znak potvrde...

Amalia se brzo smirila jer je shvatila da njena uzrujanost ne pomaže ni Lupiti, ni djetetu, a ni samoj sebi jer su svi na kraju krajeva znali da će rat kad-tad izbiti, to je bilo pitanje dana, zapravo koliko su se novine raspisale o tome, to je bilo pitanje sekunde kada će proglasiti da je rat započeo...

Amalia je pogledala Lupitu, te je shvatila da joj suze koje su slijevale poput slapa niz njene obraze i nemilosrdno su joj padale na novosašivenu tamnocrvenu trudničku odoru, te joj je rekla: Lupita, molim te, smiri se, tvoje suze će naštetiti djetetu...

Lupita(kroz gorke suze): Gospo, bojim se da će svi naši muškarci otići u rat sada kada je on počeo, pa me molim Vas, pustite da ovu bol koju osjećam izbacim iz sebe...

Iako joj to nije službeno potvrdio, Amalia je bila sigurna da Paolo neće ići nigdje jer mu je sada tu ona, Lupita i dijete na putu koje mora on prvi uzeti u ruke...

Amalia: Lupita, ti se bojiš za Lorena?... Lupita(kroz gorke suze): Da, i za Vašeg brata... Amalia: Lupita, molim te, smiri se, bit će oni dobro, a reci mi gdje su ostali?... Lupita(kroz gorke suze): Gospo, svi su u blagovaonici i oni su me poslali po Vas... Amalia: Ok, ja idem k njima, a ti si uzmi vremena i dođi dolje kada se u potpunosti smiriš... Lupita je sada samo klimnula, a ona je pošla polako hodnikom...

Dok je hodala hodnikom, pomislila je kako je ovo početak nečega nepoznatoga, novoga i neistraženoga za nju, voljela bih to istražiti, no hoće li imati priliku zbog, pretpostavljala je, rigoznih mjera svoga oca zatvaranja cijele obitelji, a pogotovo nje u zlatni kavez vlastitog imanja, bojala se da neće imati priliku iskusiti tu avanturu, barem na trenutak...

No bila je svjesna cijele situacije i shvaćala je ozbiljnost rata, ali htjela je nekako sudjelovati, no znala je da će sigurno biti ponovo pod ključem, i to onim zlatnim koji se neće lako otvarati, no ovog puta neće moći ni izlaziti van jer joj je vani prijetio zalutali metak koji ju je mogao stvarno ubiti zbog bitaka koje će se uskoro početi voditi, a i svjesna je da će imanje zbog toga poprimiti miris baruta, miris svježe krvi i onaj najgori miris smrti jer, znala je, jednom kada počne bitke i gubitci će biti neminovni...

Već se žalostila što će ginuti nekome suprug, otac, brat, a netko neće ni upoznati svoje dijete kada dođe na svijet jer će jednostavno poginuti u bitci za domovinu, a ona će godine svog života provesti zatvorena u kući sa roditeljima, Martinom, kneginjom Lucijom i knežem Pedrom i njenim dragim bratom Paolom...

Život će joj proći gledanjem kroz prozore, možda i zamagljenje zbog dima koji će se stvoriti od baruta, ovisi gdje će se koja bitka odvijati, no ono što ju je najviše zabrinjavalo su dva pitanja kako će ju Anibal čuvati u ratu i hoće li morati odmah otići u rat?...

No pomislila je, da iako Anibal i ode u rat i nikad ga više ne vidi, imat će Martina koji joj je obećao da neće otići u rat sada kada je ponovo ona tu i Paola za kojeg je čvrsto vjerovala da on neće u rat ni kao medicinsko osoblje, a kamoli kao vojnik, jer to njen voljeni brat nikada ne bih učinio da joj prije toga nije rekao što je zapravo odlučio nakon njenih riječi na koje joj je rekao da će razmisliti, pa je sama povjerovala da neće otići u taj strašni rat...

Sada dok se lagano spuštala stepenicama u predsoblje, pogledala je svoju lijevu ruku na kojoj joj je ponovo bio onaj stari zaručnički prsten koji je sjao jer je na njemu bio bijeli dijamant, a njihovi vjenčani prstenovi su bile saliveni od bijelog zlata i Amalia nije nikada vidjela obadva prstena zajedno otkad su ih dali na graviranje...

Amalia nije znala koliko je zaručnički prsten stajao, ali vidjela je da je skup i lijep, a obnovom zaruka prije pet dana na zabavi je bila svjesna da će prsten ponovo krasiti njenu lijevu ruku, a i trebalo je biti skorašnje vjenčanje, još nije bila odlučila kada bi se udala za Martina, no hoće li je sada uopće biti zbog ratne situacije, to nije mogla znati...

Sišavši u predsoblje kuće i kroz otvorena blagovaonska vrata je čula radio koji je bio pojačan na najjače toga jutra, te je čula sada kraj proglasi o ratu koja je cijelo jutro bila na radiju i ponavljala se...

Svećenik koji je proglašavao rat između Meksika i Španjolske zvučao joj je vrlo oštro kada je glasno izrekao poslijednje riječi: „...idemo pobijediti španjolce, idemo po neovisnost, ljudi idemo u rat koji će nam donijeti konačnu neovisnost Meksika"...

Amalia je prišla bliže blagovaonici, no nije ušla u nju jer je proglas krenuo ispočetka i htjela ga je u miru poslušati i upiti svaku riječ, ma koliko god ona bila strašna...

Sada je jasno i glasno čula svaku riječ koju je oštro govorio svećenik Miguel Hidalgo y Costilla, a proglas je zvučao ovako: „Dragi narode, zaželio bi Vam dobro jutro, ali znam da to nije jer ja Vaš najdraži svećenik Miguel Hidalgo y Costilla nalazim se u župi Dolores odakle ću krenuti u prvu bitku za neovisnost moga Meksika, kako ste već čitali i slušali sve ove mjesece, stanovnici moje države su počeli zahtijevati neovisnost svoje nacije, zbog nepremostivih vjerskih i političkih razlika u odnosu na španjolsku krunu, no nakon nekoliko neuspjelih pokušaja dogovora između dvaju država, moram proglasiti ono neizbježno, a to je rat jer samo tako možemo dobiti ili izgubiti ovu bitku za neovisnost, molim sve okolne države da sudjeluju u ovoj borbi za neovisnost našeg Meksika jer ćemo možda sutra i mi njima trebati pomoći u ratu koji će se voditi kod njih, ali nitko ne garantira da se ovaj rat neće preliti i na okolne države jer je Španjolska nemilosrdna. Zato, grofovi svih okolnih država, pripremite se, danas u podne će Vas vaše državne vojske posjetiti i reći Vam između ostalog, da pođete odmah s njima ili će Vam reći da sutra dođete na Vaš državni radio i priopćite vrlo važne odluke za Vašu državu. Neću Vam lagati, bit će gubitaka, možda i više nego što možemo sada zamisliti, no sjetite se zbog čega idemo u ovaj rat, da bi naša djeca, unuci ili praunuci mogli živjeti u neovisnom Meksiku, zato idemo pobijediti španjolce, idemo po neovisnost, ljudi idemo u rat koji će nam donijeti konačnu neovisnost Meksika"...

Sada kada je proglas o ratu još jednom bila završena, grof je Heleni rekao da napokon stiša radio na minimum jer nije više to slušati, a Amalia je sada htjela ući u blagovaonicu, no sada je čula Octavija koji je poprilično zabrinuto rekao(više za sebe): Ovo je deveti put što ovu proglas slušam i nimalo mi nije drago zbog rata... A onda je čula Luciju kako govori(glasno): I zbog ovog Vi mene budite?... Paolo joj je vrlo ozbiljno odgovorio: Lucia, situacija je više nego ozbiljna... Lucia(glasno): Ali kakve veze ja imam s tim?...

Paolo je samo pogledao oca Octavija jer će joj on to bolje objasniti nego on sam, Octavio je shvatio taj njegov pogled, okrenuo je pogled prema Luciji i rekao: Lucia draga moja kćeri, ti si kneginja, k tome si i buduća grofica, ovaj rat može potrajati i godinama, desetljećima, pa čak i stoljećima, a ja završetak rata možda ne dočekam živ, pa ćeš me ti, dijete moje, zamjeniti na ovom mom mjestu, a i na tebe prelaze obaveze poput ove jer ćeš morat donositi važne odluke tijekom cijelog rata, ma koliko god on dugo trajao...

Paolo je samo promatrao Lucijinu reakciju na ove Octavijove riječi i zakleo bi se da se sada smrznula od te pomisli na tu činjenicu da će ona jednom morati govoriti u neki tamo radijski mikrofon i da će nju slušati svi stanovnici Paname i donijeti neku tamo odluku koja neće znatno utjecati na Panamu, a Lucia je sada jedva izgovorila: Ali oče, to su muške brige, ja ću to prepustiti Pedru...

Octavio: Kćeri, uz dužno poštovanje tvojoj majci koja sjedi tu pred mene i šuti jer ju je ovo o ratu jako pogodilo, ona ne može, niti ne smije odlučivati o važnim stvarima jer sam ja taj koji sam naslijedio titulu od svoga oca, a ona je automatski postala grofica, no nema nikakvo pravo odlučivati o nekim važnim pitanjima, osim u slučaju ako ja umrem prije nje, onda može samo proglasiti mog naslijednika ili u ovom slučaju moju naslijednicu, no ovo ti sve govorim samo zato što nećeš moći nijednu važnu odluku prepustiti Pedru, nego ćeš je ti morati priopćiti svom narodu...

Lucia je bila šokirana ovom spoznajom, pogledavši majku Carolinu i pitala ju: Majko, je li to istina?... Carolina ju je pogledala suznim oči i jedva joj rekla: Kćeri, istina je... Lucia: Ali koja je onda Vaša uloga?... Carolina je pogledala Octavija, te je sa knedlom u grlu rekla: Dragi, ne mogu govoriti, stišće me u grlu zbog rata, reci joj ti... Octavio: Uloga tvoje majke je samo kada ju pitam za savjet, da me savjetuje, no ja imam onu zadnju riječ i donosim konačne odluke koje su najbolje za nas i stanovnike Paname, a k tome i da ih osobno priopćim javnosti, bilo to preko radio ili novina ili oboje...

Prije nego što je ušla u blagovaonicu, Amalia se vrlo tiho nasmijala jer je to što je otac upravo govorio Luciji, ona je to slušala od svoje 14 godine, a, pretpostavljala je, da je to Paolo slušao od samog svoje rođenja, a sada je napokon Lucija polako otkrivala „čari" svoje titule koju više ne može vratiti, ni se zamijeniti, dobila je ono što je žarko htjela i neka sada uživa u svojoj tituli kneginje i buduće grofice i svemu što ta titula donosi...

Sada je Amalia pokucala na otvorena blagovaonska vrata, ušla i rekla: Evo me, dok sam silazila niz stepenice, čula sam maloprije proglas o ratu u Meksiku, no mislila sam da ću ovdje zateći i Martina?...

Amalia ih je sada sve dobro pogledala jer su svi bili u svojim lanenim kućnim ogrtačima, a ona nije sjećala da ih je ikad vidjela u ovom neformalnom izdanju jer je bilo gotovo jasno da su svi istrčali iz kreveta kada su im sluge javile za proglas o ratu...

Njihovo neformalno izdanje ju je više nego razveselilo, iako je povod bila katastrofa, bila je sretna što ih vidi u lanenim kućnim ogrtačima, a ne u teškim krinolinima, makar na sekundu jer je znala da ovo neće dugo trajati, ići će se presvući, čim budu u prilici...

Octavio je pogledao Amaliju i rekao: Sigurno je čuo proglas i uskoro će biti tu, sigurno se sprema za dolazak...

Amalia je sada sjela na svoje mjesto i rekla: Oče, slažem se s Vama, bit će tu za koji trenutak...

A sada je napokon sa gornjeg kata sišla i Lupita koja se gore u potpunosti smirila, no dok je ulazila u blagovaonicu, Lupitin i Paolov pogled su se sreli, no samo na minisekundu, onda je Lupita stala pored Amalije i pitala ju: Gospo, trebate li što?... Amalia: Ne trebam ništa, hvala...

U blagovaonici je vladala nervoza koja se nožem mogla rezati i vladala je tišina među ukućanima, samo su razmijenivali znakovite poglede između sebe, no Pedro nije uopće bio za stolom, već je u mislima otplovio kod svoje voljene Emme...

Sjetio se onoga dana kada se oprostio od nje i ostavio je u suzama što nikada prije ne bih učinio u normalnim uvjetima, no tada je za dobrobit oboje morao prekinuti tu vezu jer nije želio da ona pati ako mu se bilo što dogodi u ovom prokletom ratu, ali znao je da će i njegovo, a, pretpostavljao je, i njeno biti slomljeno dok se ponovo neujedine, pa makar to bilo i kod samog Boga, obećao joj je da će se vratiti iz rata, no znao je da on nikad nije odslužio vojsku do kraja, a k tome ni pušku nije znao držati kako treba, sada se bojao ode li u rat, živ se neće vratiti, a ovdje je bio više nego potreban, a pogotovo zbog djeteta kojeg čeka Lucija koja mu može smrtno nauditi, ako on negdje ode...

Obiteljsku tišinu je samo prekidao tihi zvuk sa prodornim svećenikovim glasom koji je objavljivao proglas o rat koji je išao stalno na vrpci radijske stanice, a sada je netko pokucao na ulazna vrata...

Amalia je napokon prekinula šutnju i rekla: Lupita, to je sigurno Martin, idi mu otvori... Lupita: Gospo, odmah idem... Lupita je polako izašla iz blagovaonice, te je Amalia napokon rekla: Ljudi, moramo razgovarati o ovome, a ne možemo samo šutjeti i čekati da smo nepripremljeni za vojsku...

Lucia je ponovo poludjela na Amaliju zbog toga što je bila pametnija od nje, te je rekla(glasno): Ja sam buduća grofica i zato ću ja reći da ovo nije ništa bitno, jedan običan svećenik je proglasio proglas o ratu, a on nije nitko i ništa i zbog čega se mi ovdje uzrujavamo?...

Amalia je sada zaprepašteno pogledala Luciju jer nije mogla vjerovati koju je glupost upravo izgovorila njena draga sestra, te joj je rekla: Uz dužno poštovanje, seko, taj kojeg ti nazivaš „običnim" svećenikom Miguel Hidalgo y Costilla ima utjecaj u Meksiku kao kod nas naš otac, a sutra ćeš ti biti koja će imati utjecaj u našoj Panami, seko, ovo je početak rata, pravi početak rata u Meksiku koji se vrlo lako može preliti na sve okolne države, a i na Južnu Ameriku, a isto tako ovo je početak kraja za neke ljude, mnogi će tamo negdje ostaviti svoje kosti, mnoge možda nikada neće ni naći kao ni našeg ujaka Alfreda, neki očevi nikada neće upoznati svoje očeve, a ni oni njih, jedino ako budu bili te sreće moći će pokopati ostatke tijela i oplakivati ih, a žene i majke će biti zavijene u crno do kraja života, a ovo je početak kraja za neke države, sela ili gradove koji neće opstati u ovom ratu jer će ih rat poharati, samo će nestati sa lica zemlje...

Octavio je s ponosom gledao Amaliju kako objašnjava Luciji stanje u ratu, zvučala mu je kao prava političarka, a onda je on rekao: Amalia, tako je, on je vrhovni svećenik u Meksiku i ima veliki utjecaj u toj zemlji kao i ja u Panami i njegov proglas o ratu je ono što smo ustvari čekali...

Amalia je pogledala oca i nasmijela mu se, a onda su čuli Luciju kako govori: Ja ne vjerujem u ovo i odoh prileći prije negoli me ponovo počne mučnina mučiti, vidim da je ponovo Sveta Amalia preuzela moje mjesto... Octavio: Lucia, nitko ti ništa neće preoteti, ti si moja naslijednica, no morat ćeš se naučiti pristojno ponašati i izražavati...

Naljućena očevim riječima, Lucia se ustala sa svoje stolice i rekla: Oče, samo da znate da sam se ja oduvijek ponašala i izražavala pristojno od razliku od „travnate" i „zelene" koja je divljakinja... Octavio se razbijesnio, te je rekao: Ne vrijeđaj sestru...

Amalia je pogledala oca sa suosjećanjem, te mu je rekla: Oče, sve je u redu, navikla sam ja već na ovo... Amalia je sada okrenula prema Luciji i rekla: Lucia, molim te, učini nam svima uslugu, idi gore i odspavaj još malo, ljutnja šteti i tebi i djetetu...

Lucia je krenula prema predsoblju, no primjetila je da Pedro nije pošao za njom, a kada se okrenula da pogleda gdje je Pedro, vidjela je da on još ležerno sjedi na svojoj stolici, nešto sanjari zatvorenih očiju i smiješi se što ju je još više razljutilo, te je nepristojno na njega viknula: Pedro, dođi!...

Pedro je sada na trenutak zatvorenih očiju bio u Emmenom zagrljaju, onom njezinom neiskvarenom zagrljaju, ponovo je osjetio njen dodir na svom licu, vidio je njen blagi smiješak ispred sebe, no u trenutku kada ju je poželio poljubiti ju, Lucija ga je vratila u stvarnost i natjerala ga da otvori oči...

Pedro je nerado otvorio oči, ustao se sa stolice i rekao: Evo me, ženo draga, ne moraš vikati na mene... Pedro je krenuo za Lucijom, no Octavio ga je zaustavio sa riječima: Pedro, u podne budi spreman, molim te, ako nemaš nekakvu vojničko odjelo, odjeni bilo koje najčistije crno odjelo koje imaš...

Pedro je okrenuo prema Octavio i nabrzinu je klimnuo glavom u znak potvrde jer je vidio razljućenu Luciju koja je čekala sa vrlo bijesnim izrazom lica, a kada je došao do nje, pitao ju je: Što ti je ponovo mučno?... Lucia(bijesno): Bit ćeš tebi... Tu je naglo stala jer je naglo postala svjesna da ih gledaju Lupita i Martin koji su dotada razgovarali o Lorenu...

Martin se tada pristojno glavom naklonio Luciji i Pedru i rekao: Kneginjo Lucija, kneže Pedro, nadam se da je sve u redu... Lucia je jedva brzo izgovorila: U redu smo, samo mi malo hormoni rade zbog trudnoće...

Martin je sada pogledao Lupitu, te mu je ona rekla: Vojvodo, očekuju Vas u blagovaonici...

Dok je Lupita ulazila u blagovaonicu i govorila: Došao je vojvoda... Prije negoli su otišli gore na kat, Martin je zadnji pogled uputio prema Luciji i Pedru koji su bili obučeni u crveni i zeleni laneni kućni ogrtač, a koji su se zatim uputili na kat...

Martin je ušao u blagovaonicu, te je Amalia odmah ustala sa stolice i čvrsto ga zagrlila i rekla: Ljubavi, pa gdje ste Lupita i ti?... Martin ju je pogledao i nježno joj rekao: Bili smo ispred vrata, pitala me je za Lorena i tako smo malo razgovarali o njemu...

Zagrlio ju je i poljubio onako kako on to znao, a Amaliji je njegov poljubac nakon stresnog jutra, došao kao melem na ranu koja će se uskoro sva razbuktati poput požara koji se neće ubrzo ugasiti...

Martin je odjenuo svoju crnu vojničko odjelo sa zlatnim gumbima i obuo ulaštene vojničke čizme, te je pogledao Octavija koji je sjedio u svom crnom kućnom ogrtaču i rekao: Grofe, pretpostavljam da ste čuli...

Octavio: Martinu, pretpostavljam da misliš proglas o ratu, svi smo ga već čuli... Martin je odmahnuo glavom i rekao: Znači ne znate da su objavili u radijskim vijestima da su španjolci ušli i opkolili cijelu Gvatemalu, a pretpostavlja se da će do popodne biti opkoljena barem pola, ako ne i cijela Hondurasa, a Vi znate što to znači, zar ne?... Octavio: Nažalost znam, do sutra popodne će biti opkoljena i cijela Panama, hvala ti puno na vijesti, Martinu...

Martin: Nema na čemu... Martin je pogledao Paola, te ga je pitao: Paolo, jesi li dobro?... Paolo ga je pogledao i odgovorio: Sve je super, Martinu... Paolo je sada pogledao Octavija i rekao mu: Mogli bismo se polako početi spremati za vojsku...

Octavio: Martinu, ja se duboko ispričavam što smo te ovako dočekali, no ja i Paolo se idemo spremiti za vojsku koja će doći u podne, pa ću se ja povući u radnu sobu i napisati govor jer ću najvjerovatnije još danas poći s njima do radio stanice da priopćim važne i teške odluke za Panamu...

Martin se nasmiješio i rekao: Nema veze, pa i sam sam u istom izdanju gotovo istrčao iz kreveta zbog proglasi o ratu...

Dok su se Octavio i Paolo dizali sa svojih stolica, Amalia je Martina pitala: Ljubavi, sada kada je rat počeo, možda si promijenio mišljenje o odlasku u njega?...

Martin ju je pogledao očima punim ljubavi, te joj je tiho rekao: Ne boj se, nisam, u ovom ratu ću jedino biti tvoj štit, ti me trebaš sada više nego ikada i ne idem nikamo više od tebe osim ako me ne prisile da se idem boriti, ali inače ne idem..

Octavio i Paolo su sada napustili blagovaonicu, a i Carolina se sada digla sa svojeg mjesta jer je shvatila da je suvišna među dvoje mladih i otišla se presvući gore u sobu, a Amalia je spustila glavu na Martinovo srce koje je jako tuklo, napola zbog ljubavi za njom, a napola zbog straha od rata koji je sada postao stvarnost...

Amalia se sada zapitala što ako jednog dana stvarno ne bude čula ove njegove jake otkucaje srca, hoće li joj ponovo porušiti sve njene snove i ono najvažnije, hoće li joj nedostajati, ako ga odluče prisiliti na rat i tamo negdje u nepoznatom ostavi svoj život za domovinu, daleko od nje, no nije imala odgovor na to pitanje...

U međuvremenu:

U Lucijinoj i Pedrovoj spavaćoj sobi;

Kada su ušli u samoću sobe, u potpunosti razljućena Lucia je sada Pedru naredila(bijesno): Zaključaj vrata da nas nitko ne ometa...

Pedro je otišao do vrata i zaključao ih, no dok je polako prilazio Luciji, vidio je da joj iz očiju sijevaju munje koje ga žele ubiti, no znao je i zašto ga hoće ubiti, ali u njegove misli nije mogla ući, niti mu ih ukrasti i odvesti ih daleko, bar se tome nadao...

Pedro je prišao Luciji i nježno joj rekao: Što ti je ponovo mučno?... Lucijine oči su ga gledale sa toliko mržnjom, te ga je svom snagom ošamarila po lijevom obrazu...

Pedro se nije odmah primio za obraz jer je gledao šokirano Luciju i pitao je: Što je tebi?, zašto si me ošamarila?... Lucia(glasno): Što je meni, a ti sanjariš o nekoj drolji koja će biti ljepša od mene tisuću puta kada rodim, pitam te tko je ta drolja?...

Pedro se skamenio kao kamena skultura, no to joj nije htio pokazati, već je rekao: O kojoj drolji ti pričaš?, sanjario sam o ovom malom čudu koje ćeš nas usrećiti za nekoliko mjeseci...

Lucia(glasno): Žena zna kada ju muškarac vara, zato mi reci tko je ta drolja i u kojem kupljeraju radi?...

Pedro je ostao zatečen sa Lucijin riječnikom koji izlazi iz njenih usta, nikada nije čuo da govori kupljeraj, no ta je riječ ionako bila zabranjena, ali ta riječ se koristila jer su ljudi voljeli kada je nešto zabranjeno, baš to isprobavati, no on nikada nije išao u kupljeraj, a ni Emma nije prostitutka kao što Lucia misli da jest, iako ne zna za njeno postojanje i nisu se nikada upoznale, Emma nije dobila ništa na pladnju od razliku od Lucije, već se jako morala potruditi da dobije i koricu kruha...

Pedro: Draga, ali ja stvarno ne znam o čemu ti pričaš, ja sam tebi vjeran od prvog dana upoznavanja... Lucia mu se u lice zlobno nasmijala i rekla: Ako mi sam ne želiš reći, saznat ću sama, a onda si, dragi moj, gotov ili bolje rečeno gotovi ste oboje jer ćete gorjeti oboje na lomači...

Pedro je znao da Lucia nije imala što za saznati jer njegova veza sa njegovom ljubavi Emmom otpočetka je bila tajna, zato je bio miran i pitao je: Nego što kažeš na proglas o ratu?...

Lucia se još jednom zlobno nasmijala, te mu je rekla: Kako sam rekla dolje u blagovaonici, ja ne vjerujem u ovo, ali to je savršeno za moj novi plan za Amaliju... Pedro: Ti misliš o planu, a ljudi će ginuti oko nas?... Lucia je imala sada ubojiti smiješak na licu i rekla: Neće tako brzo početi rat, ako dosad nije, možda ni neće, ali ova proglas o ratu je savršena za novi plan za sveticu Amaliju... Pedro: Ali kakav plan?... Lucia: Još samo dva-tri tjedna i ponovo ću imati vlast nad ocem, a ti i Loreno se potrudite da plan slučajno ovaj put ne zeznete... Pedro: Ne mogu znati hoće li nešto poći po krivu, dok mi plan ne kažeš... Lucia: Ne brini se, čut ćeš ga kada bude vrijeme za to, sada idem još malo odspavati, hoćeš li i ti?...

Pedro je sada bio siguran da ovog puta Amaliji nema spasa, te je sada embriju u Lucijinog trbuhu rekao(u sebi): Pa i po cijenu Amalijinog ubojstva, ostat ću uz tebe da čuvam, a ti Amalijo, oprosti što god da ću ti ovaj put učiniti, obećajem, dat ću sve od sebe da te i ovaj put spasim, no ako ne budem mogao ponovo spasiti, molim te oprosti mi...

Tek se tada primio za bolni obraz, te je rekao(u sebi): Emma, za tebe ću podnijeti svaku bol i vidjet ćeš, jednog dana ćemo biti ponovo skupa... 

U blagovaonici:

Amalia je još zatvorenih očiju slušala kako Martinovo srce kuca, no sada je omirisala njegovo vojničko odjelo i rekla: Ne želim nikad zaboraviti tvoj miris koji danas vuče na kesten... Martin se, gledajući ju, sada od srca nasmijao i rekao: Nećeš ga ni morati pamtiti moj miris jer ćeš mi uskoro postati žena, pa ćeš mi se ovakva svaki dan buditi u krevetu...

Amalia je odjednom postala svjesna da je ona još u kućnom ogrtaču, te mu je rekla: Ljubavi, zašto mi nisi rekao da se trebam ići presvući?... Martin: Zato što si meni ljepša ovakva i jedva čekam svaki dan gledati te u ovakvom izdanju gledati, dok ti u trbuhu tj. ispod tvog srca raste naš plod ljubavi...

Amalia se zarumenila na njegove divne riječi, te mu je rekla: Ljubavi, hvala ti puno, no moji maniri mi nalažu da se moram pristojno odjenuti, zato me čekaj tu i neka ti daju nešto za jesti, a ja ću brzo doći...

Amalia se okrenula prema vratima blagovaonice i pozvala je Lupitu da pođe sa njom i pomogne joj oko presvlačenja u krinolinu, te su sada zajedno izašle iz blagovaonice.