Tjedan dana kasnije:

Večer je bila prohladna, no vedra i bez ijedne zvijezda na nebu, ali mali blistavi mjesec koji je bio visoko na njemu obasjavao je svojom svjetlošću livadu i imanje San Carlos...

A Amalia je bila u donjem rublju, čekavši Lupitu da je sredi za krabuljni ples pod maskama, no stojeći je gledala kroz prozor kako dolaze sa visokim uzvanicama, čekajući onoga tko neće doći, onoga kojeg nije vidjela već danima, a možda nikada više ni neće...

Gledanje kroz prozor u donjem rublju je bilo strogo zabranjeno, to se smatralo nedoličnom ponašanje za jednu djevojku koja je plemenitog roda, no ona je dosjetljiva, pa se sakrila iza jednostavne bijele zavjese koja je krasila njen prozor u sobi, tako da je sada mogla vidjeti samo jednu u nizu kočija koja je stala ispred vrata, a grof Octavio i grofica Carolina su dočekivali visoke uzvanike...

Octavio je odjenuo svoje novo crno odjelo, bijelu košulju i stavio je crnu leptir mašnu oko vrata koju mu je Carolina brižno zavezala, a Carolina je imala svijetlo ljubičastu krinolinu, čizme na vezanje i svilene rukavice u istoj boji i ljubičastu masku preko očiju koja se dvjema vrpcama vezala odotraga, no i sivo krzno je imala oko vrata zbog hladnoće...

Sama Amalia nije imala osjećaj koliko je zapravo vani hladno, dok nije vidjela majku Carolinu da nosi sivo krzno oko vrata koje je nosila samo u ekstremnim hladnim vremenskim uvjetima...

Kako nije bilo nimalo vjetra, vidjela je malu zastavu Čilea kako mirno stoji na kočijaškom krovu jer su svima napisali u pozivnicama da dođu vlastitim kočija iz svojih država i da se tim istim kočijama odmah po završetku krabuljnog plesa vrate u svoje države...

Naravno, svi su znali i zbog čega su to sve i napisali jer su samo vlastitim kočijama i pod vlastitom zastavom mogli ući u državu u kojima vladaju, u slučaju rata od kojeg su svi strepili i pitali se kada će početi jer, činilo se, već se miris baruta osjećao u zraku...

Nitko ni ovu večer nije biti u potpunosti miran, ni opušten, no svi su pretpostavljali da je jedna od poslijednjih zabava koju će doživjeti prije rata i odlučili su se, koliko je to bilo moguće, maksimalno opustiti...

Kočijaš koji je sišao sa svog mjesta na kočiji, prvo se naklonio grofici i grofu od Paname, zatim je primio kočijsku kvaku i prije nego što je otvorio vrata, rekao je: Pozdravite obitelj Hidalgo na čelu sa grofom Romualdom i groficom Yolandom od Čilea sa njihovim trima kćerima...

Kočijaš je otvorio vrata kočije, a iz nje su prvo izašli grof Romualdo i grofica Yolanda... Yolanda je imala svijetlo smeđu krinolinu, čipkaste rukavice i masku preko očiju u istoj boji kao i krinolina, a Romualdo je odjenuo tamno smeđe odjelo i stavio je i smeđu kravatu koje je inače mrzio nositi...

Pošto je u pozivnici je stajalo da muškarci nisu obavezni nositi masku preko očiju, ali djevojke i žene su bile obavezne nositi preko očiju, pa ni grof Octavio ni grof Romualdo nije im bilo na kraj pameti da to čudo od maskih vežu oko očiju i da ih još uparuju sa svojim odjelima...

Sada su izašle i trojke koje su imale 25 godina jer su to zaista i bile, izašle su jedna za drugom iz kočije kao što su to oduvijek i radile, bile su identične osim po bojama krinolinama koje su nosile, pa su tako i ovu večer izabrale svoje najdraže boje i uparile ih sa svojim maskama koje su izgledale fenomenalno...

Amalia je jedna od rijetkih ljudi koja je mogla razaznati koja je koja, iako su i nju nekada htjele prevariti, nisu uspjevale, ali kako je znala koja je koja, pojma nema...

I sada dok ih je gledala kroz prozor, znala je koja je koja, u zelenoj krinolini je bila kneginja i buduća grofica Madeline, u žutoj krinolini je bila vojvotkinja Maggie, od milja su u privatnosti zvali Maggy, a u naradžastoj krinolini je bila barunica Matilde...

Sve tri su imale dugu plavu kosu na majku Yolandu, dok je otac Romualdo osijedio preko noći, vjerovatno zbog ovoga rata koji se sprema, pomislila je Amalia, ona ga se sjećala sa kraćom smeđom kosom od zadnjeg puta koji se dogodio prije tri godine kada je bio tu sa ocem Octavijom, vodili su neki razgovor oko poličkog razmjera Paname i Čilea...

No Madeline, Maggie-i i Matildi su nedostajali njihovi muževi, udale su se za svoje vitezove sa 23 godine, to je bilo trostruko vjenčanje, ali, upitala se sada, postoji li nešto što ona ne zna ili njihovi vitezovi dolaze samo na konjima ili, bojala se i pomisliti, da je rat za neovisnost Mexica nenajavljeno započeo, pa su njihovi muževi njih morali ostaviti da bi se išli prijaviti za bojišnicu, no kako bilo da bilo, uskoro će i sama saznati jer je ovo bila večer njoj u čast...

Nakon službenih naklona i rukovanja, sada je napokon pao i prisni zagrljaj između Yolande i Caroline, ali i između dva grofa koji su upravljali dvjema državama, no i bili su jako dobri prijatelji, iako su uvijek morali na prvo mjesto staviti države s kojima su predano vladali i upravljali sve ove godine, no kada su ponekada ostavili to po strani, uživali bi u drugim neobaveznim temama i u čaši dobrog vina...

Amalia je gledala djevojke koje nisu nimalo bile zabrinute, nego sretne i nasmijane, no pitala se hoće li ih ikada više vidjeti nakon ove večeri ili bolje rečeno, hoće li ikoga više vidjeti nakon ove večeri, no na to pitanje nije znala odgovor jer je sudbina bila neizvjesna...

Amalia je tiho i teško uzdahnula, te je čula čileansku kočiju kako odlazi, no samo iza ugla velike kuće i kočije moraju biti u pripravnosti da iste sekunde krenu kada se obitelj ukrca...

Iako Amalija Lupitu nije čula kada je ušla u njenu sobu, ona je napokon došla, te ju je pitala: Gospo, zašto uzdišete?...

Amalia je pustila zavjesu i okrenula se prema Lupita koja joj se nalazila njoj iza leđa i rekla joj: Gledam kroz prozor i sada su došli čileanska obitelj Hidalgo sa kćerima...

Lupita: Da, sjećam ih se, no zašto ste uzdahnuli?... Amalia: Pa ne znam hoću li ikoga više vidjeti nakon ove večeri jer se svako jutro budim sa pomisli je li izbio rat, a i dan i noć je neizvjesna... Lupita: Gospo, ne razmišljajte tako, molim vas, razmišljajte pozitivno, znači da će sve biti dobro i da je ovo samo jedna u nizu zabava koju ćete prirediti i da će Vam doći isti ljudi...

Amalia: Lupita, imaš pravo, ali kako da tako razmišljam kada svi govore samo o ratu?... Lupita: Ne znam, no Vi najbolje znate kako se opustiti, nego ajmo Vas srediti da možete sići...

Prije nego što je stala pred zidno ogledalo, pogledala je svoju veličanstvenu novosašivenu krinolinu crvenu kao krv koja je ležala na krevetu, a bila je ukrašena sa tisuću i tisuću malim bijelim dijamantima koji su bili ušiveni po cijeloj krinolini i samoj krinolini davali još ljepšu notu, a pored nje je bila crvena maska i svilene crvene rukavice koje su uz krinolinu i masku izležavale na krevetu...

Sada se Amalia okrenula prema ogledalo, no nije mogla ne vidjeti da Lupita još uvijek skriva cijelu lijevu stranu lica svojom kosom, te ju je Amalia sada upitala: Lupita, je li ti bolje lijevo oko?...

Lupita je upravo išla po njenu krinolinu, te joj je rekla: Gospo, jest, hvala Vam puno što brinete za mene... Amalia: Ali zašto onda još uvijek skrivaš tu stranu lica?... Lupita: Gospo, još uvijek mi je to oko jako natečeno... Amalia: Ali kako?, pa prošlo je šest dana od toga nemiloga događaja, Lupita, molim te, iskreno mi moraš reći zlostavlja li te Loreno?...

Lupita je uzela desnom rukom krinolinu sa kreveta, došavši ponovo do Amalije, rekla joj je: Gospo, ne, ne zlostavlja me, kunem se, on me voli i ja njega volim...

Lupita ju je sada počela oblačiti, a Amalia je samo na trenutak zatvorila oči i u mislima se prisjetila toga nemilog jutra...

Prije 6 dana:

Oluja koja je gotovo cijelu noć nosila sve pred sobom počela se polako stišavati kada je Amalija zaspala u svom mokrom jastuku namočenim njenim suzama koje su se cijele noći slijevale u jastuk...

Pred zoru je oluja iščeznula poput morske pjene koja je znala da će se vratiti na ovo mjesto, ali nije znala kada, no do tada će ploviti nekim drugim morima...

Sada se sunčeva svjetlost počela probijati kroz Amalijene bijele zavjese i ta svjetlost joj je sada išla ravno u oči jer je nesvijesno u neko doba noći izvadila glavu iz jastuka i okrenula je prema prozoru...

Sunčeve zrake su je nemilosrdno budile, no Amalia se svim silama trudila svoje kapke držati čvrsto zatvorenim i ponovo pokušati zaspati i usnuti isti san, no to joj je samo nakratko pošlo za rukom jer ju je vatrena kugla ubrzo sasvim razbudila, pa joj je svoj sjaj prelila poput tempere preko njene cijele sobe, tako da je Amalia ubrzo otvorila svoje kapke i još snenim i mokrim očima od suza, te je rekla: Ok, budna sam...

Amalia se tada okrenula na leđa, te se, više za sebe, zapitala: Hoće li danas biti sve bolje?...

No nije bilo odgovora, a ona je u duši i u srcu znala da je svoju sreću i mir ostavila na imanju San Paolo i da je pitanje trenutka kada će postati ponovo ona divlja djevojka koja se navečer vraća prljava od trave i od blata, no neće se ni truditi spriječiti neizbježno jer na neke stvari, znala je, nije mogla utjecati...

A Martin, pomislila je, bit će dobar suprug i otac, no i bit će dobar kao vojvoda od Paname, srce će se probuditi i kucati će ponovo istim ludim ritmom kao nekad kada bih ga ugledala i ljubila, znala je...

A znala je da sada može odahnuti sa titulom prijestolonasljednice i tereta kneginje, a s tim i buduće grofice od Paname koju nikako nije željela jer je Lucia sada ima tu titulu za što se i borila, a njeno dijete koje nosi, bit će automatksi njen naslijednik, tako da ona nema brige, skinula si je ogroman teret sa leđa i dala ga Luciji koja je to i željela, ona i Paolo će je samo nadzirati i promatrati kao njeni brat i sestra koji se brinu za nju i morat će poštovati će svaku njenu, bila ona loša, dobra ili suluda, odluka koju će donijeti za Panamu...

Ona kada postane vojvotkinja, imat će puno manje obaveza, nego da je kneginja i buduća grofica koju bi zatrpali raznim obavezama, spisima i zakonima, a ovako će to sve pasti na Lucijina leđa, a Paolo, ako se ikada skrasi i odluči imati obitelj, dobit će titulu baruna koja mu po zakonu pripada, Paolo će onda imati manje obaveza i od nje same, no i ona je sretna samo što neće jednog dana biti grofica osim ako...

Bojala se i pomisliti na taj scenarij svog života, odbila je i misliti na tu strašnu pomisao, te je sada glavu okrenula prema svojoj prijateljici knjizi „Stanarka napuštene kuće" koju je sinoć onako kako je bila otvorena stavila na noćnom ormariću, a pošto su bili crnom bijelom tehnikom savršeno oslikani Gilbert i Helenu na naslovnici knjige, te su je oboje, činilo joj se, gledali, te im je Amalia sada rekla: Što me gledate?, Vi ste svoj sretni završetak našli, a ja ću se prilagoditi svom sretnom završetkom, no on ne postoji u stvarnom životu, on postoji samo u knjigama... No odgovora ponovo nije bilo...

Ležala je u svojoj tamnoplavoj krinolini na svom krevetu, ponovo se osjećala usamljeno kao pas jer je bilo tek pet sati i svi su, pretpostavljala je, još bili duboko u svojim snovima, a nju je sunce probudilo i prekinuo njen lijep san koji je odmah zaboravila o čemu je bio...

Sve što je sada mogla učiniti je uzeti knjigu „Stanarka napuštene kuće" i namjestiti se udobno u krevetu za čitanje i početi ju ponovo čitati...

Tako je i učinila, Amalia se najudobnije namijestila u svom krevetu, uzela je otvorenu knjigu sa svog ormarića, zatvorila ju i počela ponovo čitati...

A Anibal i Zeus su tada krenuli prema Panami, iako je to bio malo veći put, Anibal je želio još večeras biti u blizini imanja San Carlosa, ali ako Zeus bude toliko umoran, stat će i odmoriti se zajedno sa Zeusom, pa će sutra nastaviti putovanje prema Panami...

Sat vremena kasnije:

Amaliji je u čitanju svoje stare prijateljice knjige prošlo sat vremena jer je sada čula kukavicu kako joj obavještava da je šest sati...

Polako je spustila knjigu na noćni ormarić, napokon se digla iz kreveta i ponovo je osjetila strašni teret svoje krinoline i njenih čizama...

No jedno je znala da je Paolo točan kao švicarski sat i da se budi točno u šest osim u iznimnim slučajevima zbog kojih se ranije morao dizati i ići noću u zabačeno selo, ali sada su ti svi slučajevi stavljeni na čekanje jer je bio silovatelj u očima drugih, no ona će se svim silama potruditi da se i Paolo vrati na svoj voljeni posao, no kako će to učiniti, to nije znala...

Ali sada ga je samo htjela zagrliti i osjetiti da je živ i da je tu kraj nje, baš kao što je i ona kraj njega...

Oprezno je prišla vratima i još opreznije okrenula ključ koji je sinoć ostavila u ključanici iz velike doze opreza zbog Lucije i Pedra koji joj mogu zagorčati još život dok se ne uda za Martina i ne odseli se na njegovo imanje...

Sada je otključala vrata i otvorila ih je, te se naslonila na dovratnik, no doza opreza je bila uvijek prisutna, ali sada je čula kako se Paolova vrata otvaraju i sam Paolo izlazi iz sobe u crnom odjelu, pa mu je otišla podariti mu jedan od svojih posebnih zagrljaja...

Paolo još nije vjerovao da ju vidi živu, a toliko je suza prolio za njom, za svojom najdražom sestrom koja mu je sada dolazila k njemu, činio mu se kao prelijepi san iz kojeg se nikad više nije želio probuditi...

Amalia mu je sada prišla i čvrsto ga je zagrlila oko struka, te je zatvorila oči i pomirisala je njegovo odjelo i osjetila je stari dobri miris krizantema koji je prevladavao u ovo doba godine, a Lupita je te njene latice koristila za pranje i njenih krinolina i Paolovih odjela...

Paolo nije iznenadio što je vidi ovako rano budnu jer je dobro znao za njenu strastvenost za čitanjem u ranim jutarnjim satima gdje ju nitko ne smeta...

Paolo ju je također čvrsto zagrlio, pa je, nagnuvši glavu prema njenoj crnoj kosi, namirisao je kosu koja je, činilo mu se, mirisila na sapun od orhideje i badema, te ju je pitao: Seko, zašto ti kosa miriši na sapun od orhideje?...

Amalijina kosa je zapravo mirisala na sapun sa mirisom suncokreta koji im je Anibal kupovao posebno svakoj curi, miris suncokreta je jako podsjećao na miješavinu orhideje, no to nije bio, no to je odlučila prešutjeti Paolu jer su suncokreti samo rasli na otoku Trinidadu...

Amalia: Časne u samostanu Santo Domingo su te sapune pravile od tih latica orhideje, a na kraju krajeva,

morala sam se s nečim prati dok sam bila u samostanu, zar ne?...

Paolo se nasmijao, te joj je rekao: Naravno, ali ti voliš sapun od ruža... Amalia se nasmijala, te mu je rekla: Da, ali kada imaš amneziju i ne sjećaš se ničega, onda ti je sasvim svejedno čim se pereš, zar ne?... Paolo: Upravu si, nego koja je knjiga ukroćena nočas?... Amalia mu se nasmijala i rekla: Vidim da nisi zaboravio na moju strast za čitanjem knjiga u rane jutarnje sate...

Amalia je nastavila sa smiješkom govoriti: Čitala sam dobru staru „Stanarku napuštene kuće", a onda sam te htjela iznenaditi sa svojim jutarnjim zagrljem...

Paolo: Sada vidim da mi se seka u potpunosti vratila, a ovi tvoji jutarnji zagrljiji su mi najviše nedostajali... Amalia: Znaš da te više neću nikad ostaviti bez zagrljaja?. .. Paolo: Mislim da ti to ne bi bilo pametno da me više ostaviš bez tvojih specijalnih zagrljaja jer ako me ostaviš bez toga, ja bi tebe pronašao da odeš na kraj svijeta i izgrlio bi te i ne bi te nikad više pustio... Amalia se ponovo nasmijala i rekla: Obećajem da te više nikad nikad ostaviti bez svojih zagrljaja...

Paolove oči su zasuzile, te je rekao: Znaš seko, ponekad sam si znao govoriti, dok smo još svi mislili da si poginula u požaru, da nisi ti ta koja je trebala izgorjeti, nego ako je netko trebao poginuti, to sam onda ja jer bi se oslobodio svega što je iza mene, a i ispred mene...

Paolo je obrisao suzne oči, te se odmaknuo od nje i rekao: Molim te, pogledaj me, kakva mene budućnost čeka?, ja, seko, više nemam budućnosti ili bolje rečeno više ju ne vidim...

Amalia ga je pogledala i ponovo ga je zagrlila, te mu je rekla: Nemoj to govoriti jer da si ti i Martin mrtvi, ja ne bih imala što raditi ovdje, samo bi se vratila u samostan gdje sam do sada bila i položila bi doživotni zavjet za časne sestre i ovozemaljski svijet bi pokušala zaboraviti jer svijet u kojem mu nema tebe i Martina, za mene bi bio samo mučenje... Paolo: Ali kakva mene budućnost čeka, seko moja?...

Amalia je slegla ramenima, te je rekla: Nekako ćeš posao s vremenom vratiti, bar u nekoj mjeri, ali tvoja budućnost je tvoje dijete koje čeka Lupita...

Paolo se odmaknuo od nje i rekao: Dobro znaš da se tome djetetu neću moći ni približiti, ono će možda imati moje gene, ali ono nikada neće saznati tko mu je zapravo otac i zauvijek će biti otac Loreno...

Amalia je prekržila ruke na prsima i rekla: Braco, jesi li siguran da dijete drugog zove ocem pored tebe živog?... Paolo je odlučno klimnuo glavom i rekao: Seko, siguran sam u to, a uz posao koji sam odabrao kao svoj poziv, sumnjam da ću se ikada skrasiti... Amalia: Mislim da griješiš oko ovoga jer kada bi oženio Lupitu, riješio bi jednim potezom, dvije muhe...

Paolo je savršeno znao na što Amalija misli kada kaže da bi riješio jednim potezom, dvije muhe, a to bi bile da bi nakon nekog vremena prestale glasine da je on silovatelj i da bi mogao uskoro vratiti svom voljenom poslu i otac bi ga prestao omalovažati, no tu su dolazili i dodatni problemi, a to su bili Loreno koji će ga, u najmanju ruku, ubiti, onda otac, iako im je on dao slobodnu volju da sami izaberu svoje životne suputnike, čisto je sumnjao da bi prihvatio Lupitu kao njegovu suprugu, već mu je bilo dovoljno da mora gledati ološa Pedra kao Lucijinog odabranika, a onaj najveći i presudni problem je bila ljubav, on ne voli Lupitu, bila mu je draga, simpatična, luckasta i sve ostalo što se za Lupitu može reći osim što ju nije volio kao što je ona njega, a on nije želio da ju učini nesretnim, bolje rečeno nije želio da ikog pati pored njega i uz njegov prenaporni posao, pa bila to i sama Lupita...

Paolo se sada nasmijao i rekao: Seko, ti zaboravljaš jedan važan detaljčić, a taj je da ja nisam zaljubljen u Lupitu, a Loreno jest i ona je zaljubljena u njega, znači ja sam višak u svemu tome... Amalia: Ali braco, ona tebe voli jer da nije toliko zaljubljena u tebe, ne bih napravila to što je napravila... Paolo: Seko, ja znam da je ljubav slijepa, no da je toliko slijepa da me ide praviti dijete sa mnom koji sam bio mrtav pijan i bez svijesti, to ne mogu shvatiti, ali to se dogodilo i kavalirski sam preuzeo krivicu i molim te, završimo tu priču o Lupiti za danas...

Amalia: Dobro, nećemo više o tome ali jesi li ti svjestan da se ostvarilo ono što sam ti ja rekla dan prije nego što si otišao u vojsku?... Paolo: Molim te, podsjeti me na što točno misliš?, rekla si mi puno toga te večeri... Amalia: Da, rekla sam ti puno toga, ali mislila sam na onaj dio gdje sam ti rekla da će nam se mlađa sestra udati prije nas dvoje i da će ona postati vladarica ove zemlje i to se obistinilo...

Paolo: Imaš pravo, doista si to rekla, što time želiš reći?... Amalia: Želim ti reći da su se moje riječi koje sam rekla tada obistinile, pa će možda i ove sa tobom... Paolo: Ne, neće... Amalia: Sada kada bolje razmislim, jesi li ti ikada govorio roditeljima o nekoj simpatiji ili curi koja ti se sviđa jer ja se toga ne sjećam?...

Paolo je odmahnuo glavom i rekao: Seko, ne, nikada nisam imao simpatiju ili curu za koju bi rekao roditeljima... Amalia: Ali zašto?...

Paolo ju je pogledao u oči i rekao: Čekam onu pravu koja će me prihvatiti i voljeti sa svim mojim vrlima i manama, tu prvenstvo mislim na svoj posao i to da sam grofov sin, a i da ja nju prihvatim sa svim njenim vrlinima i manama...

Paolo je nastavio govoriti: Htio bi da dok ju ljubim, cijeli svijet nestane pred mnom, htio bi da kada pomislim na nju, cijeli dan budem sretan, a dok ju dodirujem, da mi leptirići lete u trbuhu i ja sam spreman takvu ženu čekati cijeli svoj život...

Kada je Paolo spomenuo leptiriće u trbuhu, Amalia se sjetila kako je sa Anibalom kada god bi je on dodirnuo dok su boravili ovdje, doživjela te leptiriće u trbuhu, no kada su se vratili na otoku Trinidadu ubrzo su ponovo držali veliku distancu jedan od drugog osim noćnih druženja sa šahom i vježba za povratak otmjene Amalije u svoje okove, lance i tamnicu svoje kuće, a i ondje su se silno trudili da ne dodiruju jedno drugo i uspjevali su u tome, držali su tu distancu između gospodara i sluškinje...

A i Amalia je bila samo njegova sluškinja koju je mogao iskoristiti kada je htio i odbaciti ju kao staru krpu, no to nije učinio, Anibal je bio pun poštovanja prema njoj i dok je druge cure vodio kroz svoj čarobni svijet, nju nije dirao, ali unatoč tome što joj je rekao zašto ju nije uzeo, sada joj se njegov odgovor činio pomalo glupim da je bila uplašena kada ju je kupio, možda i jest tada kada ju je kupio bila uplašena, no nakon nekoliko dana se u potpunosti prilagodila novom tadašnjem životu sluškinje...

No Amalia je ovdje ipak imala život prije Anibala u koji se morala vratiti prvenstveno radi svoga brata Paola, a vjerovala je da će Martin i ona izgraditi novu i još čvrstiju ljubav od one koja je bila razbijena u tisuću komadića poput staklene unikatne vaze onog dana kada ju je Loreno silom odveo iz crkve...

Amalia: Paolo, takva ljubav postoji samo u knjigama i romanima, u ovom stvarnom životu takva ljubav ne postoji... Paolo: Ti i Martin ste mi uzori, vas dvoje ste mi oličenje kako se uistinu treba voljeti, vas dvoje imate bezuvjetnu ljubav...

Amalia je na to prešutjela jer ni sama više nije bila sigurna što uopće osjeća prema Martinu, a kamoli prema cijeloj obitelji, izuzevši brata Paola kojeg je silno voljela više od života...

Amalia je spustila ruke, stavila desnu ruku na trbuh koji se u tom trenutku oglasio, te je rekla: Idemo dolje, gladna sam, a možda su već postavili doručak... Paolo ju je nježno uzeo za lijevu ruku i rekao: Može, i ja sam nešto ogladnio...

Dok su hodali kroz hodnik, Paolo je ponovo pogledao Amaliju koja se držala za trbuh koji se ponovo začuo, te se nasmijao i rekao: Prema ovome što sada vidim, ne sumnjam da ćeš biti zahtjevna trudnica... Amalia se nasmijala, desnom rukom ga nježno udarila po njegovoj lijevoj nadlaktici i rekla: Ma tko će biti zahtjevna trudnica?, obećavam da me nećete čuti dok budem trudna... Paolo se ponovo nasmijao i rekao: Vidjet ćemo...

Amalia se ponovo nasmijala jer je znala da se šali s njom kao nekad, a upravo to joj je i nedostajalo, a sada su se polako spustili stepenicama do predsoblja, te se uputili u blagovaonicu za koju su vidjeli da su vrata širom otvorena...

Kada su došli do širom otvorenih vrata blagovaonice, vidjeli su da je na velikom blagovaonskom stolu umjesto jutarnjih laganih delikatesa, na svijetlo plavom svilenom stolnjaku su bile crvene koverti, neke koverte su bile već zapečaćene sa pečatom i svezane u svežanj i čekale su da budu poslane, a druge su bile uredno složene oko Caroline i čekale su svoj sadržaj...

Amaliji se činilo da crvenih koverti ima bezbroj, no ipak nije bilo tako, bilo ih je svega 50-tak... Paolo i Amalia su vidjeli da Carolina sjedi na Paolovom mjesto i drži popis gostiju za krabuljnji ples, a onda je Paolo rekao: Majko, dobro jutro...

Carolina je digla glavu i pogledala Paola i Amaliju i rekla: Dobro jutro, djeco moja...

Paolo je sada vidio da majka Carolina zrači nekom posebnom radošću kakvom nije sjala otkada su svi bili uvjereni da je Amalia izgorjela u požaru...

Carolina je sada ostavila popis gostiju na lijevu stranu, te je desnom rukom uzela pero i umočila ga u crnu tintu, no prije nego što ga digla iz tinte, uzela je lijevom rukom jedan papirus, te ga je počela brižno ispisivati...

Paolo je vidio da im je majka Carolina neispavana, te ju je pitao: A majko, otkada ste budni?... Carolina koja je sada predano i brižno ispisivala pozivnicu za krabuljnji ples, ovaj put nije dizala glavu iz pozivnice koju je ispisivala, samo je rekla: Paolo, budna sam od četiri sata jer moram ove pozivnice za krabuljnji ples još danas poslati za razne zemlje...

Paolo je duboko uzdahnuo, a taj uzdah je Carolina dobro poznavala, te mu je rekla: Paolo, nemoj mi tako uzdisati, znam te predobro...

Paolo: Majko, ne bi htio da Vas moram pokopati prije vremena... Carolina: Sine dragi, to samo Bog zna kada će doći moje vrijeme i daj molim te pusti me da ispišem i ovu pozivnicu za krabuljni ples tvojoj sestri u čast...

I Amalia je napokon pustila bratovu ruku i oglasila se sa riječima: Majko, predivno Vam stoji ova svijetlo žuta boja koju ste jutro odjenuli, a što se tiče pozivnica, zar ih već pišete?...

Carolina: Dušo moja, hvala ti za kompliment...

Carolina je nastavila govoriti: Naravno da ih već pišem, moram ih već danas poslati, jer poštarska kočija dolazi za sat-dva, planiram ih dovršiti dotada...

Paolo se sada ubacio, te je pitao: Majko, a gdje su ostali?... Carolina: Otac vam još spava, Luciji je ponovo mučno, pa će doručak dobiti u krevet, a i Pedro je rekao da će ostati s njom dok joj ne bude bolje, a Martin samo što nije došao... Amalia: Majko, a gdje mi je Lupita?...

Carolina je oklijevala odgovoriti joj na to pitanje jer je tu bio Paolo, ali naposlijetku je ipak rekla: Ona je sa Lorenom, sada sam ih čula ispred kuće, no sada ih nema...

Amalia: Majko, a da Vam pomognem sa pozivnicama za svoju zabavu?... Carolina još nije micala pogled sa papirusa kojeg je brižno ispisivala, te je samo rekla: Dušo, naravno, dođi sjedni pokraj majke... Paolo: Mene samo zanima što će pisati u tim pozivnicama, ako smijem?... Carolina: Sine, naravno da možeš i molim te, poslije pregledaj Luciju, brine me ta njena mučnina... Paolo: Majko, Vaša riječ je moja zapovijed, ali svaka trudnica drugačje podnosi mučninu...

Carolina: Znam, ali molim te, pregledaj ju, bit ću mirnija kada znam da je sve u redu... Paolo: Ne brinite se, već sam rekao da ću to obaviti, čekam da mi netko pročita što piše u tim pozivnicama jer sam užasno gladan, pa onda idem uzeti jabuku iz kuhinje, seko, da i tebi donesem jednu?...

Amalia mu je samo klimnula, a Carolina je zatim rekla: Sine, baš si nestrpljiv... Carolina je sada završila pisanje trenutne pozivnice, te je dok je čekala da se tinta osuši na njoj, uzela je jednu već ispisanu pozivnicu koju još nije stavila u kovertu, te je rekla: Ova je za obitelj Hernandez, tj. argentinskog grofa Justina Hernandeza i njegovu obitelj...

Carolina je napokon počela Paolu čitati pozivnicu: "Draga naša obitelji Hernández, moja kćer Amalija se vratila među žive, pa u čast njoj, ali i zakašnjenoj proslavi njenog 30-tog rođendana, organiziramo krabuljni ples pod maskama, s tim da muški nisu obavezni nositi masku, ali njihov ljepši spol je itekako obavezan nositi masku i uskladiti je sa svojom krinolinom, a ovo najradije ne bih spominjala, no moram, ipak mi to dužnost nalaže kao grofici da to spomenem, pošto svaki dan očekujemo proglas o ratu, molim Vas dođite vlastitim kočijama i pod vlastitom argentinskom zastavom i vratite se istom odmah po završetku krabuljnog plesa jer ako proglas rata bude tijekom krabuljnog plesa ili za vrijeme putovanja natrag, a Vi niste sa vlastitom kočijom i nemate vlastitu zastavu na kočiji, nećete se živi vratiti u vlastitu zemlju.

Datum bala: 11.09.1810

Obavezno ponesite i pozivnicu sa sobom jer ćete je morati predočiti našem tjelohranitelju kojeg ćemo unajmiti za tu priliku...

S poštovanjem

Carolina Martinez, grofica od Paname"

No čim je Carolina završila sa čitanjem jedne od pozivnica, Amalia je pitala: Tjelohranitelj, što će nam tjelohranitelj, majko?...

Carolina je spustila pozivnicu na stol i rekla: Dušo moja, povučena iskustvom tvojeg vjenčanja, ne bi više nikada držala nijednu zabavu bez tjelohranitelja, ući će samo oni koji imaju pozivnicu...

Amalia se morala suzdržati da ne kaže da se u njihovoj kući krije krivac za njen nestanak jer je smatrala da je najveći krivac njena sestra Lucia, no nije još bilo vrijeme za istinu, pa se morala pokoriti i samo reći: Dobro, majko, bit će kako Vi kažete...

Carolina je vidjela kako se na Amaliji ocrtao tužno lice, te joj je rekla: Srce moje, shvati me, samo želim da krabuljnji ples prođe u najboljem redu, ne budi tužna, molim te... Amalia: Sve je u redu, Vi najbolje znate što je najbolje za mene...

Amalia je ponovo našla u situaciji gdje su svi znali što je najbolje za nju osim nje same, to ju je toliko rastužilo, ali mogla je to očekivati kada se jučer vratila...

Paolo je postao nevidljiv zbog razgovora koje su njih dvije vodile, pa je samo rekao: Idem ja po jabuke u kuhinju...

Iz predsoblja, Amalia je krenula sjesti pored majke u blagovaonicu, a Paolo se htio okrenuti prema kuhinji, no u kuću je tada uletio ponovno vidno bijesni Loreno, te je prišao k Amaliji, unio joj je se u lice i počeo bijesno vikati: Ti koja si ustala iz mrtvih i odmah tražiš Lupitu natrag koja je trudna sa tvojim bratom Paolom koji ju je silovao bez imalo savjesti prema njoj...

Amalia je prekrižila ruke na prsima i rekla: Slušaj ti Loreno, mi nismo zajedno ovce čuvali, pa da mi možeš govoriti ti, ja sam buduća gospođa tvoga gospodara i k tome ću i tebi biti nadređena, a kao drugo Lupita je sama pristala ponovo služiti mi i dogovorili smo se da će što manje sretati mog brata... Loreno(bijesno): Ti, ti, ti, moju curu i buduću ženu ćeš omalovažati da gleda ovog nečovjeka koji joj je na silu napravio dijete...

Loreno je sada pokazao na Paola i rekao(bijesno): Odmah ćeš joj reći da nećeš više da te služi i da ostane ondje gdje je bila prije tvog uskrsnuća...

Amalia ga je sada pogledala u oči iz kojih su sijevale munje, te mu je rekla: Jedini nečovjek kojeg ja ovdje vidim si ti koji nema nimalo manira nego iz njega govori bijes, rekla sam ti da ćeš mojoj obitelji i meni persirati, a i ponavljam da neću povući nikakvu odluku jer je Lupita sama odlučila ponovo služiti mi...

Loreno(bijesno): Onda ćeš vidjeti što znači kad te siluju i naprave ti dijete na silu..

Loreno je sada počeo skidati svoj jeftini remen, a Amaliju ju je uhvatio strah, ali nije ga htjela pokazati, već je ostala mirno stajati i gledala je prema otvorenim ulaznim vratima, u mislima je zvala čovjeka koji je rekao da će ju čuvati od svih i od svakoga do njenog vjenčanja za Martina, no još nije bio tu, ali Amalia to nije znala...

Gledajući kroz otvorena vrata vani na livadu, Amalia je mislima dozivala Anibala da ju ponovo spasi, misleći da je negdje skriven u livadi, no on to nije bio...

Dok je Carolina zaprepašteno gledala prizore koje vidi, ostajući sjediti na svojoj stolici, a sada je Paolo stao ispred Amalije i rekao: Loreno, ti imaš problem sa mnom, a ne sa mojom sestrom...

No Loreno ga je ignorirao svaku njegovu riječ, samo ga je probao maknuti u stranu, a kada to nije uspio, samo je nastavio skidati svoj remen, ali tada je ušla Lupita u kuću, kada je vidjela što mu je namjera, viknula je: Loreno, molim te, nemoj to raditi, trebam ovaj posao...

No Loreno ju nije slušao jer je bio usijane glave, samo je nastavio skidati svoje hlače, te je Lupita da bi ga nekako zaustavila, prišla mu je i pokušala ga je okrenuti da ju sasluša, no on ju je samo bijesno laktom pogodio u lijevo oko, a Lupita je od toga njegovog jakog udarca odletila ravno u zid gdje se onesvijestila, te je Loreno, ne obazireći se na nju što joj je učinio, viknuo je: Makni se, ovdje sam da obranim tvoju čast...

Amalia je zaprepašteno gledala Lupitu kako leži u nesvijesti na podu do zida, a ispred nje je bio Paolo kao njen štit, ali on je zabrinuto gledao Lupitu, no nije se usudio pomaknuti jer ako se pomakne, bio je dovoljan samo jedan trenutak njegove nepažnje i Loreno će silovati Amaliju, a ako se ne pomakne, neće znati što je sa Lupitom i sa njegovim djetetom...

Paolo se nije nikada gore osjećao nego sada, bio je bespomoćan, gledao je Lupitu u nesvijesti, no ništa nije mogao ovog trenutka učiniti za nju, a sada je Martin ušao u kuću i kada je vidio Lupitu u nesvijesti na podu, Lorena u gaćama i Amaliju iza Paola, sve mu je bilo jasno, odmah je zatim povikao: Loreno, što radiš ti to, hoćeš li ti otkaz?...

Loreno se okrenuo prema Martinu, trudio se što mirnije govoriti, te je rekao: Gospodaru, ovaj, ja sam samo htio održati lekciju... Martin ga je prekinuo u pola rečenice, te je rekao: Pokupi tu svoju odjeću i odlazi mi sa očiju, kada se vratim doma, dobit ćeš ti meni lekciju...

Martin ga je čekao na ulaznim vratima i rekao: Ideš bez Lupite, to ti je valjda jasno... Loreno je morao pognute glave pokupiti svoju odjeću i još pognutije glave otići bez Lupite, ne znajući je li živa ili mrtva...

Martin je sada čekao da Loreno izađe van, pa zalupio vrata za njim, te je Paolo napokon mogao prići Lupiti, a Amalia je sva drhteći prišla Martinu i strastveno ga je poljubila za zahvalu što je došao i spasio ju, no nije ništa osjetila kao jučer tijekom poljubaca, ali ni onu strast kao nekad poljubca nije osjećala...

Iako se pred Lorenom držala hrabro, strah je prevladao Amalijom, u njoj se sve sada slamalo...

Sada nije mogla misliti što osjeća prema Martinu, trebala je samo zaštitu koju je uvijek i dobivala od njega i zbog straha joj je srce tuklo sto na sat...

Martin ju je sada čvrsto zagrlio i rekao: Mila, gotovo je, idemo sjesti u blagovaonicu...

Amalia je samo klimnula glavom jer je bila na rubu suza, te ju je Martin nježno uzeo za ruku i poveo je u blagovaonicu gdje ju je posjeo na stolicu, te je pogledao u predsoblju Paola i Lupitu, te je pitao: Paolo, je li ona živa?...

Paolo je klečao pored Lupite i čekao da se Lupita probudi iz nesvijesti jer je bila dobro, no samo je imala veliku masnicu na lijevom oku, a i dijete je bilo živo, te je Paolo samo klimnuo Martinu...

A tada se Martin okrenuo prema Carolini, naklonio joj se glavom i rekao: Grofice, moja najdublja isprika zato što imam slugu nečovjeka... Carolina je još bila u šoku, ali je uspjela reći: Sve je ok, bitno je da si došao na vrijeme...

Amaliji su se počele slijevati suze niz obraze, te je samo uspjela reći: Da, hvala ti...

Malo kasnije toga dana:

Amalia se brzo smirila, onda se otišla presvući u jahačko odjelo i izašla je predati hrpu pozivnica za poštansku kočiju, pa kada ih je predala i poštanska kočija otišla, polako je pošla do konjušnice, gledajući u livadu i pitajući se gdje se skrio Anibal i zašto ju danas nije on obranio, nego je to učinio njen Martin...

Pitala se kada i kako će ju obraniti kada ga ne vidi, no nadala se da on zna i da je možda otišao na doručak, pa nije vidio što joj se događa...

Ušavši u konjušnicu, brzo je ušla u Anabellin boks, no iz Rockyjevog boksa pored Anabellovog boksa, čula je glasove koji su pripadali Pedru i Lorenu i činilo se da se svađaju, odlučila se primiriti i poslušati njihov razgovor jer možda, samo možda sazna nešto novo o svojoj otmici koja se dogodila prije godinu i tri mjeseca...

Amalia je tiho kao bubica spustila na balu sjena i slušala je nastavak razgovora...

Pedro(glasno): Čovječe, gdje ti je bila pamet da ju pokušaš silovati?... Loreno(glasno): Pa kada mi je Lupita rekla da ponovo radi u kući, htio sam osvetiti za to što je Lupitu vratila u kuću i da mora gledati tu zvijer koja ju je silovala...

Pedro(glasno): Pa ti nemaš problem s njom, nego sa njenim bratom, pa pobogu, zašto si nju pokušao silovati?... Loreno(glasno): Ona joj je gospodarica Lupite i ona joj naređuje gdje i što da radi, a ne on, on ju je samo silovao i napravio joj dijete koje sam joj ja napraviti...

Pedro(glasno): Da si htio, mogao si joj već napraviti dijete... Loreno(glasno): Kako kada smo oboje preumorni kada se na trenutak vidimo?... Pedro(glasno): Znači ljubomoran si na Paola što joj je on napravio dijete, a ne ti?... Loreno(glasno): Jesam, ljubomoran sam, ali on je nju silovao, čuješ li, silovao?... Pedro(glasno): Ali to ti nije dalo za pravo, da čovjeku zbog toga uništiš karijeru, a i njegovu sestru Amaliju sada zamalo silovati... Loreno(glasno): Braniš toga nečovjeka i njegovu sestru, zašto?, uostalom, nije me briga, trebao sam i više napraviti od toga kao naprimjer Amaliju ubiti kada mi je pružila prilika za to, ali ne, ja sam slušao tebe kao zadnja budala...

Pedro(glasno): Nisam joj želio zlo kao moja supruga, zato sam je odveo daleko odavde, ali vratila se, no ni sada joj ne želim zlo, rekao sam ti one večeri cura je dobra i jedina od svih njih misli da sam čovjek, a ne neki rob ili ološ... Loreno(glasno): Pa ti i jesi čovjek, zar ne?... Pedro(glasno): Loreno, nisam čovjek, nego sam običan ološ, ali ta cura misli i dan danas da sam čovjek i na tome sam joj jako zahvalan... Loreno(glasno): Ta obitelj mi uništiva moju Lupitu...

Pedro(glasno): A čekaj, nisi mi nikada odgovorio na pitanje; bi li mogao pogledati vojvodi u oči nakon što bi mu ubio zaručnicu?... Loreno(glasno): Ne bi se ni vraćao na imanje da sam mu ubio zaručnicu, pobjegao bih daleko sa novcima koji sam dobio od Lucije...

Pedro(glasno): Pa zašto nisi onda pobjegao kada ti se pružila prilika za bijeg?... Loreno(glasno): Kada sam ostavio Amaliju u štali, dao sam se u bijeg, ali vratio sam se zbog nje, zbog moje Lupite jer ju volim i želim je zaštititi od svega i od svih... Pedro(glasno): A nije ti palo na pamet da se ona može sama zaštiti?...

Loreno je sada ponovo razljućeno otišao van iz Rockyjevog boksa, pa onda i iz konjušnice, te Pedro nije dobio odgovor na svoje pitanje...

Amalia je ubrzo čula i Pedrove korake kako odlaze iz konjušnice, a ona je tijekom njihovog razgovora jedva disala jer nije htjela da ju čuju, a ona je htjela čuti svaku njihovu riječ i uspjela je u tome...

Dobila je potvrdu da je Lucija kriva za njenu otmicu, a da su Loreno i Pedro samo njezini pijuni koje ona vuče kako joj se svidi...

No saznala je da je Pedro spriječio njeno ubojstvo od strane Lorena kojeg je Lucia platila da ju smakne jer ga je ona uvijek smatrala čovjekom, iako to nije bio, ali sada će ga smatrati još većim čovjekom jer joj je poštedio život, iako da je Lucia to saznala, on sam je mogao nastradati, no toga je očito bio svjestan i sam Pedro, no svejedno joj je spasio život...

Samo nije mogla zamisliti što bi bilo da je Lucia zbilja tražila da Pedro, vjerovala je iz praznog pištolja, puca u nju jer je zapamtila da je Pedro rekao, dok je bila nijema Rosalia, da je držao pištolj na njoj, ali to nije znala kako bi to završilo...

No saznala je i to da Loreno stvarno voli Lupitu, no da to ne zna pokazati na pravi način...

Sada se bojala i same sebe, jutrošnji događaj joj je pokazao da ponovo postaje ona stara bojažljiva Amalija, no tome se nije mogla oduprijeti, samo se pitala kada će ponovo postati i divlja...

Sve više joj je nedostajala Amelia koja je bila neustrašiva, spremna okrvaviti ruke u ratu, pomoći svom gospodaru u nevolji, biti mu pri ruci, no Amalia je znala da će Amelia za nekoliko dana iščeznuti iz nje i otići tamo gdje ju je i ostavila na mirno imanje San Paolo i sada ju je bolilo srce zbog toga što će se ubrzo dogoditi, no nije mogla ništa...

Amalia se sada trgnula iz svojih misli i otvorila je oči jer joj je Lupita rekla: Gospo, gotovi ste...

Pogledavši sebe u svoje zidno ogledalo, vidjela je sebe, sebe pod crvenom maskom na oči, maska joj je prekrivala tugu koja joj se ocrtavala u očima koju je vješto sve ove dane skrivala od ostalih...

Znala je da u plesnoj dvorani neće zateći Anibala jer on ne može ući bez pozivnice čak kada bih htio doći, no ona ga nije vidjela danima, nije više bila sigurna je li ju stvarno štiti ili joj to samo rekao da bi bila spokojno došla kući, ali nije mu mogla zamjeriti jer je on imao svoj život, a ona je imala svoj život, ma kakav god on bio...

Sada se Amalia okrenula prema Lupiti, pogledala ju je i rekla: Znaš Lupita, zavidim ti na trudnoći, no nadam se da ću uskoro i ja biti u blaženom stanju...

Lupita je imala tamno plavu odoru na sebi koja joj je već bila pretjesna, ali i sve su već odore na njoj pucale po šavovima, a i njoj se činilo da joj trbuh raste iz dana u dan...

Amalia je polako hodala unatrag do svoga kreveta i elegantno sjela na njega u svojoj novosašivenoj prekrasnoj crvenoj krinolini koja se presijavala sa svojih tisuću i tisuću malih bijelih dijamanata...

Lupita: Gospo, mogli biste biti u blagostanju i to vrlo brzo, stvarno nisam gurala nos u Vaše stvari, ali... Tu je Lupita naglo stala jer bi mogla izgubiti ovaj tako vrijedan posao, a Amalia je brzo rekla: Lupita, znam ja da ti ne guraš nos u moje stvari, samo slobodno reci... Lupita: Primjetila sam da ste se Vi i vojvoda ponovo zbližili...

Nakon što ju je spasio od Lorena kojegu ipak nije otpustio zbog Lupite, Paola i same Amalije, u ovih šest dana od toga događaja, Amalia se ponovo zbližila sa Martinom, no dok ju je ljubio i gladio, srce joj je još uvijek spavalo dubokim snom, no znala je da će sa Martinom biti sretna, njene usne su se ponovo sasvim privikle na Martinove strastvene poljubce i više je oni nisu boljele, ni pekle poput najljućeg feferona, a i njegovi dodiri su bili ponovo postali nježni poput pera koje bi ju nježno gladilo satima, tako da se polako ponovo zbližila sa čovjekom kojeg voli, no osjećala je da je ta njena gorljiva ljubav prema Martinu negdje po putu isčeznula poput jutarnje magle, no Martin joj je postao više nego drag, ali može li ona vratiti ljubav koju je osjećala prije godinu i tri mjeseca i ponovo ga ludo zavoljeti kao nekad, nije znala, no odlučila je pokušati...

Amalia joj se nasmiješila, te joj je rekla: Da, ponovo smo se zbližili i da bih mogli ubrzo ja i Martin zatrudniti, voljela bi čim prije nositi Martinovo dijete ispod srca jer ga volim... Lupita: Gospo, koliko biste željeli djece s njim?... Amalia: Lupita, koliko nam Bog djece da, toliko bi, a ti?... Lupita: Gospo, i ovo ću sama jedva podizati jer Loreno spominje da bi išao u rat čim on počne, a ja ga ne mogu odgovoriti od te sulude ideje da život ide staviti svoj život na raspolaganje domovini, a ja sama sa djetetom se ne mogu zamisliti...

Amalia: Lupita, ali imat ćeš mene i Paola za sve što ti bude potrebno... Lupita je sada stala pred Amaliju i rekla: Gospo, od Vas i Paola ne očekujem ništa, niti ću išta tražiti, tako da hvala Vam puno na ponudi, ali ne, ne želim ništa...

Amalia je sada čula i poslijednjeg konja i zvuk kočije kako se zaustavlja pred kućom, sada je Lupiti rekla: Lupita, možeš ići u kućicu za sluge, samo mi još pošalji po mene vojvodu i slobodna si za večeras...

Lupita nije željela još otići, nego ju je pitala: Gospo, ali ne biste li radije da vam pomognem sa crvenim svilenim rukavicama?...

Uzevši svilene rukavice u ruke koje su do tada uredno ležale na krevetu, Amalia je Lupitu strogo pogledala, te joj je rekla: Lupita, što smo se mi prije tjedan dana dogovorile?... Lupita: Gospo, dogovorile smo se da ću Vas slušati kao i Paolo... Amalia: Da, i zašto me ne poslušaš i ne ideš u krevet?, to je za dobrobit tvog djeteta...

Lupita je još malo htjela ostati sa Amalijom, no Amalia je samo brinula za stanje djeteta, pa ju je morala poslušati, te joj je rekla: Gospo, evo idem, ali kao i sve cure, i ja ću morati raditi kada se dijete rodi, a ono će ostajati samo...

Amalia je znala da je bila istina da će Lupita morati raditi odmah nakon porođaja, jer se Octavio još nije ništa smekšao, no morala je ići dan po dan, zato joj je rekla: Lupita, o tome ćemo misliti kada se dijete rodi, a sada je najvažnije da izneseš trudnoću do kraja, a u krajnoj liniji imaš mene i Paola, ali ti ne želiš čuti za to, no to ti ponavljam, a sada idi...

Lupita se pretvarala da ovo nije čula, te je promijenila temu i rekla je: Gospo, ako smijem još primjetiti, izgledate predivno...

Amalia joj se nasmiješila i rekla: Hvala ti, i ti si prelijepa, imaš trudnički sjaj...

Lupita: Hvala i Vama, no postaju mi sve odore pretjesne, seoska krojačica mi šije trudničke odore, bit će za nekoliko dana gotove...

Tijekom razgovora sa Lupitom, Amalija je navukla svilene crvene dugačke rukavice do nadlaktice i rekla: Lupita, što se događa, zašto ne ideš u krevet?... Lupita je sada odlučila progovoriti, zato je rekla: No dobro, želim vidjeti Paola i reći mu osobno da je sve ok sa djetetom...

Amalia: Lupita, molim te, nemoj me dovoditi u neugodne pozicije, viđaš ga svaki dan i oboje znate moje upute do daljnjeg, moramo biti jako oprezni i zbog moga oca, a i zbog Lorena... Lupita je shvatila da neće ni danas moći vidjeti Paola, ni sa njim razgovarati, te je rekla: Ok, oprostite još jednom zbog one neugodnosti koju ste doživjeli prije šest dana, poslat ću Vam vojvodu, lijep provod na balu i vidimo se sutra...

Amalia je klimnula glavom, te joj je rekla: Ne moraš se više ispričavati zbog toga, lijepo se odmori i laku noć... Lupita je otvorila vrata, otišla iz sobe i za sobom je zatvorila vrata...

Amalia se digla sa kreveta i u ovom trenutku je odlučila uživati u ovoj zabavi u čast njoj jer je to možda i poslijednja zabava koju će prirediti prije razornog i krvavog rata, a to je značilo da će se pokušati opustiti i neće ni pomisliti na Anibala jer on nije mogao, niti je smio doći na ovu zabavu...

Martin je sada pokucao na vrata, te mu je Amalia otvorila i pogledala ga je, izgledao je predivno...

Martin je imao bijelu masku salivenu od gispa, a sa elastična tanka crna vrpca ju je odlično držala, a njegovo bijelo odjelo sa crnim gumbima je izgledalo savršeno, a na nogama je imao bijele muške čizme koje su mu odlično pristajale...

Amalia je nakratko ostala bez daha, te kada je ponovo došla do njega, rekla: Martinu, izgledaš predivno, no masku nisi morao stavljati... Martin: Isto vrijedi i za tebe, ljepotice moja... Martin je nastavio govoriti: A masku sam želio staviti jer te želim čuvati cijelu večer, da mi te ponovo ne ukradu...

Amalia se zacrvenila u licu, te mu je rekla: Hvala ti na komplimentu i hvala što ćeš me čuvati i ovu večer... Martin joj je pružio ruku, te ju je pitao: Vrijedi li naš jučernji dogovor za večeras?...

Amalia je znala na što Martin točno misli, pa mu je samo klimnula u znak potvrde, te ga je uhvatila za ruku i zatvorila vrata za sobom, te su krenuli hodnikom...

Šutke su došli do plesne dvorane u kojoj su već bili svi uzvanici, a tjelohranitelj se naklonio i rekao: Gospo, molim Vas, moram Vam reći da ste prelijepi... Amalia: Hvala Vam najljepša... Tjelohranitelj: Grof i grofica su me zamolili da Vas ja osobno uvedem u plesnu dvoranu i kada bude večera na redu, da Vas ja uvedem u blagovaonicu...

Amalia se već sada osjećala kao da je izgubila slobodu kretanja, no morala se ponovo pokoriti roditeljskoj želji, pa je Martinu rekla: Ti uđi u dvoranu, evo mene za trenutak sa gospodinom tjelohraniteljom...

Martin ju je teška srca pustio ruku i rekao: Dobro, no čekam te ispred vrata... Amalia mu je samo klimnula, a Martin je ušao u plesnu dvoranu i stao ispred vrata...

Amalia je namirisala one najdraže mirise iz kuhinje, bilo je očito da je u pripremi velika hrskava purica sa malo blitve, mirisala je i ukusnu juhu od mrkve, a i njena omiljena kokos torta...

Sada je začula tjelohranitelja kako joj kaže: Sada ću otvoriti vrata, najaviti i uvesti Vas...

Amalia je slušala zapovjedi tjelohranitelja, iako bi najradije otišla u kuhinju kuharima pomoći oko kuhanja njene najdraže hrane, no nije mogla, morala je biti tu gdje jest...

Tjelohranitelj je otvorio vrata i rekao: Pljeskom pozdravite gospođicu Amaliju Martinez...

Svi su stali sa svojom pričom i sva pažnja je usmjerena na Amaliju, te su joj svi zapljeskali, a tjelohranitelj ju je pošao primiti za ruku, ali ona je pokazala sasvim malim pokretom ruke da ju ne treba on uvoditi, nego da će sama ući...

Graciozno ušavši u plesnu dvoranu, pogledala je sve te svijeće u svojim držačima koje su osvjetljavale plesnu dvoranu, velika plesna dvorana je bila onakva kakvom ju je pamtila, lijepa i jednostavna, zidovi su bili boje kestena, a tri prozori su se uzdizali skoro do stropa koji je bio poprilično visoko, a i iz plesne dvorane se jasno vidio mali blistavi mjesec...

Pogledala je desno, u kutu je vidjela orkestar koji se pripremao da zasvira, a i nepoznatu opernu pjevačicu koja je za sada sjedila samo na stolicu, ali Amalia se nadala da će operska pjevačica zvučati dobro...

Osvrnula se na cijelu dvoranu i vidjela je ljude koji su sjedili na stolicama od pruća oko plesnog podija, te ljude je prepoznala, no bilo ih je preko 100 jer su pozivnice vrijedile za cijelu obitelj, no možda ih sada vidi po poslijednji put, pa će se rado podružiti s njima...

Sada je pogledom tražila Paola i našla ga, no on je bio vidno razočaran njenim ulaskom i da gleda u nju, no ona je znala što misli i što mu je na duši, no u desnoj ruci koja je bila naslonjena na kamin, u njoj je držao puna čaša crnog vina na što je sama Amalia poludila...

Htjela je odmah poći k njemu i reći mu da tu čašu makne, ali tjelohranitelj je onda zatvorio vrata za sobom, a uzvanici su joj i dalje neumorno pljeskali, no ona se, zatvaranjem tih vrata, ponovo osjećala poput ptice koju zatvaraju u zlatnu krletku, ali znala je da ta krletka neće biti sve kada dođe rat, pomislila je da će je njeni roditelji staviti u zatvor vlastite sobe na koji će staviti lokot koji se neće lako otvarati, a možda se nikada više neće ni otvoriti...

U srcu je osjećala veliku prazninu dok je ponovo gledala sve te ljude, osjećala je da u plesnoj dvorani nešto nedostaje, no što je to bilo, nije mogla znati jer je sve bilo na svom mjestu...

Pljesak je utihnuo, a do nje su odmah elegantno došle trojke, te nakon službenog uzjamnog naklona, čvrsto su je zagrlile i uspjele je brzo od srca nasmijati...

Madeline: Molim te, pričaj nam kako je došlo do toga da te proglase mrtvom?... Amalia(kroz smijeh): Hoću, drage moje, samo da pozdravim i ostale goste, samo jedno pitanje gdje su Vam muževi?... Maggie: Otišli su na službeni put u Kanadu, a mi smo te htjele vidjeti, pa su oni otišli sami...

Amalia se nasmiješila i pokazala im na stolice i stol, te je rekla: Sjednite tamo, ja ću brzo doći, pa ćemo pričati...

Madeline, Maggie i Matilde su otišle na mjesto gdje im je Amalia pokazala, a sada je Martin došao do nje, primio je za ruku i rekao: Idemo pozdraviti uzvanike... Amalia: Idemo...

Pola sata kasnije:

Amalia i Martin su napokon pozdravili sve uzvanike, te je Martin zastao pričati o politici sa vojvodom od Buenos Airesa, ali pratio je Amaliju pogledom, dok nije stigla do Paolo...

Amalia je napokon mogla popričati sa Paolom, te kada je došla do njega, rekla mu je: Ostavi tu čašu, molim te, znaš što se prošli put dogodilo kada si se napio... Paolo je samo tupo gledao u vrata, ni ne pogledavši ju, rekao joj je: Samo mi reci zašto?...

Amalia je točno znala da on ne misli na piće, nego na Lupitu, htio ju je vidjeti kako joj ona otvara vrata, te je rekla: Paolo, zato što smo se sve dogovorili, a oboje me ne slušate, molim vas, još malo se strpite i moći ćete razgovarati... Paolo: Kada?...

Amalia nije htjela razgovarati sada o tome, te je rekla: Paolo, idi se, molim te, druži i ostavi tu čašu više... Paolo: S kim da se družim?, zaboravljaš da sam ja silovatelj u očima tih ljudi... Amalia: Paolo, nisam zaboravila, ali druži se sa muškima ili sa bilo kim, molim te... Paolo: Ajde ti trojkama i zabavi se, ovo je ionako tvoja zabava... Amalia: Braco, ostavi tu čašu i potrudi se družiti, ja poslije očekujem ples s tobom...

Paolo je odjenuo sasvim crno odjelo, te je sada napokon ostavio čašu na dasku od kamina i otišao se potruditi družiti, a Amalia mu se nasmijala i otišla napokon trojkama...

Pola sata nakon:

Orkestar je počeo svirati u kutu dvorane, a to je bio poziv na ples svih uzvanika... Svi su se digli na noge, a Martin je prišao Amaliji i pitao: Dopuštaš li mi ovaj ples sa tobom, ljubavi?... Amalia ga je primila za ruku i rekla: Ljubavi, naravno i htjela bi zauvijek plesati samo s tobom...

Martin je shvatio njenu prenesenu poruku, te je rekao: I hoćeš, obećavam ti, plesat ćemo do kraja naših života, samo ti i ja...

Prije nego što su počeli plesati, Amalia i Martin su se strastveni poljubili i izazvali još jedan ogromni pljesak od strane uzvanika...

Orkestar je napokon zasvirao skladbu „Zvuk tišine" i Martin i Amalia su zaplesali na središtu plesnog podija, a onda su i svi ostali našli svog partnera za ples i zaplesali zajedno sa njima...

Amalia i Martin su lebdjeli plesnom dvoranom kao da plešu na oblacima, Martin je kao pravi muškarac vodio Amaliju kao svoju plesnu partnericu, plesali su lagani sentiš jer je skladba bila takva...

U jednom trenutku je Amalija shvatila prednost svoje maske na očima, sada je plakala na Martinovom ramenu, no to nitko nije mogao vidjeti, no Martin je osjetio da nešto nije u redu, te je rekao: Ljubavi, sve uredu?...

Amalia(kroz suze): Sve u redu, samo, znaš mene, u srce me dirne neka skladba ili knjiga... Martin: Znam to, glavno je da je sve u redu...

No Amaliji nije plakala zbog skladbe, možda samo dijelomično, ali zapravo joj je nešto nedostajalo, nije razumijela, ni znala što, ali nešto joj je nedostajalo u plesnoj dvorani, nije si mogla objasniti što, ali plakala je zbog toga...

Octavio je sada pitao Martina želi li se zamjeniti s njim jer on želi plesati sa Amalijom, a Martin je rado pristao plesati sa Carolinom... Octavio je sada preuzeo vođenje Amalije, a Martin vođenje Caroline...

Amalia je sada pitala oca(kroz suze): Oče, gdje mi je sestra?... Octavio: Dušo, mučno joj je, nije bila u stanju sići na zabavu, pa se Pedro solidirao s njom i ostao uz nju...

Dok je plesala sa ocem, Amalia je znala Lucija nije sišla zbog mučnine, nego što sigurno nešto ponovo smišlja sa Pedrom kako da joj naudi, mora biti oprezna na svakom koraku i više nego do sada...

Paolo ju je sada preuzeo Amaliju iz očevog naručja, te ju elegantno okrenuo oko njene osi, a ona mu je rekla(kroz suze): Nemoj me okretati, molim te, samo me drži uza se i to je to... Paolo: Seko, što ti je, zašto plačeš?... Amalia(kroz suze): Zbog skladbe, Paolo, zbog skladbe...

No Paolo joj nije povjerovao, zapravo je bio jako sumnjičav zbog njenog odgovora, ali nije htio ništa dalje ispitivati, samo ju je držao uza se i minimalno se pomicao i tako su otplesali i zadnji takt skladbe...

Skladba je završila, a plesnom dvoranom se prolomio veliki pljesak za orkestar koji je predivno odsvirao prvu skladbu večeras...

Amalia je ponovo malo sjela, no ostali su nastavili plesati uz slijedeću skladbu koju je orkestar počeo svirati...

No nitko nije znao što se sada događa u predsoblju jer je orkestar, koliko god da je tiho svirao, svi su bili očarani glazbom koja je izlazila iz tih raznih instrumenata...

Naime, u predsoblju je ušao muškarac kompletno odjeven u crno, oči je prekrio crnom maskom na vezanje, a glavu crnim šeširom, a imao je i crni plašt koji mu je padao sve do kraja leđa i bio je privezan oko njegovog vrata, a i kožne crne rukavice do ručnih zglova nisu ga mogle odati tko je zapravo, jedino što nije bilo prekriveno to je bio dio donjeg djela lica...

Čim je ušao, tjelohranitelj je stao ispred njega jer je prema popisu uzvanika znao da su svi ušli u plesnu dvoranu...

Pošto se muškarac pravio nijemim, počeo je tjelohranitelju objašnjavati rukama i nogama jer je znao da ga on neće razumijeti...

Tjelohranitelj: Shvatio sam, nijemi ste, ali ja Vas ne mogu razumijeti, ako ste pozvani, a ja Vas nemam na popisu, ispričavam se, onda slobodno idite u plesnu dvoranu...

Muškarac je odlučio lagati i klimnuti glavom na riječi tjelohranitelja, te je slobodno odšetao i otvorio vrata, a kada je ušao u dvoranu, vidio je da su svi osim Amalije pljeskali na upravo završenu skladbu, bili su time zaokupljeni, pa je on mogao neometano prići Amaliji koja se, činilo mu se, dosađivala...

Muškarac joj je oprezno prišao, dodirnuo joj lijevom rukom desno rame, te kada se Amalia okrenula, vidio je da ga se ne boji, iako ni ona nije znala zašto, no ulijevao joj je povjerenje...

Amalia nije znala tko je neznanac, te mu je rekla: Gospodinu, što trebate?...

Muškarac je samo položio desnu ruku na prsa i spustio glavu kao da se klanja, a to je bio znak nijemih ljudih da hoće plesati sa nekim...

Amalia je osjetila da je ono nešto što joj je nedostaje nestalo pojavom ovog muškarca, te mu je rekla: Nijemi ste, a hoćete plesati sa mnom, zar ne?... Bezimeni muškarac je klimnuo glavom, a Amalia mu je pružila ruku i rekla: Sa zadovoljstvom ću Vam pružiti tu čast i plesati s Vama... Amalia se digla sa stolice i otišla na plesni podij sa nepoznatim muškarce koji ju je vodio do samog plesnog podija...

Prije negoli je operna pjevačica pustila svoj glas i uvukla ih u svoj svijet, Amalija je strancu sa kojeg sada nije mogla skinuti oči, rekla: Inače nemam običaj plesati sa strancima, ali ne znam zašto, ali Vama vjerujem, a niste mogli ući bez pozivnice, pa se sigurno znamo, no ja Vas se ne sjećam jer sam imala groznu anemniju...

Amalia je zaključila da je to neki Don Juan de Marco koji je ovaj krabuljni ples pod maskama vrlo ozbiljno shvatio, ali tko se krije ispod maske, to nije mogla odgonetnuti...

Operna pjevačica je počela pjevati skladbu „Camelot" i Amaliju uvukla u svoj svijet, a počela je plesati sa takvom lakoćom sa misterioznim muškarcem kojem je gledala ravno u oči koje su bile, činilo joj se, tamnoplave poput morske pučine...

Gledali su se cijelo vrijeme ravno u oči, srce je oboma kucalo kao ludo, muškarac je okretao Amaliju, no ona mu nije prestala gledati u oči, a ni on njoj...

Oboje su bili zaneseni pjesmom i plesom koji su tako vješto plesali, cijeli svijet je nestali oko njih, samo su čuli opernu pjevačicu kako pjeva i plivali su i utopili se u očima jednog drugog...

Amalia nije prozborila niti riječ tijekom plesa jer se utopila u strančevim očima, no Martin je sada vidio stranca koji je plesao sa njegovom budućom ženom, pa je Paola koji je bio pored njega, pitao: Paolo, s kim to Amalia pleše?...

Paolo je pogledao prema sretnoj Amaliji i strancu kojeg je vidio samo iza leđa i nije ga poznavao, te je rekao: Ne znam s kim pleše, no pusti je, s kim god da pleše, vidiš da je sretna...

Misterozni muškarac je bio Anibala Pinada koji je želio otplesati poslijednji ples sa Amalijom prije nego što je zauvijek napusti jer je čuo glasine u selu u kojem je boravio preko noći da će večeras Amalia i Martin obnoviti svoje zaruke pred ovim svim ljudima, a za obnovu istih ne znaju ni roditelji, pa je pretpostavio da će ubrzo biti i vjenčanje, a onda se on vraća na svoje imanje slomljenog srca...

Ovaj kostim za bal za koji je čuo u selu je nabavio od krojačice koja mu je to šila posebno za ovu prigodu, a njegovo sivo odjelo i crne cipele ostavio je pokraj Zeusa koji ga je čekao nekoliko kilometara dalje...

Martin: Podsjeća me na lika iz jedne knjige, zove se Don Juan de Marco... Paolo: Molim te, nemoj pričati gluposti, uživaj u zabavi...

Kako je pjesma i melodija završavala, čarolija njih dvoje ih je polako napuštala jer su se polako vraćali u stvarnost...

Operna pjevačica je otpjevala zadnji stih pjesme: Za uvijek sretno nego ovdje, u Camelotu...

Anibal se odvojio od Amalije, a ona ga je sada zapitala: Reci mi tko si?... No Anibal ju je teška srca ignorirao i zapljeskao sjajnoj izvođačici kao i svi ostali...

Dok je pljeskala sa takvim žarom, Anibal ju je sada nabrzinu pogledao, izgledala je predivno u toj nadasve raskošnjoj krinolini, tim predivnim rukavicama i maskom na očima...

No sada je morao što prije otići odavde, Anibal joj se brzinski naklonio, te je pokrio lice svojim plaštem da ga drugi ne vide, a kada je izašao, shvativši da je tjelohranitelj negdje otišao, odlučio je staviti svoje ime na popis uzvanika, uzeo je pero koje je bilo u tinti i napisao: Don Juan de Marco...

Brzo je spustio pero i pojurio prema ulaznim vratima, a tek kada je izašao van, sjetio se kako ju je u kasne noćne sate u svojoj sobi učio iznova ovako otmjeno plesati, nije bilo sumnje, on će ovaj ples s njom pamtiti cijeli svoj život, a ona neće ni znati da je to bio on... Otišao je prije nego što ga je netko vidio...

Amalia je ponovo htjela otići sjesti, no Martin joj je prišao i pitao: S kim si to plesala, ljubavi?... Amalia: Ne znam, ali nijem je, pa sam se sažalila nad njim... Martin: Kuda prije ode?... Amalia: Ne znam, vjerovatno žuri još negdje... Tjelohranitelj je otvorio vrata i rekao: Večera je na stolu... Octavio: Hvala Vam na obavijesti, stižemo...

Amalia je sada morala, htjela to ili ne, poći sa tjelohraniteljom koji ju je vodio do blagovaonice dok su svi ostali išli sa svojom boljom polovicom...

No Amalia je još bila zanesena plesom sa strancem, zapravo je tu čaroliju još proživljala dok ju je tjelohranitelj vodio do blagovaonice, te kada je sada otvorio blagovaonska vrata, prvo što je primjetila predivan crveni stolnjak koji se predivno uklapao sa crvenim presvlakama na stolicama kojih je bilo puno više nego inače..

Stol je isto bio puno veći nego inače, tako da su sada deset srebrnih svijećnjaka u kojima je gorjelo po tri svijeće, a svijeće su obasjavali najfinije delicije poput kokos torte, velike purice sa blitvom i krumpirom, juhom od mrkve, najskupljih narezaka i sireva, a sve će to biti servirano na srebrnom servisu i posebno ulaštenom priboru za jelo koji su bili specijalno odloženi za ove prigode...

Amalia je sjela na svoje mjesto za stolom, no još je bila zamišljena i pod dojmom plesa sa strancem, te se pitala tko je nijemi gospodin za kojim je srce poludilo, no nije znala odgovor...

Sada joj je došao Martin i sjeo do nje, te je rekao: Dobar tek ti želim, ljubavi...

Amalia nije ni skužila da su već svi došli iz plesne dvorane i sjeli na svoja mjesta, te je upravo Octavio na svom mjestu govorio: Želim Vam svima dobar tek...

No sada je i ona uzela za početak komadić sira...

Nakon večere:

Delikatese i delicije su pojedene sve do zadnjeg komadića, a sada se Martin uzeo čašu, digao se sa stolice, te je rekao: Molim Vas za malo pažnje...

Svi su sada stali sa svojim razgovorima i pogledali ga, te je Martin nastavio govoriti: Danas slavimo život ove djevojke i njenu zakašnjelu proslavu rođendana, ali i...

Martin je sada pogledao Octavija koji je, kao i uvijek, sjedio na čelu stola, a Amalia se također digla sa svoje stolice, te je Martin nastavio govoriti: Htjeli smo pred svima Vama dragim nam osobama i pred poštovanim grofom i groficom objaviti da ćemo se ja i Amalia sada obnoviti zaruke...

Amalia je sada pogledala Paola koji očito nije shvatio njen pogled koji je značio: Samo i isključivo zbog tebe sam tako brzo obnovila zaruke, da skrenem pozornost na sebe... Blagovaonicom se prolomio pljesak, te su svi sada vikali: Hoćemo poljubac!!!

Amalia i Anibal su se strastveno poljubili, te je Amalia tada počela zijevati, te je rekla: Oprostite, danas mi je bio dug dan, išla bi spavati... Martin: Idem i ja onda, otpratim ću te do sobe i idem...

Amalia: Ljubavi, samo ti još ostani i nema potrebe da me pratiš do sobe... Martin: Ako moja ljubav tako želi, onda će tako i biti... Maggie: Amalia, samo još jedno pitanje, kada ćete se vjenčati?...

Amalia je slegla ramenima i rekla: Meggy, kada se sasvim oporavim, ali bez brige, bit će te svi pozvani, želim Vam laku noć svima i sretan put kućama...

Amalia je otvorila vrata i napokon je izašla iz prebučne blagovaonice, te je graciozno otišla vidjeti popis uzvanika jer je i cijelu večeru mislila na misterioznog muškarca kojem nije znala ime, ali tamnoplave oči su ju uvele u svoj svijet...

Stigla je do popisa uzvanika koji je ležao na stolu od tjelohranitelja koji je već odavno otišao, te ga je brzo otvorila i na samom kraju popisa je vidjela nadasve misteriozno ime: Don Juan de Marco...

Amalia je ostavila popis i pojurila u svoju sobu jer je doista bila umorna od cijelog današnjeg dana...

No na putu do sobe je mislila na misterioznog Don Juana de Marca s kojim je čarobno plesala i on joj je probudio srce koje je ponovo zaspalo nakon njegovog odlaska u nepoznato...

Došavši u svoju sobu, prvo se ponovo dobro zaključala i ostavila ključ u bravi, te je skinula masku koju je stavila na komodu i samo se bacila na krevet i odmah od umora zaspala...

Sanjala je kako ponovo pleše sa misterioznim Don Juanom de Marcom i da one tamnoplave oči postaju tamnosmeđe i da u jednom trenutku skida šešir i svoju masku sa oči, te da se ispod nje krije Anibal, te joj govori: To sam ja, došao sam te čuvati...

Amalia su probudili otkucaji vlastitog srca koji su bili ludi, te je ona rekla: Anibal je Don Juan de Marco!...