Amalia je dotrčala na drugu stranu goruće štale gdje je na suhoj zemlji vidjela Anibala kako se okreće na desni bok i onda se očajnički pokušava okrenuti na leđa, no prevelika bol izazvana strašnim opeklinama na njegovoj lijevoj nozi i ruci jednostavno mu nije dopuštala da se okrene na leđa, ni da se više pomakne sa mjesta...

Anibalova prevelika tolerancija na bol je imala i svoju granicu, a bol je ovaj put prešla sve njegove granice, osjećao je kao da mu neko stavlja tek upaljenu žeravicu ravno na opekline, a pluća su mu bila nagutana dimom, a vruć vjetar mu je nemilosrdno puhao ravno u lice, tako da se ponovo borio udahnuti svaki dašak zraka koji se miješao sa vrućim vjetrom i dimom koji je još odnosio kuće i živote ljudi i njihovi životinja...

Dok ga je gledala izdaleka, Amalia se skamenila poput kiparske skulture jer je gledala njegove strašne opekline na ruci i na nozi koje su mu se sada očito inficirale i bile vidljive zbog izgorjelog bijelog odjela na tim mjestima, ali ona je znala da će mu ih netko morati mazati kremom i previjati nekoliko puta dnevno, bar toliko naučila uz svoga brata Paola, no ipak se bojala da ne bude ona ta koja će mu previjati, iako da joj to naredi, učinit će to jer mu želi biti vjerna samog kraja njegova života, ma koliko mu god je još ostalo...

No počela je drhtati dok mu je izdaleka gledala te inficirane opekline na njegovoj dobrodušnoj ruci i nozi koju je Paolo uspio srediti nakon prijeloma zgloba, no ona također nije mogla vjerovati da će se Anibalu ikad išta dogoditi jer to on nije zaslužio jer je bio dobar kao kruh, a pogotovo ne ovako nešto...

Amalia je skupila svu snage svijeta i krenula je prema njemu, no koraci su joj bili tako teški kao olovo dok je polako koračala do njega, a kada je Anibal čuo Amalijine korake kako mu se približavaju, njegovo srce je zaigralo u veselom ritmu, te se veselo smiješio, no njegovoj sreća je potrajala samo trenutak ili dva jer mu je kroz njegove opekline na nozi i ruzi prostrujala bol najveća nego što ju je mogao ikad zamisliti i izdržati da ponovo ne vriste...

Čuvši Anibalov bolni vrisak, Amalia je svoje noge natjerala da potrče Anibalu, a kada je došla do njega, jedva je sudržavala svoje suze jer je prizor koji je vidjeti izbliza bio još gori nego što ga je ona mogla vidjela izdaleka jer je sada gledala izbliza njegove strašne opekline...

Spustivši se na svoja koljena kraj njega, Amalia mu je, vidjevši da mu treba pomoć oko okretanja na leđa, nježno pomogla da se okrene na leđa, te su im se pogledi sad sreli...

Na trenutak ili dva je Anibal zaboravio na svu bol koja mu je razarala ruku i nogu jer se zagledao duboko u njene najljepše tamnosmeđe oči na svijetu i u njezim očima je želio biti zarobljen kao zatvorenik na tisući godina jer bih tamo želio ostati uvijek i zauvijek, no znao je to nemoguće...

No Anibal je vidio i osjetio njezin strah koji je bio vidljiv u njezinim očima kao vjetar koji se nije mogao vidjeti golim okom, no taj vjetar je bio prisutan...

Duboko udahnuvši vrući zrak u svoja pluća puna dima, Anibal se nakašljao, te ju nježno pitao: Amelia, čega se bojiš?...

Dok je čekao da mu odgovori, Anibal ju je sada desnom rukom sasvim nježno primio njenu lijevu ruku, te je shvatio da ona sva drhti, je li to činila svjesno ili nesvjesno i zašto, to nije mogao znati...

Amalia je potpuno nesvjesno stisla tu njegovu desnu ruku, posve tiho mu rekavši: Strah me da vas ne izgubim, a kada sam čula onaj strašni zvuk u štali, pomislila sam nikada više neću vidjeti...

Iako je bio nagutan dima, prebolnih opeklina i jedva govoreći, Anibal joj je nastavio nježno odgovoriti: Amelia, tu sam, živ sam i nećeš me nikad izgubiti...

No Amalia je sada pao pogled na opekline na njegovom lijevoj nadlaktici i njegovom lijevom bedru, a Anibal je osjetio po njenoj ruci da se još više trese dok mu gledala opekline nego što se tresla maloprije...

Sada je i on sam pogledao svoje opekline u koju je i Amalia gledala, iako je znao ozbiljnost tih opeklina, ponovo je gledajući u oči gdje je sada imao osjećaj da ga njene oči opijaju, njene oči su mu bile kao najfinije voće, no to je bilo ono zabranjeno voće jer je pripadalo drugom, no htio ju je umiriti, pa joj je nježno ponovo odgovorio: To je samo malo opekline, bit ću ja dobro za koji dan...

Amalia nije dopuštala suzama da joj poteku, da je odaju koliko strepi nad njigovim životom, no progutavši ogromnu knedlu koja joj je bila u grlu, tiho mu je rekla: Gospodaru, ovo zovete malim opeklinama?, ovo je vidljiva infekcija, idem potražiti pomoć...

No Amalia se počela dizati sa svojih koljena, no Anibal ju je zaustavio potezom desne ruke koja je bila gubila snagu kao i što mu je cijelo tijelo sada gubilo snagu, te je rekao: Ne idi, molim te, tvoj me glas održava budnim...

Amalia mu je stavila desnu ruku na čelo i shvatila da Anibal gori od vrućice koju su prouzrokovale inficirane opekline, te mu je rekla: Gospodaru, ali Vi gorite, moram otići po pomoć...

No Anibal ju je držao za ruku i nije joj dao da ode, premda je i sam osjećao graške znoja kako mu kapaju niz njegovo čelo i sada ga je počela loviti ozbiljna drhtavica, a u tom trenutku su vidjeli i urušavanje goruće štale koja je bila nekoliko metara od njih...

Amalia se nije mogla svoju ruku odvojiti iz Anibalove ruke koja je sada počela drhtala od vrućice koja ga je sve više uzimala, ono jedino što je mogla da vikne, pa je to i učinila, iz sveg glasa je sada viknula: Upomoć!...

Čuvši Amalijin povik upomoć, Alba je brzo reagirala, brzo je predala i ostavila svoju kobilu Montanu na čuvanje drugima ljudima koji su se okupili nekoliko metara od urušene štale da vide njenu pogibiju, ali to nisu dočekali, no Alba se na to nije obazirala, nego je sada odmah potrčala prema ženskom glasu koji je dolazio iza netom urušene štale, a taj ženski glas je vikao upomoć iz sveg glasa...

Alba je dotrčala na drugu stranu urušane štale, no još je vatra u njoj tinjala, Alba je zatim vidjela i došla do Anibala i Amalije, a Anibal je već bio u stanju bunila, premda još bio jako priseban, a Alba je Amaliju pitala: Oprosti, ne znam kako se zoveš, ali čula sam da zoveš u pomoć, što se dogodilo?...

Amalia: Nije važno kako se zovem, nego gospodinu Pinadi koji te spasio, hitno treba pomoć tj. liječnik, možeš li ga dovesti, molim te?...

Alba je vidjela da je Anibal već u stanju bunila, te je rekla: Mogu, a ti mu skini pažljivo skini to odjelo... Amalia: Hoću, hvala ti... Alba je otišla trčeći do glavnog trga, itekako svjesna situacije u kojoj se nalazi njen i Montanin spasitelj...

Amalia je Anibalu počela pažljivo otkopčati njegovo bijelo odjelo, no on ju je brzo zaustavio jer, iako je bio u bunilu, bio je još uvijek priseban, te je rekao: Amelia, nemoj, molim te... Amalia: Ali zašto?...

Iako se Amalia prestala drhtati kao prut jer je bila svjesna cijele situacije, Anibal se bojao da ako mu vidi leđa puna ožiljaka od bičevanja koje je godinama podnosio od svoga oca, nije znao kako će reagirati na njegove ožiljke, hoće li se ponovo drhtati kao prut, hoće li prema njemu osjećati neku vrstu žaljenja ili odbojnosti, nije znao, no njegove opekline su ju vidljivo dotukle...

Anibal je nježno odgovorio: Amelia, molim te, poslušaj me i nemoj me skidati, samo budi tu i nemoj ništa raditi...

Amalia nije shvaćala zašto joj ne dopušta da ga skine, no njegovu izričitu zapovijed je ostavila gumbe, iako su se već providjela njegova dlakava prsa kroz njegovo bijelom odjelu i rekla: Evo, neću vas više skidati... Anibal je osjetio u tom trenutku veliko olakšanje, te joj rekao: Hvala ti...

U tom trenutku se vratila Alba sa jednim starijim liječnikom koji je donio liječničku torbu koja je bila ista kao Paolova, te se i on spustio na koljena, te je torbu stavio pored sebe i liječnik je sada stavio ruku na Anibalovo čelo i osjetio kako vrućica divlja, ali ga je potpuno iznenadilo da je pacijent još uvijek priseban...

Primjetio je i potpuno inficirane opekline na njegovoj ruci i nozi, te je liječnik koji se zvao Noel rekao: Gospodine, vrući ste kao peć, a ove teške i inficirane opekline ne možemo ovdje liječiti, mogu li znati gdje je Vaša kuća?... Amalia: Gospodareva kuća je odavde dobrom kočijom udaljena šest sati...

Liječnik Noel se sada obratio Amaliji, pitavši je: A Vi ste mu tko, molit ću lijepo?... Amalia je počela govoriti: Služ... No prekinuo ju je Anibal, počevši govoriti: Ona je moja osobna sluškinja...

No zadnje riječi rečenice koje je trebao reći, nisu mogle izaći jer je bio spriječen jakim kašljom..

Noel je riječi koje je Anibal upravo rekao, to sebi preveo da mu je Amalia zapravo osobnu prostitku jer su bile služavke kodne riječi za prostitke, ali Amalia nije bila jedna od njih, pa se prepala i tada je izgledala poput uplašene srne koju lovci love u šumi i žele da ju ubiju kada ju je Noel počeo gledati svoju zvijerskim očima, lijeva ruka joj je počela ponovo drhtati u Anibalov desnoj ruci, to je Anibal osjetio, pa iako je bio obuzet jakim kašljem, vidjevši što liječnik Noel misli i da Amaliji ponovo ruka drhti, uspio mu je reći: Ali je ona samo moja i ne dirajte mi ju i odnositi se prema njoj sa poštovanjem, molim Vas...

Amalia je Anibalu samo jednim pogledom mogla na ovom zahvaliti jer nije znala što od ovoga liječnika može očekivati, što mu je uopće bilo u glavi, a Anibal je taj pogled vidio i odmah shvatio što znači taj pogled, a on je samo stisnuti njenu ruku koja je od njegovog blagog stiska postupno prestajala drhtati...

Nakon što je skinuo zvijerski pogled sa Amalije, Noel se sada vratio poslu, te je procijenivački gledao Anibala i zaključio da šest sati puta nitko, ama baš nitko ne može izdržati, a pogotovo ne u ovakvom teškom stanju, te je rekao: Gospođice, on to neće moći izdržati, pogotovo ne u ovakvom teškom stanju...

Iako je Anibal trpio nesnosne bolove u području svojih teških i bolnih opeklina i već polako padao u teško bunilo koje je bilo uzrokovano visokom tempeturom, rekao je: Amelia, molim te, objasni čovjeku da imam Zeusa koji će nas odvesti do moga imanja bez ikakvih problema...

Amalia mu je ponovo provjerila temperaturu koja je naprasto divljala, te je rekla: Gospodaru, ovo radim za Vaše dobro, ne idemo mi nigdje dok Vi ne stanete na svoje noge... Anibal: Amelia, molim te, izdržat ću put do svog imanja...

Amalia je pogledala liječnika Noela koji joj je tužno rekao: Gospođice, nažalost grad gori, ni same bolnice nisu sigurne, ni ništa u gradu nije sigurno, nemamo izbora, morat ćemo riskirati, makar gospodin završio kobno, idemo, gospodinu, na Vaše imanje, no trebat će nam prikolica...

Prije nego što je Alba otišla potražiti neku prikolicu za svog spasitelja Anibala, čula ga je kako govori: Hvala Bogu, idem kući...

Alba je zatim otišla u potragu za nekom prikolicom, te je Anibal teška srca pustio Amalinu lijevu ruku kojoj je cijelo vrijeme držao i rekao: Idi pomozi Albi da pronađe prikolicu, te dovedi Zeusa i pokupi torbu, knjigu i moj bijeli šešir sa glavnog trga...

Amalia se sada nerado odvojila od njega, no ipak je Albi bila potrebna pomoć pri traženju prikolice, te se sada digla na noge, iako je bila u svojoj sivoj odori u sva se uprljala suhom zemljom, no samo ju je rukom otresla, naklonila se Anibalu glavom i pošla za Albom potražiti prikolicu, pa po njihove stvari na glavnom trgu...

Prije nego što li je Anibal zaspao od vrućice, čuo je Noela kako više sam za sebe govori: Ni ovaj neće preživjeti...

Anibal je zatvorio oči, te je sasvim nesvjesno pustio jednu suzu iz oka koja je pala na suhu zemlju, shvaćajući da se možda neće više ni probuditi...

No Zeusov vlažni pozdrav ga je probudio pola sata kasnije, te kada je otvorio oči, našao se oči u oči sa Zeusovim jezikom koji ga je škakljao dok ga je lizao, te se počeo smijati, no smijeh mu nije dugo potrajao jer je ponovo osjetio jaku bol na području svojih opeklina...

Sasvim se probudivši iz sna koji mu je baš dobro došao da okrijepi svoju dušu za nadasve naporan put u prikolici do svog imanja, a onda je Amalia došla po Zeusa koji je bio već opremljen da ga vuče u prikolici, te mu je Amalia Zeusu rekla(kroz smijeh): Ti si psić, više nego konj... Anibal: Amelia, to sam ja davno zaključio da je Zeus pas prije nego konj... Amalia se još jednom nasmijala na to što je Anibal rekao...

Amalia je Zeusa držala za uzdu, ali bio je i osedlan i zapravo su samo trebali upregnuti za veliku drvenu prikolicu napunjena sa puno sijena koju je sada vidio i Anibal u kojoj će on ležati i boriti se za život do samog svog imanja...

Anibal je tek sada vidio da su malo dalje od njega i 15-godišnju Albu koja je držala svoju kobilu Montanu, gradonačelnik Joaquin, ali i Alonsa koji je sada samo kašljao i pridržavao se uz kobilu Montanu, no Anibalu je bilo drago što ga vidi u stojećem stanju i koliko je to bilo moguće, sretnog jer je imao svoje najveće blago uz sebe...

Iako je Anibalu san dobro došao, sada kada se potpuno razbudio, osjetio je ponovo istu, ako ne i jaču bol nego prije, a vrućica mu je bila sve viša i viša...

Anibal je pogledao liječnika Noela koji je sada oko vrata imao obješen svoj stetoskop za kojeg je Anibal pretpostavljao da ga je izvadio iz svoje torbe dok je on spavao, te ga je pitao: Gospodinu doktore, koliko sam dugo spavao?... Noel: Niste dugo, nekih možda pola sata, Vaša ekipa je brzo došla sa svim stvarima koje ste tražili, no pustili su Vas da odspavate... Anibal: Gospodinu doktoru, jesam li spreman za polazak?... Noel: Ne znam, osjećate li se spremni?... Anibal: Osjećam se spremno... Noel: Ali znajte da idem s vama do Vašeg imanja za slučaj da vam se vrućica postane još gora ili vam se pogorša stanje sa opeklinama... Anibal: Dobro...

Anibal je sada okrenuo glavu prema Amaliji i pitao ju: Amelia, možeš li ti Zeusa jahati?... Amalia je milovala Zeusa po njegovoj crnoj, ali veličanstvenoj i blistavoj grivi, te mu je sa smiješkom rekla: Gospodaru, naravno da ga mogu jahati, mi smo prijatelji, zar ne, Zeus?...

Zeus je sada i Amaliji dao vlažnu pusu svojim jezikom, te ga je zatim i Amalia njega poljubila u njegovu njušku, te mu se nasmijala...

Iako je Amalia osjećala mali strah jer nikada u životu nije jahala divljeg konja, taj strah je u potpunosti nestao kada ju je Zeus dotakao još jednom svojim jezikom što je u zadnje vrijeme postalo učestalo, no tome se baš radovala, znala je da osjeća da je i ona sama divlja duša kao i on...

Kao da je osjetio taj Amalijin strah, Anibal joj je rekao: Amelia, ne boj se, on zna put do imanja, on će te voditi... Amalia mu je sada odlučno rekla: Znam, imam povjerenja u njega i ne bojim se...

Amalia je Zeusa dovela do velike drvene prikolice i počela ga nježno uprezati za prikolicu, a Anibalu su prišli Alonso i Joaquin, jedan sa lijeve strane, a drugi sa desne, te mu je Alonso rekao: Gospodinu Pinada, jeste li spremni za transport u prikolicu?... Anibal je samo klimnuo, te su probali dići tako da ga ne boli...

No to nije uspjelo, kada su ga podigli, počeo je vrištati kao nikad do sada, a Amalia je to gledala sa strahom u očima i ludim otkucajima srca...

Kada su ga napokon ponovo spustili na mekano sijeno u prikolici, te je u prikolici oko sebe vidio knjigu, Amalijinu torbu i njegov bijeli šešir, a ispred sebe je vidio Zeusovu stražnjicu, te su se sada bolovi malo smirili, a u prikolicu se sada popeo i Noel sa svojom liječničkom torbom, a sada su svi čuli i Amaliju kako govori: Zeus je spreman, jeste li Vi gospodaru spremni?... Anibal: Jesam...

Amalia je sada popela na Zeusa i samo ga je malo pomazila po grivi, te je on krenuo prema imanju, no uzela je uzde u ruke za svaki slučaj... Amalia je sada pomislila da je glupa što je uopće osjećala strah prema ovom divnom divljem pastuhu da mu se popne na leđa s kojim se sada srodila čim je sjela na leđa...

Anibal: Amelia, molim te nešto mi pričaj ili pjevaj mi da me održava budnim...

Amalia je imala divan pjevački glas, no nije se nikada usudila pjevati pred gospodarom, ali sada ju je on molio da mu pjeva i sada je pustila svoj glas...

Pjevala mu je jednu ariju koja nema teksta, samo melodiju koju je ona dočaravala svojim divnim glasom, te joj je Anibal u jednom trenutku rekao: Imaš glas na kojim bi ti slavuji zavidjeli, Amelia... Amalia mu na to nije ništa odgovorila, nego se samo zarumenila u svojim obrazima...

Šest sati nakon:

Sunce je odavno izašlo, sve su se bližili imanju San Paolo, Amalia je održala budnim Anibala svojim čarobnim glasom, no prije pola sata je pao u teško bunilo iz kojeg se nije budio, a njegova vrućica je sada bila previsoka, a liječnik Noel je Amaliji rekao: Gospođice, molim vas, ako hoćete da on preživi, požurite se... Amalia je osjetila kako joj srce luđački kuca, a onda je u tom ritmu srca Zeusa nježno potakla da ide u galopu do imanje...

Kada su ušli na imanje San Paolo, svaka cura su bile zaokupljena sa svojim poslom koji im je dodjelila Ana koja je gledala u ulaz na imanje svaki dan i čekala da se vrati njena ovisnička ljubav prema Anibalu...

Sada vidjevši Amaliju na Zeusu kako ulazi na imanje sa drvenom prikolicom, Ana je pomislila zašto Anibal nije nju učio kako jahati bilo kojeg konja, pogotovo ne Zeusa jer je on bio za njega sveti konj, a sada ga je jahala Amalia i to identično dobro kao on...

Ana je potrčala Amaliji ususret, a kada je Amaliji sjahala sa Zeusa pred ulazom kuće, Ani koju je vidjela da trči prema njoj, viknula je: Ana, molim te, dovedi dečke, moraju gospodara odnijeti u njegovu sobu...

Ana to nije čula jer je bila obuzeta ono što je mislila da je ljubomora, no ustvari je samo bila ovisnička duša koja je bila ovisna o Anibalu i bojala se ako joj ga Amalia na bilo koji način ne preotme za sebe jer je već od njihovog zajedničkog odlaska u nepoznatom smjeru smatrala Amaliju kao veliku prijetnju jer ona nije znala kako će živjeti bez Anibala...

Ana je došla k Amaliji, bijesna kao ris, te ju pitala(bijesno): Dobro, gdje ste vi mjesec dana?... Amalia ju je gledala Anine bijesne oči, no nije znala što joj je skrivila, ali joj je hladne glave rekla: Molim te, Ana, moraš pozvati dečke jer je gospodar u teškom stanju, mora dobiti hitnu medicinsku pomoć...

Ana je tek sada primjetila da je liječnik jer je bio u kuti sjedi u prikolici, te je pitala: Doktore, što se dogodilo?... Noel: Pa bilo bi dobro da uđemo u gospodarevu sobu sa vašim gospodarom jer je u teškom stanju i mogao bih umrijeti, ako ga ne počnem obrađivati...

Ana je sada pogledala u samu prikolicu, vidjela je Anibala kako je u teškom bunilu, te njegove inficirane opekline, te se počela tresti, te je pitala: Zašto ste ga vozili ovamo takvog slabog, zar nema tamo neka bolnica gdje se to dogodilo?... Noel: Gospođice, nažalost tamo gdje se to dogodilo, nisam mogao dopustiti da tamo ostane jer vatra guta sve pred sobom, čak i bolnice nisu sigurne, morali smo riskirati i dovesti ga na njegovo imanje...

Ne rekavši ništa na ovo što joj je Noel upravo rekao, Ana je sada Hectoru i Octaviju koji su sada prolazili pored kućice za sluge, povikala: Dečki, brzo dođite, trebate gospodara odnijeti u sobu...

Hector i Octavio su potrčali prema Ani, vidjeli gospodara u prikolici, te su ga zajedničkom snagom digli, te je Noel sa svojom torbom pošao za njima, ali prije nego što su ga unijeli u kuću Amalia je čula Anibala kako govori: Amelia ne smije ući u moju sobu dok ju ja ne pozovem...

I Ana je to čula, te se počela naslađivati: Vidiš draga, ipak sam ja jedna jedina... Amalia je samo šutila, a Ana je ušla za njima...

Iako je znala da je to govori u teškom bunilu, no Anibalov glas joj je zvučao toliko svjesno dok je to izgovarao, no ona nije mogla shvatiti zašto ju odbacuje sada kada mu je najviše potrebnija, spustila je tužno glavu i nije ni primjetila da joj se srce rastužilo zbog te činjenice...

Amalia je sada pustila Zeusa na slobodu i on je pojurio u galopu na svoju livadu i sada je trčao na njoj, a Amalija je digla pogled i tužnim pogledom gledala kako je Zeus sretan što je napokon doma, ali unatoč što je bila tužna i jako umorna od puta, osjećala je mir što je ponovo tu...

Pošto je htjela upiti ovaj trenutak mira, zatvorila je oči i duboko udahnula čisti zrak koji je simbolizirao njen mir u duši na ovom imanju...

A nakon što je duboko izdahnula svu nervozu koju je skupljala svih mjesec dana koje su proveli na imanju njene prošlosti, uzela je svoju torbu iz prikolice i uputila se prema kućici za sluge...

Kada je ušla u kućicu i u svoju sobu, Amalia je samo bacila torbu na krevet, pa onda i sebe bacila na tvrdi krevet na kojem je ikad spavala i čim joj je glava dodirnula jastuk utonula je u san...

No vrlo brzo je probuđena od strane Ane koja ju je silnom vikom probudila iz sna, govoreći: Amelia, gdje ste bili?... Amalia(snena): Ana, spavam, umorna sam, trebalo je cijelu noć jahati dovde, a i tebe se to ne tiče gdje smo mi bili, tj. nije na meni da ti to kažem, eno ti gospodara pa neka ti on kaže, ako hoće... Ana je sada bila direktna, pa joj ju pitala: Bila si noseća, pa te on natjerao da ideš pobaciti dijete koje ti je on napravio, pa da ti ne bih nestala trudna, išao je s tobom, zar ne?...

Amalia nije shvaćala zašto Ana uporno misli da su ona i Anibal vodili ljubav kada to nisu nikada radili, njihova noćna druženja su bila isključivo radi vježbanja kako će ona kao njegova nijema sluškinja postupiti prema svojoj obitelji i kako međusobom komucirati kada mu bude htjela nešto reći, a to neće moći glasom...

No Amalia je zahvalna Bogu što je njena obitelj u potpunosti povjerovali u to jer je Anibal svako jutro razbacivao jastuke i gužvao posteljinu, ali bila je u šoku da je Ana bila uvjerena da su otišli negdje da ona pobaci... Amalia je nezainteresirano odgovorila: Ne tiče se, a ako hoćeš znati, pitaj gospodara... Ana: Pa i budem... Amalia se sada razbudila u potpunosti i rekla: Razbudila si me, jesi li sretna?...

Amalia je u Aninim očima vidjela bijes koji je još uvijek bio prisutan u njenim očima, te je rekla: Jesam, ajmo diži se i idi raditi...

Ana je već bila na vratima i htjela izaći kada ju je Amalijino pitanje zaustavilo, a Amalia ju je pitala: Ana, imaš li ti nekoga od obitelji?... Ana se zaustavila i drhtavim glasom rekla: Nemam nikoga, moja jedina obitelj je ova ovdje i gospodar... Amalia: A od čega su umrli?... Ana je još drhtavijim glasom rekla: Smrtno su stradali u stravičnoj želježničkoj nesreći kao i svi koji su bili o tom parnom vlaku te večeri, mogu li sada ići?... Amalia: Možeš, ali molim te, zašto je gospodar ostao sam?... Anin glas je sada poprimio normalnu boju, te je rekla: Nije sam, s njim je Tea i liječnik... Amalia: Samo mi reci kako je?... Ana: Samo ti mogu reći da je izvan životne opasnosti i da mu polako pada temperatura...

S tim riječima je Ana izašla iz Amalijine sobe, a Amalia je počela razmišljati kako Ana ima samo Anibala i da je on bio upravu kad je rekao da je Ana ovisna o njemu, a ona je imala svoju obitelj i svog Martina prema kojem je srce nešto osjetilo onoga trenutka kada ju je ponovo zagrlio, no odlučila je sada otići svojom voljom sa imanja San Carlos...

Sa tom misli se digla i otišla raditi svoj posao...

Navečer je Amalia vidjela Noela kako izlazi iz kuće, te je odmah zaustavila i pitala: Doktoru, kako je gospodar?... Noel: Bolje je, više nema vručicu i očišćenje i zavijene su mu opekline, nego gospodar Vas želi vidjeti... Amalia: Hvala vam što ste mi rekli, ući ću odmah, a Vi, hoćete li ostati prespavati?... Noel: Neću, ali hvala na ponudi, svoj posao sam ovdje obavio, idem prošetati do glavne ceste, nadam se da ću uhvatiti neku kočiju da me odveze natrag do grada Tunapuna jer sam ondje potrebniji... Amalia: Ajde, neka Vas Bog čuva... Noel je otišao sa imanja, a Amalia je ušla u kuću i otišla ravno do Anibalove sobe i pokucala je na vrata...

Čuo se iznutra Anibalov glas koji je rekao: Naprijed... Amalia je ušla u sobu i pitala: Gospodaru, zvali ste me?... Anibal je bio malo sam, pa se nakašljao jer su mu pluća još uvijek bila puna dima, te je rekao: Amelia, da zvao sam te, dođi, sjedi, moram ti nešto reći...

Amalia ga je gledala pod odsjajom svijećom koja je gorjela na njegovom noćnom ormariću, bio je u svilenom kućnom tamnoplavom ogrtaču, sjedio je u

krevetu, no bio je podbočen sa hrpom jastuka sa svih strana...

Amalia je sjela na stolicu sa njegove lijeve strane na kojoj je sjedio liječnik, te je vidjela i zavoje na njegovim opeklinama, a na noćnom ormariću je vidjela antibiotiksku kremu za opekline i još hrpu zavoja za previjanje opeklina...

Amalia: Gospodaru, kako ste?... Anibal: Dobro, zahvaljujući tebi... Amalia: Ma dajte, ja sam vas samo dovela tu, a vi ste sve ostalo sami napravili... Anibal: Ne, ti si zaslužna što sam živ, a sada prijeđimo na ono što ti moram reći... Amalia: Samo da vas pitam, treba li Vam možda promijeniti zavoje na opeklinama?...

Anibal nije htio da mu Amalia mijenja zavoje jer će vidjeti njegove ožiljke na leđima, a to nije želio, te joj je rekao: Ne, uredio sam to sa Teom, Anom i Loreenom da mi one triputa na dan mijenjaju zavoje...

Amaliji nije bilo jasno zašto se i ona ne bih pridružila curama mijenjati zavoje, no ipak mu je rekla: Na zapovijed, a sada mi recite to što ste mi htjeli reći?...

Anibal se ponovo nakašljao, te je počeo: Ovo ti nisam smio reći jer sam se Paolu zakleo u moju majku Gabrielu koja mi je nešto najsvetije na svijetu da neću nikome nikada reći ovo što ćeš sada čuti... Amalia: U gospođu Pinadu?... Anibalu se skoro otelo sa usana kao i kada je razgovarao sa samim Paolom riječ: Recimo... No ipak je Anibal na kraju rekao: Da, u Gabrielu Pinadu, no ona mi se pojavila u snu i rekla mi je da ti to moram reći, makar sam se ja u nju zakleo, i da ti moraš odlučiti što ćeš i kako ćeš... Amalia: Gospodaru, plašite me, recite više što je?... Anibal: Amelia, tvoj brat Paolo je potpuno nevin, on nije silovao Lupitu, on nije takvo čudovište... Amalia: Ali rekao je pred ocem da jest i otac ga mrzi i karijera mu je uništena, nego tko ju je silovao?... Anibal je gledao Amaliju u oči, te joj je rekao: Pred cijelom Panamom je kriv, ali nije ju on silovao, nego je ona njega jer je u njega zaljubljena otkada je bila cura, htjela je da dijete bude na njega i podsjetnik na njega, ako pogine u ratu...

Amalia: Zaboga, ali zašto je onda priznao krivicu?... Anibal joj se kratko nasmijao i rekao joj: Paolo je jedan džentlmen, pa je svu krivicu preuzeo na sebe, ali Loreno je kriv zašto je još uvijek bez posla jer je on znao gdje treba zapaliti krijes vatrice da bi se ona pretvorila u vatrenu stihiju koja ne staje... Amalia: Gospodaru, zašto mi ovo sve govorite?... Anibal: Lupiti je obećao da će ju, kada dođe taj trenutak, poroditi, no tvoj otac mu je zabranio da je vidi na tisuću metara, ali jedina ti možeš promjeniti sve, apsulutno sve... Amalia: Mogla bih, da, ali onda bi se trebala vratiti tamo zauvijek i ostaviti svoj život ovdje... Anibal: No postat ćeš teta, trebaš se vratiti i pomoći Paolu da se vrati na svoj put... Amalia: Gospodaru, moram o ovome dobro razmisliti, idem spavati jer sam jako umorna, laku noć... Anibal: Laku noć i tebi, Amelia...

Amalia je ustala sa stolice i otišla van iz sobe, znala je da ovu informaciju neće biti lako probaviti, iako joj je bilo drago što Paolo nije kriv, nije se htjela vratiti na imanje jer osim što joj je prijetila smrt od same Lucije, ponovo će biti zarobljena i neće biti slobodna...

Kada je izašla ispred kuće, jedva je hvatala zrak, imala je osjećaj kao da će se ugušiti, Bog zna da se nije htjela vratiti u to okruženje, no neće sada misliti o tome nego sutra jer je bila preumorna misliti o bilo čemu...

Kada je napokon vratila u sobu nakon cijelog dana, samo je legla na leđa na krevet i iste sekunde je zaspala...

Sanjala je plač djeteta, dijete koje plače za majkom i kojeg ona diže i nježno mu govori: Teta je tu, ne brini se, mama će biti brzo tu, a tvoja teta će te čuvati dok mama radi...

Taj san je trajao sve do njenog ustajanja sa prvim zrakama sunca, te kada se probudila i ležeći na krevetu nekoliko minuta, razmišljajući o snu i ono što joj je rekao Anibala, shvatila je da ona svoj život proživjela i da će je najvjerovatnije ubiti u ratu koji dolazi, a to Paolovo dijete koje Lupita nosi zaslužuje priliku za život, normalan život koji ona nikad nije priliku kao dijete imati...

Zato je ovog trenutka odlučila o svojoj sudbini i odluku ide odmah priopćiti Anibalu...

Amalia se digla sa kreveta, te je brzinom munje izašla iz kućice za sluge i pojurila prema kući svog gospodara, te je trčeći ušla u kuću i bez kucanja ušla u Anibalevu sobu...

Kada mu je ušla u sobu, Anibal je bio sam jer mu je netom bila Tea koja mu je namazala opekline i previla ih...

Ali sada je Anibal raširio oči jer je mislio da Amaliju gone sto vragova jer mu je tako ušla u sobu, ali je stala pored njegovog kreveta i rekla: Gospodaru, dopuštate li mi govoriti?... Anibal: Amelia, naravno, samo reci, ali čemu onako ulaženje?... Amalia ga je gledala u oči, te mu je rekla: Gospodaru, to je samo da se ne predomislim, donijela sam odluku vezanu uz ono što smo govorili jučer... Anibal: Kakva god da je odluka, imaš moju punu podršku... Amalia: Vratit ću se tamo, ali tek kada prođe vjenčanje moje sestre Lucije i šogora Pedra...

Anibal je mislio da će se vratiti odmah i nije mu bilo jasno zašto, te ju je pitao: Amelia, ali zašto tek nakon vjenčanja?...