Kada je Paolo zazvao Amaliju njenim imenom, njenim pravim imenom, čvrsto stisnuvši svoju torbu za ručku objema rukama, Amalia je pomislila da je gotovo svemu lijepom što je doživjela u ovih godinu dana, te se sva sledila poput ledene skulpture...

Amalia je sada zatvorila oči i vratila se u mislima u večer koja joj je obilježila tada život, u večer kada joj je Paolo priopćio da ide u vojsku jer želi reći ocu da želi ići svojim putem, putem medicine na koju ga vuče srce i da se zbog toga odriče titule prijestolonasljednika...

Prije 16 godina:

Bio je kraj mjeseca lipnja, izuzetno hladna večer koja je bila iznenađenje za to doba godine... A večer je izgledala uobičajno kao i svaka druga, te je Amalija otišla poslije večere čitati u svoju sobu jer je bilo toliko hladno, pa nije smijela van ići čitati na svoje omiljeno mjesto u najgušću travu da je nitko ne vidi i ne dira dok je u svojem svijetu...

No ove večeri se morala zadovoljiti svojom sobom kao svojim utočištem za čitanje...

Prije nego što li je pošla u svoju sobu, otišla je u knjižnicu po knjigu „Pustolovine Toma Sawyera" koju je večeras željela čitati... Amalia je tako graciozno ušla u knjižnicu, ravnih leđa poput stupa, na kosi je imala plavu mašnu sa velikom pažnjom centriranu na sredinu njene crne kose koja joj je tada bila do ramena, a bila je odjevena u nebeskoj plavoj krinolinu u kojoj je od samog jutra imala na sebi, a na nogama je imala tamnoplave čizmice na vezanje koje se ispod krinoline nisu ni vidjele, a vezale su se pet minuta oko gležnjeva... Sada je uzela željenu knjigu i laganim korakom se uputila prema izlazu knjižnice...

Kada je izašla sa knjigom u ruci, polagano je krenula hodnikom do stepenica prema svojoj sobi na katu...

Dok je spretno koračala stepenica, razmišljala je o Tomu Sawyera i kako će i ona jednog dana putovati i doživjeti bezbrojne avanture poput Toma...

Kada je napokon ušla u svoju oazu, kako je zvala svoju sobu i zatim za sobom zatvorila vrata, te je pogledala kroz prozor i vidjela zvijezde koje je obožavala gledati, no knjiga ju je zvala da ju još jednom pročita i doživi pustolovinu zajedno sa Tomom...

Zato je sjela na krevet i samo je zbacila čizmice sa sebe koje su odletjele na drugi kraj prostorije, na što se ona slatko nasmijala i rekla(kroz smijeh): Leteće čizmice... Odloživši knjigu, sada je bosih nogu ustala i otišla potražiti svjećnjak, svijeću i šibice u svojim ladima, ubrzo ih je našla i oprezno je upalila svijeću koja je obasjala cijelu njenu sobu...

A zatim je legla na krevet, ne mareći za krinolinu koja ju je cijela žuljala, uzela knjigu i počela putovati svijetom koji se zove mašta...

No nije prošlo ni pola sata, čula je da joj se kvaka na vratima okreće i da netko ulazi u sobu bez njenog dopuštenja... Brzo je odložila svoju knjigu i rekla: Naprijed...

U sobu je ušao Paolo sa nekim pismom u rukama, imao je zabrinut pogled, no nasmiješio se kada je vidio svoju voljenu sestru Amaliju, te je rekao: Seko moja, što radiš?... Amalia se digla u sjedeći položaj i ozbiljno ga pitala: Kakvo je to pismo, Paolo?... Paolo ju je pogledao i pitao: Što si tako ozbiljna, Amalita?...

No Amalia je bila i dalje ozbiljna, te ga je ponovo pitala: Paolo, što se događa?, reci mi, nisam više dijete... Paolo: Dobro, imaš pravo znati, ovo je stiglo jutros, a to je poziv za vojsku, sutra ujutro dolaze po mene i odvode me u kasarnu...

Amalia: Ali Paolo, otac nam je grof, mi smo grofovska obitelj, otac neće dati da te odvedu u kasarnu... Paolo je stavio pismo na njen pisaći stol, te je kleknuo pored njenog kreveta, primio je za lijevu ruku i rekao: Seko moja, postao sam muškarac, a ovo pismo je za svakoga muškarca, bio on grofovske obitelji ili ne, vojska će me oblikovati na najbolji mogući način, kada se vratim iz vojske, bit ću ti još bolji, još zgodniji i najbolji brat na svijetu...

Amalia: Paolo, ti si meni i ovako najbolji brat na svijetu, ne moraš ići u vojsku radi toga, može otac intervenirati da te ne odvedu... Paolo: Amalia, moram ići u vojsku jer želim biti jednak tim ljudima, ja jesam jednak tim ljudima, odlučio sam se baviti medicinom kada se vratim iz vojske, osjećam poziv prema tom poslu...

Amalia je teško uzdahnula, te mu je rekla: Kada se vraćaš iz vojske?, mjesec dana, dva ili možda tri?... Paolo je sada oklijevao sa ovim odgovorom, a Amalia je to vidjela,, te mu je rekla: Reci mi koliko ćeš biti odsutan?... Paolo: Seko, neće me biti godinu dana... Amalia je osjetila da joj suze počele teći niz obraze, te je rekla: Paolo, molim te, ali molim te, reci mi što ću ja ako ti pogineš tamo negdje?, meni će srce pući od bola, znaš koliko te volim, a ako ti pogineš tamo negdje, ne znam ni gdje te odvode, ostavit ćeš me samu sa onom našom zvijeri od sestre... Paolo: Imat ću pravo na vojni dopust preko Božića i Nove Godine, pa ću doći da te vidim, a i pisat ću ti pisma svakog mjeseca da znaš da sam živ i zdrav, jedno posebno pismo, mlada damo tebi, a jedno pismo za roditelje... Amalia(kroz suze): Jao tebi, ako ne ispuniš dano obećanje... Paolo: Kunem ti se našom majkom da ću ti posebno pisati... Amalia(kroz suze): Ali objasni mi, molim te lijepo, zašto moraš u vojsku?, predispliciran si, dobar i lijep...

Paolo je ponovo samo šutio, te mu je Amalia ponovo pitala(kroz suze): Objasni mi da shvatim, molim te... Paolo: Seko, ti jedina znaš da sam upisao medicinsku srednju u strogoj tajnosti i uspio je dovršiti sa odličnim uspjehom ovog travnja, među tim seoskim ljudima sam se osjećao obično, sasvim drugačje nego u osnovnoj školi ili u srednjoj školi za plemiće što nam je naš otac namjenio...

Paolo je išao u dvije teške srednje škole, a da to nitko nije znao osim Amalije, samo da udovolji svom ocu Octaviju... Učio bi po cijelu noć, no bio je sretan kada bi išao u medicinsku srednju školu...

Amalia: Dobro, sve to znam, ali objasni mi ovo zašto moraš u vojsku?... Paolo: Dobro, evo govorim ti iskoristit ću ovaj poziv da mu sve priznam i reći mu da se odričem titule njegovog prijestoljonaslijednika i da sam napokon shvatio što želim biti u životu, što me vuklo cijelo vrijeme prema tome jer želim biti običan čovjek bez privilegija u ratu, a i kada se vratim, ne želim više biti prijestoljonaslijednik, možda sam mu to trebao i ranije reći, no nisam se znao prave riječi i nisam imao dovoljno hrabrosti, no sada znam prave riječi i dovoljno sam hrabar...

Kada je to čula, Amalia je u tom trenutku osjećala da joj se cijeli svijet ruši pred njenim vlastitim očima jer je već tada znala što ta činjenica znači za nju, no nije mu to pokazala..

Amalia(kroz suze): A što ako ti ne dopusti da odeš na dalje obrazovanje?... Paolo: Amalita, mene neka snažna sila vuče na medicinski fakultet i otići ću na njega sa ili bez očevog blagoslova...

Iako joj se cijeli svijet rušio, Amalia mu je rekla(kroz suze): Jako ćeš mi nedostajati, no idi i vrati se, preklinjem te, živ iz vojske... Paolo: Amalita, rekao sam ti kunem ti se vratit ću se prije nego što stigneš i pomisliti da me nema...

Amalia i Paolo su se od samog djetinstva neopisivo voljeli i Amalia mu nije mogla srezati krila u tom trenutku kada mu je najviše trebala njena podrška u vojsci...

Paolo: Znam da se neopisivo volimo, no kada jednog dana budemo stvarno razdvojeni zbog nekog razloga, pamtimo ove zajedničke trenutke i to će nas održavati na životu sve do kraja života... Amalia je obrisala suze te mu se sada nasmiješila i rekla mu: Kada ideš reći ocu?... Paolo: Prvo reci mi je li se stvarno slažeš s ovim mojim odabirom?... Amalia: Da, naravno da se slažem, zašto me to pitaš?... Paolo: Pa htio sam prvo razgovarati jer znaš, ako se prvorođeno dijete odrekne titule prijestolonasljednika, onda sve spada automaksi na drugo, ali ne znam želiš li ti postati grofica jednog dana?...

Amalia se i dalje smiješila, no u srcu su joj bili zabijeni na tisuću oštrih bodeža koji su sada prokrvarili njeno nježno srce, no ipak mu je rekla: Paolito, zaboravio si jedno važno pravilo preuzimanja titule kneginje, moram prvo biti udana, a ja još nisam, a mislim da će nam prije naša mlađa seka pred oltar i ona postati vladarica ove države, nego ja ili ti, a meni će pripasti titula vojvotkinje i svi sretni i zadovoljni...

Paolo je bio ushićen što mu je to Amalia rekla, te ju je pitao: Bi li išla sa mnom da mu priopćim o mom fakultetu?... Amaliji se nije išlo ponovo dolje jer je sada htjela samo plakati nad knjigom koju je čitala, te je sada pogledala u knjigu kao da bih radije ostala čitati knjigu, te je Paolo to shvatio, nego išla s njim k ocu, pa pogledavši knjigu koju je čitala, rekao joj je: Amalita, Tom Sawyer i njegove pustolovine će te pričekati, no molim te pođi s mnom k ocu...

Paolo je spustio usne i pogledao ju pogledom kojem nije mogla odoljeti, te se digla na noge i rekla: Idemo k ocu, no prvo me čvrsto zagrli... Paolo ju je sada čvrsto zagrlio svoju voljenu sestru i podigao je na rub kreveta, te joj se nasmiješio i rekao: Dopusti mi da ti pomognem sa tim čizmicama...

Paolo se digao na noge, te je otišao po njene „letećim čizmica" koje su bile na podu na drugom kraju sobe, digao ih je i prišao Amaliji, te joj je sada on pomogao oko obuvanja njenih plavih čizmica i on je zavezao, te je rekao: Amalita, primi me za ruku...

Amalia je čvrsto brata primila za ruku, a Paolo uzevši pismo sa njenog pisaćeg stola, otvorio je vrata Amalijine sobe, izašli su na hodnik koji je vodio do stepenica koje su vodile do prizemlja i do Octavijeve radne sobe...

Kada je Amalia hodala za Paolom kojeg je čvrsto držala za ruku, znala je samo jedno, a to je da ako se roditeljima nešto dogodi prije Lucijine udaje, ona automaksi postaje vladarica, a s tim i zatočenica vlastite države...

Kada su se spustili niz stepenice i polaganim korakom došli do vrata radne sobe, Paolo je pokucao na njih, te zatim progutao veliku knedlu koju je imao u svom grlu jer ipak kako god da bilo, nije bilo lako stati pred oca i reći da se odričeš nečega što bih svatko htio imati...

Čuli su Octavija iznutra odgovorio: Naprijed... Paolo je nježno pustio Amalijinu ruku, te je naglo otvorio vrata od Octavijeve radne sobe i rekao: Oče, moramo razgovarati...

Octavio je držao knjigu „Ana Karenjina", te ga pitao: Možemo li kasnije razgovorati jer čitam knjigu?... Paolo je samo sjeo na drvenu stolicu nasuprot Octavija i rekao: Knjiga može pričekati, a ovo moje ne može...

Octavio je zatvorio knjigu koju je imao u ruci i stavio je na stol do koje je Amalija lako došla, no Octavio joj je rekao: Dušo, znam da si ti knjigoljubac, no ovo nije još knjiga za tebe, to je ozbiljna literatura, ti si još dijete i trebaš čitati knjige za djecu... Amalia je istog trenutka tužno ostavila knjigu, sjela na pod i nijemo promatrala dvojicu muškaraca koji su bili pred njom, a Paolo je započeo govoriti: Oče, ja sam Vam moram nešto priznati... Paolo je tu stao samo da vidi očevu reakciju...

Octaviju se već počelo mračiti pred očima jer je za njega riječ priznanje značilo kao priznanje da si homoseksualac u najmanju ruku, te ga je pitao: Priznati mi što, nisi valjda homoseksualac?... Paolo se nasmijao, te je rekao: Ne, ne, ništa takvo, nego ja sam išao sve četiri godine u dvije srednje škole, ovu Vašu za plemiće, a druga je seoska medicinska srednja škola i želim postati liječnik, to je moj životni put...

Octavio: Tvoj životni put je, dragi moj sine, da me naslijediš jednog dana kada mene i tvoje majke više ne bude, a ne liječiti uokolo ljude... Paolo: Oče, uz dužno poštovanje, moram Vam reći da je moj životni put drugačji od Vašeg i da želim otići u vojsku kao običan čovjek, a ne kao Vaš prijestoljonasljednik i po povratku iz vojske želim ići raditi kao liječnik i studirati medicinu...

Octavio je primio za glavu i samo rekao: Jao, pozlit će mi... Octavio je duboko udahnuo i izdahnuo da se bar malo smiri, te je rekao: To znači da je stigao poziv iz vojske i da ideš u nju?... Paolo mu je pokazao pismo koje je držao u ruci, te je rekao: Idem samo pod jednim uvjetom, a to je da me razriješite dužnosti Vašeg naslijednika, inače ne idem... Octavio: Sine, urazumi se, ne treba ti to u životu, grofovski sin liječnik, još se u selu školovao, znaš li ti koja će mrlja pasti na nas, a naš ugled će biti umrljan zauvijek, a ti u vojsci si bez mene nitko i ništa, molim te urazumi se prije nego što bude prekasno... Paolo: Oče, ja u vojsku ne idem, ako me ovog trenutka ne razriješite dužnosti, želim biti običan čovjek u vojsci, a moj životni put je samo moj i bez obzira hoću li dobiti Vaš blagoslov za to ili ne, kada se vratim iz vojske, idem na medicinski fakultet, slagali se Vi s tim ili ne...

Amalia ih je samo nijemo promatrala, ne rekavši ništa... Octavio je okrenuo glavu prema Amaliji, te ju pitao: Dušo, je li ovaj tvoj brat ozbiljan u ovom što govori?... Paolo je umjesto Amalije odlučno odgovorio: Oče, smrtno sam ozbiljan...

Octavio ga je pogledao i rekao: Hoćeš li ti da meni ovdje pozlije i da odvedu mrtvog na nosilima, je li to hoćeš?... Paolo: Oče, neću da Vam pozlije, no moram ići svojim putem, to je plemenito zvanje, osjećam poziv prema medicini... Octavio: Gle, neću vikati jer si očito doveo sestru da ti bude zaštita, ali ću ti zato reći nesposobnjakoviću, ti ćeš zamrljati ugled ove obitelji, ti i tvoja prokleta medicina, zašto ne možeš kao svaki normalan sin preuzeti moju dužnost kada ja umrem?... Paolo: Eto, ja nisam normalan, lud sam i eto... Octavio: Pa cijeli država će sutra ili za nekoliko dana pričati kako imam sina propalicu koja se odlučila baviti medicinom nego naslijediti mene... Paolo: Ja sam svoje rekao, želim samo razriješenje i idem u vojsku... Octavio: A molim te reci mi onda tko će mene onda naslijediti kada ja umrem?... Amalia se sada digla sa poda i skoro nevino rekla: Oče, ja ću Vas naslijediti...

Octavio: Vidiš što je duša od djeteta?... Paolo je znao da je to rekla brzopleto, te je žalosno gledao u Amaliju kako je išla k ocu i primila ga nježno za ruku, te je Octaviju rekao: Aha, onda razriješujete li me ili ne jer sutra dolaze po mene?... Octavio: Ja te razriješujem, no ne znam hoće li ljudi diljem Paname pričati o ovome, svinjo, mrlja si stavio na naš ugled što nitko nije do sada učinio, svaka čast... Paolo: Hvala Vam što ste me razriješili dužnosti, želim Vam laku noć... Paolo se digao sa stolice, te se naklonio ocu i otišao kroz vrata, a Amalija je iste sekunde zažalila što je ono rekla, no izrečene riječi su više nisu mogle povući, samo je mogla prihvatiti situaciju i pomiriti se s njom...

Amalia je ostala sa ocem još pola sata dok se sasvim nije smirio, a onda je kada je napokon izašla iz njegove radne sobe i zatvorila vrata, i sama se slomila, suze su joj krenule niz lice poput potoka, no srećom to nitko nije vidio...

Kada je teškim korakom nekako našla put do svoje sobe na katu i ušla u nju, zaključala se i legla na svoj krevet, no nije joj više bilo do čitanja knjige, nije joj više bilo zapravo ni do čega... Samo je knjigu uzela u ruku da bi joj rekla: Tome, nadam se da si ti imao sretniji život nego što ću ga ja imati... Tu cijelu noć je proplakala, tek je uspjela malo zaspati pred zoru...

No u zoru su je probudili konji koji su jako rzali ispod njenog prozora i probudili su... Amalija je natečenih očiju od svih suza koje je prolila te noći, jedva se prisilila ustane i ustala je u jučerašnjoj krinolini da na prozoru vidi konja, no kada je razmaknula svoju bijelu zavjesu na prozor i pogledala kroz njega, ali umjesto divnih konja koje trče po livadi, vidjela je ozbiljnog čovjeka u vojničkoj uniformi kako drži tri konja na uzdi, svi su bili prelijepi smeđi odrasli pastusi, a sada je vidjela da izlazi Paolo u svom jahačkom odjelu sa malenom torbom iz kuće i da ga za ruku drži još jedan ozbiljan čovjek u istoj uniformi kao čovjek koji ih je čekao, te se taj čovjek popeo na svog konja, a Paolo je kao da je osjetio da ga Amalia gleda sa prozor, pogledao je u nju i vidio je tužnu, srce mu se slamalo zbog toga tužnog pogleda, no on mora slijediti vlastiti put...

Amalia je položila dlan desne ruke na prozor u znak pozdrava i izgovorila: Volim te najviše na svijetu, čuvaj se molim te... Paolo je pročitao te riječi sa njenih usana i oblikovao riječi svojim usanama: I ja tebe, seko moja... Amalia je više mislila da ga ti ljudi vode u zatvor, a ne u vojsku, no ti ljudi su imali vojničke uniforme i vodili su ga ipak u vojsku, a ne u zatvor...

Paolo se sada popeo na srednjeg konja koji je bio pripremljen za njega, pa se i ovaj čovjek koji ga je držao, popeo se i on na konja, te su polako odjahali na parni vlak koji ih je čekao...

Dok je Amalia gledala kako odlaze, osjećala je da će se njen život sada promijeniti iz temelja, njen svijet koji je do sada poznavala raspršen je u trenutku poput nekoga magičnog praha...

Amaliju je sada otvorila oči i trgnula se iz svog sjećanja jer je ponovo čula da ju Paolo zove: Seko moja, jesi li to ti?...

Amalia ga je gledala bojažljivo iz sjene koju je još pravila kočija i Paolo je nju promatrao na suncu koje ga je već grijalo punom snagom, no nije joj prilazio po naredbi svog oca Octavija...

Amalia ga je gledala sa zavojima na nosu i pitala se što mu se dogodilo, ali nije znala odgovor na to pitanje, no vjerovala je da će ga uskoro saznati, no bio je onakav kakvog ga se i sjećala...

Njen voljeni brat je stajao samo nekoliko metara od nje, a ona ga nije mogla ni zagrliti, no bio je sve ono čega se i sama sjećala, sjećala se njegovog karaktera koji je bio plemenit, požrtvovan, emotivan, a i lijep u odjelima koje nikad nije volio nositi kao ni ona svoje krinoline...

Paolo je sada ponovio glasnije pitanje: Seko moja, jesi li to ti?... Zvao ju je, no ona nije znala je li ju stvarno prepoznao ili mu se to samo čini, no u svakom slučaju će se držati plana koji su osmislili ona i Anibal...

Amalia je po svaku cijenu odlučila koliko god to bude moguće, zaključati svoje osjećaje poput nekih zlatnih vrata koja se vrlo lako provaljuju, no sada se ugrizla za usne da riječi ne izađu iz nje, te je rekla(u sebi): Braco moj, iako mi se srce slama na tvoje pozive, koliko god ti bih željela odgovoriti, ne smijem jer bih to značilo ponovo zatoništvo vlastitog imanja, ti si, vjerujem, našao svoj put, dopusti da ja nađem svoj, dopusti mi letjeti poput ptice, trčati poput divljeg konja, molim te...

Dok ga je gledala, riječi su samo htjele izaći iz nje, no nije im ponovo dopustila, Amalia se još jednom ugrizla za usnicu i govorila(u sebi): Znam da možda znaš da sam to stvarno ja, no pusti me da odem, ti si prije 16 godina našao svoj put na medicini, sada je red na meni da nađem svoju sreću kao što si ti našao svoju u medicini, upravo sada imam život o kakvom sam oduvijek sanjala, dopusti mi da budem sretna, molim te...

No zapravo Paolo nije znao ništa, osim mu se činilo da vidi vlastitu pokojnu sestru, svoju voljenu sestru koju je žarko htio vidjeti u njoj, u Rosaliji, svoju sestru koju nikada neće zaboraviti i pamtit će zauvijek njihove zajedničke trenutke kao što joj je rekao dan prije nego što će otići u vojsku...

No od sjene kočije koja je Amaliju prekrivala, učinilo mu se da ju vidi, no to ne može biti istina, mislio je, ona je mrtva, a umrli se ne vraćaju među žive, uostalom Rosalia je nijema i ne može mu odgovoriti, a Amalia bi mu sigurno potrčala u zagrljaj i vikala bi od sreće što ga vidi, samo da je to bila ona, ali Rosalija to nije...

Amalia se sada okrenula glavu u desnu da pogleda gdje je Anibal jer stajati sam nekoliko metara od svojeg brata, a ne zagrliti ga, više nije bilo lako, napuštala ju je već snaga koju je osjećala stajajući uz Anibala i topio se led koji je postavila kao štit između sebe i Paola...

A onda je čula Anibala kako govori Zeusu: Crni ljepotanu, slobodan si... Zeus je odmah potrčao prema livadi gdje je imao svu moguću slobodu... Anibal ga je nakratko pogledao i s veseljem rekao: Samo ti uživaj, moj dragi Zeuse...

Kočija je polako okretala, a to je značilo da će Paolo napokon vidjeti tko je ta misteriozna djevojka u koju je cijelo vrijeme gledao tj. je li to doista Amalia ili nije?... Kočija je otišla, a Paolo je vidio neuglednu plavokosu djevojku kojoj je samo sjena kočije činila kosu crnom, no nešto je sličnosti imala u licu sa njegovom sestrom...

Paolo je spustio glavu, ispustio jedan duboki teški i bolni uzdah, uzdah razočarenja, a Amalia je to vidjela i zabolilo ju je to, no svoje osjećaje je čvrsto odlučila držati pod kontrolom... A kočija je otišla svojim putem...

Anibal je sada došao do nje, pružio joj je knjigu i rekao: Rosalia, možeš li pridržati knjigu?... Amalia je samo klimnula, te je desnu ruku sa torbe pustila i uzela knjigu, te ju stavila ispod lijeve nadlaktice...

Paolo im je sada polako prilazio sa domačinskim smiješkom na licu, čim je stigao do njih, rekao je: Dobro došli na imanje San Carlos!.. Paolo mu je pružio Anibalu ruku koju je on prihvatio i dvojica muškaraca su se rukovali jednim čvrstim stiskom ruke... Paolo: Gospodine Pinada, kako Vam je zglob na lijevoj nozi?... Anibal: Gospodinu Martinez, puno bolje, hvala Vam na pitanju, uskoro više neću trebati ovaj Vaš štap, a što se Vama dogodilo, udarili ste se negdje ili?... Paolo: Neka je Vama bolje, to mi je drago čuti, a u vezi ovog na mom nosu, o tome ćemo poslije, može?...

Čim ga je vidio u zavojima na nosu, Anibal je odmah procjenio da je na njega mislio grof Octavio u svom pismu pod riječima „uzavrele emocije do svog samog vrhunca", no što mu je Paolo skrivio ili možda nije ni kriv, možda je nevin, Anibal si na to pitanje nije znao odgovoriti, no znao je jedno da Paolo priželjkuje razgovor u četiri oka s njim koji će mu rado i pružiti u slijedećim danima...

Anibal: Naravno da može... Paolo se okrenuo Amaliji, te je Anibalu rekao: Gospodinu Pinada, upoznajte me, molim Vas, sa svojom sluškinjom Rosalijom... Anibal je pogledao u Amaliju, te je rekao: Rosalia, ovo je gospodin Paolo Martinez, sin grofa...

Amalia mu se glavom naklonila dok ga je izbliza gledala, srce joj je luđački lupalo, znala je ako je primi za njenu ruku da će osjetiti te luđačke otkucaje i da će nešto ponovo posumnjati... Paolo: Rosalia, moram ti se ispričati što sam te nazvao Amalijom, znaš to mi je bila sestra koje više nema, poginula je u požaru prije malo više od godina dana, a bio joj je to njen najsretniji dan, dan kada se trebala udati... Amalia je spustila glavu i ponovo ju digla, te mu je Anibal rekao: Evo ovo je znak da Vam ne zamjeri i da Vam oprašta... Paolo: No znaš Rosalia, jako si joj slična, osim što je Amalia imala uvijek crnu kosu i odjevena u krinoline...

Amalia je pogledala Anibala, te je on shvativši da je ovo Amaliji već preteško za slušati, brzo promijenio temu, rekavši: Gospodinu Pinada, mislim da bih Zeus rado vidio svoju bijelu ljepoticu Anabellu... Paolo: Nismo Vam se uspjeli zahvaliti što ste ga doveli, drago nam je što je i Zeus došao s Vama... Anibal: A čujte, kada sam čuo da će Zeus postati otac, morao sam Vam ga dovesti... Paolo je sada Heleni koju je vidio da nešto radi malo dalje od njih, viknuo joj je: Dovedi Anabellu, došao je Zeus... Helena mu se nasmiješila, te je odmah otišla izvršiti zapovijed...

A Paolo je tada napokon vidio Lupitu na trenutak koja je prolazila pored Helene i samo mu se glavom naklonila i sa košarom koju je imala u ruci ušla natrag u kućicu za slugu, a Paolo je napokon ispustio uzdah olakšanja jer ju je konačno vidio i vidio je da je dobro što mu je bilo najvažnije...

Amalia i Anibal nisu imali pojma što se tu događa, niti su mogli pretpostaviti, a pošto je Amalia navukla masku žene bez osjećaja, imala je normalan izraz lica, a osjećaju su u njoj bili uzburkani poput neke strašne morske oluje, no zato ga je Anibal zbunjeno pogledao i pitao: Gospodine Martinez, što se događa?... Paolo: Gospodinu Pinada, to je duga priča, no sada mi je previše laknulo... Helena je dovela Anabellu pred sam početak livade i pustila ju da trči sa Zeusom... No Anabella je prvo prišla Zeusu i nježno su se pomilovali vratovima, a onda su počeli trčati...

Amalijini otkucaji srca su sada bili ponovo normalni, no jedino se nadala da Anabella neće doći do nje jer ju ona doista može i prepoznati, bila je njena gazdarica 10 godina, Anabella joj zna miris koji joj je, vjeruje, i ostao u njenom sjećanju...

A kada je Paolo viknuo da bi rekao Heleni da dovede Anabellu, probudio je Pedra i Luciju koji su se sada digli i spremali na brzinu, a Pedro je govorio(u sebi): Molim te, molim te, samo da nisi Amalia, molim te... Pedro se odjenuo od glave do pete u rekordom roku, te je pošao do vrata sobe, no Lucija je bijesno rekla: Pedro, čekaj me, ja sam ti zaručnica...

No Pedro je nije slušao, morao je ići provjeriti je li ta Rosalia Amalia ili nije, te je izašao iz sobe, protrčao je kroz hodnik, te se sjurio stubama dolje, otvorio ulazna vrata, te je izašao van...

Prizor koji je Pedro vidio da neugledna plavokosa djevojka mirno stoji pored Anibala i da jako sliči na Amaliju, no i on je znao da Amalia nikad ne bih ofarbala svoju kosu, no zaključio je zasada da to nije Amalia, sa velikom naglaskom na zasada...

No i dalje će ju budnu motriti jer mu je bila preslična Amaliji, iako je bila sada plavokosa... Pedro je gledao raširenih očiju ravno u nju, tako da nije primjetio da mu iza leđa dolazi bijesna Lucija koja ga je pitala: Je li ti to ta ljubavnica iz Trinidada zbog koje stalno pljuješ vino i daviš se hranom, ha?...

Pedro nije ni gledao ni slušao Luciju koja je istrčala u kućnom ogrtaču i bosih nogu pred kuću, a pošto joj nije odgovorio, zaključila je da je to Rosalia ta njegova ljubavnica iz Trinidada...

Lucia je došla do njih troje koji su zadivljeno gledali konje kako trče i kako se maze svojim glavama, te je došla ispred Amalia i počela bijesno govoriti: Što ti misliš da si ti bolja od mene, Rosalinda ili kako se već zoveš?... Amalia je samo šutjela i mirno stajala uz Anibala, a Lucia je nastavila svoj bijesni monolog: Koliko te je plaćao, droljo jedna?... Amalia nije uopće shvatila sestru Luciju što joj govori, a Lucia je nastavila govoriti(bijesno): Droljo, ti si drolja, čuješ li me?, ti si jedna obična drolja i ne znam što je uopće vidio na tebi, nisi ništa posebno... Lucia ju je ošamarila iz sve snage po njenom lijevom obrazu, a Amalia je sve što je mogla učiniti je samo početi desnim dlanom trljati bolnom lijevom obrazu...

Grof Octavio i grofica Carolinu koji su si priuštili malo više sna nego inače, čuvši Lucijini bijesni govor koja je dolazila ispred kuće, morali su se isto dignuti i odjenuti u kućne ogrtače, iako to nije bilo po propisu, no morali su hitno dolje i spasiti svoj ugled koji je visio o koncu sudeći po riječima koje su čuli da izlazile iz Lucijinih usta...

No Lucia svoj monolog nije još završila, nego je još uvijek govorila(bijesno): Droljo jedna, kako ste se upoznali, kako si ga zavela?...

Sada su istrčali Octavio i Carolina ispred kuće, Carolini je počelo srce lupati kada je vidjela Amaliju, a te se ukipila zbog prizora kojega je vidjela, a Octavio je primio Luciju i jedva je odveo u stranu i rekao: Što smo se nas dvoje jučer dogovorili, što?... Lucia je sada tužnim glasom rekla: Ali oče... Octavio ju je prekinuo i rekao: Ništa ali oče, titula ti visi o koncu, ako budeš imala još jedan ispad, titulu nećeš dobiti ni vjenčanjem za Pedra, radije ću je dati prvom skitnici nego tebi takvoj... Lucia: Što sada trebam učiniti?... Octavio: Sada ćeš se upristojiti u sobi i doći ćeš se tu ispričati našima gostima, jasno?... Lucia: Jasno, oče...

Lucia je spustila glavu i ušla u kuću zajedno sa Pedrom kojeg je vukla za ruku, a Octavio je vidio da Carolina gleda u nijemu Rosaliju sjajnim očima i nije mu ništa bilo jasno...

Amalia je pogledala majku Carolinu, bilo joj je drago što vidi i nju i svog oca Octavija, no srce joj je ponovo luđački kucalo jer znala je da ju je majka prepoznala...

Možda je mogla prevariti sve ostale sa promjenom boje kose i u neuglednoj odjećom, no majku nije mogla prevariti, čak i ako je uspiju uvjeriti u suprotno, jednostavno će majčino srce znati da je to ona, njena voljena Amalia...