Nakon dva dana:

Na imanju San Carlos:

Loreno je uspio u namjeri da proširiti vijest o silovatelju grofovom sinu Paolu koji je napravio njegovoj djevojci Lupiti koja je tamo na imanju San Carlos jadna mala sluškinja koja ga je morala slušati kada je vršio taj čin na njoj...

Vijest o tome proširila se poput vatrene stihije, pa je do danas ujutro tu vijest znala cijela Panama, ali Paolo je znao da dok samo jedna mala kapljica može ugasiti požar na samo jednoj kući u selu prije nego što ju je u potpunosti progutao plamen i od nje ostao samo pepeo, mogao se nadati povratku na staro...

Te kapljice u koje je Paolo polagao svu svoju nadu su bili najsiromašniji ljudi u zabačenim dijelovima Paname ili u zaboravljenim selima koji su bili spremni pustiti u kuću čak i silovatelja da im pomogne izliječiti svoga bolesnika, no ti ljudi nisu ni imali vremena da se bave pričama tko je što rekao ili učinio kakvo zlo, imali su vlastite brige i probleme s kojim su se bavili... Nisu imali novaca za platiti Paolu za vrhunsko obavljen posao, no on je sve to radio iz srca i iz ljubavi prema svom poslu i pozivu, a ne iz koristi... No ti ljudi su mu bar trudili udijeliti neku hranu što su sami proizvodili...

Sada dok je Paolo u odjelu u blagaovanici sjedio sa zavojima oko nosa i još natečenim obrazom, gledajući tupo i nijemo u jednu točku na zidu, na trenutak je zatvorio oči, vraćajući se u jučerašnjem provedenom danu koji mu je bio težak u svakom smislu te riječi...

Paolov jučerašnji dan:

Iako je krenuo u zoru prema selu po imenu Santa Catarina, svetici po kojoj je ovo selo dobilo ime na samom početku ovoga stoljeća... Selo je bilo jako daleko od mjesta gdje je on živio, pa je poranio sa svojim konjem Olafom, ali i htio je izbjeći one bogate i manje bogate ljude i njihove pogled i zle jezike, no nije bilo uspješno...

Dok je prolazio gradovima i selima na leđima svog konja, ljudi su već bili budni i optuživački pokazivali prstom u njega, čuo je na stotine zlih jezika kako glasno govore: To je on, to je silovatelj, pazite svoje kćeri, taj ne pita je li bogata ili siromašna žena, on samo uzima poput napaljenog manijeka...

„Taj" ustvari on je tisuću puta ustao usred noći, bila hladna zima ili vruće ljeto, sjedao na svog konja Olafa i išao im liječiti te iste kćeri kada su bile u teškom bunilu, a sada čuti ovo da ga se trebaju bojati jer će im možda oduzeti nevinost i začeti im kopile u utrobi, nije bilo lako...

Sam Bog je znao da to Paolo nikada ne bih učinio, svaka djevojka ili žena mu je bila svetinja, ma svaki ljudski život mu je bio svetinja, on nikada nije odbio liječiti stare i bolesne ljude, iako je znao da im se bliži kraj na ovom svijetu, međutim nije se znalo kada će taj kraj doći...

Ali u jedno nije bilo sumnje, Loreno je dobro znao gdje treba upali krijes vatrice da bih se ona mogla pretvorila u vatrenu stihiju koja je sada buktala u polovici Paname, a možda je već buktala i cijela Panama, ali Paolo je znao da će, ako već nije doznala cijela Panama, do sutra ujutro će svi, ama baš svi u malo boljim selima i gradovima u Panami znati vijest da je on silovao Lupitu...

Paolo je sada opuštenih leđa i spuštene glave na leđima svoga konja Olaf prolazio kroz gradove i sela koje je morao proći da bih do sela Santa Catalina, slušajući glasne i pogrdne riječi koje su mu građani ili seljani dobacili dok je prolazio kroz njihovo mjesto...

Paolo je stigao u selo Santa Catalina oko devet sati ujutro, selo koje je slovilo za jedno od najsiromašnijih sela,...

Paolo je sjahao sa svog Olafa i osvrnuvši se pogledom malim selom, selo koje nije više postajalo ni na karti Paname, sjetio se legende o ovom selu i zašto je upalo u neviđeno siromaštvo, legenda se navodno dogodila krajem 17. stoljeća, a Paolo nije znao je li ta legenda istinita, ali istinski je želio da nije istinita jer je bila grozna, a legenda je glasila ovako:

Catalina koja je krajem 17. stoljeća je bila linčovana kamenjem do smrti jer je začela dijete sa svojim ljubavnikom, linčovanjem su ubili i nju i njeno nerođeno dijete, a poslije su poslali ljubavnika na giljotinu i odrubili mu glavu, ali ubrzo nakon toga je to selo zapalo u veliku neimaštinu, neviđenu do tada za to selo, pa su seljani proglasili Catalinu svetom i nadjeli ime selu po njoj jer su se smatrali krivim što su ubrzo nakon toga groznog čina zapali u veliku, najveću neimaštinu...

No do dan danas im nije vraćeno njihovo omanje bogatstvo koje su imali prije linčovanja sada Svete Cataline...

Paolo je sada prelazio pogledom na trošnje kuće koje su se jedva držale uspravno, mislio je na ljude koji su sada jedva preživljavali u njima, no znao je, zbog čega mu se srce cjepalo da kada jednom rat pohara ovdje, selo će istog trena biti uništeno zajedno sa tim ljudima, bili oni dobri ili zli...

No budući da su ti seljani kao i drugi seljani koji su jedva preživljali u ostatku Paname oduvijek bili isključeni iz svega što se događa u onim malo bogatijim selima i gradovima, Paolo je ovdje mogao biti ono što je želio biti, a to je samo i isključivo doktor koji posvećuje bolesne seljene, ovdje nije postajao onaj epitet gospodine ili grofovog sina jer tu gotovo nisu ni znali da postoji tamo negdje nekakva grofovska obitelj, a kamoli za neki skandal koji se jučer dogodio s njim, oni za to nisu imali pojma, a čisto je sumnjao da znaju i za krvavi rat koji se sve više osjetio u zraku...

Jednostavno su bili bezbrižni, i tu je bezbrižno Paolo želio i za sebe, no hoće li je ikad dočekati, nije znao, a zasada mu je taj san činio miljama dalekim...

No Paolo je danas došao u selo Santa Catalina po službenoj i najdražoj mu dužnosti kao doktor koji će poroditi novorođenče...

Ponovo će doživjeti čudo rađanja na svoje oči, držati tek rođeno dijete u svojim rukama, u njemu je izazivalo neopisive osjećaje, a gledati i pomagati ženi dok radi taj njemu predivan i čudesan čin istiskivanja maloga bića iz sebe, u samom njegovom srcu je osjećao nevjerovatnu sreću...

Pošto je mladoj ženi po imenu Carla bio termin za porođaj, sa konjem koji je sada hodao uz njega, došao do njene trošnje kuće u Santa Cataline, dok je zavezavao svog konja Olafa o gredu na kući, mislio je o ženi koju će ovih dana poroditi, njena situacija je bila toliko teška da bih ju zbilja razumio da ga je molila da ju očisti, naravno bilo bi mu teško jer dijete je dijete, bilo ono kao zrno graška ili već razvijeni veliki čovjek, no razumio bi ju jer ju je pozorno slušao njenu cijelu priču...

Nakon što je ostala bez supruga koji je poginuo padom sa skale u jednom od gradova u kojima je radio kao graditelj, u trenutku smrti nije znao da će postati otac, a ni ona da će postati majka... Carla se bila onesvijestila pred Paolovima očima dok je on bio jednom priliku tu u selu, Paolo ju je odmah osvijestio sa svojim eteričnim uljem sa mirisom lavande, a kada je bila sposobna hodati, odveo ju je kući i zamolio je da ju pregleda...

Iako je Carla bila uvjerena da se onesvijestila od prevelike boli koju je osjećala jer je netom saznala da je postala udovica jer su joj u pismu javili da joj njen suprug s kojim je kratko bila u braku poginuo pri padu sa skele..

Međutim, Paolo ju je razuvjerio u tome i rekao da će postati majka za osam mjeseci, te se ponudio da joj on vodi trudnoću i poroditi je kada zato dođe vrijeme, što je ona nevoljko pristala jer se strašno bojala porođaja...

Paolo je pomilovao Olafa i rekao mu: Tu ću biti u kući, a i ti poznaješ ljude u selu, pa će ti netko nešto dati za jesti i piti, ako se zadržim nekoliko dana unutra u kući... Sada je pokucao na Carlina vrata i pričekao Carla da mu otvori...

Paolo je imao zavoje oko nosa, naravno imao je prijelom nosa, a ni natečeni obraz još nije popuštao svoju bol... Iako mu je cijeli lice još bridilo od bola, ljubav prema poslu koji je tako volio raditi, nije mu bilo teško ustati se sa bolovima iz najmekšeg kreveta i otići konjem skoro do grada Morti jer je malo prije toga grada bilo selo Santa Catalina...

Carla je bila u bijelom najjeftinom kućnom ogrtaču sa velikim trudničkim trbuhom mu je otvorila vrata i rekla: Doktore, stigli ste, uđite, osjećajte se kao u svojoj kući...

Paolo je ušao u kuću u svom najugodnijem izdanju, a to je bilo jahačko odjelo, a u lijevoj ruci mu je bila njegova liječnička torba... Carla je zatvorila vrata za njim, te ga pitala: Želite li uobičajnu kavu?... Paolo: Može, ali prvo mi recite kako se danas osjećate?... Carla: Dobro sam, i dijete je dobro, miče se... Paolo: Nisu vam krenule kontrakcije?...

Preplašena Carla je u strahu rekla: Ne, ne, nisu još, hvala Bogu... Paolo je znao da se Carla strašno boji porođaja, te je rekao: Ne brinite se, opustite se, prirodno je da Vas je strah, ali zbilja se nemate čega bojati... Carla: Doktoru, prvorotkinja sam, ovdašnje primalje me plaše sa svakojakim pričama o porođajima... Paolo: Ja nisam ovdašnja primalja i znam da ste prvorotkinja, ali u najboljim ste rukama, vjerujte mi... Carla: Nisam Vas do sad pitala koliko ste žena već porodili?...

Paolo je porođao žene od svoje 25 godine otkada je završio fakultet i položio zakletvu kojom se obavezao da će svim ljudima koji ga traže pomoć, bezuvjetno pomoći, te je uz svoje sve druge oblasti, naučio i porađati žene, te je prestao brojati kada je prešao broj sto, te joj je rekao: Prestao sam brojati kada sam prešao sto...

Carla se šokirala od toga broja porođenih žena, te mu rekla: Dobro, ali molim Vas, ne odlazite dok budem rađala, stvarno se bojim... Paolo: Što Vam pada na pamet?, vodio sam Vašu trudnoću i neću Vas sada napustiti pred kraj, na kraju kakav bi to doktor bio kada bi napustio osobu koja me očajnički treba?... Carla: Ne znam, samo znam da se užasno toga bojim i ne želim biti sama dok budem rađala... Paolo: Ostat ću kod vas dok Vas ne porodim, ne idem nigdje, kunem se... Carla: Dobro, vjerujem vam na riječ, želite li sada kavu?...

Paolo je bio čovjek od riječi, za njega riječ bila svetinja, pripremio se da ostane uz Carlu i nekoliko dana dok ju ne porodi, istini na volju, nije mu se baš žurilo kući, najradije bi ovdje ostao zauvijek, ali shvaćao je da se mora vratiti kući kada porodi Carlu jer je njegovo dijete bilo na putu, imao ga je obavezu zaštiti ga makar izdaleka, rasti će mu pred očima, a nikad mu neće reći oče, drugog će zvati ocem, dok će ga on samo promatrati i biti sretan, ako mu dopuste, da mu bude prijatelj sa svojim djetetom, ništa više neće tražiti od toga...

Ma kako god završilo sa Lupitinim djetetom, Paolo se stvarno trudio koliko je mogao da svakoj svojoj trudnici olakša porod da joj taj čin ostane u divnom sjećanju i u tome je uvijek uspjevao...

Međutim, borio se sa primaljama čak i diljem Paname da prestanu strašiti žene svojim svakojakim pričama o porođajima, pogotovo prvorotkinjanje, ali Paolo je to bezuspješno govoriti, te riječi bih mu svaki put otišle u vjetar, a sve primalja bih strašile žene o svakojakim pričama o porodima...

Paolo je duboko žalio žene koje nije on smirivao tokom poroda i nisu ih njegove ruke porodile, nego te primalja koje su ženama napravile traume od svakog porođaja, a on se trudio da ženama bude što ugodnije dok rađaju, pa čak i onim ženama čiji bih porođaj trajao danima i to je isto bila njegova velika vrlina... Jednostavno nije želio da im taj čin ostane trauma, nego da to pamte po divnom iskustvu...

Paolo je sada Carli odgovorio: Može... Carla je pokazala na drveni stol i dvije stolice, te je rekla: Idem ju napraviti, izvolite sjesti...

Carla je otišla do kuhinje, a Paolo je sjeo na stolicu i odložio pored sebe svoju liječničku torbu koja je bila za njega bila zlata vrijedna...

U tom trenutku je čuo zvuk razbijenja posuđa koji je dolazio ravno iz kuhinje, te se digao sa stolice poput topa i potrčao brzo poput risa prema kuhinji gdje je vidio da je šalica razbijena u tisuću komadića na podu, a kada je malo digao pogled, vidio je kako se Carla jako zgrčila i držala se za veliki trudnički trbuh... Paolo je znao što to znači, a to je značilo početak poroda...

Paolo je oprezno, preskačući komadiće razbijenog porculana, došao do Carla, uzeo ju je pod lijevu ruku koja se bila zgrčila kao i ostatak njena tijela.. Carla mu je jedva postavila pitanje: Što je ovo?, zašto se ne mogu pomaknuti s mjesta?... Paolo je smireno govorio: Previše ste se zgrčili, opustite se... Carla: Kako da se opustim kada me užasno boli?...

Paolo je shvatio da ju neće moći ovdje, ni da pokuša hodati, te ju je uzeo u naručje u njezinom bijelom kućnom ogrtaču i odnio je u njezinu dnevnu sobu i polegao ju je na leđa na najjeftinijem tamnoplavim kaučem koji je bio pun rupa...

Carla se nije opustila, još joj se osjetio grč u glasu koji ga je pitao: Doktoru, umrem li?... Paolo je odmahnuo glavom, te joj je sa smiješnom na licu rekao: Ne umirete, nego ćemo zajedno doživjeti čudo rađanja... Carlin se glas sada pretvorio u onaj preplašeni, te joj je drhtao, te mu je rekla: Rađam?... Paolo: Da, počeo je porod i molim Vas opustite se jer će sve biti u redu... Carla je drhtavim glasom govorila: Ne mogu, ne mogu, ne mogu, ne mogu, bojim se, strašno se bojim, ali strašno... Paolo: Ne bojte se, ja sam uz Vas, a ako se ne opustite, dijete će teže izaći...

Ni nakon što joj je Paolo ovo rekao, Carla se nije mogla opustiti, te ga je pitala(u strahu): Mlada sam, tek mi je 22 godine, bojim se... Paolo: Samo se opustite, bit ću uz Vas cijelo vrijeme i recite jeste li jutros promijenili plahtu na krevetu?... Carla je klimnula, te onda pitala(u strahu): Molim Vas, mogu li sjesti?... Paolo: Naravno, dopustite mi da Vam pomognem...

Paolo ju je polako podigao u sjedeći položaj, podmetnuo joj mekani mali jastuk iza leđa, a dok ju je podizao, pod prstima je osjetio da grč njenog cijelog tijela polako popušta i da se Carla pomalo opušta... Paolo: Je li vam sada udobnije?... Carla mu je samo klimnula...

Paolo: Da Vam nešto donesem, kavu ili čaj?... Carla(u strahu): Ne, samo budite tu pokraj mene, mlim Vas... Paolo: Evo me, samo ću si donijeti svoju liječničku torbu tu kod vas...

Paolo je otišao brzo po svoju liječničku torbu koju je ostavio pored stolice, te kada ju je podigao i ponovo došao do Carla, ona je tražila desnom rukom njegovu ruku, a kada joj je dao, čvrsto ju je stisla i počela vrištati...

Paolo ju je gledao, smiješeći joj se, ruka ga nikada nije boljela od toga čvrstog ženskog stiska jer je vrlo dobro znao da je to ženi potrebno, a niti bi oglušio od ženskog vrištanja jer je isto znao da je to snaga ženskog glasa i tijela koje će se uskoro morati naviknuti na nekoliko sati neprestanog guranja i vrištanja...

Paolo je sada kleknuo, i dalje držeći ju za ruku, a drugom je spuštao svoju liječničku torbu na pod, strpljivo je pričekao da Carli prođe nagon za tiskanje, te da mu pusti ruku, a onda je pitao(sa smiješkom): Odlično je ovo bilo, nego mogu li poslušati srce Vašeg djeteta?... Carla(u strahu): Naravno, naravno i oprostite na vrištanju i grčevitom stiskanju Vaše ruke...

Paolo je otvorio svoju lječničku torbu, te dok je tražio stetoskop, te joj je sa osmijehom rekao: Glas je odraz ženske snage, a ne brinite se za ruku, moje ruke je tu za Vas i slobodno ih čvrsto stisnite kada god Vam je to potrebno...

Paolo je uzeo stetoskop iz svoje torbe, slušalice je stavio na uši, te se digao na noge i sjeo na kauč pored Carle, te prislonio drugi kraj stetoskopa na Carlin trbuh, te je ono što je svaki put čuo, toliko bih ga raznježnilo da bi mu se na rukama sve dlake naježile od ovoga zvuka, a to je bio zvuk jakog djetetovog srca koje je lupalo u skladnom ritmu što je značilo da je dijete zdravo i jako, Paolu je to bio najljepši zvuk na svijetu...

Paolo je skinuo slušalice sa ušiju i objesio ih oko svoga vrata, te je rekao: Djetetovo srce snažno kuca, što je dobro... Carla: Mogu li vas nešto privatno pitati?... Paolo: Naravno, samo pitajte... Carla: Pa pitala sam se zašto ste ovaj posao doktora uopće odabrali kao zanimanje?... Paolo: Ovo je meni poziv, a ne posao, medicina je odabrala mene, a ne ja nju... Carla: Ali zašto baš i porod?, znam da sve radite, ali i porođaje, to je za ženske, ne za muškarce...

Paolo: Želim biti drugačji, želim pokazati da i muškarac može poroditi ženu, biti jednako učinkovit kao i primalja... Carla: No nije vam ovo u opisu posla?... Paolo: Nije, ali htio sam naučiti raditi i ovo, a kada sam polagao Hipokratovu zakletvu, ja sam se zakleo da ću pomagati svakome tko me bude tražio pomoć... Carla se polako opuštala, te je rekla: Nekako mi djelujete smirujuće na mene, ma koliko god ja bila u grču, smirujute me, ne mogu to objasniti...

Paolo je imao jedan smirujući ton glasa koji je umirivao svakog, te je sada rekao: Rekao sam Vam da ćemo kroz ovo zajedno proći... Paolo joj je sada dao svoju desnu ruku i rekao: Opustite se i slobodno primite moju ruku...

U trenutku kada mu je Carla primila njegovu ruku, uslijedio je nagon, pa je ponovo čvrsto stisla Paolovu ruku i zavrištala...

Nekoliko sati kasnije:

Carli je napokon pukao vodenjak od zadnjeg jakoga nagona koji su bili već učestali i dugi, sjedila je u plodnoj vodi, te je Paolo rekao(kroz smiješak): Mislim da smo napokon probili vodenjak...

Paolo se nije pomaknuo od nje, smiješio joj se, bodrio i na kraju i ono najvažnije njegova ruka bila tu za nju, a između nagona ju je smirivao svojim raznim pričama koje su bile izmišljene, a Carla se čak i smijala tim pričama, ali već je bila sva znojna, no ipak ga je uspjela pitala: I što sada?... Paolo: Sada ću Vas odnijeti u Vaš krevet, pa nam još malo počinje onaj aktivan dio porođaja... Paolo se digao sa kauča, uzeo je u naručje, ali dobila je nagon u njegovom naručju, sada ju je spretno uhvatio jednom rukom, te joj je dao drugu ruku dok je ona vrištala, a svoju smeđu dugu kosu iz koje je kapao znoj zabacila natrag niz njegove ruke, a kada mu je ponovo čvrsto stisla njegovu ruku, bilo joj je lakše, nije znala zbog čega, ali Paolo je odisao nekom mirnoćom, pa je to i nju djelovalo...

Nakon što je dugi nagon prestao, Carla se sada tresla i rekla: Bojim se, bojim se da neću to moći učiniti... Dok ju je Paolo nosio u spavaću sobu na njen tvrdi krevet sa madracem punim rupa, rekao joj je: Naravno da ćete moći, sve mi prvotkinje to govore, a onda nađu snagu i to učine... Carla: Ali vidite me kako izgledam, trbuh mi je poput lubenice, lubenica koja mora sigurno izaći kroz nosnicu...

Paolo ju je polegao na krevet, te joj je sa osmijehom rekao: To je trudnički sjaj, a vjerujte mi žensko tijelo je čudo, nema što ono ne može napraviti i ponovo kažem neću Vas napuštati ni na sekundu i zato se nemate čega bojati...

Carla se smirila na te njegove riječi, ulijevao joj je neku mirnoću i povjerenje, te mu je rekla: Bog će Vam platiti, tisuću puta hvala... Paolo ju je polegao na njen tvrdi krevet sa madracem i rekao(sa osmijehom): Ovo je moja ljubav, poziv doktora je moja ljubav i jedina stvar koju ću ikad posvetiti svoj život, a sada se vi raskomotite, a ja idem trkom po svoju torbu u dnevni boravak, pa dolazim odmah...

Dok je Carla odvezivala svoj labavo privezani čvor na kućnom ogrtaču, a Paolo je trkom izašao iz njezine spavaće sobe i još brže se u nju vratio sa svojom torbom koju je spustio pored sebe dok se spremao kleknuti kraj nje uz njen krevet i primio je za ruku i rekao: Sada je važno da svaki slijedeći nagon za tiskanje svu moguću snagu usmjerite na izgon, stisnite mi ruku što jače možete, vrištite koliko god možete, samo usmjeriti svu moguću energiju na izgon...

Čim je to rekao, nagon je bio tu, Carla je vrištala koliko je mogla jače, stisla mu je ruku što je jače mogla i zabacila glavu prema grudnom košu i raširala noge...

Nekoliko sati kasnije:

Već je pala noć, znači bilo je dosta kasno, ali od djeteta još ništa... Paolo nije znao koliko je sati, niti ga je to bilo briga... Paolo je neumorno klečao pored nje i svako malo išao gledati njeno međunožje, pa se vraćao njoj uz glavu da ju bodri, ali još ništa se događalo... Njeni nagoni su već satima bili neprekidni, Carlina ruka je bila u Paolovoj neprekidno, a ni stisak joj nije popuštao, bio je samo još jači i jači, a i vrisak je bio sve jači i jači...

Paolu je jedino bilo žao što žene ne može poštediti te boli za koju vjeruje da ju on ne može ni zamisliti, ali Carli i ostalim ženama se trudio maksimalno olakšati taj čin...

A što se tiče kućne zvučne izolacije, nijedna kuća u selima nije ju imala, a susjedi u selima su se navikli na vrištanje jer se to događalo na mjesečnoj bazi, no čak i na tjednoj bazi se rađalo jedno ili dvoje djece u selu...

Paolo je sada otišao do njenog međunožja, ali nije puštao ruku iz njene ruke, te je vidio da dijete izlazi na zadatak i rekao: Sada ćete me morati slušati, primiti ćete me za obje moje ruke i usmjeriti svu svoju snagu na ova zadnja dva ili tri nagona...

Paolo joj je dao i drugu ruku, te rekao(sa smiješkom): Dijete izlazi obrnuto, morate mi dati svu svoju preostalu snagu, znam da je teško, ali molim Vas učinite to za Vaše dijete... Carla mu je čvrsto stisla i drugu ruku, te nastavila vrištati...

Pola sata kasnije:

To nije bilo dva ili tri nagona, potrajalo je još kojih pola sata, čak je Paolo morao malo pripomoći djetetu i samoj Carli, pa je gurao i on trbuh jednom rukom, dok ju je drugom držao Carlu za ruku, sve dok ona nije rodila predivnu djevojčicu...

Paolo je sada prao tek rođenu djevojčicu u koritu, te ju je zamotao u lanini ručnik boje meda, te je sada nosio Carli, te je rekao: Netko želi upoznati mamu...

Kada je predao u Carline ruke, polovši je na njene grudi, sa osmijehom je rekao: Djevojčica je, i to zdrava djevočica...

Carlin krevet je bio uz sam prozor, pa ju je obasjao mjesečina koja je dolazila sa prozora, te se dobro mala djevojčica koja je plakala u njenom naručju...

Paolo se ruke naslonio na donji dio i gledao Carlu dok je svoje novorođenče njihala u naručju, te mu je tiho rekla: Doktoru, imate zlatne ruke, nemam Vam čime platiti ovo što ste učinili za mene i ovu malu medenu puslicu, ali neka Vam Bog plati za sve što činite za nas male ljude...

Za sve najsiromašnije seljane je bio tek doktor koji je imao zlatne ruke i zato se htio preseliti u takvo neko selo gdje ga neće smatrati ni gospodinom, a ni silovateljem, ako to bude više ikad moguće da ostvari svoj san i preseli se na ovakvo neko selo pored svoje sestre Lucije koja kada se uda i dobije prvu moć tj. titulu kneginje, a tada gdje će joj biti kraj...

Paolo(sa osmijehom): Nema na čemu, rekao sam Vam već ovo radim iz ljubavi, ne prema ikakvom novaca... Carla: Onda Vam samo mogu zahvaliti tako da ovu malenu ljepoticu nazovem po Vama, zvat ćeš, dušo moja, Paola... Paolo: Hvala Vam, ali zaista niste trebali, nego moram ići sada... Carla: Hoćete li prespavati kod mene?... Paolo: Nažalost ne mogu, moram se vratiti kući prije zore... Carla: Ok, nego nisam Vas stigla upitati, što Vam je to bilo sa licem i nosom?... Paolo: Poskliznuo sam se i pao na nos i sada imam prijelom nosa, te natečen obraz... Carla: Ajoj, pa kako to?... Paolo: Eto, događa se i najboljima, ali sve je to za ljude, nego stvarno moram ići, a Vi se odmarajte, ne brinite, sam ću izaći ... Paolo je uzeo svoju torbu, te je za kraj Carla rekla: Neka Vas Bog čuva i još jednom Vam veliko hvala...

Paolo je to čuo i rekao joj: Neka Bog čuva i Vas i malu Paolu, doći ću obje pregledati za nekoliko dana...

Onda je izašao iz kuće i zatvorio vrata za sobom, a vani ga je dočekao njegov Olaf koji je bio svezan cijeli dan, gledao ga je preplašeno u mrklom mraku...

Paolo ga je stao maziti, govoreći mu: Prijatelju, oprosti, odužio se porod kao i uvijek, ali ono što je najvažnije, mama i dijete su super...

Sada je izašao iz iste trošnje kuće preko puta Carline kuće, 7-godišnji dječak Josh koji je živio sa roditeljima, te ga pitao: Doktoru, je li Carla rodila?... Paolo je Josha dobro poznavao, te je rekao: Jest, malu curicu i dala joj je ime po meni, zove se Paola... Josh: Dobro, nego mogu li ovog slatkog konja Olaf kojeg sam cijeli dan hranio, malo uzjahati?... Paolo: A ti si ga hranio, e pa hvala ti puno, Joshu, a koliko je sati?... Josh: Tek je devet...

Paolo ga je malo pogledao onako kao da ga pogledom grdi što nije već u krevetu, ali je ipak rekao: Dobro, kada ideš spavati?... Josh: Doktoru, idem u krevetu u 22 sata... Paolo: Ok, sada ćeš samo sjesti na konja jer moram ići kući, a čeka me dug put do kuće, pa ću te drugi put provozati na njemu, može?... Josh: Doktoru, može... Paolo mu se nasmiješio, te ga je digao na svoga konja, te je rekao: Kako se osjećaš?... Josh: Super...

Paolo ga je gledao kako se raduje što samo sjedi na konju, a bio je odjeven u najtanju poderanu plavu majicu i poderane crne hlače, a na nogama su mu bile pletene cipelice od istrošene vune koje su već imale rupe na sebi...

Josh je sada pitao: Doktoru, što se dogodilo s Vama?... Paolo je znao na što Josh misli, te je rekao: Ma slučajno sam se poskliznuo i to je to, proći će za dva-tri dana... Paolo je vidio da mu trči mladić Renato kojeg je dobro poznavao, dok je trčao prema njemu, vikao mu je: Doktore, u pomoć, baka mi umire!...

Paolo se skamenio kada je to čuo, ali znao je da mu je baka stara i da će uskoro umrijeti... Kada je Renato došao blizu njega, Paolo je pozdravio Renata muškim zagrljajem, te ga onda pitao: Renato, što se dogodilo?... Renato: Ne znam, samo je odjednom počela otežano disati i drži se za srce...

Paolo je brzo spustio Josha sa konja na zemlju i rekao mu: Josh, vidimo se drugi put... Josh je potrčao kući i kada je Paolo vidio da ulazi u kuću, brzo je odvezao Olafa i uzeo mu je uzdu u ruku i rekao Renatu: Vodi me do svoje kuće...

Sada su obojica počela ići k Renatovoj kući gdje je živio sa bakom Monicom, Paolo je bio upoznat sa svim slučajevima koje je tako brižno vodio...

Kada su došli do još jedne ruševine od kuće, dok je Paolo vezao Olafa za gredu te kuće, ali pred otvorenim vratima koja samo što nisu otpala, nije izbjegao Renatovo pitanje: Doktoru, što se Vama dogodilo?... Paolo: Poskliznuo se i pao sam na nos, imam prijelom nosa i natečen obraz, ali pusti sada moj nos nego što je baki?... Renato: Umire, došao je njen smrtni čas...

Sam Paolo je ušao u kuću i vidio staricu kako leži na krevetu, zatvorila je oči, jedva je disala, desnom rukom se držala za srce, a čim ju je vidio, Paolo je znao da je Renato u pravu, starica će umrijeti, to je sada pitanje trenutka... Paolo je nježno starici uzeo lijevu ruku i rekao: Monica...

Monica je samo napola oči, malo mu se osmijehnula, te mu polako razdvajući riječi na slogove govorila: Pao-lo, do-šao si me obi-ći, ka-ko si ti do-bar de-čko...

Paolo: Bio sam uz Carlu dok je rađala, pa eto svratio sam i do Vas jer je meni važan svaki pacijent, a vi ste mi posebno prirasli srcu, nego što se dogodilo?... Monica: Pa-olo sje-di na sto-li-cu kr-aj me-ne, kr-aj ove si-ro-te sta-ri-ce, Pa-olo, pu-sti tu to-rbu, ne mo-žeš mi vi-še po-mo-ći os-im sa ko-jom li-je-pom ri-je-čju ko-je ti ta-ko li-je-po go-vo-riš, Pa-olo, iz-da-je me mo-je sta-ro sr-ce, osje-ćam da mi ne-tko izvla-či ži-vot iz me-ne...

Dok je sjedao na klimavu stolicu kraj nje, Paolo joj je pažljivo slušao, nije puštao njenu ruku iz svoje, kada je sjeo, spustio je svoju liječničku torbu na pod, te joj je ruku obuhvatio sa svojim objema rukama, a zatim je rekao: Niste vi sirota starica, odgojili ste unuka sada 22 godišnjeg Renata koji je izgubio majku, vašu kćer koja je umrla na njegovom porodu, a nikad nije otkrila tko je zapravo Renatov otac, Renato je sada zbog vas pristojno odgojen mladić...

Monica: Mo-žda je-di-no što sam u ži-vo-tu na-pra-vi-la do-bro je-st da sam do-bro od-go-jila Re-na-ta, gd-je je moj un-uk?... Paolo: Ispred vrata je, pozvat ću ga... Paolo je sada malo podignuo glas: Renato, uđi, baka nešto treba...

Renato je bio ispred vrata i sada je bojažljivo ušao u kuću, Renato je polako došao s druge strane kreveta, te baku primio za ruku i rekao: Što je bakice moja?... Monica: Že-lim da osta-neš ova-kav de-čko ka-kvo sam od-go-ji-la... Renato: Naravno da hoću, bako, kunem se...

Čim je to rekao, njena ruka iz njegove ruke je pala na postelju, Paolo joj je pustio njenu drugu ruku koja je također pala na postelju, Paolo joj je zatvorio oči jednim pokretom ruke i sve što je mogao potvrditi joj smrt... Renato je počeo plakati, te mu je rekao: Biste li molim Vas ostali još malo s mnom i barem se pomolili s mnom za nju i za njenu dušu?...

Paolo je gutao suze koje bih najradije izašle van, ali je svejedno rekao: Ostat ću s tobom koliko to bude potrebno i naravno, idemo se za nju pomoliti...

Paolo je sklopio ruke i naglas govorio: Oče naš, koji jesi... Isto je to učinio i sam Renato čije su suze padale po bakinoj postelji...

Tri sata kasnije:

Paolo je čuo kukavicu kako ga obavještava da je ponoć, te se Paolo digao sa klimave stolice gdje je sjedio i molio za Renatovu pokojnu baku Monicu, ali i njemu su pale suze za Monicom... Paolo je sada pustio suze, neka mu teku niz obraz, te rekao: Zbogom Monica, počivaj u miru... Uzevši svoju torbu sa poda, krenuo je izaći, ali Renato koji je zaspao sjedećki, probudio se i rekao: Čekajte, hoćete li prespavati tu kod mene?...

Paolo je bio Renatu okrenut leđama, Paolo su padale niz obraze, te je što čišće moguće Renatu odgovorio: Ne, čeka me dug put natrag do kuće... Renato: No što će biti sa mnom i sa njom?... Paolo nije ni čuo Renatovo pitanje, te je samo još uspio reći: Dogodio se krug života, Renato, krug života... Paolo je sada izletio iz njihove kuće, te mu se sada suze još više oslobodile i počele mu nemilosrdno pale i dok je odvezivao Olafa, rekao mu je: Idemo kući, Olafu...

Kada ga je u potpunosti odvezao, uzjahao ga je i krenuli su kući, a njemu su i dalje suze padale niz obraze zbog preminule starice...

Međutim, iako je bilo gluho doba noći kada su prolazili kroz sela i gradove koje su morali proći do kuće, ipak je bilo ljudi na ulicima i u selima koji nisu spavali, nego ponovo su optuživački pokazivali prstom u Paola i govorili mu: Silovatelju, kako te nije sram?...

Ovaj put kroz najvatreniju stihiju do imanja je morao proći u gluho doba noći, no Paolo ju nije ni čuo jer je bio duboko pogođen smrću starice koju život nije mazio, bio je okupao svoje lice suzama koje su i dalje padale niz njegove obraze...

Na imanje je došao tek pred zoru i spavao je tek dva sata...

Paolo se trgnuo iz svojih misli i otvorio oči na Octavijev povik koji mu je govorio: Paolo, ima li koga doma?... Paolo nije primjetio da mu suze ponovo teku niz njegove obraze, te je rekao: Što se događa?... Octavio: Zašto plačemo?...

Paolo je rukama prešao po svojim obrazima, bili su vlažni, suze su mu nesvjesno potekle niz obraze, a on to nije ni znao, ali ono jedino što je znao zašto mu teku suze, zbog jučer ugaslog života koji je gledao kako se gasi pred njegovim očima...

Paolo(kroz suze): Ništa, samo sam imao naporan dan na poslu... Paolo nije govorio Octavio već dugi niz godina gdje ide i kada se vraća, smatrao je da to nije potrebno, otkada je završio medicinski fakultet, prestao mu je govoriti gdje ide i kada se vraća i uostalom kao da ga je Octavija zanimalo išta o medicini i tamo neka sela gdje je vladalo čisto siromašno, Octavija to nije bilo briga, pa ne bih shvatio ni da mu sada kaže...

Octavio: Naporan dan na poslu i zbog toga si bio odsutan cijeli dan, a gdje si to bio?... Paolo(kroz suze): Oče, ne tiče Vas se gdje sam bio jer Vas medicina, uz dužno poštovanje, ne zanima... Octavio: Medicina me ne zanima, to je točno, ne znam na koga si povukao te gene, ni ja ni Carolina nemamo nikoga u obitelji, čak ni u najdaljnjem koljenu našeg obiteljskog stabla tko se tako strastveno bavio medicinom...

Paolo je htio na ovo odgovoriti da je on na sebe i da nije na nikoga drugog, osim na samog sebe i da želi mijenjati ovaj svijet na bolje, ali se sudržao od odgovora, pa je čuo Octavija kako nastavlja govoriti: Ali itekako me se tiče tvoj nazovimo ga posao, ako mi danas sutra ovdje uđe neki kralj ili ne daj Bože car neke države i kaže da si prisilno obeščastio njegovu kćer i da će ona roditi još jedno tvoje kopile, znaš li kolika bi to sramota onda bila?, srećom znamo da Lupiti nisi bio prvi, pa je nešto manja šteta što bih to bila da si joj bio prvi... Paolo je šutio, Octavio ga je ponovo omalovažavao, i to ovaj put pred svima...

Martin ga je promatrao cijelo to vrijeme, shvatio je da nije kriv po Lupitinom izrazu lica prije dva dana kada ga je Loreno udario u nos, no zašto Paolo uporno tvrdi da je on to napravio, zašto svi moraju povjerovati da je to on napravio, čak i po cijenu njegove blistave karijere koju je obavljao besprijekorno i dao se sav za nju, nije mogao znati... Jučer popodne je Martin bio u obližnjem gradu na svom konju Dioru i čuo pogrdne riječi o svom prijatelju, srce mu se zbog toga stislo, njegov vjerni sluga Loreno je bio ustrajan u tome da Paolo uništi karijeru... No Martina su pratile te pogrdne riječi o Paolu dok je išao u grad i dok se vraćao na imanju, kada je došao doma, bio je slomljen tim nimalo ugodnim riječima koje je čuo...

No Martin je shvatio još nešto što još više dokazuje Paolovu nevinost u svemu, do samo nekoliko dana je Lupita bila tu uz njih, a Amalijina godišnjica smrti se nije dogodila jučer, nego prošlo je malo više od tri tjedna, Martin se pitao zašto je Lupita toliko čekala da to kaže Lorenu, silovanje je bio dovoljan razlog da se makne od Paola i da joj daju drugi posao u grofovskoj obitelji, ali ne, ona je bila tu u blagovaonici do dana prije nego što će se ovo sve početi događati, Martin je sada sa sigurnošću znao da je Paolo nevin u svemu jer kada bih stvarno bio Lupitin silovatelj, Lupita bi nakon toga zauvijek otišla sa imanja jer ga ne bih više mogla gledati, ali nije, tu je još, ali Martin si je ponovo i ponovo postavljao jedno te isto pitanje zašto Paolo uporno tvrdi da je to on učinio, no nije imao odgovor...

Martin je znao da kada bih mu Paolu došao sa ovim činjenicama, on bi ih sve pobio, Martinu nije preostalo ništa drugo nego ili da sam pokuša saznati istinu ili da čeka i nada da će mu Paolo jednom reći istinu o ovome događaju...

Paolo(kroz suze): Oče, ne brinite se, neće Vam doći nikakav kralj ili car neke države i reći da sam obeščastio njegovu kćer, u to budite sigurni... Octavio: Hoćeš li reći da biraš samo one siromašne djevojke za silovanje?... Paolo(kroz suze): Oče, molim Vas, bio sam u pijanom stanju i nisam bio pri sebi, ni ičega drugog oko sebe, bilo je slučajno...

Octavio: Ne znam ja što je bilo slučajno, ti si nekad danima na „poslovnom" putu, tko zna što radiš danima na tom putu, a kada dođeš kući, sa mnom ne razgovaraš ni o čemu što si radio ...

Paolo je sada shvatio da je ovim plemetim činom prema Lupiti trajno narušio svoj odnos s ocem Octavijom i da će ovako izgledati svako njihovo okupljanje za stolom, a obroci će se sastojati od predjela koji će biti pun mržnje, glavnog jela koji će biti pun predbacivanje i za desert koji će biti pun omaložavanja i da će tako biti do kraja njegovog ili Octavijevog života...

Shvatio je da je ovaj odnos srušen kao kula karata, ali je špil tih karata dosta bio potrgan i da se više ne može držati, svaki put kada bih počeo pokušao iznova graditi, zapuhao bi vjetar već na prvoj postavljenoj karti i porušio je...

Kuća je bila na vrhuncu napetosti, ovo je bila kap koja je prelila ionako punu čašu što je bila kriva Lucija, ali što se tiče nje i Pedra, ona mu je rekla da se sa nje ne skida dok joj ne napravi dijete... Tako je i bilo, sa obroka bih trčali gore i vodili ljubav do slijedećeg obroka na koji su morali sići uređeni...

Paolo je sada mogao računati samo na majku Carolinu i prijatelja i nesuđenog šogora Martina, a Lucija ga je isto gledala kao Octavio, samo iz drugog razloga, znao je on da se ona boji da će Lupitino dijete tražiti prava naslijednika grofovske obitelji, no Lupita to neće, a Octaviju je jedino bilo stalo do ugleda grofovske obitelji koji je po drugi put u njegovom vladanju bio narušen, ali ovaj put se bojao da je to nepopravljivo...

Paolo je sada primjetio da nema Elene u blagovaonici, te je pitao(kroz suze): Gdje je to Elena?... Octavio: Dok si ti tu spavao ili ne znam što radio, došla je poštanska kočija, otišla je provjeriti ima li neko pismo za nas...

A što se tiče Lupite, on ju nije smio vidjeti na tisuću metara, zadnji put ju je vidio prekjučer dok je ležao krvavog nosa na podu predsoblja i to kada mu je ona oblikovala usnama riječ „Oprosti"... Jedino što je čuo od Martina dok su danas ulazili u blagovaonicu jest da je Loreno prihvatio njeno dijete kao svoje i da će kada se ono roditi i službeno ga prihvatiti kao svoje...

U tom trenutku je Elena otvorila vrata blagovaonice, držeći pismo u desnoj ruci, došla je grofu Octaviju sa desne strane stolice, naklonila mu se glavom i rekla: Grofe, kočijaš kočije je rekao da ovo pismo predan vama u ruku, da je tako tražio pošiljatelj, te je rekao da čeka odgovor... Octavio je uzeo pismo iz Eleninih ruke i otvorio ga i letimično ga pročitao, te onda rekao: Eleno, reci kočijašu da se sutra vrati po odgovor... Elena se ponovo naklonila glavom i rekla: Na zapovijed, grofu, idem odmah... Elena je izašla iz blagovaonice obavjestiti poštansku kočiju da dođe sutra po odgovor...

Čim je Elena otišla, odmah je Carolina pitala: Ljubavi, čije je to pismo?... Octavio: Pismo je od Anibal Pinada iz Trinidada... Čim je Octavio rekao Trinidad, Pedro se ponovo počeo gušiti ukusnom juhom od poriluka, te mu je Lucija kratko rekla(ispod glasa): Za ovo ćeš mi već platiti, znaš ali u krevetu, naravno... Pedro je tada popio vodu i juha mu je prošla kroz njegov jednjak, ali se strašno bojao što piše u pismu, još uvijek je strahovao da on slučajno nema veze sa Amalijom...

Carolini su oči zasjale, te je rekla: Oh to je onaj divan čovjek koji je bio tu prije nešto više od tri tjedna, i što nam piše u pismu?... Octavio: Sada ću Vam ga pročitati od riječi do riječi... Octavio je počeo čitati naglas pismo:

„Poštovani grofu i grofice od Paname. Bilo mi je neugodno što sam prošli put došao nenajavljen, pa ako je ikako moguće, sada bi došao sa Vašim pristankom. Bilo mi je predivno kod Vas, pa bi to volio ponoviti, druženje s Vama bilo je novo iskustvo za mene, a pogotovo me je grofica oduševila svojom mirnoćom. Ako dobijem pozitivni odgovor od Vas, krenuo bih odmah, a ako ne, vidimo se onda na vjenčanju Vaše kćeri Lucije.

PS: Imam jednog novog roba koja mi je postala osobna sluškinja za kratko vrijeme. Pa ako odobrite naš dolazak, nećemo Vam biti na teret ni u kojem smislu... Treba nam jedna jedina soba i to je to. I da zaboravio sam napisati da je osobna sluškinja nijema od samog rođenja i sve što znam o njoj je da se zove Rosalia...

S poštovanjem

Anibal Pinada"

Pedru se na spomen neke tamo nijeme Rosalije stisnuo sav želudac od same pomisli da je to mogla biti i sama Amalia, no više nije htio dati povoda Luciji da mu bilo što učini nažao, odlučio ju je slijepo slušati i šutjeti o svojoj pogrešci koju je učinio sa Amalijom odvevši je na brod za Trinidad, a ne na rasprodaju robova u Monterreyu...

Pedro je sada čuo Carolinu kako govori Octaviju: Bio je divan prošli put, napiši mu da dođu... Paolo je sada obrisao suze i rekao: I neka povedu i Zeusa, znate da je Anabella trudna s njim, pa će joj biti drago što ga vidi... Octavio je okrenuo glavu sa pisma prema Paolu i rekao: Kao da ja ne znam zašto hoćeš da dođu... Paolo: Oče, ne shvaćam Vas zašto ste to sada rekli... Octavio: Ti se praviš glup ili to stvarno jesi?, pa tebi je nijema sluškinja poput trešnje na šlagu, možeš ju silovati, a ona ne može ništa reći, idealno za tebe...

To je bilo još malo omalovažanja za samog Paola, ali mu je sada i odgovorio: Zašto me onu noć onda niste prognali?... Octavio: Samo da znaš da bih rado to i učinio, samo da nema tvoje majke... Paolo: A Vi oče samo da znate da nema moje majke, odavno bih otišao iz ove kuće... Paolo se digao sa stolicu, dugim koracima je otišao do blagovaonskih vrata, otvorio ih i mimoišao se sa Elenom koja je upravo ulazila u blagovaonicu, te izašao u predsoblje kuće... Carolina se sada digla sa stolice i rekla: Napiši mu neka dođu i neka povede i Zeusa, treba nam razonoda nakon svega ovoga, a tebi pogotovo... Octavio nije ništa rekao na to, a Carolina je već došla do vrata blagovaonice, te je rekla: Ispričavam se... Octavio: Čekaj, a kuda ćeš ti sada?, nismo završili obrok... Carolina mu se okrenula i rekla: Mili, žao mi je, meni ipak ne možeš naređivati jer imam istu titulu kao i ti koju sam dobila vjenčanjem za tebe, pa mogu ustati kada god hoću i ići kamo god hoću, još jednom se ispričavam i želim Vam dobar tek...

Carolina je izašla u predsoblje, te zatekla Paola leđima okrenutog od nje kako roni gorke suze ispred vrata blagovaonice, te je toplom majčinskom rukom dodirnula njegovo lijevo rame na čiji si on dodir odmah okrenuo... Paolo(kroz gorke suze): Majko, Vi mi bar morate vjerovati, nisam silovatelj, nisam, ono se dogodilo slučajno, bio sam mrtav pijan...

Carolina je negdje u dubini svoje duše znala i istinu, znala je da Paolo nikada ne bih mogao niti mrava zgaziti, a kamoli silovati, pa čak ni u mrtvom pijanom stanju... Majčino srce je jednostavno to znalo...

Carolina ga je pogledala u oči, te mu je rekla: Sine, moja si krv, kakva bih ja bila majka da sinu ne bih vjerovala na riječ?... Paolo(kroz gorke suze): Hvala Vam majko, nego Lupita nosi moje dijete, moje kopile, ma kako bilo da bilo, ono će biti zaštićeno od moje strane, makar mu bio samo prijatelj ili gospodar... Carolina: Ne zovi ga kopiletom, svako dijete je Božji blagoslov i nećeš ga samo ti štiti, ja ću mu biti baka, makar izdaleka, i ja ću ga štiti... Paolo(kroz gorke suze): Jest, Božji blagoslov je kada ga začneš iz ljubavi, ali ovo je plod moga pijanstva...

Carolina je sada promijenila temu i pitala: Nego sine, zašto si uplakan?, reci svojoj majci... Paolo je suze tekle u potoka niz njegove obraze, te joj je rekao: Majko, jučer je umrla jedna pacijentica, jedna starica koju sam gledao kako umire, a nisam joj mogao pomoći, nisam, naravno umrla je prirodno i od starosti...

Carolina je sada stala rukama brisati suze sinu Paolu, te je rekla: Sine, ali to je krug života, netko umre, a netko se rodi, moraš se očvrsnuti na to, jer u ratu... Paolo ju je pozorno slušao jer je Carolina prvi put sama spomenula rat, a Carolina ga je gledala u oči i nastavila: ...jer u ratu ćeš morati svaki dan nekome zauvijek zatvorati oči, možda ćeš u jednom danu morati i na stotinu njih ti baš ti zauvijek zatvoriti oči... Paolo ju je čvrsto zagrlio i suze su mu još više potekle, a i Carolina je njega čvrsto zagrlila i govorila: Sine moje...