Oko ponoći:

Na imanju San Paolo:

Djevojke su već bile u dubokom snu, imale su dug i naporan dan, kao i muškarci u polju, svi su bili u carstvima svojih snova osim Amalije...

Iako nije znala trajanje toga vježbanja sa Anibalom, Amalia se nimalo nije spavalo i htjela je prošetati prije nego što je kukavica obavjestila da je ponoć...

Ponovo se iskrala na prstima iz kuće za sluge, nakon što je pažljivo zatvorila vrata za sobom, udahnula je noćni zrak koji nije bio nimalo svjež, nego još uvijek jako topao...

Amalia se ovaj put nije bojala što će se nasamo sastati sa Anibalom u njegovoj sobi u ponoć, ulio joj je povjerenje i nije bilo razloga da mu ne vjeruje...

Zapravo, bila mu je prezahvalna što je mislio o svakoj mogućoj sitnici koja bi mogla ugroziti njen plan povratka ovamo, u ovu oazu njenog mira...

Prije nego što je pošla putem prema velikoj kući, pogledala je nebo bilo je zvjezdano, nebo puno zvijezda je bilo prekrasno, a zvijezde su kao i uvijek do sada pričale svoju priču, nije znala koje priče pričaju, premda je dobro znala astronomiju i gdje se nalazi veliki i mali medvjed, mliječni put, bilo joj je zabavnije sama izmišljati priče o zvjezdama koje su obasjavale večeri na imanju njene prošlosti dok bih ležala na travi i gledala ih kao mala...

Sada kada je krenula prema Anibalovoj velikoj kući, nije mogla odoljeti da ne pogleda u mjesec koji je sjao, kao mala je zamišljala da je ona stoji na mjesecu i da pomatra razne ljude s njega...

Sada kada je došla sasvim blizu velike kuće, bacila je pogled na tu veliku kuću koja je bila u mraku, samo ju je mjesec obasjavao, Anibalova kuća je bila nalik na nekakav dvorac načinjenom od kamena kao iz bajkih poput Pepeljuge, Trnoružice jer je imao jednu skrivenu kulu iza kuće koja je bila obrasla bršljanom, kulu koja je zapravo bila prekrasna prostrana knjižnica koja se protezala na tri kata, kula koja je iznutra bila sva u mirisu drva, knjiga, a izvana se vidio jedino otvor za izlazna vrata koje je svakodnevno održavao jedan od slugu, a kulu je krasio jedan šiljati sivi krov na vrhu... Čak ju je taj bršljan činio zadivljućom i toliko posebnom...

Sada je dotakla kvaku Anibalove velike prizemnice i otvorila ju, nije joj se sada toliko žurilo do Anibalove sobe jer je htjela malo razgledati iznutra tu izvana divnu kuću, zatvorivši vrata za sobom, ušla je u predsoblje koje je bilo mračno, oprezno je hodala po predsoblju, ali je uspjela vidjeti niski strop koji je bio ukrašen sa tisuće i tisuće kristalića koji su bili zaljepljeni za strop...

Kuća je bila predivna, jednostavna, ali opet tako raskošna, odisala je nekim mirom dok je čekala svog gospodara da se vrati sa dalekih putovanja na koje je često išao i napravi neku od svojih zabava u njoj...

Amalia je još uspjela vidjeti kroz mrak nekoliko srebrnih svijećnjaka koji su stajali poredani na razne ormariće, a na svijećnjacima su bile napola dogorjele svijeće...

Amalia nikad nije mogla vidjeti nijednu sliku ili portret obitelji Pinade, no mislila je da možda nije htio svoju obitelj vještati po zidovima jer je bio nadasve poseban gospodar...

Amalia je sada otišla do Anibalove sobe jer je čula kukavicu koja je obavještavala da je ponoć... Anibal ju je čekao sjedećki na svom baršunastom krevetu, a dok ju je čekao, i uz svijeću je čitao ovaj put „Damu s kamelijama" koju je kupio prije dva dana dok je bio u gradu...

Kada je čuo kucanje na vratima, odložio je knjigu na noćni ormarić i rekao: Uđi, Amelia... Amalia je ušla u sobu sa ogromnim osmijehom na licu, te je za sobom zatvorila vrata... Anibal: Priđi, Amelia...

Amalia je primjetila da je ponovo u svom kućnom ogrtaču, ali ovaj put je išla k njemu sa ogromnim osmijehom i rekla: Što trebam raditi?... Anibal: Kao prvo, molim te uozbilji se...

Amalijin osmijeh je bio zarazan, te se zamalo i sam nije počeo smijati, ali morao je ostati ozbiljan jer je bila poprilično ozbiljna situacija... Amalia se jedva uozbiljila, ali iz nje je prštala neka neviđena sreća, Anibal nije znao zbog čega, pretpostavljao je da je to zbog obitelji, zbog povratka kući, zbog Martina, ali mu je bilo drago što je vidi sretnu...

Anibal se sada oslonio na svoj štap i digao se sa kreveta, te joj je rekao: Bitno je da mi napraviš kniks, pa ako treba, zamisli me kao svog oca...

Amalia je sada skinula svoje japanke s nogu, ostala je bosa na parketu... Sada je pažljivo radila malo zaboravljeni kniks, pažljivo je desnu nogu stavila iza lijeve pete, desnu nogu je postavila na prste, a onda je malo rastegla svoju malo uprljanu bijelu odoru, sagnula glavu, polako savijala koljena, a desnu nogu polako ispravljala do pete, dok je radila kniks...

Dok ju je gledao dok je to činila, bio je zadivljen, to je bilo tako graciozno i tako savršeno izvedeno... Kada je završila, rekao joj je: Bravo, bilo je savršeno... Amalia je sada ponovo obula svoje japanke, te mu rekla: Valjda se neke stvari nikad ne zaboravljuju...

Čim je Amalia to rekla, Anibal je osjetio onaj očev bič na svojim leđima, Anibalova leđa su ponovo krvarila, ponovo je osjetio svježu krv kako mu se tekla niz leđa, iako su njegove rane davno bile pretvorene u sasušene ožiljke na njegovim leđima, no kada je sada čuo Amalia kako govori: Neke stvari se nikada ne zaboravljaju...

I bila je u pravu, makar se on oblačio kao gospodin, nikad neće moći zaboraviti odakle je potekao, nikada neće zaboraviti ni očev bič na njegovim leđima dok je tim bičem nemilosrdno udarao svog sina, jednog od kopileta koje je iskorištavao i udarao tim bičem do smrti, nikad neće zaboraviti ni svoju majku ni svoju mlađu braću čiji su se životi prerano ugasili, a njihova mala tijela dobila vodeni grob...

Anibal nije znao je li otac još među živima, ali to mu nije bilo ni važno... Barem na papiru, on kao Esteban je odavno bio mrtav, ali pod imenom Anibal Pinada on je sretno živio i živjet će još dugo, ma koliko mu bila neizvjesna budućnost u nadolaćem ratu...

No shvatio je da će on biti zauvijek sluga i u odjelu i bez njega, a Amalia će biti zauvijek dama u sluškinjačkoj odori ili bez nje i da se mora svom snagom potruditi da se vrati tamo gdje i pripada i zauzme svoje mjesto buduće grofice koja će donijeti mnoge promijene Panami, iako ona sada to ne želi, njoj je bilo mjesto uz Martina koji je još voli, kao i ona njega, bio je siguran da će je osjećaji izdati kada dođu tamo...

Iako će se njemu tada srce slomiti, želio ju je vidjeti sretnu i zaštićenu od strahote zvane rat, a ta sreća i zaštićenost, znao je, nije bila uz njega, ni na ovom imanju, nego u Panami, uz roditelje, uz voljenog Martina, učinit će sve što može da ju vidi sretnom...

Amalia ga je sada trgnula iz njegovih misli, pitajući ga: Gospodaru, što dalje?... Ta riječ gospodaru sve mu je više slamala dušu i srce, ali bio je svjestan da ga ona gledala samo i isključivo kao gospodara jer je davno dala srce čovjeku koji i sada plače za njom...

Anibal: Moram ti kupiti nove odore i neke bolje cipele prije nego što pođemo k grofu... Amalia: Ali meni je ugodno u ovom što nosim... Anibal: Ajde odore već nekako proći, ali zar zbilja misliš izvoditi kniks bosa pred grofom koji je usput tvoj otac?... Amalia se nasmijala i rekla: Pa što?, idem ondje baš zato da me ne prepoznaju i moram se ponašati kao Vaša nijema sluškinja Rosalia...

I kada mu se obraćala sa Vi, sada ga je boljelo srce jer je najviše na svijetu želio da mu se obrati sa ti, ali ni to se, znao je, nikad neće dogoditi...

Anibal: Dobro, za odjeću i obuću ćemo još vidjeti... A sada ga je Amalia pitala: I što dalje, gospodaru?... Anibal: Sada ćeš malo zanijemiti, na dvije ili tri minute i napravi, molim te, ozbiljni izraz lica... Amalia je zašutjela i napravila ozbiljni izraz lica...

Dok je šutjela, Anibal ju je neprimjetno gledao, a svijeća koja je gorjela kraj knjige, obasjavala joj je lice i njenu novu plavu kosu koja joj je pod svijetlom svijeće poprimila zlatnu nijansu i izgledala je još čarobnije...

Anibal je pokušavao upamtiti njenu svaku crtu njenog tako savršenog lica jer jednom kada odu tamo u Panamu, ona će ostati tamo sa svojima, a on će se vratiti na imanje i samovati do kraja života, ovisno o ishodu rata u koji je odlučio ići bez obzira na poslijedice kakve će mu on donijeti...

Dok je šutjela, Amalia je slušala zidni sat sa kukavicom kako polako broji sekunde i gledala Anibala kako i on šuti, u sobi je vladala potpuna tišina osim zidnog sata sa kukavicom kojem se nimalo nije žurilo da brže prođu te tri minute... Amalia je držala fokus na prozor čiji su zastori bili svezani na kuke...

Kroz prozor se mogla vidjeti mala kuća u daljini u kojoj je živjela ona i ostale sluge i gledala ju je tu kućicu gdje je bila najsretnija na svijetu, tu njenu sreću ne može zamijeniti ni blago, ni ništa od onoga što je imala... Udisala je svaki dan slobodu, sreću i mir svaki dan otkada je tu...

Nije se više osjećala zatvorenom u svojoj krletci, osjećala se poput pčele koja je radila od jutra do mraka za malo meda koje bih pčela dobila jednom godišnje, no ta pčela se osjećala korisno i bila nadasve sretna tom kapi meda koje bih dobila u usta jednom godišnje, tako se i ona osjećala korisno i nadasve sretno tu gdje jest, a ne beskorisno i nesretno...

Imala je poneki žulj na rukama, no od djevojaka i muškaraca je naučila recept kako se tih žuljeva brzo i riješiti kako su dolazili... A i Anibal bi im uvijek kada je išao u grad kupio pripravak za brzo nestajanje žuljeva, pa je i to uvelike pomaglo... Kod Anibala, svi su imali gotovo uvijek glatke ruke i bez žuljeva...

Međutim Amaliju nije smetao ni pokoji žulj, iako ih nikada prije imala... Te prve žuljeve je prihvatila kao dobar dan, osjećala se živom zbog toga, napravila je nešto sama, nisu je drugi poslužili nego je sama sebe poslužila i krvavi žulj je bio tome dokaz, isto je bilo sa njezinim opekotinama koje su bile rijetke, a sada nije više imala nijednu jedinu opekotinu jer je naučila rukovati sa peći na drva i kuhati u njoj i na njoj bez da se opeče...

Anibal joj se sada obratio: Sada se pretvaraj kao da mi daješ vodu... Amalia mu je prišla, naklonila mu se, uzela izmišljeni bokal u ruku, a u drugoj ruci je bila izmišljena čaša, natočila je izmišljenu vodu i dala mu tu izmišljenu čašu koju je držala u ruci... Anibal: Hvala ti Rosalia... Amalia: Gospodaru, ali što ako ja imala napadaje da želim progovoriti, a ja tamo ne smijem progovoriti?... Anibal je imao plan za sve, te joj je rekao: Ne brini se, Amelia, imam i za to riješenje, prepusti se sve meni...

Anibal je imao plan za sve, ali Amaliju su samo osjećaji mogli izdati, a tome se i nadao, jedino se na to mogao osloniti i nadati se da će nju njeni osjećaji izdati...

Anibal je sada sjeo na svoj krevet, štap stavio pored sebe, a njegovu knjigu „Dama s kamelijama" je obasjala svijeća, pa je Amalia radosno rekla: „Dama s kamelijama", čitali ste je?... Anibal: Ne, tek sam ju kupio prije dva dana u gradu, ali pretpostavljam da si ju ti čitala... Amalia je samo klimnula glavom, a Anibal ju je pitao: Koliko si ju puta čitala i možeš li reći ukratko o čemu se radi u knjizi?...

Amalia: Valjda sam sve knjige koje su mi došle pod ruku pročitala po dva ili tri puta, a neke i više puta, pa radi se o tragičnoj ljubavi između mladića iz građanskih krugova, Armanda Duvala, i prelijepe kurtizane Marguerite Gautier, iako se u početku njihova veza čini poput drugih njima sličnih, ona sve više prerasta u fatalnu povezanost dvaju bića čija je sudbina osuđena na nesreću, a još se više pogoršava kad Marguerita oboli od tuberkuloze i zapada u dugove...

Anibalu je sada srce brže zakucalo, što od radnje knjige, što od Amalijinog znanja o svim mogućim knjigama, što od pogleda na samu nju... Anibal: Tragična ljubav kao Romeo i Julia, zar ne?... Amalia je uzdahnula i rekla: Da, a ako smijem, citirila bih Vam svoj omiljeni citat iz te knjige?... Anibal: Naravno, samo izvoli... Amalia je zatvorila oči i rekla: „Mnogo će ti biti oprošteno, zato što si mnogo ljubila"... Anibal ju je ponovo očarano slušao i gledao s takvom pozornošću da mu je ponovo srce počelo udarati sto na sat...

Anibal je znao da je Amalia izgubljeni dragulj koji treba vratiti vlasniku i radio je na tome da dragulj vrati pravom vlasniku, no hoće li se Amalia slomiti odmah ili će joj trebati vremena, to nije mogao znati...

Anibal je sada čuo Amaliju kako govori: Ako je to sve za danas, otišla bih spavati... Anibal: To je sve, ali jesi li zbilja pospana?... Amalia: Pa i nisam baš pospana, uzbuđena sam zbog odlaska na imanje, nego trebate li još što?... Anibal je počeo govoriti: Pa... htio bi čuti nešto više o tvom voljenom Martinu, naravno ako mogu?... Amalia je bila u šoku, te je pitala: Zar Vam nije ništa on sam rekao?... Anibal: Ne, nije puno govorio o sebi, samo je tebi govorio i uglavnom je bio u prisustvu tvojih roditelja, pogotovo majku, a ja se tu nisam htio miješati, nisam imao priliku baš razgovarati nasamo s njim...

Kada je to Anibal rekao, Amalia je sada shvatila da se Anibal neće uplitati u ništa što se nje same nije ticalo, pa čak ni u Martinovu prošlost koja je bila grozna i Amalija ju ne bih poželila nikome... 

Amalijino maloprije šokirano lice je sada postalo ponovo normalno, te se sada odjednom sjetila zbog čega joj je Martin postao drag, ali je li to bila ljubav ili je to i dalje, nije mogla znati...

Martin je bio sličan njoj samoj, ni on nije htio postati ono što je danas, danas je Vojvoda od San Pedra, nije htio nikakvu titulu, nego mu je njegova baka Evelyn Watts nametnula tu titulu, on se prilagodio na tu titulu, ali ona sebe nikada nije prilagoditi na pomisao da će jednog dana postati grofica od Paname, to je jednostavno bilo zaključavanje na imanje i ne raditi ništa cijeli život, život bi joj se sveo na potpisivanje pokojih papira, odlaženje na poneki bal, nošenje teških krinolina i naređivati drugima što će raditi, ona u tome nije vidjela nikakvu avanturu za sebe, to je bio zatvor i isprazan život za nju...

Amalia se spustila na koljena na pod, te je počela pričati: Moj Martin je... No je naglo stala, zapitavši se može li i ima li ga pravo još zvati svojim kada je imala i sama pomutnju u glavi i srcu, nije znala što osjeća dok ga ne vidi na svoje oči, neće znati što još osjeća prema Martinu, a što ne?...

Anibal: Amelia, zašto si stala?... Amalia je ponovo započela: Oprostite, evo Martin je ostao siroče sa svoje svega tri godine, kočija sa njegovim roditeljima Samanthom i Antonijom se strovalila u provaliju, ali Antonijeva majka, njegova baka Evelyn Watts s kojom se moj otac nikad nije vidio, on je njoj pripao, njegova baka i grof Octavio nikada se nisu vidjeli, svaki je vladao svojom stranom zemlje Paname, baka Evelyn je imala titulu lady dobila udavši se za svoga pokojnog supruga kojem su dodjelili titulu lorda nakon ženidbe, Martinov pokojni otac Antonio je napravio isto kao moj brat Paolo, ali od razliku od Paola koji se samo odrekao titule, Antoni se odrekao svega da bi bio normalan čovjek što je oduvijek želio biti i da bi se mogao oženiti onom koju voli svim srcem, ženom Samanthom koja mu je rodila sina po imenu Martin koji nije trebao nikada saznati što je vladavina, što znači vladati zemljom, niti za njegovu majku lady Watts koja je vladala svojim imanjem San Pedrom, ali i cijelim okolinim dijelom Paname, no sudbina se poigrala sa jadnim Martinom, pripao je njoj i ona se jedina mogla brinuti za njega, u početku Martinu je sve bilo to čudno, no onda se navikao, ali kada mu je baka Evelyn umrla sa 75 godina, ostao je sasvim sam sa njegovih 18 godinasa gomilu slugu oko sebe i titulom Vojvode od San Pedra koju mu je dodjelila baka na samrti, nije znao ni što raditi, što reći, što i kako narediti nešto, doslovno ništa nije znao, ali s vremenom je naučio biti dobar vladar, ali njegovi roditelji su željeli da bude običan dječak i običan muškarac, ali jednostavno ga nisu uspjeli zaštiti od sudbine koja ga je snašla...

Anibal ju je pažljivo slušao, te ju je sada pitao: On je Martin Luque, a čuo sam da je lord Ernesto i lady Evelyn Watts bili vrlo ugledni ljudi, otkud prezime Luque kod Martina?... Amalia: Nažalost ne znam detalje, ali mogu pretpostaviti da su mu zabranili i korištenje obiteljskog prezimena Watts zbog toga što je Samantha bila siromašna, ali on ju je volio takvu kakva jest, pretpostavljam da je novo prezime uzeo Luque jer su ga vjerujem tada i razbaštinili zbog svega toga, pa eto njih dvoje su se oženili pod Antonijevim novim prezimenom Luque i zato se Martin preziva Luque, ali kažem ne znam detalje, samo mogu nagađati što se dogodilo...

Anibal: Amelia, da si se tada uspjela udati za Martina, ti bi uzela njegovo prezime Luque?... Amalia: Nažalost ne, ja kao tada prijestoljonasljednica titule kneginje, a kao buduća grofica ne smijem nositi nijedno drugo prezime osim Martinez, zato bi on morao uzeti moje prezime...

Anibala ju je i sada pozorno slušao i zanimalo ga je još jedan detalj o Martinu, te ju je pitao: Amelia, zanimalo bih me tko je Martinov najdraži pisac?... Amalia je tužno udahnula i odgovorila mu: Martin se pronašao u knjizi Charlesa Dickensa i njegovom „Oliveru Twistu", u njegovoj sudbini kao siročetu koje prosi za malo ljubavi, te mu je Charles Dickens postao omiljeni pisac...

Anibal je sada sve shvatio zašto su se zapravo Amalia i Martin tako voljeli jer su oboje čeznuli za malo ljubavi, prosili za nju, a onda su se spojili i davali tu ljubav jedan drugom... Shvatio je da su oni jednostavno suđeni jednom drugom i da će biti najbolji vladari Paname koji su vladali ikad tom zemljom...

Amalia je sada zijevnula, te je rekla: Oprostite, obuzima me san... Anibal je sada čuo kako ih obavještava da je već jedan sat poslije ponoći, te je rekao: Amalia, nemaš se što ispričavati, ja sam te zadržao i priznajem, kriv sam, sada idi u krevet, želim ti laku noć...

Amalia se digla na noge, te je polako krenula prema vratima, no prije nego što je izišla, okrenula se prema njemu i rekla mu: Gospodaru, i ja vama želim laku noć... Anibal: Amelia, hvala ti...

Amalia je izašla iz njegove sobe, te je izašla iz njegove kuće, zrak je napokon bio svjež kojeg je napokon mogla udahnuti, duboko udahnuvši taj svjež ugodni noćni zrak, te je pošla prema kući za sluge jer joj se spavalo, ali otkada je izašla iz velike kuće, srce joj nije prestajalo lupati, ali nije znala zašto...

No dok je odlazila iz Anibalove sobe, on ju je neprimjetno gledao kako odlazi na spavanje u kuću za sluge, a kada se okrenula da mu zaželi laku noć, uspio je uhvatiti njen preumorni pogled pod mutnim mrakom do kojeg je samo malo dosezala njegova svijeća na noćnom ormariću uz knjigu...

Sada je ugasio svijeću jednim puhom u nju, cijela se soba pretvorila u mrak, te je onda legao sa osmijehom, a zaspao sa još većim osmijehom na licu, ali slutioje da će se taj njegov osmijeh ubrzo pretvoriti u tugu i u suze zbog Amalijekoja će mu nedostajati na ovom imanju jednom kada ode s njega...