Istog toga jutra:

Na imanju San Carlos:

Paolo se probudio natečenog i vrlo bolnog obraza i poželio je da nikada više ne izađe iz svoje sobe... Htio je zauvijek provesti u krevetu u utočištu zvanom njegova soba, njegov desni obraz ga je jako boljelo od Octavijevog šamara, udarac koji je bio jako bolan i snažan...

Međutim oteklina na njegovom licu je puno manje boljela od onoga koju je osjećao bol u svom srcu, Octavio ga nikada nije ošamario u životu, pa čak ni onda kada mu je rekao da se odriče svoje titule i da želi posvetiti i baviti medicinom, samo ga je omaložavao, ali brzo je smiren od strane Amalije i njega...

Iako su riječi koje su bile izlazile iz Octavijevih usta bile grube i grozne i još popraćene vikanjem, Paolo je bio spreman na njih... Ali na šamar, nikad ne bih pomislio da će ga Octavio ikad udariti, štoviše dao bi ruku u vatru za Octavija da ga nikad neće udariti tj. ošamariti...

Ali sada dok mu je obraz bridio od bola, nije više bio siguran ni u što, samo se sada nadao da je napravio dobro dijelo preuzevši krivicu za Lupitino dijete...

Pogledao je prema ormariću gdje se led u lanenom ručniku koji mu je jučer bar malo ublažio vrlo jaku bol na natečenom obrazu, sada je vidio da je ručnik sav mokar što je značilo da se led pretvorio u vodu preko noći...

Iako nije htio izaći iz sobe, znao je dobro što ga kad tad čeka, suočenje sa Lucijom, Pedrom, pa i sa vjernim Martinovim slugom Lorenom koji će možda u ovim trenutcima saznati da je on silovao njegovu voljenu Luciju, pa i sa samim Martinom za kojeg nije znao kako će reagirati, ali znao je, da mu svi, ama baš svi moraju povjerovati da je on to napravio, pa makar ga to stajalo karijere, iako se duboko nadao da se to neće dogoditi jer je poslu posvetio život i jako je volio taj svoj poziv...

Ruke koje je sada podigao u razinu svojih očiju i pomno ih gledao, razmišljao je koja su čuda učinila svih ovih godina njegove medicinske karijere, ali ni one nisu mogle svakog spasiti, ali su barem davale utjehu onome na samrti i obitelji preminulog i njegova usta koja su izgovarala toplu utješnu riječ, bilo za onog na samrti ili njegovu obitelj, bilo je više nego dovoljno... Ali ruke su činile ono u čemu je najviše uživao, a to je spasile mnoge živote... Najviše je volio vidjeti kako nakon poroda majka, bila ona najsiromašnija ili najbogatija u Panami, drži svoje novorođeno dijete koje su njegove ruke donijele na svijet i smiješi mu se... Nijedna žena koje su njegove ruke porađale nije umrla... Zapravo sve mu je bilo čarobno u svijetu medicine, osim onih koje nije mogao spasiti, ali s godinama se navikao i na gubitke, jer je to bio, kažu, krug života...

U ovim trenutcima nije znao tome svemu divnom što je prošao u ovih 16 godina otkada je u tom, za njega, čarobnom svijetu, ali odlučio je da će sve izdržati što ga slijedi u narednim danima, tjednima, mjeseci ili možda godinama...

Sada je pogledao kroz prozor, sunce je bilo već visoko na nebu, nije znao koliko je točno sati, sada se odlučio ustati iz kreveta i sići na zajednički doručak jer je pretpostavljao da su ga već pripremili, a možda su neki već i sjedili za blagovaonskim stolom i čekali druge...

Ustao je iz kreveta, poravno si olovo zvano crno odjelo koje nije jučer ni skidao, uzeo je onaj mokri laneni ručnik koji je bio na noćnom ormariću i stavio ga na desni natečeni obraz, te je lijevom rukom polako otvorio vrata i izašao iz svoje sobe...

Dok je prolazio hodniku i silazio stepenicama u prizemlje, pitao se hoće li sresti Lupitu na doručku, ako da, kako će se Lupita ponašati prema njemu?... Pitao se i je li već rekla Lorenu za silovanje, ako jest, kako je reagirao?...

Ali ma kako god ovo završilo s njim, Paolo je znao samo jedno, a to je da porodi njegovo dijete i to da ju vodi njegove ruke kroz cijelu trudnoću i porođaj i tako joj Lupiti ispuni želju... Kako će to postići nakon svega ovoga, a sam Bog je znao što će se još dogođati u danima i mjesecima koji mu predstoje, ni sam nije znao ali ustrajat će na tome da joj on vodi cijelu trudnoću i na kraju i porodi jer ona tako želi...

Stigao je do velikih blagovaonskih vrata, malo ih je otvorio, glasove koje je čuo kroz maleni otvor, bilo mu je dovoljno da zaključi da su svi već unutra, uključujući i Martina...

Odlučio je ući uzdignute glave u blagovaonicu, te je podigao glavu i otvorio velika vrata, te je sa vrata pozdravio sve nazočne: Dobro jutro...

Krenuo je prema svom mjestu, svojoj stolici desno pored Octavija, no začuo je Luciju kako ga pita: Brate, tko te tako udario?... Paolo je došao iznad svoje stolice, te se glavom naklonio Octaviju, čvrsto držeći laneni ručnik na obrazu, rekavši Octaviju: Oče... Octavio: Sine, slobodno sjedni... Paolo je sjeo na stolicu, a Carolina ga je pitala: Sine, kako si jutros?... Lucia: Majko, vidim da Vi nešto znate, a što mi ostali ne znamo?... Paolo je ignorirao Lucijin otrov koji je prosipala i ovog jutra, te je odgovorio: Majko, bolje sam...

Lucija je nestrpljivo čekala odgovor na svoje pitanje i neprestano gledala u Paola, te je nakon nekoliko sekundi ponovila pitanje: I tko te tako udario?, ljubomorni suprug ili bolje rečeno ljubomorna supruga?...

Lucija je smatrala Paola homoseksualcem što on naravno nije bio, samo je tako zaljubljen u svoj posao da ni ne stigne gledati žene, a i uostalom Paolo je smatrao da doktor kao što je on, žena s kojom bi se on oženio, bila bih ga cijeli život samo u kući čekala... Paolo to nije želio, a nije ni imao potrebu za ženama, kada mu se cijeli dan vrtio oko posla kojeg je tako volio i radio ga sa dušom i sa cijelim svojim srcem...

Octavio je sada mirno rekao: Ne, kćeri, nitko ga takav nije udario, nego sam ga ja udario... Lucia se na te Octavijove riječi bila skamenila jer je znala i ona da otac nije nikada bio nasilan i da nikada ne bih nikoga udario, ali skupila je hrabrosti i pitala ga je: Oče, ali zašto ste ga udario?... Octavio je sada pogledao u Paola i rekao mu: Paolo, ajde slobodno pohvali se sestri... Paolo je znao da ga sada otac Octavio svjesno ili nesvjesno stavlja u neugodan položaj, ali je rekao: Kao prvo, drago mi je da ste svi tu da ne moram svakome posebno ponavljati cijelu priču, znači ovako, na godišnjicu smrti naše Amalije sam navečer pred svima vama oca zamolio da nakon večere razgovaramo što smo i učinili nekoliko sati kasnije jer sam ja zaspao, tema razgovara je bila moja vraćanje titule prijestoljonaslijednika što je otac naravno odbio jer nemam nikakvu partnericu, nakon što sam završio razgovor tada sa ocem, u blagovaonice sam uzeo prvu bocu vina i iskapio je do kraja, izašao sam van da udahnem svježi noćni zrak i nasrnuo sam na jednu djevojku...

Paolo je uhvatio Lucijin bijesni pogled prema njemu, ali taj bijes je bio u njoj, no Paolo je znao zbog čega je pobijesnila, razlog je bio zbog njegove odluke o vraćanju svoje davne titule pristoljonaslijednika, a ona je sada bila tako blizu te titule da ju je mogla skoro rukom dosegnuti, a ovo što je rekao da je nasrnuo na jednu djevojku, to kao da vjerovatno nije ni čula, ali sada je čuo pitanje: Dobro, nastavi...

Paolo je sada nastavio govoriti: Pa ta je djevojka bila naša Lupita, te noći sam je silovao i napravio joj dijete...

Dok je to govorio, Paolo je gledao tren u Martina, a tren u Luciju, njihovi pogledi su bili potpuno različiti... Martin ga je gledao pogledom punim sumnje, izgledao je kao da mu nije povjerovao nijednu jednu riječ koju je izgovorio, a Lucija mu je povjerovala svaku riječ i sada je imala bijesni pogled koji sada nije ni pokušala sakriti, izgledala je kada bi samo mogla, utopila bih ga u kapi vode...

Lucia je počela bijesno govoriti na Paola: Ma je li?, malo si se igrao liječnika, pa sada bi se vratio titulu jer je ugodnije biti u stolici grofa nego biti liječnik, pa si silovao Lupitu jer si hoćeš osigurati naslijednika, a tko nama garantira što ti „radiš" tamo po selu i po gradu, odlaziš kao raditi, a ustvari tamo siješ djecu...

Lucija je polazila uvijek od sebe i mislila da su svi takvi kao ona, a Paolo je to vrlo dobro znao, te dok ju je još promatrao, rekao je(u sebi): Lucia, Lucia, tko te ne zna, skupo bi te platio...

Lucijin bijesni pogled se pretvorio onaj prostriljivačkim pogled, pogledom sa kojim je gledala u Paola, mogao je ubiti čovjeka... A Paolo je samo mirno rekao: Bio sam pod utjecajem alkohola, Lucija, nisam bio svjestan što činim...

Lucia je sada mirno pitala oca Octavia: Oče, što Vi kažete na ovo?... Octavio: Lucia, kćeri, ti si naša naslijednica i nitko to ne može, niti neće promijeniti... Lucia je što mirnije rekla: Ali oče, dijete je na putu... Octavio: Da, ali mi nećemo imati veze s tim kopiletom tvog brata osim što će rasti ovdje, odgajat će ga Lupita i Loreno, ako sam dobro shvatio... Paolo: Lupita se nada tome, danas će mu reći, a kada smo već kod Lupite, gdje je ona?...

Čim je ušao u blagovaonicu, Paolo je pogledom tražio Lupitu, ali nije je bilo... Oko njih su bili samo Renata, Helena i Elena koje su samo stajale bez riječi... Paolo je pokušao pročitati sa njihovih lica je li im Lupita rekla pravu istinu ili i one misle da je razvratnik, ali nije uspio, lica su im bila ista kao i svaki dan, nasmijana i uslužna...

Octavio: Paolo, zar zbilja misliš da bi trebala tu biti nakon svega što si joj učinio?, zabranio sam djevojkama da je dovode, od sada će nas posluživati njih tri za obrocima... Martin se napokon oglasio sa riječima: Došao sam sa Lorenom, Lupita ga je odmah odvela u kuću za sluge i sigurno mu već govori o tome... Paolo se zahvalio Martinu na informaciji, ali i dalje nije mogao pročitati je li mu povjerovao...

Onaj koji je cijelo vrijeme šutio na obrocima već neko vrijeme bio je Pedro koji je još bio u Lucijinoj nemilosti, sjedio je pored nje, ali ona ga je ignorirala, kao i on nju, nisu si imali što za reći već neko vrijeme... Za Luciju je Pedro postao tursko groblje, ali su pripreme za vjenčanje su tekle još uvijek po planu kao da se ništa između njih ne događa... Lucia je morala izabrati tamnu smeđu tkaninu za vjenčanicu, što je popraćeno njenim negodovanjem, ali bolje i tamno smeđa vjenčanica nego crna kao za sprovod... A Pedro će odjenuti za vjenčanje potpuno crno odjelo, ali njemu to nije stvaralo nikakav problem...

Pedro je sada sjedio pored Lucije i kada je Paolo rekao da je Lupita trudna s njim, on je od svega samo to čuo... Pedro je u mislima otplovio samo nekoliko imanja dalje od ovoga i poželio da je i on napravio dijete svojoj voljenoj Emmi, da ga bar ima nešto po nečemu pamti, ali nije to učinio nego ju je ostavio samu u suzama...

Oprostio se od nje dok je ona plakala, suze su pale na njen jastuk, a on ju je tako ostavio... Kakav je to bio čovjek, pitao se, ali htio ju je samo zaštiti od strahote zvane rat, ako on izgubi život u ratu, prolila bi mnogo više suza nad njegovim grobom, a ovako je okončao vezu prije nego što se oženio i prije toga rata koji bi mogao biti jako dug i krvav...

Iako će biti knez početkom rujna, njegova dužnost je bila da položi život u ruke države... S obzirom na to, njegova budućnost je bila vrlo neizvjesna tj. on nije imao budućnosti, nije je vidio...

Osoba koja je sjedila pored njega i koju će oženiti početkom rujna, iskorištavala ga je za prljave poslove, a nije ga nimalo voljela kao njegova Emma, ali nije ni on nju nimalo volio jer je cijelo srce odavno dao Emmi i ostavio ga pored nje...

Pedro se trgnuo iz svojih misli o svojoj Emmi kada je Lucia rekla: Oče, mogu li ustati od stola?... Octavio: Ali zašto?... Lucia je sada brzo izmislila laž za oca, rekavši mu: Moram Pedra odvesti kod krojača, neke mjere za odjelo nisu dobre... Pedro ju je u čudu gledao, ali je sada čuo grofa Octavija kako govori: Možete ići... Pedro i Lucija su se digli sa svojih stolica i otišli, a kada je Lucija zatvorila vrata blagovaonice i počela ljubiti Pedra... Pedro ju je odgurno od sebe i rekao: Sada nisam više tursko groblje ili?, kakva je ono bila laž sa mjerama?... Lucia: Pedro slušaj me sada dobro što ću ti reći, ako mi ove sekunde napraviš dijete, bit će ti sve oprošteno, ako ne, postat ćeš zauvijek, ali zauvijek tursko groblje, pa ti odluči što ti je bolje?... Pedro: Čekaj, ti to hoćeš zbog Lupite, hoćeš natjecati s njom?... Lucia: Samo hoću zadržati mjesto koje mi pripada, a Paolo hoće svoju titulu natrag, a kada se rodi Lupitino dijete, kako god je bilo začeto, mogao bih ga lako dobiti natrag... Pedro: Ajde razmisli malo, djetetu treba devet mjeseci da se rodi, čak i ako ti sada napravim dijete, ti ćeš roditi tek u četvrtom mjesecu slijedeće godine, a Lupita će svakako ponovo roditi prije tebe... Lucia: Neće jer ću ja prije nje roditi, uzet ću neki pripravak za poticanje porođaja u drugom mjesecu slijedeće godine... Pedro se sada uhvatio za glavu i rekao: Ženo, ti si stvarno bolesna, zar želiš roditi mrtvorođence?... Lucia: Pa i to je bolje nego da mi jedna sluškinja uzme mjesto kneginje ili grofice... Pedro: U rujnu se ženimo i tim činom postajemo knez i kneginja i onda ćemo biti jednog dana grof i grofica, zašto se toliko zabrinjavaš zbog Lupitinog djeteta?... Lucia: Zato što je to dijete Paolovo, majka se već rastopila kada je čula da će postati baka, a ocu treba malo duže, ali ne sumnjam da će se i on rastopiti kada se to dijete rodi, zato molim te, idemo na posao... Pedro: Ali koliko sam ja čuo da se Lupita nada da će Loreno priznati dijete kao svoje... Lucia: Vidjela sam koliko je sposoban taj tvoj prijatelj Loreno kada smo ga unajmili za „ono", nije bio u stanju obaviti posao do kraja, nego je pobjegao, i on će odgajati tuđe dijete, ma daj molim te?, ja mu ne bih dala ni mačku za odgajanje, a kamoli dijete... Pedro je tiho rekao: Pa što?, obavio je svoj dio posla, djelomično, ali je obavio... Lucia mu je tiho rekla: Znaš što, da je on obavio svoj posao do kraja, ja se sada tu ne bih tresla da mi... Lucia je sada pokazala lijevom rukom na ulazna vrata i tiho mu rekla: ...danas ili sutra neće ući Amalia i pokvariti sve moje planove, toliko o tvom prijatelju Lorenu... Pedro nije više mogao slušati njene gluposti koje su joj izlazile iz njenih usta, pa ju je uzeo u naručje i počeo ljubiti dok ju je nosio na kat do njihove sobe...

Sada su iz blagovaonice izašli Paolo i Martin na hodnik, te je Martin pitao Paola: Jesi li zbilja silovao Lupitu?... Paolo nije više držao laneni ručnik na obrazu, te je ruke držao opuštene uz tijelo, te je odgovorio: Jesam, ali bio sam pod utjecajem alkohola, što trebam reći da mi povjeruješ?... Paolo je sada bio svjestan da mu Martin ne vjerujem, te mu je nešto govorilo da će tražiti nešto veliko od njega i nažalost bio je upravu... Martin koji je još uvijek gledao sumnjivim pogledom i ozbiljnim glasom rekao: Ništa, ako si to zbilja učinio, zakuni se u svoju pokojnu sestru Amaliju, a u moju pokojnu zaručnicu da si to Lupiti zbilja učinio pod utjecajem alkohola...

Martin nije vjerovao da je Paolo silovao Lupitu, Paolo je bio oličenje zdravog razuma, čovjek koji je bio priseban u svakoj situaciji, čovjek na kojeg si se uvijek mogao osloniti, ma jednostavno je za njega Paolo bio duša od čovjeka... Čak ako mu se sada zakune na Amaliju, uzet će to sa velikom rezervom jer zna da Paolo ne bih ni mrava zgazio, a kamoli silovao Lupitu i to pod utjecajem alkohola, kap ili dvije vina nisu mu nikad bile problem, pa čak ni boca vina ne bih mu trebala praviti veće probleme...

Martin je vjerovao da postoji nešto više od ovih Paolovih riječi sa kojim sve želi uvjeriti da je on silovao Lupitu, ali nije znao zašto sve želi uvjeriti u to i možda si zapečatiti karijeru vrhunskog doktora za sva vremena...

A pak sa druge strane, Paolo je znao da im je obojici Amalia presveta, Paolo je znao da to on nije učinio, ali ako se sada zakune na Amaliju, mislio je, okaljati će sestrino ime i Amalijinu božansku čistu dušu koja negdje leti iznad njih za nešto što on nije učinio, a zakleti će u nju, u Amaliju...

Paolo je znao da će mu jednom prilikom reći istinu, ali sada odmah nije bio trenutak, morali su svi povjerovati u to što je to navodno on učinio pod utjecajem alkohola, pa čak i dobri Martin koji je zaslužio istinu, ali Paolo mu nije mogao reći istinu, ali isto tako je znao da više za nikoga ne postoji sutra jer je rat mogao izbiti svaki trenutak...

Unatoč svemu, Paolo je Martina dugo gledao u oči, a i on njega... Martin je sada mirno rekao: Ajde čekam... Paolo je još malo oklijevao, te zatim počeo govoriti: Dobro, evo ku...

Tresak ulaznih vrata je prekinuo njegovu zakletvu, ušao je bijesni Loreno, a iza njega je hodala Lupita koja ga nije ni pokušavala zaustaviti Lorena u njegovoj namjeri... Paolo se okrenuo prema vratima da bih vidio tko to dolazi, ali odmah je dobio šakom u lice tj. u nos... Paolo je krvavog nosa pao na pod, Loreno mu je očito razbio nos svojim jakim udarcem u lice...

Martin je sve to gledao, te je pitao Lorena: Što je tebi, Loreno?, nikad nisi bio ovakav... Loreno nije ni pogledao Martina, već je gledao u Paola koji je bio na podu svoje vlastite kuće, ali je Martinu rekao: Gospodaru, ne miješajte se, ovo je između mene i njega... Martin je zašutio i gledao Lorenove bijesne oči koje su gledale ravno u Paola...

Martin je sada uhvatio uplašeni Lupitin pogled koji je bio poput uplašene srne i vidio kako od šoka prekriva rukama usta i u tom trenu je shvatio da Paolo nije kriv, ali zašto uporno govori da je on kriv, nije znao... Onda je Martin čuo i vidio kako Loreno glasno govori Paolu: Vidim da te već netko ošamario, ne znam tko je to, jesi li još kome ovako napravio dijete, pa te taj netko ošamario, ali svaka mu čast tko god to bio... Loreno je nastavio glasno govoriti: A Lupitu nećeš više ni dodirnuti, a ja ću uništiti tvoju karijeru vrhunskog doktora, a ovaj krvav nos ti je samo mali uvod u ono što će dočekati sutra ili preksutra u selu, ali i u gradu...

Paolo je uspio vidjeti Lupitu koja mu je oblikovala na ustama riječ: Oprosti... Sada sa svojim prebolnim licem, Paolo joj se samo nasmijašio u znaku da će sve s njim biti u redu i da se ne brine za njega, te je Lorenu rekao: Što god ti rekao tim ljudima o meni u selu i u gradu, oni imaju svoje mišljenje o meni kao vrhunskom doktoru... Loreno: To ćemo tek vidjeti... Loreno je primio Lupitu za ruku i izveo je iz kuće...

Kada su Lupita i Loreno otišli i za sobom zatvorili vrata, Martin je zatim kleknuo pored Paola koji je još ležao na podu, te ga pitao: Prijatelju, trebaš li nešto?... Iako mu je lila krv iz nosa i sada mu je svo lice bridilo od bola, Paolo je bio dovoljno pribran i Martinu rekao: Idi po moju doktorsku torbu, u mojoj sobi je, i donesi je tu, a onda zadržavaj moje roditelje što dulje u blagovaonici...

Martin je znao da bih mu i sada rekao da je on i ovo zaslužio, a nije bilo ni mjesto ni vrijeme da ga pita zašto se toliko daje za ovo kada nije kriv, no razgovarat će jednom prilikom kada se sve ovo smiri, pa možda, samo možda iz njega izvuče pravu istinu...

Martin se digao na noge i rekao: Dobro, idem ti po torbu... Martin je otišao stepenicama na kat, a Paolo je sada rekao: Lupita, makar mi to bilo zadnje u životu što ću učiniti, porodit ću te, porodit ću naše dijete, obećao sam ti to...

Paolo je također znao da će sada boriti protiv vjetrenjača zvane zli jezici isto kao prije 16 godina kada se samovoljno odrekao svoje titule prijestoljonaslijednika, a mladiću tih godina dosta dobro je podnosio tračeve jer je vjerovao u samog sebe, a i Amalia je vjerovala u njega, a sada 16 godina poslije, biti renomirani doktor u cijeloj Panami i doživjeti ovo, nije znao hoće li dotaknuti dno, ali znao je da će i ovo preživjeti, ali ovog puta neće proći bez posljedica, sada se pitao koje će biti posljednice?..

Jedno je bilo sigurno do sutra će barem pola, ako ne i cijela Panama pričati o Paolu kao silovatelju i o Lupiti koja će roditi njegovo kopile...