Sutra ujutro:

Na imanju San Paolo:

Amalia se te noći probudila vrlo brzo nakon što je zaspala i onda joj nikako nije htio san na oči...

Ležeći na leđima svoga kreveta, pogledala je zidnom satu sa kukavicom, bilo je gotovo četiri sata i onda je pogledom na prozor je shvatila da je vani još mrak... Počela je misliti na Martina, je li ju zbilja još voli nakon malo više od godinu dana razvojenosti?, prema Anibalovim riječima stekla je dojam da ju voli, ali to je mogla biti i samo navika... Sada se i ona sebe pitala je li ga još voli i je li ga ikada istinski voljela ili ga je smatrala samo čuvarom koji ju je puštao katkad na slobodu kao pticu koja je bila zarobljena u zlatnom kavezu da se vine bar malo u vedro nebo...

Pokušala je definirati svoje prave osjećaje prema njemu, ali nije mogla jer je do samo prije nekoliko tjedana vjerovala da su svi smrtno stradali u pucnjavi, uključujući i njega...

Ali kako god da bilo, s Anibalom ide na imanje svoje prošlost kao njegova nijema sluškinja, Anibalu je, mada ni sama nije znala zašto, vjerovala kao nikome u životu do sada, srce joj je govorilo da će sve biti u redu kada bude tamo uz njega, ali bojala se, bojala da bi ju mogla izdati i najmanja riječ i rasplinuti joj snove u trenutku o povratku ovamo... A žarko se željela vratiti ovamo, ali je bila svjesna ako je itko tamo spomene, a Anibal kaže da ju redovito spominju, mogla bi se slomiti i progovoriti, a onda je ovom raju na zemlji i slobodi kraj...

Bit će ponovo zaključana u lance i okove, bit će u svojim teškim krinolinama, vodit će jedan dosadan život, još kada započne rat, otac Octavio će joj zabraniti uopće izlaske iz kuće, a onda će joj bit ponovo najbolje prijateljice knjige koje su joj pravile društvo i utapale tugu koju je nosila u srcu...

Ali odlučila je riskirati, jednostavno ih je morala vidjeti, ako se bilo što nepredviđeno dogodi, sama će snositi poslijedice svojih odluka, ide na sve ili ništa...

Amalia je čvrsto odlučila šutjeti, ma što se dogodilo ispred njenih očiju, iako se previše bojala da je i osjećaji ne izdaju...

Što god da je osjećala ili još osjeća prema Martinu, nije znala kako će reagirati kada ga vidi, nije znala hoće li ju njeno srce izdati ili možda njene suze...

Sada je razmišljala o cijelom Anibalovom planu koji joj on ni u pola nije rekao, na sve će pristati... A svaki djelić njenog tijela joj je govorio da ih mora ići vidjeti, makar kao plavokosa nijema sluškinja Rosalia...

Iako ih nikoga nije osjećala, možda zbog razloga koji joj je rekao sam Anibal da ih ne sjeća zato što nisu zapravo živi bez nje ili je možda stvarno Amalia umrla u njoj onoga dana kada ju je kupio Anibal na rasprodaji robova ili je razlog ležao u sasvim nečemu trećem, to nije mogla znati...

Sada kada je znala da su živi, osjećala je u dubini svoje duše kako je očajnički dozivaju, dozivaju njezin duh, ali zašto i što se sada tamo događa, nije mogla znati...

Sada je čula kukavicu kako ju je obavještavala da je tek četiri ujutro...

Amalia je sada pokušala ponovo odgonetnuti svoje prave osjećaje prema Martinu, ali nije joj uspjevalo jer su joj misli bježale prema Anibalu...

Nočas su bili sasvim sami u njegovoj sobi u kasne noćne sate, mogao joj je učiniti svašta, ali nije, nije ju ni dotaknuo osim po kosi... Na neki čudan način je Amalia stekla dojam da ju poštuje kao ženu i osobu, nije znala sebi objasniti zašto, ali Anibal ju je od prvog trenutka poštovao...

Iako nije stvarno bila tu, odjednom je sada Amalia ponovo osjetila onu Anibalovu ruku na svojoj kosi, bila joj je tako stvarna, da je ponovo zadrhtala cijelim svojim bićem od toga nježnog dodira koji ju je umirio i više nego što je toga bila svjesna...

Kroz prozor je vidjela da je vani još mrak, ali odlučila se ustati da ne misli ni o obitelji, ni o Martinu, a ni o Anibalu...

Obukla je japanke koje su bile ispod njenog kreveta, uzela je čistu bijelu odoru jer danas nije namjeravala prljati, izašla je van iz svoje sobe i uputila se na prstima prema kupaonici da neku od cura ili dečkiju slučajno ne probudi...

Kada je ušla u kupaonicu, te je potražila boju za kosu za koju ju je Anibal savjetao da oboji svoju crnu kosu... Otvorila je jedini ormarić za higijenu svih slugu i vidjela je odmah farbu na čijom je etiketi pisalo „Boja za plavu kosu", tu bočicu je uzela u ruku, skinula se za trenutak i ušla pod komoru sa crijevodom i pustila vodu...

Zvuk vode joj je danas rano ujutro svidio, voda po njenom tijelu je curila, a nakon što je protrljala lice divnom jutarnjom vodom, osjećala se oslobođenijom,

A kada je stavila cijevod na kosu, osjećala je sa vodom nestaju sve njene misli i bojazni koje je maloprije mislila, zajedno sa tom vodom koja nestaje negdje u zemlji... Sada je otvorila bočicu od farbe, digla ju izvan sebe, okrenula ju, zatvorila oči i boja je sama učinila svoje – Amalijina crna kosa je postala veličanstveno plava, iako je za nju trebala cijela farba...

Amalia je izašla, obrisala se svo tijelo i odjenula se u bijelu odoru koja joj je sada predivno stajala uz plavu kosu koja je bila sva mokra...

Sada se pogledala u zidno ogledalo u kupaonici, te je vidjela svoj novi odraz u ogledalu, te je oduševljeno rekla(smijući se): Rosalia, jesi li to ti?...

Iako joj se novi odraz u ogledalu jako svidio, Amalia je također znala da je ovo samo njena privremena boja kose, ali znala je i da će joj uskoro nedostajati njena crna kosa...

Amalia je sada izašla iz kupaonice i malim hodnikom se uputila u kuhinju gdje je sve još spavalo, gdje još nije bilo nikoga, ali ona je sama napravila namaz od avokada i odrezala šnitu kruha, te joj je bilo neobično što će jesti sama, iako se gotovo sve razlikovalo od njenog prijašnjeg života, ali jedna stvar je ostala ista, a to je bilo zajednički obroci sa curama u kuhinji, a ponekad i dečkima...

Dok je sjedala na stolicu držeći u rukama šnitu kruha i zdjelicu namaza, razmišljala je o svom vremenu provedenom sa curama na ovom imanju, kako je brzo učila uz njih, a one nisu ni primjetile da ih promatra i uči uz njih...

Sada je sjela na stolicu, ispred sebe je postavila kruh i zdjelicu, iako joj je to bilo nezamislivo prije godinu i malo više mjesec dana umakati kruh u bilo koji namaz bez noža za mazanje i gracioznog mazanja namaza na kruh, ovdje je to mogla raditi kada je to poželjela i voljela je tu opuštenost svega...

Dok je sada jela, zatvorila je oči na trenutak, prisjećajući se svog prvog jutra provedenog ovdje:

Prije godinu i malo više od mjesec dana:

Tu prvu noć je Amalia provela budna, uzaludno se pokušavaći sjetiti što se u međuvremenu dogodilo, ali ma kako se pokušavala, nije se ničega sjetiti, bilo joj je u mraku i potpunoj tišini... Samo se sjećala da je vidjela smrt svojih najmilijih i Martina kako nepomično leži na podu crkve, a dok ih je dozivala, netko joj je stavio krpu na usta koja ju je onesvijestila i dalje se ničega ne sjeća do rasprodaje roba na kojem ona stoji sva u strahu i gleda one sve ljude... Amalia je tiho plakala cijelu tu noć i stisnula je bisernu ogrlicu u ruci najviše što je mogla... Ujutro nakon neprospavanu noći pune suza, Amalia se uvjerila samu sebe da joj je taj netko dao novu priliku za život jer tko zna što se dogodilo na vjenčanju, možda je to bio neki atentat na grofovsku obitelj, a nju je netko spasio, dovevši ju ovamo, daleko od svega toga, ali zašto onda biserna ogrlica u ruci i zašto se ničega ne sjeća što se u međuvremenu dogodilo, niti jednog glasa, čak ni glasa, nije znala samoj sebi odgovoriti na ta pitanja... Ali barem je znala gdje je, na otoku Trinidadu, daleko od svega onoga što je poznavala jer je pročitala ime luke Diego Martin na velikom natpisu dok je stajala tamo na rasprodaji robova...

Sa prvim zrakama sunca se Amalia digla sa kreveta, obrisala suze rukom, spremila brižno ogrlicu u ladicu, te je obukla japanke do tada nepoznatu obuću za sebe, nije tada imala neki osjećaj, sve joj je tada bilo još zbunjujuće... Obukla je bijelu odoru i stala je pred ogledalo, te je rekla: Ja sam sada Amelia, djevojka bez prošlosti, a kakva će mi biti budućnost, to neka odluči moj novi gospodar... Amalia je još samo rekla: A od mog starog života će mi jedino ostati biserna ogrlica, bit će to moja ogrlica sjećanja, a za Vas se nadam da počivate u miru...

Izašla je iz svoje sobe i otišla na doručak u kuhinju jer joj je tamo od sada bilo mjesto za objedovanje...

Ali kada je ušla u kuhinju, ostala je bez riječi jer su je sve cure pojedično i grupno zagrlile i rekle u isti glas: Amelia, dobro jutro, dobrodošla nam!... Amalia nije mogla progovoriti niti riječi, potekle suze su govorile više riječi...

Amalia je sada otvorila oči, vidjevši da je pojela svoj doručak, te je ustala sa stolice i zdjelicu oprala u sudoperu, a dok je to radila, nasmijala se sjećanju na prvog jutra ovdje...

Amalia je izašla iz kuhinje, te izašla iz kuće za sluge, te je vani ugledala sunce kako se polako budi i diže na vedro nebo, sunce i mjesec su bili bez okova koje bi ih vezali, ali oduvijek se pitala je li im možda teško cijelu vječnost obasjavati neki kutak zemaljske kugle jer je dobro znala kada izađe mjesec, tamo je negdje dan i sunce tamo sija...

Dok je gledala kako se polako budi i penje sunce na nebo, udisala je svježi ranojutarnji zrak, a onda je vidjela i prvu jutarnju rosu na livadi... Ovdje se budila tek oko 6-7 sati, nikada nije ovako poranila, sada je bilo tek 5 ujutro, a ona je gledala kako se sve budi kao što je čitala u svojim knjigama, uživala je u prizoru, uživala je u svakom trenutku provedenom na ovom imanju, ponovo je osjećala mir u duši i nešto što do sada nije nikad osjetila, osjetila je da ovdje pripada, nije znala zašto, ali svim srcem je osjećala da joj je ovdje mjesto...

Ponovo je duboko udahnula miris jutarnjeg zraka, a sada je vidjela nešto veličanstveno, vidjela je Zeusa na livadi kako se diže na stražnje noge i rzajima pozdravlja sunce, a sunce ga je učinilo toliko čarobnim da je Amalia pomislila da je Zeus sa neba dan konj za Anibala... Amalia dok je to gledala, smiješila se i rekla(više za sebe): Crni ljepotanu, boljeg gospodara nisi mogao izabrati...

A sada je izašao i Anibal iz svoje kuće koji također nije mogao dugo spavati, nego se digao u četiri sata i uz svijeću pisao pismo za grofa...

Anibal se još oslanjao na štap zbog noge, te je u jednoj ruci držao štap, dok je u drugoj ruci bilo zapečaćeno pismo za poštansku kočiju koja bih trebala uskoro stići i kojoj bi trebao predati to pismo, ali Anibal je zato uživao u ranojutarnjem prizoru svoga konja Zeusa kako pozdravlja sunce na sebi poznat način, također je gledao i sunce kako se polako budi i diže na nebu... Anibal ga je zvao svojim, ali ustvari, to nikad nije bio, on je bio svačiji, bio je poput divljeg vjetra, mogao je otići kad je god htio, ali nešto je zadržavalo tu, upravo tu pored njega, Zeus je bio divlji vjetar koji je našao svoje mjesto, tu uz njega...

Anibal je okrenuo glavu prema lijevo i vidjevši Amaliju kako se smije dok gleda u sunce i u njegovog Zeusa, a njemu su se istoga trenutka vratile ponoćne probavne smetnje, kao da mu je ponovo u trbuhu nešto letjelo, ali sada je znao da su leptirići koji mu lete u trbuhu jer je napokon zaljubljen, i to je ona prava koju je tako dugo čekao... Sada je Anibal bio svega svjestan, onoga dana ga je gonio osjećao ljubavi prema Panami, bezglavo je sjeo na Zeusa i pojurio prema Panami... Ne zna kada se zapravo zaljubio u nju, možda kada ju je kupio na rasprodaji robova, možda kada ju je prvi put nježno primio za ruku i rekao da ga se ne boji ili negdje treće, nije znao kada mu se ljubav dogodila, ali znao je da ju voli svim svojim srcem...

Gledajući je nijemo kako uživa gledajući u sunce koje ju je pozdravlja, ponovo je znao da nikad neće biti njegova, ona je srce dala Martinu i to je nažalost morao prihvatiti i odvesti je doma gdje je i pripada jer mu je bila njena sigurnost od rata, a uz obitelj će ju imati...

Tu su bile i nepremostive klasne razlike, on je sluga, koliko god on u odjelu izgledao kao gospodin, on se tako nije osjećao jer je znao odjelo ga ne čini bogatim čovjekom, on je sluga koji je sam izgradio ovo svoje carstvo sa svoje dvije ruke, a i njegova leđa, njegova izbičevana leđa, samo slijepa žena ga može prihvatiti i voljeti ga sa takvim leđima koja će mu zauvijek biti podsjetnik ono što je on zapravo i jest, a to je sluga... A ona je odrasla u obilju, bit će jednog dana grofica cijele Panama i treba nekoga poput Martina koju voli svim srcem, a i ona njega isto tako, treba nekoga ravnog sebi da zajedno vladaju Panamom danas i sutra...

Zeus ga je sada ugledao, polako je dolazio do Anibala koji je premještao pismo u drugu ruku, u ruku gdje je držao štap, a kada je Zeus došao do njega, Anibal ga je rado dočekao sa velikim osmijehom, a onda je sada slobodnom rukom počeo maziti, te mu je tepajući rekao: Tko je moj crni ljepotan?, tko je najljepši konj na cijelom otoku Trinidadu?... Zeus ga je liznuo po licu i tako odgovorio na pitanju, te je Anibal rekao(smijući se): Ma tako je, ti si taj konj....

Anibal je ponovo pogledao u Amaliju koja se sada okrenula glavu prema njemu, te su im se pogledi sreli, a Anibalovo srce je stalo lupati kao nikad do sada, bojao se da to neko čuje, ali bio je krivu, nitko nije čuo njegove jake otkucaje srca, samo on sam...

Amalia mu se sada približila, te mu se okrenula oko svoje osi pokazujući mu novu boju svoje kose, te ga je pitala: Gospodaru, jesam li dobra ili bolje rečeno neprepoznatljiva?... Čim ju je vidio, Anibal ju je odmah prepoznao, ali nije bio siguran hoće li ju obitelj prepoznati jer je ipak bila predugo mrtva, a još ako bude šutjela kako mu je i obećala, sigurno ju neće prepoznati, ali možda, samo možda joj prorade emocije prema tom imanju, pa se poželi sama razotkriti, uzdao se duboko u to, a ako ne, nije znao što će onda, ali morat će nešto smisliti...

Anibalovo srce je sada normalne otkucaje, te joj je napokon rekao: Amelia, neprepoznatljiva si, predobro ti stoji ta boja kose... Amalia je ozarenog lica, te mu je rekla: Što sada?... Anibal je i dalje milovao Zeusa, te joj je rekao: Nisam mogao spavati, pa sam nočas napisao grofu tj. tvom ocu pismo i sada čekam poštansku kočiju da predam pismo... Amalia: A kada bih mogao doći odgovor?... Anibal: Hm...otprilike za tjedan dana, naravno odmah bi pozvao kočiju i otišli tamo, ako bih odgovor bude pozitivan od grofa...

Amalia nije znala što osjećati u ovom trenutku, ovo što joj je upravo govorio Anibal značilo je da će ona za malo više od tjedan dana vidjeti svoju obitelj... Treba li osjećati sreću, radost, tugu, strah ili nešto sasvim petom?, jednostavno nije znala, pa je ostala mirna, te ga je pitala: Što kada predate pismo poštanskoj kočiji?... Amalia ga nije pitala za sadržaj pisma jer mu je vjerovala, što god da je napisao, u srcu je znala da je to pismo napisao savršeno za njezinog oca... Anibal: Kada predam pismo poštanskoj kočiji, bit će sve normalno, ali u ponoć ponovo čekam u svojoj sobi, moramo vježbati kako ćemo komunicirati bez tvoga glasa tamo na imanju... Amalia je imala osmijeh od uha do uha, te mu je rekao: Gospodaru, naravno doći ću ponovo u ponoć do Vas... Amalia mu se naklonila i otišla u kuću za sluge, potiho prati podove jer je znala da svi spavaju još u kući za sluge...

Zeus je otišao još trčati po livadi, a sada je Anibalu stigla željana kočija, te je predao pismo uz riječi: Ovo pismo mora biti predano grofu od Paname u ruke... Kočijaš iz poštanske kočije mu je samo kratko rekao: Gospodaru, na zapovijed... Kočijaš je krenuo prema izlazu i kočija je nestala kako se i pojavila...

A Anibal je ušao u svoju kuću...