U međuvremenu:

Na imanju San Carlosu:

Nakon što je zamišljeni Paolo dugo sjedio na Lupitom krevetu, odlučio je polako izaći iz kućice za sluge... Digao se sa kreveta, namjestio je krevet kako je naučio u vojsci, sagnuo se po svoju liječničku torbu, spremio je u nju svu svoju opremu koju je koristio za Lupitin pregled, bacio je sve sitnice u kantu pored noćnog ormarića i sa torbom izašao iz sobe koju je sada i zatvorio... Dok ih je zatvarao, pomislio je da će upravo tu za otprilike 8 mjeseci, porađati svoje dijete, svoju krv koju će na kraju dati drugome u naručje... Kada je krenuo prema izlazu iz male kućice za sluge, ponovo mu je miješavina osjećaja bila u srcu i mislima... Kada je napokon izašao iz kućice, sunce ga je dočekalo u punom sjaju, premda nije bilo puno sati, a zrak je bio toliko vruć, da nije mogao ni disati vani, a vjetra nije bilo ni za lijek... Naslovši se na drvenu gredu koja je bila na izlazu kućice za sluge i podbočavala gornji dio nastrešnice, te tako stvarala bar neki hlad...

Sad naslonjen na tu gredu, Paolo se ponovo zamišljeno zagledao u veliku kuću u kojoj se još uvijek doručkovalo... Njemu jutros ni sada nije bilo do jela... Htio je iskoristiti ovaj mir za sebe, nije se čuo ni mrav, vladala je potpuna tišina i to mu se svidjelo, čak je mogao čuti vlastite misli koje su ponovo razmišljale o sestrama...

Lucija će uništiti sve što su roditelji gradili svih ovih godina kada jednom postane grofica, znao je, ali što je mogao, on je htio mijenjati svijet i mijenja ga iz dana u dana kao što je to htjela i njegova Amalija, ali to joj nije bilo dopušteno, Amalija je morala preuzeti njegovo mjesto prijestolonasljednika koje se on odrekao zbog svog sna o medicinskom fakultetu i poslu liječnika... Ali tko je nju pitao što ona želi, to ju nitko pitao...

Paolu su sada potekle suze niz obraze, ali brzo ih je obrisao, nitko nije smio vidjeti koliko ga i dalje boli Amalijina smrt, koliko se smatra krivim za sve to što joj se dogodilo u toj prokletoj štali... Paolo je sada gotovo šapatom rekao: I vjerovatno ću se cijeli kriviti za tvoju smrt, Amalija, jer da se nisam odrekao titule, ti bi sada bila živa...

Ali rat je sve više bližio, to se osjetilo i u zraku... Iako se u kući više nije govorilo o ratu, svi su dobro znali da rat slijedi i da je tu iza ugla, rat koji će možda odnijeti desetke tisuća nevinih života, rat koji će možda potrajati nekoliko godina, desetljeće ili možda i više... Danonoćno se o tome pričalo na radiju, pisalo i čitalo u novinama... Rat je bila jedina tema koju je Paolo mogao čuti kada je odlazio u selo u poslijednjih mjesec dana...

Paolo je sada primjetio da se vrata velike kuće otvaraju, da će netko izlazi iz nje, možda ga traže, ali on je htio biti još sam sa svojim mislima, pa je brzo otišao u konjušnicu k svom konju Olafu... U konjušnici je bilo prozračniji, moglo se disati za razliku od vanjskog kojeg kao da ga nije ni bilo... Paolo je odmah ušao u Olafov boks i vidjevši da je svu zob već pojeo, pitao ga je: Jesi li mi za jednu šetnju, prijatelju?... Olaf mu je potvrdno zarzao, te ga je Paolo nježno pomilovao, te je sada ostavio svoju liječničku torbu na sjenu, te je uzeo samo sedlo i uzde... Kada ga je osedlao i nježno mu stavio uzde oko vrata, otvorio vrata od boksa, te ga je polako uzjahao, primio uzde svoga pastuha Olafa i krenuo k izlazu iz konjušnice... Kada su izašli, Paolo je ponovo osjetio da ne može disati, no ovoga puta je bilo zbilja zbog nedostatka vjetra i sunca koje je pržilo svom snagom ovog jutra... Prolazili su pored velike kuće gdje je zatekao sluškinju Elenu koja ga je ljubazno pitala: Gospodine, gdje idete?... Paolo je shvatio da je ona bila ta koja je maloprije izašla, te je zaustavio svoga konja Olafa pored nje i rekao: Idem na jahanje... Elena: Ok... Elena ga je pokušala još nešto pitati, ali Paolo i njegov Olaf već su nestali iz njenog vidnog polja, za njima je ostao samo bijeli dim od konjskih kopita koja su već bia daleko... Muškarac koji je tek sada ustao iz kreveta i krenuo raditi u polju, svom gospodaru je rado otvorio vrata kapije, pa se Paolo zahvalio naklonivši se lagano glavom, te nastavio svoj put prema izlazu sa imanja... Kada je napokon Paolo na konju Olafu izašao sa imanja, malo je ipak prodisao, iako je vani bilo zagušljivo... On je prodisao jer je zbilja volio biti izvan imanja, volio je opustiti leđa kada god je to mogao, iako bi ga otac, ako bi to vidio, znao ga je, najblaže rečeno, opomenuti, jednostavno je uživao biti samo doktor Martinez tj. jednostavno je želio biti samo on, a to nije mogao kao grofov sin, uvijek će ga pratiti taj epitet grofovskog sina, pa njegova želja se neće ostvariti dok je živ...

Paolo je sada raširio ruke što je više mogao, zatvorio je oči i uživao u trenutcima za njega dragocjene slobode, bio je sam sa svojim mislima, sa svojim željama koje se neće ostvariti, ali ovdje na svom konju je bio samo jedan od jahača...

Sada je ponovo spustio ruke na Olafa, te se sagnuo do njegovog uha i rekao mu: Vodi me ondje gdje mogu pričati sa sestrom na miru... Naravno, to je bila ona zelena površina gdje je bio prije malo više od dva tjedan bio sa Anibalom i otvorio mu dušu baš kako bi i Amalia učinila... Olaf je znao na koje mjesto gospodar točno misli, pa je tamo i pojurio koliko su ga god kopita brzo nosila, a Paolo se sada čvrsto držao za njegove uzde...

Nakon nekoliko minuta:

Paolo je sjahao sa Olafa, te mu je nježno oslobodio uzdi i skinuo mu sedlo, te ga je pomazio i rekao: Prijatelju, slobodan si, radi što god hoćeš, trči, jedi travu, lezi, samo budi uz mene... Paolo je jahačku opremu koju je nježno skinuo sa svog konja odložio je na zelenu površinu i onda je i on sam sjeo na nju, a pored njega se smjestio njegov Olaf... Paolo je pogledao u vedro nebo i počeo govoriti: Seko, ti to već sigurno znaš, ali postat ću otac djeteta koje neću ja odgajati, ali bar se nadam da ću ga gledati kako raste, a ti ćeš dobit nećeka ili nećakinju, sigurno bi bila divna teta, a i Anabella će postati majka, saznao sam to jutros, pastuh se zove Zeus, a ja neću dati da se ždrijebe odvoji od majke, rast će uz nju i na imanju će oboje prirodnom smrti i umrijeti, to ti obećajem...

Paolo je osjetio da su mu suze počele padati niz njegove obraze, ali ovdje mu je bilo sve dopušteno, bio je ono što je želio biti, a to je samo on, mogao je plakati koliko god je htio, a da ga nitko ne pita zašto plače, te je zato sada pustio suze neka teku, da bar malo ublaži svu bol koju je osjećao u sebi, a ovo mu je mjesto izazivalo u njemu one najdublje emocije prema voljenoj sestri i sama spoznaja da ju više neće nikad vidjeti, to ga je uništavalo, ali znao je tko najviše pati za njom osim njega i roditelja, a to je bio sam Martin... Paolo je zatvorio svoje suzne oči i u mislima se vratio u prošlost kada su tek saznali za smrt Amalije...

Prije godinu i mjesec dana:

Prije nego što će se vratiti Carolina sa Martinom sa mjesta gdje je bila štala u kojoj se dogodila Amalijina smrt, Paolo je nervozno šetao gore dolje po blagovaonici i tješio Octavija kojem je govorio: Nemoguće, Amalija je živa, ona se negdje skriva od nas, sada će doći kući pokrivena sva travom i reći da je čitala cijelu noć... Također je sa tim riječima tješio i sebe, ali Octavio mu je rekao(kroz gorke suze): Sine, ne, pa sam si vidio onu spaljenu tkaninu, to je sa njene vjenčanice, naše Amalije nema više, otišla je zauvijek i ostavila samo tugu i bol... Paolo je želio da Octavio nije upravu, ali i sam je znao da Amalia nije mogla preživjeti, ako je bila u toj štali i vidio tu spaljenu tkaninu, doista je bila sa njene vjenčanice... Lucia je sada ušla u crnini i u tišini sjela na svoje mjesto, ubrzo je došao i Pedro u novom crnom odjelu, pa je i on sjeo do Lucije i šutio... Zavladala je tišina, dok se nije Carolinin krik sa ulaznih vrata, a onda su ona i Martin ušli u blagovaonicu... Martin je držao Carolinu za ruku koja je bila vidno potresena viđenim koja je pala na koljena kada ju je Martin pustio ruku, te je govorila(kroz gorke suze): Moje najdraže kćeri više nema... I Paolu je sada stezalo nešto u grlu, ali je ostao jak, te je pitao Martina: Što ste tamo vidjeli?... Martin kojem mu su također suze lijevale od boli, uspio je nekako složiti suvislu rečenicu i odgovoriti: Izgorijelo je sve, sve skupa s njom, našli smo još neke komadiće vjenčanice u paljevini kao što je Pedro donio ovaj spaljeni komadić... Martin je predao Paolu spaljeni komadić tkanine koji je držao u ruci, a Paolo ga je prihvatio... Dok je tkaninu spremao u džep, Paolo je rekao: Hvala ti... A sa poslijednjim snagama prisebnosti, Paolo je preuzeo kontrolu nad situacijom i rekao: Lupita i Renata, odvedite grofa i groficu u sobu da se malo odmore... Lupita i Renata su toga jutra dežurale uz cijelu obitelj, te također čekale vijest o gospodarici... Kada su čule da je poginula, pogledale su se samo bez riječi i samo uzdahnule, bilo im je teško i htjele su i one zaplakati, ali nije nijedna zaplakala jer su obje vidjele da trebaju pomoći obitelji... Kada je to Paolo rekao, Carolina je jedva prozborila(kroz gorke suze): Sine, ne, želim se moliti za nju... Lucia je na to samo zakolutala očima na Carolininu tugu, a Paolo srećom nije gledao u nju, nego u jadnu Carolinu, te je rekao: Majko, oče, morate se malo odmoriti, presvući i spremiti se za večerašnje bdijenje... Octavio se ustao sa svoje stolice, ali odmah je u nju pao jer ga je bol u srcu probadala toliko da nije mogao ni sam hodati, ali je ipak nekako uspio prozboriti(kroz gorke suze): Draga, Paolo je upravu, trebamo se potruditi bar malo odmoriti prije večernjeg bdijednja... Paolo je gledao u očajnu Carolinu koja je sada bila na podu i gorko plakala, a dok ju je gledao, srce mu se cijepalo, ali zadržao je pribranost, pa je dao znak glavom Renati da ide k Octaviju i odvede ga u sobu... Renata je prišla Octaviju sa lijeve strane i rekla: Grofe, znam da ste pogođeni, ali dignite se i idemo korak po korak do sobe, ja ću vas pridržavati... Octavio, ne rekavši više nijednu jedinu riječ, njegove suze su govorile više od riječi, ponovo se digao i Renata ga je uzela za desnu ruku i polako ga korak po korak izvela iz blagovaonice... Lupita je sada isto htjela napraviti sa Carolinom, ali nije se dala sa poda na koji je pala od bola, pa je Paolo kleknuo pored nje i zadnjim atomima snage, rekao joj: Majko, molim Vas, dopustite da vas Lupita odvede u sobu, bit će vam bolje, pa večeras možete bdijeti... Slomljena Carolina ga je nekim čudom ipak poslušala, te se počela dizati, Lupita joj je brzo prihvatila desnu ruku, pomagati da se osovi na svoje noge, a kada je ustala, suze su joj prekrile svo njeno lice, Lupita ju je napokon korak po korak vodila u sobu...

A sada se oglasila i Lucia koja je najtužnijim mogućim glasom rekla: Ako nas ne trebate, ja i Pedro bismo rado otišli u crkvu pomoliti se za Amaliju... Paolo je još klečao na tvrdom podu, već se slamao, ali joj je normalnim glasom rekao: Možete, bilo bi joj drago da to napravite... Lucia i Pedro su se digli sa svojih mjesta, oboje pognutih glava, Pedro je uzeo Luciju pod ruku i tako su izašli iz blagovaonice... Čim su zatvorili vrata, tek tada si je Paolo dopustio da se zbilja slomi, suze su počele nemilosrdno teći niz njegove odraze, pokrio je lice dlanovima, ali je onda osjetio da ga netko dira po ramenu i glasom punim tuge, kaže: Plači, plači, ne trebaš se mene sramiti... Spustio je dlanove i njegov zamagljeni vid je vidio da je to iznad njega Martin čije je lice bilo također obliveno suzama, isto kao i Paolovo... Paolo je sada skočio na noge i čvrsto ga zagrlio, te mu prišapnuo na uho(kroz gorke suze): Primi moju iskrenu sućut, prijatelju... Martin je uzvratio taj zagrljaj, te je i on njega još jače zagrlio, te mu također rekao(kroz gorke suze): I ti moju primi, prijatelju... Čvrsti muški zagrljaj još je potrajao koju minutu, a onda su se Paolo i Martin razvojili iz zagrljaja i Paolo je samo pokazao na stolice jer nije mogao više govoriti, suze i bol koje je osjećao su bile prejake da bih išta rekao... Martin i Paolo su izvukli stolice, sjeli jedan nasuprot drugog, ali jedan drugom nisu mogli ništa više reći, suze su govorile više od same riječi... Tišina je bila neobična za ovu kuću, ali sada je vladala tišina, bol i suze... Dvojica su se muškaraca samo gledala kroz zamagljene pogled, slušajući samo kako kuća spava, slušajući samo svoje suze kako nemilosrdno padaju... Martin se prvi digao sa stolice, dok mu se srce lomilo na komadiće, rekao je prekinuvši neobičnu tišinu(kroz gorke suze): Idem se presvući, bijelo odjelo ne pristaje za bdijenje, pokušat ću se malo i odmoriti prije nego što se vratim na bdijenje... Paolo nije mogao još govoriti, te se samo počeo ustajati sa stolice, ali Martin mu je rekao(kroz gorke suze): Nemoj se dizati, prijatelju, sam ću se ispratiti... Martin je izašao sam iz kuće i zatvorio vrata za sobom, a Paolo je sada tupo gledao u pod dok su mu suze prekrivale lice...

Martin je mislio da će mu vanjski zrak pomoći da dođe do daha, ali prevario se... Kada je napokon izašao iz kuće i zatvorio vrata za sobom, pokušao je udisati taj zrak, ali jednostavno mu nije dala bol u srcu i u plućima da išta udahne... Osjećao je da se raspada iznutra, ali je krenuo prema svom imanju San Pedru preko livade... Zapitao se zar je baš ostao sam nakon svega?... Jučer se trebao oženiti i trebao mu je postati najbolji dan života, a prošlost je trebao zaboraviti, ali postao mu je jedan od najgori i najtužnijih dana u životu što ih je doživio u svom životu... Došao je do svoga imanja i Loreno mu je odmah pružio ruku, rekavši mu: Vojvodo, primite moju iskrenu sućut... Loreno koji je obavio dio posla u vezi Amalijine otmice toga dana je stvarno mislio da je stvarno Amalia i ubijena po Lucijinom dogovoru, ali kasnije je saznao od Pedra da je plan u zadnji tren promjenjen i da je Amalia zapravo odvedena u roblje...

Martin ga nije primio ruku, samo je nastavio hodati prema ulazu svoje kuće, samo je htio biti sam sa svojim mislima, sa svojim osjećajima i na kraju krajeva sa svojom boli... Kada je ušao u kuću, potrčao je u spavaću sobu gdje ga je čekao bračni krevet i na njega su sluge laticama crvene ruže oblikovale jedno veliko srce i soba je bila sva prekrivena laticama ruža... Kada je Martin to vidio kroz zamagljeni pogled, što je i sam naredio da se dan prije napravi za prvu bračnu noć koja se nikad nije ni dogodila, to mu je slomilo dušu. sada se samo bacio leđima na to srce od ruža i govorio(kroz gorke suze): Umjesto da te sada milujem i dajem ti poljubce za dobro jutro, ja ću se navečer spremati za tvoje bdijednje... Osjećao je da mu se srce puca na milijun komadića, a mračna soba koja je bila puna svijeća koje su stajale ugašene dala mu je za pravo da izbaci svu moguću bol iz sebe, ali budući da je ona bila poput oceana, znao da je to nemoguće... Ali sada ga je nešto počelo žuljati u desnom džepu hlača, sjetio se da je tu spremio kutijicu sa burmama, te je sada izvadio kutijicu i otvorio je i gledao u to prstenje kroz zamagljen vid sa suzama koje su padale na latice ruže ispod kojim je i ležao... Drhtavim prstima lijeve ruke je uzeo jedan prsten u čijoj je unutrašnjosti pisalo „Zauvijek sretni, Amalia & Martin 03.06.1809" i rekao(kroz gorke suze): Amalia draga, ne želim više biti ni sa jednom ženom koja nisi ti, nikad više, zato ću ovaj prsten koji ću si sada staviti na desnu ruku, sutra nakon tvog bdijenja odnijeti u crkvu Bogu kojem ću se zakleti da ću sa tim prstenom i umrijeti... Sada je prsten stavio na prst desne ruku, te se sada digao na noge i kutijicu sa drugom burmom stavio u ladicu, a on je prvo skinuo kravatu, pa se polako počeo presvlačiti za bdijednje svoje voljene, a iz očiju mu sjaje suze koje nije ni pokušavao zaustaviti... A kada se presvukao u elegantno i prikladno crno odjelo i obukao crne cipele, legao je ponovo na latice ruža s namjerom da se pokuša odmoriti, ali to mu nije polazilo za rukom... Samo je tupo gledao u strop i osjećao kao da mu netko zariva nož u srce koje je bilo puklo, a suze su mu još tekle... Toga dana nitko nije jeo, ni pio na imanjima, osim možda L ucije i Pedra koji su negdje slavili dobru odigranu predstavu... A Martin je jedva dočekao da padne noć i da ode na bdijednje svoje voljene...

Paolo je sada otvorio svoje suzne oči, gledao je u nebo i rekao(kroz gorke suze): Svima nedostaješ, a najviše svom voljenom Martinu... 

Paolo je tu ostao ležati sve do popodne, pričao je sa Amalijom o svemu i svačemu, a onda se uputio nazad na imanje sa svojim pastuhom Olafom, malo se odmoriti prije večere, pa će poslije večere pozvati oca u radnu sobu i preuzeti krivicu za Lupitino dijete...