Prije ponoći te večeri:

Ana ih je sve pozdravila i otišla na spavanje kao i sve ostale cure, uključujući i samu Amaliju koja je iza vrata svoje sobe pričekala da nema nikakvih zvukova stopala, a onda se za koju minutu iskrala iz kuće, ali ju je kroz prozor vidjela Ana i vidjela smjer u kojim ide, primila se za srce koje je u tom trenu iznutra krvarilo, znala je da Amalia u ovo doba samo može ići prema velikoj kući zbog jednog jedinog razloga, a to je vođenje ljubavi s Anibalom... Ana je počela plakati kada se spustila natrag u krevet i lice je spustila duboko u jastuk, nije joj bilo jasno zašto plače jer je ovo Anibal i prije radio, ali sada je nešto u njoj bilo drugačje, ali što, nije znala objasniti...

Amalia je oprezno izašla iz kuće, misleći da je nitko nije vidio i pošla putem prema velikoj kući, nije imala svijeću s sobom, baš zbog da ne bude primjećena kada bude izlazila iz kuće za sluge... Kada je ušla u unutrašnjost velike kuće, nije se dugo zadržavala u predsoblju, već je požurila do Anibalove sobe... Kada je došla do Anibalove sobe, duboko je udahnula i izdahnula, te pokucala... Anibal je bio budan, te je čitao knjigu „Gospođa Bovary" uz svijeću... Sada je čuo kucanje na vratima svoje sobe, a čuo je sat kako odzvanja da je ponoć... Anibal se digao u sjedeći položaj i rekao: Uđi, Amelia... Amalia je ušla u sobu, te mu se naklonila i rekla: Oprostite što kasnim... Anibal je odložio knjigu na noćni ormarić, te je rekao: Ne kasniš, Amelia, točna si kao ura... Amalia se nasmijala i rekla: Točnost mi nikad nije bila jača strana... I Anibal se nasmijao, te rekao: Čuo sam to od tvoje obitelji, ali tu si postala točna... Amalia kako mu se sve više približavala njemu i njegovoj svijeći na noćnom ormariću koja ga je obasjavala, primjetivši da je samo u kućnom ogrtaču, smrznula se i počela drhtati na mjestu... Anibal kao da joj je u tom trenutku pročitao misli, nježno joj je rekao: Opusti se, neću te dotaknuti, i ja sam časan čovjek kao tvoj Martin, bez odobrenja ne bih nikad dotaknuo nijednu curu... Ali Amalia je još stajala malo podalje od njegovog kreveta, gledala ga i još uvijek drhtala... Anibal: Ne boj se, neću ti ništa, dođi, sjedi kraj mene... Amalia je bojažljivo došla do njega i rekla mu: Ja ću stajati, ako mogu... Anibal: Amelia, kako god ti je drago, reci što si mi htjela reći?... Amalia: Odlučila sam da ću ostati s vama, ali... Amalia je tu stala jer nije znala kako da nastavi, a Anibal je rekao: Samo reci, ne boj se... Amalia: Problem je u tome da ne znam kako da nastavim, znate htjela bi ih vidjeti žive da isperem onaj okus sa svog vjenčanja i na neki način se oprostiti s njima, a da me ne prepoznaju, ali danima o tome mislim i nemam ideju kako bih to mogla izvesti... Anibal: Amelia, rat će, a tvoja obitelj te može zaštiti od svih strahota koje se u ratu događaju, a ovdje te nema tko zaštiti, jesi li sto posto sigurna da hoćeš ostati uz mene i nikada se više ne vratiti tamo odakle si?... Amalia: Gospodaru, vi ste dali krila ptici čija su krila bila podrezana, ptici čija je sloboda bila ograničena, u svom zlatnom kavezu bila je nemirna i divlja zato što je bila zatvorena u kavezu, a stvorena je bila da leti, vedro nebo ju je zvalo, ali ona je bila čuvana od svega i svačega, maštala je da se vine u nebo, ali krila su joj još gore podrezana, ptica je vapila za slobodom i bila je željna, ta nekoć divlja ptica samo gledajući u globus i čitajući knjige u svom kavezu, samo mogla sanjati ovakvo nešto, samo sanjati, ali ta ptica je napokon pronašla dugotraženi mir uz vas koju vi puštate da slobodno leti nebom... Anibal je znao da govori metaforički i da zapravo govori o sebi, te ju je pitao: Amelia, ali rat bi me mogao odnijeti, možda se neću više vratiti živ, kada budete same, rat bi te mogao obeščastiti, a to ne želim, Amelia, rat je nemilosrdan... Amalia: Rat će mi biti još jedna avantura, ja sam čvrsto odlučila ostati uz vas, samo mi molim vas dajte ideju kako da me ne prepoznaju na imanju, a da ih vidim po poslijednji put?... Anibal: A ako te svejedno prepoznaju, unatoč svemu?... Amalia: Morat ću riskirati jer ne želim onaj gorak okus zadržati zauvijek u ustima, a ako me prepoznaju, ostat ću, ali nadam se da neće, nego imate li kakvu ideju?... Anibal se malo zamislio, te joj rekao: Hm... možda i imam... Amalia se spustila na koljena i pogledala ga u oči, te mu rekla: Gospodaru, slobodno recite... Anibal ju je isto sada pogledao u oči, te joj je rekao: A da odemo ja i ti kao nijema sluškinja, što kažeš?... Amalia: Ali kako zamišljate da me moj brat ne pregleda da vidi što mi je?, i moje ime Amelia je preslično pravom i moj izgled, odmah će me prepoznati... Anibal: Neće te prepoznati, ako ti to ne budeš željela, ja ću sve srediti, ne brini se, nego jesi li spremna biti nijema sluškinja tj. šutjeti cijelo vrijeme boravka tamo?... Amalia: Jesam, spremna sam, ali kako ćete srediti da me ne prepoznaju?... Anibal: Samo mi vjeruj, može?... Amalia: To ste mi rekli i onaj dan kada ste me kupili na rasprodaji robova, sjećam se točno tih riječi i vjerujem vam i ovaj put, gospodaru... Anibal joj je sada dotaknuo i pomazio kosu i rekao: U zoru uzmi farbu za kosu od Magdalene i neka ti ta tvoja duga crna kosa postane plava... A u trenutku kada joj je dotaknuo kosu, Anibal je osjetio neke neopisive probavne smetnje, kao da mu je u trbuhu nešto letjelo, ali znao je da je ona zaljubljena u drugoga, u nekoga tko je patio za njom, a to je bio Martin... Anibal se prisjetio dana provedenih u Panami...

Sve te dane provedene na imanju San Carlosu, u Martinovim očima vidio je tugu veliku poput oceanu, a na sam spomen Amalijinog imena, tiho bi zaplakao i pogledao u prsten na svojoj desnoj ruci...

Anibal je sada maknuo ruku sa Amalijine kose, te joj rekao: Imaš li ideju za ime?... Amalia je bila pod velikim dojmom Anibalog dodira na njenoj kosi, da je ponovo zadrhtala, ali nije znala zašto drhti, samo ovaj put od ugode, a ne od straha... Kada je čula njegovo pitanje, te je rekla kao iz topa: Zovite me Rosalia tamo... Anibal: Zašto Rosalia, Amelia?... Amalia je ustala ponovo na noge i sada napokon sjela na krevet pokraj Anibala, te je rekla: Volim ruže, pa me onda zovite Rosalia... Anibal: Dobro, ime smo riješili, pismo ću tvom ocu poslati odmah u zoru i pitati ga kada možemo biti njihovi gosti... Amalia: A priča o meni?... Anibal ju je gledao u oči, te joj rekao: To prepusti meni... Amalia: Mogu li vam nešto iskreno reći?... Anibal: Naravno, Amelia... Amalia: Od prvog dana otkada ste me doveli ovdje, ja vam vjerujem, sve cure i dečki su mi postali obitelj za koju sam mislila da sam ju zauvijek izgubila, a vi ste najbolji gospodar kojeg samo netko može poželjeti, i zato vam, ponavljam, vjerujem jer znam da me neće izdati... Anibal: Hvala ti na ovim divnim riječima, Amelia, sada je kasno, idi u krevet... Amalia se digla sa kreveta, te je pošla prema vratima Anibalove sobe, ali onda se naglo okrenula i rekla: Gospodaru, mogu li nešto još reći?, pa onda idem u krevet... Anibal: Slobodno reci Amelia... Amalia: Gospodaru, Ana je u Vas zaljubljena, ja sam to tek danas shvatila kada je ustala sa ručka da bi vas dočekala, ali bojim se da će biti ljubomorna, ako vidi da ja idem s vama na put, a ne ona... Anibal je odmahivao glavom, govoreći: Amelia, kao prvo, Ana nije zaljubljena u mene, nego je ovisna, ona samo misli da je to zaljubljenost, ali nije, to je ovisnost o meni jer ako se meni što dogodi, ona nema kuda, ovisna je o meni, u svakom smislu te riječi, Ana nije imala, niti vidi budnoćnost bez mene, ona se nema kome vratiti, roditelje je davno izgubila, ali o tome ni ne priča, bila je jako mlada kada sam je kupio i počela mi služiti, ali ubrzo mi je postalo da nije zaista zaljubljena u mene kada sam počeo dovoditi druge sluškinje u svoj krevet, nju to nije nimalo dotaknulo, to nije ljubav, Amelia, ali njena ovisnost je drži tu i ona će ostati jedina koja će biti uz mene na mojoj samrtničkoj postelji dok budem umirao, a kao drugo ja još uvijek tražim čistu ljubav kakvu sam vidio kod Vojvode od San Pedra... Amalia je na tren srce stalo kada je Anibal spomenuo njenog Martina, znala je da će se susresti s njim na imanju svojih roditelja, šutjeti pred njim i pretvarati se da si netko drugi bit će teško ili bolje rečeno nemoguće, srce će ju izdati, ako ništa drugo, ali uostalom i pred roditeljima će joj isto biti teško, ali pred njim još teže, all spremna je i za tu avanturu, neće dati da ju išta otkrije jer se zaista želi vratiti ovdje gdje je pronašla mir i gdje može biti svoja...

Amalia je primjetila da je Anibal počeo čitati „Gospođu Bovary" jer je vidjela knjigu na njegovom noćnom ormariću, te je pitala: Čitali ste „Gospođu Bovary" prije nego što sam došla?... Anibal je klimnuo glavom i rekao: Da, ovo mi je valjda deseti put da je čitam, jesi li ju ti čitala?... Amalia je također klimnula glavom, te rekla: Da, više puta... Anibal: Znaš li neki citat iz knjige?... Amalia: Dakako, ja znam napamet knjigu... Anibal: Reci bilo koji citat iz knjige... Amalia je zatvorila oči i rekla: „Zadrhtala bi na zvuk njegovih koraka, ali je u njegovoj prisutnosti taj nemir popuštao i za sobom ostavljao tek neizmjerno divljenje, koje se na kraju pretvaralo u tugu."... Anibal je bio očaran njenim citiranjem knjige, ali joj je sada brzo rekao: Sada je stvarno kasno, idi u krevet, želim ti laku noć... Amalia je otvorila oči i rekla: Gospodaru, i vama laku noć... Amalia se naklonila Anibalu, te kada je izašla iz kuće, srce joj je luđački kucalo, te se upitala: Bože, je li ovo zbog Martina, to što ću ga napokon vidjela za nekoliko dana ili što ću vidjeti svoju obitelj?... Dok se ona ipak uputila u kuću, pa leći i u svoju sobu sa tim luđačkim otkucajima svoga srca... A Anibal je u svojoj sobi legao natrag u svoj krevet, sanjivo gledao u strop i rekao: Amalia, Amalia, ono nisam do sada osjetio s nikim, nego samo s tobom, ali ti i tvoje srce pripadate drugom, znam, nikada te neću imati za sebe, iako mi je prelijepo s tobom, bit će mi teško pustiti te, ali morat ću te pustiti da budeš sretna i zaštićena od strane obitelji od katastrofe koja nas sve čeka, u dubini srca znam da ćeš se tamo slomiti i htjeti ostati s njima i ja ću pustiti jer tamo pripadaš i samo oni te mogu zaštiti kao ja neću moći kada počne katastrofa zvana rat... Sada je zatvorio oči i zaspao kao i Amalia u svojoj sobi...