Na imanju San Paolo:

Popodne je brzo došlo za cure i dečke koji su bili gladni za stolom i čekali da im Ana posluži okrepljujuću hladnu juhu od povrća za ovaj nadasve vrući dan.. Ana je sve to sa osmijehom radila, ništa joj nije bilo teško... Kada je prišla Amaliji sa njenim tanjurom i stavila ga ispred nje, te je sada sjela na svoje mjesto za stolom u kuhinji i rekla: Dobar tek, uživajte u juhi... Svi su počeli jesti, kao i sama Amalia koja je uzela žlicu pored tanjura i uronila ju u juhu... Dok je jela juhu, razmišljala je kako je nekoć morala razmišljati koju će žlicu uzeti za juhu jer ih je imala najmanje tri pored tanjura, a kada je ovdje došla kao sluškinja upoznala je jedan novi svijet i život, dobila bi samo jednostavni pribor za jelo i nema razmišljanja, jednostavno uzmi žlicu i jedi... iako nije ni u pola slušala ono što su govorili za stolom,Amalia se sada nasmijala, već je bila koncentrirana na vanjske zvuka... Čekala je zvuk konjske kočije koja će dovesti Anibala, htjela mu je što prije reći što je odlučila, iako još nije znala kako će neprimjećena otići vidjeti svoju obitelj, ali valjda će joj nešto pasti na pamet... Kada je napokon čula zvuk konjski kopita koja se polako približivaju kući, znala je da se Anibal vratio, htjela se instinktivno dignuti i otići mu reći što je odlučila, ali se na vrijeme pribrala i ostala sjetiti jer je već znala da se ne dižu tijekom objeda, ali onda je vidjela kako se diže Ana sa smiješkom na licu i kaže: Stiže gospodar, idem ga pozdraviti i pitati ga je li gladan, brzo dolazim... Prije nego što su cure i dečki išta uspjele reći, Ana je već otrčala van... U tom trenutku je shvatila Amalia da je Ana zaljubljena u Anibala jer se sjetila sebe kada je trčala van iz blagovaonice kada bi čula Martinov glas... Trenutak ili dva kasnije se vratila Ana i opet sjela jesti, ali ovaj put sa ogromnim osmijehom na licu...

Nakon ručka:

Svi su se ponovo vratili svoga posla, a Amalia je pošla prema konjušnicu jer je znala da tamo zalazi Anibal kada ne bih vodio svoga miljenika Zeusa sa sobom na put i točno ga je tamo i našla.. Vidjela je da Anibal nježno milovao Zeusa i čula je kako mu govori: Moj crni ljepotan, jesi li bio dobar?... Amalia mu je približila tiho sa leđa, te mu rekla: Gospodaru, dobrodošli kući, Zeus je uvijek dobar jer zna da je slobodan otići kada god to poželi... Anibal se okrenuo prema njoj i rekao: Amelia, dobar dan, je li me nešto trebaš?... Amalia je stajala pred njim, ali nije znala kako bi mu rekla, počela je: Pa... Amaliji su riječi stale u grlu, a Anibal je to primjetio, te joj rekao: Nadam se da nije ozbiljan problem?... Amalia je sada ohrabrila, te mu brzo rekla: Odluku sam donijela o onome, pa bih voljela razgovarati s vama o tome... Anibal ju je pogledao pogledom kao da želi isčitati što je odlučila, ali nije mogao, te joj je rekao: Amelia, to je tvoja stvar, možeš bilo kad otići, slobodna si kao ovi konji, nitko te ne drži na uzdi... Amalia: Gospodaru, samo želim razgovarati s vama, molim vas... Anibal: Ok, dođi u moju sobu u ponoć, tada ćemo imati mira i moći razgovarati nasamo... Amalia mu se naklonila i otišla iz konjušnice, a sve dok nije izašla, pratio ju je pogledom... Kada je otišla, okrenuo se ponovo Zeusu i rekao mu: Napustit će nas, osjećam to, ali tamo joj je dom, njima pripada, ne mogu, ni neću zaustavljati, ako će mi to doći reći u ponoć...