Nakon 5 minuta:

Paolo je sjahao sa svog Olafa na jednu čistinu na koja nije bilo ni travke, ali zelena površina je skrivala tajnu koju Anibal nije mogao još odgonetnuti... Tada mu je Paolo rekao: Stigli smo, hoćete li da vam pomognem da sjašete sa konja?... Anibal: Ne, hvala, mogu sam... Anibal je polako sjahao sa konja i našao se na zelenoj površini, te se oslonio na štap, te mu je Paolo rekao: Tu je bila štala... Anibal je sada oprezno kleknuo i rekao: Jeste li Vi bili taj dan ovdje?... Paolo je da bih obuzdao suze koje su mu se pokušavale pobjeći iz očiju, šetao i mahao konjski bičem po zelenoj površini, te rekao: Ne, nisam, ostao sam kod kuće sa ocem, a majka i Martin su otišli da vide gdje je Amalia poginula... Anibal: A recite mi što se taj dan dogodilo?.. Paolo: Kada bih znao, onda bi bilo sve lakše... Martin: Recite čega se sjećate?... Paolo: Ceremonija u crkvi je trebala proći samo u krugu obitelji, a poslije su trebali doći uzvišeni gosti na imanje i čestitati mladoj i mladoženji, ali tijekom ceremonije netko nas je streljao sa strelicama za spavanje, svi smo zaspavali u crkvi, nakon pola sata kada smo se probudili, nije bilo ni traga Amaliji, istog trenutka smo sve otkazali i Loreno se ponudio da će se raspitati gdje je Amalia, malo kasnije je došao i rekao da to sređuje Pedro, a ujutro nakon neprospavane noći i pune straha dobili smo najgoru moguću vijest... Paolo se sada nije mogao suzdražati i pustio je suze neka teku, a Anibal ga je pitao: A ti otmičari, jesu li se ikad javili?... Paolo(kroz suze): Ne, valjda kad su vidjeli da je štala s njom izgorila, pobjegli glavom bez obzira... Anibal: Jeste li Vi često ovdje?... Paolo(kroz suze): Da, kada god mi obaveze i posao to dozvoljavaju, dođem tu, isplačem se, popričam s njom i vratim se na imanje praveći se jakim pogotovo zbog majke, a i otac je to primio jako teško... Anibal je još uvijek gledao u zemlju i klečao, te ga je sada pitao: A što biste joj rekli da je sada tu ili da je živa?... Paolo(kroz suze): Najviše na svijetu bi volio da je to moguće, ali to je nemoguće.. Anibal: Ali hipotekski što biste joj rekli?... Paolo(kroz suze): Rekao bi joj da je vrijeme stalo onoga dana kada nas je napustila za cijelu obitelj, da je volimo svim srcem i da sam poduzeo neke drastične mjere koje nisu prihvaćene kod oca... Anibal je znao da su ovo u Paola iskrene riječi i suze koje mu je čuo u glasu, te ga je pitao: Drastične mjere, možete li mi objasniti malo to?... Paolo(kroz suze): Sigurno se pitajte zašto me otac jučer nije predstavio kao svoga prijestoljonaslijednika?... Anibal: Pa bilo mi je čudno, ali nisam htio ništa ispitivati... Paolo(kroz suze): Odrekao sam se titule jer sam htio studirati medicinu i postati ovo što sam sada, Amalia me potakla da mu to priopćim prije 16 godina i začudo razriješio me toga tereta i sav taj teret je pao na jadnu Amaliju koja je trebala nakon vjenčanja postati kneginja, a Martin knez, on joj je bio jedina radost i utjeha, voljela ga je svim srcem, a i on nju, ali da se ja vratim na ovo što sam počeo pričati, prije 16 godina me razriješio i počeo je pripremati Amaliju za tu veliku titulu, ali sve se promijenilo nakon što je ona poginula, gledajući Luciju koja svaki dan pravi novi cirkus, ona je bila i ostala takva, odlučio sam teška srca razgovarati sa ocem na njenu godišnjicu smrti da mi vrati titulu svog prijestoljonaslijednika, on je samo rekao „Nađi djevojku, pa ću onda samo razmisliti da ti vratim tu titulu"... Anibal je shvatio da su ovo za Paola bolne riječi koje izgovara, te ga je pitao: A kad je Vašoj sestri bila godišnjica smrti?... Paolo(kroz suze): Prije pet dana je bila godina, a mogu li Vas nešto zamoliti?... Anibal: Naravno, samo recite... Paolo: Obraćajte mi se s ti, molim Vas i ako nije problem ime, bar dok smo sami ovdje... Anibal je još nešto shvatio iz ovoga razgovara sa Paolom, Paolo je bio zatočen na imanju svog oca, ali zašto ne ode, kaže i sam da se odrekao svoje titule, neka ode u selo ili u grad, a neka Lucia vlada Panamom... Anibal: Može, Paolo, ali samo ćeš me i ti mene zvati imenom i prestati mi persirati... Paolo(kroz suze): Može, Anibalu... Anibal: Ali zašto si tražio titulu natrag?... Paolo(kroz suze): Nije tako jednostavno to objasniti, dugo sam o tome razmišljao, kada bih mi vratio titulu, mogao bi se zauvijek pozdraviti sa medicinom, a ne mogu dopustiti da Lucia upropasti cijelu Panamu svojom vladavinom, ne mogu to mirno gledati i praviti da je sve u redu... Anibal: A jesi li razmišljao o odlasku sa imanja?... Paolo(kroz suze): Kako da ne, razmišljao sam o tome, ali sve se u trenutku promijenilo, Bog nam je oteo našu Amaliju koja bi bila predivna vladarica i sada će Panama biti u rukama Lucije, a ja ću ju morati nadzirati... Paolo je sada izvadio iz džepa komadić spaljene vjenčanice, prišao Anibalu i rekao(kroz suze): Jedino je ovo ostalo od Amalije... Anibal je vidio spaljeni komadić tkanine koji je Paolo držao u ruci ispred njega, te rekao: Mogu li uzeti to u ruku?... Paolo(kroz suze): Naravno, uzmi... Anibal je tkaninu uzeo u ruke i odmah je primjetio da je tkanina otrgnuta sa vjenčanice i da je sva predstava bila uspješna, i za Amaliju, ali pogotovo za njenu obitelj koja vjeruje da je izgorila u požaru zajedno sa štalom, ali tko joj je htio zlo, to je morao još otkriti... Anibal: Ali zašto misliš da bi Lucija bila loša grofica, Paolo?... Paolo(kroz suze): Ne znam što bi mogla napraviti, ali znam da je svima lagala, laže i dalje, a Pedro je mislim pokriva... Anibal: Lagala, o čemu ti to, Paolo?... Paolo(kroz suze): Primjetio si moj pogled prema njoj?... Anibal: Da, mislim nisam mogao da ga ne vidim... Paolo(kroz suze): E pa jučer sam saznao nešto šokantno o njoj, a to je da je imala 15 i više pobačaja u ovih 10 godina kako nije nevina, a prije dva dana je rekla da ju je Pedro obešćastio i da je trudna, a kada sam ju popodne pregledao, naišao sam na čudne ožiljke na njenoj maternici, a jučer sam otišao u selo i to istražio i to sam doznao, a Lucia se nakon mjesec dana korote htjela udati za svoga Pedra... Anibal se prekrižio na ovo što mu je Paolo upravo rekao o Luciji, te rekao: Kako ono ide, najstarije dijete dobiva udajom titulu kneza ili kneginje , a jednog dana će biti grof ili grofica, a drugo dijete dobiva udajom titulu vojvode ili vojvotkinje, a ono treće bit će barun ili barunica, ako jedno dijete odustane od svoje titule, preuzima tu titulu ono drugo dijete... Anibal nije bio ni svjestan da to govori naglas, ali nakon što je Paolo to potvrdio, postalo mu je jasno da je to govorio naglas, te je pitao: A kakav je Lucia imala odnos sa Amalijom?... Paolo(kroz suze): Pa one su se uvijek vodile prepirke radi gluposti, ali Amalia je bila Amalia i uvijek joj u svemu prva popuštala... Anibal: A prije godinu dana, je li još netko nedostajao osim Amalije u crkvi kada ste se probudili?... Paolo se malo zamislio, te rekao: Nije, spavali smo pola sata i kada sm shvatili da nema Amalije, Pedro je preuzeo inicijativu, a nas poslao kući... Anibal je još jedan detalj morao provjeriti prije nego što išta ponovo posumnja, zato je Paola pitao: A tko je ovu tkaninu donio?... Paolo(kroz suze): Pedro je otišao u potragu za Amalijom, rekao je da će saznati što se dogodilo, obećao je to, angažirao je i svoje neke ljude koji su na kraju i pronašli tu tkaninu u pepelu i dali mu je i toga jutra je donio samo ovu spaljenu tkaninu koja je još mirisala na dim... Anibal: A Lucia, je li negdje otišla dok ste se vi brinuli?... Paolo je ponovo malo razmislio i rekao(kroz suze): Jest, otišla se presvući u drugu haljinu, nije je bilo oko pola sata, ali to su krinoline, zahtjevno ih je skidati i oblačiti, iako nikome od nas nije bilo do presvlačenja, ona se htjela presvući da joj bude udobnije čekati vijesti pa smo je pustili... Anibalu je sada sve bilo kristalno jasno, samo je trebao neki dokaz ili neku izjavu koja bi potvrdila njegovu tvrdnju, ali Paolo ga je sada prekinuo u dotoku misli pitavši ga(kroz suze): Mogu li te nešto pitati?... Anibal: Naravno, pitaj... Paolo: Jutros sam primjetio da imaš stare ožiljke od bičevanja na leđima, otkud ti to?... Anibal se bojao toga pitanja, ali sada kada ga je sve ispitao o Amalijinoj navodnoj smrti, dužan mu je bio odgovor na ovo pitanje, te je rekao: To nije vrijedno spomena... Paolo(kroz suze): Nije vrijedno spomena?, ali imaš stare rane od biča, reci mi, mene ionako obavezuje liječnika tajna... Sada je Anibal sjeo na zelenu površinu, dao Paolu tkaninu koju je on odmah stavio natrag u jahačke hlače, tek je sada Anibal mogao vidjeti rijeku suza koje su tekle niz Paolove obraze, te je rekao: Ne znam što da ti kažem, to je samo podsjetnik na moj stari život za koji nitko ne zna, samo moja savjest i ja... Paolu je to bio dovoljno da shvati da se Anibal nije rodio sa zlatnom žlicom u ustima, nego je do ovoga što je sada, nekako došao sam samcat, te ga je pitao(kroz suze): Jesi li čuo za rat za koji sprema?... Anibal: Naravno, idem u rat, spreman sam dati život za domovinu, a ti i tvoja obitelj?... Paolo(kroz suze): Tema rata je zabranjena otprije koji dan... Anibal: Zašto?... Paolo(kroz suze): Majka je izgubila brata u jednoj bitci u Venezueli, vodi se kao nestalim, a najveći udarac joj je bio kada je izgubila Amaliju i sumnjam da će se ona ikad oporaviti od gubitka kćeri i nije bila sretna što smo ja i otac počeli govoriti o ratu jer se boji da će i mene i Martina izgubiti, ali Martin ne može više ništa izgubiti, ono što jedino može svoj život predati državi jer bez Amalije ga i ne živi, život mu je odnio Amaliju koju je volio više od sebe sama, za njega više ne postoji život, on slobodno može umrijeti na bojišnici, a ja ću biti tamo samo kao medicinsko osoblje jer sam tako obećao majci, a i ponudit ću vojsci i svoj život, a ide i budući mi šogor i knez Pedro, on će, rekao je, na bojišnicu... Anibal: Hrabri ste... Paolo je sada obrisao suze rukavom, te pogledao svoj džepni sat koji je izvadio iz svoga džepa jahačkih hlača na kojem je bilo 10 sati, a dok ga je spremao, govorio je: Ja moram ići, hoćeš li ti još malo ostati tu ili ćeš poći s mnom kući?... Vrijeme je bilo tako lijepo, nebo je bilo tako plavo, bez oblačka, sjalo je sunce da je Anibalu bilo šteta da još malo ne bude na svježem zraku, te je Paolu zato rekao: Samo ti idi s svojim poslom... Paolo: Hoćeš li moći sam uzjahati Zeusa?... Anibal: Naravno... Paolo: Vidimo se onda, ako ne večeras, onda sutra i hvala na razgovoru... Anibal: Nema na čemu, hvala i tebi... Paolo je uzjahao na svog Olafa i odjahao prvo kući da ga osedla, pa će onda do grada La Palma... Nakon što je Paolo otišao, Anibal je legao na zelenu površinu, te je gledajući u vedro nebo samo rekao(gotovo šapatom): Amalia... Zeus je šetao pored njega, ali to ga nikada nije smetalo... Nakon što je ostao ležati još pola sata na divnom vremenu, oslanjaći se na štap, ustao se i polako uzjahao svoga Zeusa, te je uzeo njegove uzde i odjahao natrag na imanje San Carlos... 

A kada se Paolo malo odmaknuo sa svojim Olafom, razmišljao je zašto je sve ispričao Anibalu, zašto je toliko vjerovao čovjeku kojeg je poznavao jedva 12 sati, nije znao odgovor, ali srce mu je govorilo da će sve biti u redu, jer je i on kao njegova sestra Amalia slušao samo svoje srce koje su i imali od razliku od svoje najmlađe sestre Lucije...