Sutra ujutro:

Anibal se probudio u krevetu u gostinjskoj sobi na imanju sa zavojem na lijevoj nozi koja je bila podignuta na najmekši jastuk, te je vidio da mu je Paolo donio štap za kretanje, kao što je uostalom sinoć i obećao... Dok je tako ležao, Anibal se prisjećao jučerašnje večere sa grofom i njegovom obitelji...

Jučer navečer:

Nakon prematanja Anibalovog zgloba, Paolo se digao u stojeći položaj, te Anibala i njegovu stolicu na kojoj je sjedio sada približio stolu, te je rekao: Sigurno ste gladni, gospodine Pinada?.... Anibal: Hvala vam, ali htio bi prvo da se netko pobrine za moga konja i da mu da hrane, ako može?, sada je sa djevojkom koja mi je otvorila vrata... Paolo je dok je išao do svoje stolice sa druge strane stola, rekao je Renati: Molim te, Renata, odi van i odvedi Anibalovog konja u konjušnicu i daj mu hrane koliko god može pojesti... Renata: Svakako, gospodine, idem odmah... Renata je otišla, a Paolo je sada rekao: Helena, idi u moju sobu i uzmi prvu košulju koju nađeš u mom ormaru, ne možemo dopustiti da nam gost ostane poderan, ipak je on veliki gospodin... Anibal nije znao što reći, grof se njemu klanjao i doktor ga je nazvao velikim gospodinom, a da su znali što je on prošao u davnom djetinstvu na koje se ponovo sada na trenutak prisjetio, ali sada je čuo Helenu kako govori: Odmah gospodine... Kada je Helena otišla i Paolo napokon sjeo na svoje mjesto sa desne strane pored njega, Octavio je rekao: Dopustite da vam predstavim svoju obitelj... Anibal: Grofe, samo naprijed... Octavio je još stajao nad svojom stolicom, te je stavio ruku na sebe i rekao: Ja sam grof Octavio Martinez, vama na usluzi... Octavio je sada ispružio svoju desnu ruku, te je rekao: Ovo je naše najstarije dijete, sin Paolo Martinez... Anibal je bilo zbunjujuće što grof nije rekao da će Paolo biti budući prijestoljonaslijednik, ali saznat će sve, bar se tome nadao, u slijedećih nekoliko dana provedenih na imanju Amalijine obitelji... Octavio je sada spustio lijevu ruku, te ispružio desnu ruku, te je rekao: Ovo je moja žena i moja uzdanica, grofica Carolina Martinez, onda slijedi Martin Luque, moj nesuđeni zet i Vojvoda od San Pedra, imanja preko livade... Octavio je sada namjerno preskočio Amalijinu praznu stolicu, te odmah pokazao na Lucijinu i Pedrovu stolice, te je rekao: Ono su bili naša najmlađe dijete, kćer Lucia Martinez, vrlo brzo buduća kneginja i jednog dana buduća grofica i Pedro Conto, moj budući zet i budući knez i grof, oprostite im na buntovnosti... Anibal: Grofe, sve je u redu, ja sam onaj koji se mladoj gospodi treba ispričati, ja sam taj koji vam je upao na privatni događaj... Octavio: Ne, nije sve u redu, ona se mora što prije naučiti ponašati prema bilo kome jer ja i moja Carolina nećemo vječno živjeti i ona i Pedro će preuzeti naša mjesta, a biti grofica nije nimalo lako i zato u njeno ime još jednom ispričavam... Anibal ih je sve gledao, sada je bio potpunosti zbunjen, Amalia je vidjela na svom vjenčanju mrtve osobe, uključujući i njenog Martina koji je sada tu, ali kao da bih najradije bio negdje drugdje, zapravo svi su Anibalu izgledali kao da bih najradije bili negdje drugdje... Octavio je sada sjeo i rekao: Gospodine Pinada, jedite, povratite snagu koju ste izgubili dovde... Anibal ih je sada ponovo sve pogledao, ali nitko nije jeo, a on je pročitao u svojim knjigama da ako grof ne jede,da ne smije ni on jesti, te je rekao: Oprostite, ne bi da budem nepristojan, zar nećete vi jesti?... Octavio: Aha, učili su vas da ne jedete ako ne jede grof, ovdje to slobodno možete zaboraviti, jer ovdje nikome nije do jela, čak ni meni, a ako sam ja jednom mjesečno pojeo doručak u miru i sa tekom u ovih godina dana, to bi bilo super, ali mislim da nije bilo tako, zato se slobodno poslužite jer bih bila šteta hrana propadne... Renata je sada došla u blagovaonicu i rekla: Gospodine Paolo, napravila sam što ste tražili, konj je u konjušnici i jede, a Lupita je otišla spavati, umorna je, pa ako trebate kakvu još uslugu, tu sam ja... Paolo: Samo ti idi na spavanje, Renata, želimo ti laku noć... Renata je otišla, a sada je došla Helena sa košuljom, došla do Anibala i sa naklonom mu dala košulju i rekla: Evo košulje, nadam se da će vam odgovarati veličina... Anibal je uzeo izglačanu košulju, stavio ju je na koljena i rekao: Djevojko, hvala ti... Helena: Trebam li vam pomoći da je odjenete?... Anibal: Ne treba, sam ću, ali hvala ti još jednom... Helena se uspravila, te je pogledala u Paola koju je gledao, te ga je pitala: Trebate li još što, gospodine?... Paolo: Helena, donesi gospodinu Pinadi tanjur i pribor za jelo i možeš ići u krevet... Helena je uzela tanjur sa hrpe tanjura koji su stajali na hrpi malo dalje od nje i donijela ga pred Anibala, te je rekla: Želim vam laku noć...Paolo: I mi tebi... Helena je otišla, a sada je Anibal pitao: Oprostite, je li nekoga još čekamo?... Octavio: Gospodinu Pinada, zašto mislite da nekoga još čekamo?... Anibal je pogledao u Amalijinu praznu stolicu i rekao: Netko sjedi tu, tko je to?, niste mi predstavili tu osobu, a za toga nekoga je pripremljena ova stolica... Anibal je postavljajući to pitanje, gledajući ih u oči, vidio suze u očima svih prisutnih, ali samo je Paolo imao hrabrosti odgovoriti mu(suznih očiju): Tu je sjedila moja srednja sestra Amalia koje više nema, poginula je na svoj najsretniji dan, na dan svog vjenčanja prije godinu dana, trebala je postati tada kneginja i jednog dana grofica, ali Bog ju je odlučio uzeti i sada je negdje na nebesima... Octavio(suznih očiju): Zjenica oka moga, trebala je preuzeti grofovsku titulu nakon što ja i njena majka zauvijek zatvorimo oči, ali ona ih je zatvorila prije nas... Paolo je rukom pokazao na Martina i rekao(suznih očiju): Vojvoda od San Pedra je trebao postati njen muž, a k tome i budući grof... Anibal je pogledao u Martina koju je svoju ruku držao uz Carolininu, te je rekao: Nisam znao, oprostite, primite moju sućut... Paolo je posegnuo za svojim ubrusom na stolu, te si obrisao suzne oči, te nastavio govoriti: Hvala Vam, ali kako ste mogli znati, dolazite iz druge države, godinu dana bez Amalia, to je kao bez zraka, u kući je zavladala tišina otkada nje nema, bila je divlja, ali spremna da preuzme grofovsku titulu bilo kada, obasjala bi i najtamniju sobu u kući, toliko je zračila pozitivom, njen smiješak je bio nezamjeniv, teško se nosimo sa njenom preranom smrću, ali znamo da bi Amalia željela da nastavimo živjeti bez nje... Martin(suznih očiju): Ja sam kriv, nisam se borio za nju, nisam je zaštitio kao što sam joj obećao... Carolina(suznih očiju): Znam da si pokušao, i to ona i ja cijenimo, jednom dana ćemo je sresti na nebu... Paolo: A ova stolica i tanjur je pripremljen za nju, svaki dan za svaki obrok otkad je nema, pripremimo i za nju tanjur, imamo osjećaj kao da će se na doručku pojaviti u svojem kućnom ogrtaču i reći da se ispričava na kašnjenu na doručak jer je čitala knjigu uz svijeću u krevetu do kasno i da se nije stigla presvući, ali učinit će to poslije, a sada imamo osjećaj da će doći sva zaprljana i reći nam da joj oprostimo što je ponovo zaprljana bijelu krinolinu i što kasni na večeru jer je izgubila pojam o vremenu jer je vani tako lijepo čitati po mjesečini i na najgustoj travi u kojoj je uživala biti i čitati u njoj, ja nekad imam osjećaj da se skriva u guste trave i da će jednom izaći i da će sve biti kao nekad, ali to se neće dogoditi... Martin(suznih očiju): Imam i ja taj osjećaj, svaki dan kada dolazim k vama prolazim kroz livadu, zastanem na onom mjestu gdje smo se upoznali, imam osjećaj da će svakog trenutka doći i donijeti novu knjigu koju će mi čitati taj dan, obožavao sam slušati kako mi čita, obožavao sam njen glas, obožavao sam ju svu, bila je predivna... Anibal: Oprostite što sam vas podsjetio na vaš gubitak... Anibal ih je gledao sve na okupu kako su ujedinjeni u boli za Amalijom, a on je htio, zaista je htio reći da je njihova Amalia živa i da joj nijedna dlaka ne nedostaje, ali nešto mu je govorilo da pričeka jer se tu dogodilo i samom Anibalu nešto dublje, nešto neobjašnjivo, pa je za sada odustao od priznanja, dok ne istraži što se zapravo dogodilo tog dana... Ali gledajući tu njihovu bol na licima, bio je u iskušenju da im kaže da je njihova mezimica živa i zdrava, ali se sudržao... Anibal je sada otkopčao svoju odoru, skinuo ju je i stavio je pažljivo na pod pored stolice, te se sada odjenuo Paolovu košulju, te je počeo kopčati gumbe, te se zahvalio Paolu na košulji, te mu je Paolo rekao: Gospodine Pinada, nema na čemu, ujutro ću vam donijeti još koju košulju da imate za promijeniti... Anibal: Hvala Vam, baš ste ljubazni gospodine Martinez... Martin je obrisao suzne oči sa ubrusom na stolu, te se digao sa stolice, te je rekao: Grofe, idem ja kući, umoran sam... Octavio: Laku noć Martine, vidimo se sutra... Carolina se digla sa stolice i rekla(suznih očiju): Ispratit ću te Martine, pa odoh i ja spavati... Octavio: Laku noć draga... Paolo: Majko, trebate li novu inekciju?, da dođem malo kasnije do Vas i da vam je dam?... Carolina(suznih očiju): Ne treba sine, odmah ću zaspati... Carolina i Martin su izašli iz blagovaonice, te mu je Carolina otvorila vrata i rekla(suznih očiju): Ova večer je za sve nas prepravljena emocijama, ali ne onim sretnim, nego onim tužnim... Martin: Grofice, slažem se s Vama, Vi ste mi postali poput majke koje se gotovo ni ne sjećam... Carolina(suznih očiju): Hvala ti sine, ova vrata će ti uvijek biti otvorena, nego idi s Bogom, vidimo se sutra... Martin je izašao iz kuće, a kada je Carolina zatvorila za njim, otišla je gore u sobu nakon što je još jednom pogledala na blagovaonicu... Paolo je sada pogledao u Octavija koji je samo klimnuo glavom, a to je značilo da su se njih dvojica shvatili, a to znači da će Carolina plakati u sobi... Anibal je popratio njihov pogled, ali je zanemario to, te je pitao: A zašto grofica treba inekcije?... Paolo: Majka ne može prihvatiti da više nema Amalije, pa već godinu dana joj dajem inekcije za smirenje, ali unatoč inekcijama, ona plače svaku noć u krevetu... Anibal nije ništa rekao, već je sada počeo jesti i piti vino, a poslije Anibal naslovši se rukom na Paolova ramena, došao u gostinjsku sobu koja je uvijek bila spremna za nenadenim gostima... Paolo rekao: Ako se dogodi bilo što sa nogom, vičite, netko me dozvati... Anibal: Hvala Vam gospodine Martinez... Paolo: Vidimo se ujutro, želim vam laku noć...

Sada je Anibal još uvijek ležao sam u krevetu, te je razmišljao o Amaliji, bilo mu je sada nezamislivo da ga je malo više od godine dana služila buduća grofica, ona bojažljiva djevojka u najskromnijoj odjeći koju je kupio na rasprodaji robova koja mu se tada ispred očiju tresla od straha je trebala biti grofica, grofica kojoj bi se svi klanjali, a ne ona njemu... Razmišljao je kako je dospijela do Trinidada na rasprodaju robova tog jutra, što bih bilo da ju nije on kupio, bi li je taj netko drugi odmah iskoristio nevinu... O tome nije htio ni razmišljati, dobro da ju je on kupio... Razmišljao je da mu je godinu dana krila istinu, godinu dana mu je vjerno služila bez ijedne riječi da joj je teško ili da ne može... Čak je i ime izmjenila, rekla mu je da se zove Amelia dok se tada tresla od straha, nije htjela ući u kočiju s njim, već je sjela kraj kočijaša... Razmišljao je kako je bila u stanju obaviti sve što joj je Ana ili on naredili, iako nikada to do tada nije imala sama napraviti, nju su drugi služili i sve radili oko nje, ali na njegovom imanju je morala raditi, bez lijepih krinolina u raznim bojama, bez ičega što je do tada poznavala bilo je mrtvo za nju, nije se imala hrabrosti vratiti i započeti svoju ulogu grofice nad Panamom gazeći po grobovima svojih najmiljih, radije je započela novi život promijenjen iz temelja, ali podsjetnik na ovo sve je ipak zadržala bisernu ogrlicu... Anibal je zaključio da su njih dvoje jako slični, samo što je on htio pobjeći iz svog grada u Venezueli, a ona je nesvjesno došla tamo, ni ne zna kako je završila tamo, ali Anibal je znao da ju mora pustiti da ode kući nakon što dođe na svoje imanje, da se vrati svojima koji je otplakuju jer misle da je mrtva, ali prvo mora saznati što se tog dana zapravo dogodilo dok je ovdje...

Sada mu je netko kucao na vrata sobe, te je rekao: Naprijed... To je bio Paolo koji je u jednoj ruci držao svoju liječniku torbu, a u drugoj još nekoliko svojih košulji za Anibala, te je pitao: Gospodinu Pinada, dobro jutro, evo donio sam vam još nekoliko svojih košulja da ne budete u jednoj te istoj, nego kako zglob?... Anibal: Gospodine Martinez, dobro jutro, vidim da ste poranili zbog moga štapa, zglob je bolje... Paolo je spustio košulje na krevet, te je rekao: Nije to zbog vašeg štapa, nego inače sam ranoranioc, danas sam mislio odjahati do grada La Palma, nego mogu li Vam pregledati pluća jer ste daleko putovali do nas, možda imate upalu pluća, a to ni ne znate?... Anibal se prepao da će ga Paolo pitati za ožiljke od biča koje je imao na leđima, a on nije znao što bih mu rekao, te je rekao: Je li to zbilja nužno?... Paolo: Ne želim da nam umrete dok ste naš gost, zato bi Vas rado pregledao... Anibal je nerado rekao: Ajde može, ali... Anbal je tu zastao, gledajući u Paola, a Paolo je rekao: Ali, samo recite, sve ću učiniti da Vas pregledam... Anibal: Pod uvjetom da još malo čujem o toj vašoj pokojnoj sestri Amaliji... Paolo je spustio svoju liječničku torbu na krevet i izvadio stetoskop iz torbe, te je prišao Anibalu koji je otkopčao košulju i dok je Paolo stavljao stetoskop, govorio je: Nema se puno za reći, Amalia je bila zaljubljenica u knjige, čitala ih je danonoćno, neke i po nekoliko puta... Anibal je otkopčao košulju, te se digao na jastuk i pitao: A što je još voljela?... Paolo je sada prislonio stetoskop na , te je rekao: Osim trave, Martina, roditelja, mene, sestre i čitanja, više ništa nije voljela... Paolo je primjetio ožiljke na Anibalovim leđima i odmah je znao da je to od biča i da su oni davno nastali, ali nije želio u ovom trenutku ništa komentirati... Paolo: Molim Vas, duboko udahnite i izdahnuo... Anibal je duboko udahnuo i izdahnuo, te je Paolo spremajući svoj stetoskop u torbu, rekao mu: Zdravi ste, reći ću da vam Helena donese doručak u sobu da se ne dižete... Anibal je kopčao košulju, te mu govorio: Ne, sići ću ja na doručak, htio bi malo i razgledati imanje, ako smijem naravno?... Paolo: Naravno da smijete, vidimo se onda za koju minutu na doručku u blagovaonici... Paolo je već bio na vratima sobe kada ga je Anibal zaustavio riječima: Prema Vašim riječima, Amalia je bila skromna djevojka?... Paolo: Da, gospodinu Pinada, bila je skromna... Paolo je otišao dolje na doručak, a Anibal je dohvatio štap pored sebe, polako je spustio obje noge na pod, ustao je i polako izašao iz sobe... Dok je izašao polako sa štapom u lijevoj ruci prema blagovaonici, nailazio je na razne slike na zidovima i ormarićama, ali kada bi na njima prepoznao Amaliju, morao je stati i pomno ga pomotriti, pa čak ju i dodirnuti... Na jednoj slici se nalazio Martin i ona u bajkovitoj krinolini, dok na drugoj je bila mala djevojčica, a na trećoj pak bila ova kuća... Tako je gledajući slike došao do vrata blagovaonice, ali nije još bio gladan, gledao je prema ulaznim vratima koja su bila otvorena, jednostavno ga je zvao jutarnji svjež zrak... Ipak se odlučio za jutarnnji svjež zrak nego na doručak... Izašao je van i ugledao curu kraj bunara koja mu je sinoć otvorila, te je sada polako otišao do nje... Lupita je bila prava ljepotica koju ni odrpana odjeća nije mogla sakriti... Imala je predivnu crnu kosu koja joj je padala preko ramena, imala je 32 godine, a obitelji Martinez vjerno je služila od desete godine, kada je čula za Amalijinu smrt u blagovaonici toga jutra, i sama se rasplakala, Amalia koja se prema njoj i svakom slugi ponašala kao vrijednom čovjekom, to je ponijela isto kao svaki čovjek na imanju, a i šire... Sada je Lupita imala u rukama kablić vode, te kada je vidjela Anibala kako joj dolazi, spustila je glavu, te kada ga je došao, pitala je: Trebate li što, gospodine?... Krenuli su prema ulazu, a Anibal je oslanjao na jednu nogu i polako oslanjao na štap koji je dobio od Paola, te se ponovo raspitivao o Amaliji: Grofica Amalia Martinez, jeste li sigurni da je mrtva?... Lupita: Gospodine, njeni roditelji je oplakuju, a i nesuđeni suprug ju oplakuje, zakleo se nakon što je rečeno da je mrtva, da se neće više nikad ženiti, a i mi posluga je žalimo, to je trebao biti njen najsretniji dan, ali postao je najtužniji... Anibal: Kako mislite rečeno?, znači nikad niste vidjeli tijelo grofice?... Lupita: Gospodinu, ne znam čemu vas toliko zanima moja pokojna gospodarica, ali reći ću vam; usred ceremonije su svi omamljeni, i otada ju nikad nismo vidjeli živu, ni njeno tijelo nismo nikad vidjeli, budući suprug od njene mlađe sestre gospodin Pedro je rekao da je saznao da su je neki ljudi oteli, htjeli su otkupninu za nju, ali se dogodila nesreća jer se vjenčanica zapalila na njoj u štali u kojoj su je držali zatočenu i tako da je od nje i te štale ostao samo pepeo... Anibal: Hvala ti, Lupita... Lupita: Nema na čemu, gospodine... Lupita je sada spustila kablić sa vodom jer je vidjela Lorena kako dolazi sa Martinom, te mu je potrčala u zagrljaj... A Martin je došao do Anibala i dok ih je gledao kako se ljube, rekao je: Neka ih posluži sreća, želim im svu sreću, ako je ja i Amalia nisu mogli imati, neka bar naši vjerni sluge imaju svu sreću ovog svijeta... Anibal je samo šutio i gledao Lupitu i Lorena kako se ljube i grle, a Martin je pitao: Gospodine Pinada, je li već obitelj za doručkom?... Anibal: Vojvodo, jest... Martin je krenuo prema ulazu, ali se vratio k Anibalu i pitao: Oprostite, treba li Vam pomoć, idete li i Vi na doručak?... Anibal: Vojvodo, hvala Vam, ali ne treba mi pomoć, doći ću i ja na doručak za koju minutu, ali htio bi uhvatiti još malo jutarnjeg zraka, samo Vi idite... Martin je otišao unutra, ali Anibal je ostao još koji minutu na zraku i bio je zamišljen, mislio je o Lupitim riječima, još je bilo sve zagonetno i mutno i nakon Lupitinih riječi... Iz razmišljana ga je prekinuo zvuk gladnog želudca, pa je i on sada ušao u kuću...